Anastazija Miranović – Internacionalna grafika malog formata Crna Gora 2025/26

U petak, 24.07.2026. godine, u Galeriji “Velimir A. Leković” Kulturnog centra Bar, a u okviru 39. festivala “Barski ljetopis”, otvorena je izložba “Internacionalna grafika malog formata Crna Gora 2025/26”, u selekciji umjetnice, prof. Vesne Bošković.

Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka dr Anastazija Miranović. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

INTERNACIONALNA GRAFIKA MALOG FORMATA CRNA GORA 2025/26

U vremenu brzih mobilnosti slika koje jedva uspijevamo registrovati, izložba Internacionalna grafika malog formata – Crna Gora 2025/26, traži od nas upravo suprotno: da usporimo, priđemo bliže i obnovimo iskustvo fokusiranog pogleda/pažljivog gledanja.

Mali format ovdje nije umanjena verzija „velike“ umjetnosti. On je posebna disciplina pogleda – prostor koncentracije u kojem svaka linija, tekstura i  praznina dobijaju na intezitetu. Pred ovim radovima posmatrač ne ostaje na “bezbjednoj” udaljenosti. Naprotiv, mora im prići i ući u njihov intimni prostor.

Konceptualno, kompleksnost postavke zahvata širok vremenski i stilski raspon. Izložba ne nudi jedinstvenu priču, već uspostavlja dijalog između istorijskog nasljeđa grafike, reprezentativnih ostvarenja umjetnika druge polovine dvadesetog vijeka i savremene selekcije od sto dvadeset radova. Dati raspon predstavlja značajnu vrijednost ove postavke, istovremeno i osoben kustoski izazov.

Umjesto linearnog razvoja, pred nama se otvara svojevrsni atlas grafičkog mišljenja: od matrice i ručnog otiska do digitalne slike; od ekspresivne figure do geometrijskog znaka; od naracije i simbolike do gotovo potpunog uzmicanja/povlačenja predstaljačkog u trag, znak, ili/i prazninu.

Istorijsko, kulturološko sjećanje seže u kraj XV vijeka i podsjeća na čuvenu štampariju Crnojevića i viševjekovno grafičko iskustvo na ovim prostorima. Ono uspostavlja dublju genealogiju slike umnožene otiskom na prostoru Crne Gore, koja je od samih početaka bila mjesto susreta različitih kultura i tradicija. Ova izložba nastavlja takvu logiku razmjene arteficijalnih iskustava/susreta. Njeno internacionalno obilježje ne počiva samo na geografskoj diferencijaciji učesnika, već, prije svega, na interkultualnom dijalogu – razmjeni jezika, žanrovsko-stilskih promišljanja i generacijskih iskustava.

U djelima iz fonda Narodnog muzeja Crne Gore, iz poklon-zbirke Boža Biškupića, jasno se prepoznaje snaga jugoslovenske grafičke škole, ali i izrazite individualne poetike. Posebne cjeline posvećene su francuskoj grafičarki Astrid de la Forest, Vladimiru Veličkoviću i Miodragu Dadu Đuruću. Dadov cikulus  Bifon (24 grafike) predstavlja svojevrsan bestijarij hibridnih bića, kojima čudovišnost nije izuzetak, već moguća istina tijela i svijeta – slika civilizacije koja se neprekidno/kontinurano reprodukuje i raspada.

Savremena selekcija pokazuje da grafika danas nema dominantnu tehniku, niti jedinstvenu estetsku. Bakropis, akvatinta, suva igla, linorez, drvorez, serigrafija i slijepi tisak ravnopravno stoje uz digitalnu grafiku, kombinovane postupke, mokulito, plutotisak i pigmentnu foliju.

 Više se ne postavlja pitanje koja je “autentičnija”  – tradicionalna ili digitalna grafika, već, da li je izabrani postupak nužan za značenje rada. Najuspjelija djela u postavci upravo su ona u kojima tehnika nije puka demonstracija vještine, već aktivni nosilac ideje.

Kao i svaka široka postavljena međunarodna selekcija, kvalitet radova na izložbi nije potpuno ujednačen. Uz radove visoke formalne i konceptualne preciznosti nalaze se i oni koji ostaju na tragu skice, dekorativnog znaka ili vizuelne dosjetke. Međutim, ta neujednačenost daje osoben šarm i aktraktivnost postavke. Ujedno, pokazuje stvarno stanje savremene grafike – medija koji istovremeno čuva disciplinu zanata, pregovara sa digitalnom tehnologijom, preuzima jezik popularne kulture i traži nove načine govora o tijelu, prostoru, ekologiji, sjećanju, politici i identitetu.

Značaj ove izložbe nije u tome što nudi određenu/konačnu definiciju grafike, već što pokazuje da takva definicija danas više nije moguća, niti je potrebna. Grafika opstaje upravo zato što se mijenja, što u svakoj tehnološkoj transformaciji/inovaciji čuva ideju traga – trag ruke, matrice, pritiska, reza, greške, ponavljanja ili digitalne intervencije.

Pred nama su djela malih dimenzija, velikog raspona. Ona nas podsjećaju da pažnja ne predstavlja samo način percipiranja/gledanja, već i oblik otpora površnosti i brzini savremene vizuelne kulture.

 Priđite ovim radovima bez žurbe, zadržite se pred njhovim različitostima/razlikama i dopustite da vam se pojedini od njih približe/otvore zarad uzajamnog, postepenog otkrivanja.