Anastazija Miranović – Izložba Đeljoša Đokaja na Brskom ljetopisu

U subotu, 12.08.2023. godine, u izložbenom prostoru Zavičajnog muzeja Bara, otvorena je izložba poznatog umjetnika Đeljoša Đokaja.
Objavljujemo tekst istoričarke umjetnosti dr Anastazije Miranović sa otvaranja izložbe. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

„..Stvaranje je vječna borba za traženjem i obnavljanjem samoga sebe, a sve to treba da je doživljeno negdje u meni, da nije prizvuk tuđeg uticaja, već moj sospstveni privid, sopstveni izraz…“  Đeljoš Đokaj

 Izložba Đeljoša Đokaja, u okviru 36.izdanja Barskog ljetopisa, predstavlja svojevrsnu retrospektivu umjetničkog staralaštva ovog osobenog umjetnika, obzirom da sublimira/situira njegove radove u 50-godišnji vremenski okvir, od ranih 60-tih prošlog, do kraja prve decenije 21.vijeka.

Iako, prvenstveno grafičar po opredjeljenju i obrazovanju, kasnija usavršavanja i stvaralačka sazrijevanja doprinjela su da se Đokaj, kao multitalentovani/multimedijalni umjetnik, iskaže u više likovnih disciplina i stilskih pravaca (nerijetko istovremeno/paraleleno) što je dodatno potvrđivalo njegovu umjetničku kreativnost i virtuoznost. Crtež/grafika (najčešće akvatinta) predstavljaju svojevrsnu „uvertiru“ Đeljoševe slike, koja sublimira jedinstveni/autentični konceptualno-fenomenološki, estetski izkaz. Medijska i stvaralačka razuđenost, pedagoški rad, uticaji raznih /različitih traganja i pronalaženja, studijski boravci u Italiji i Njemačkoj, zaokružili su Đokajev umjetnički credo. U amplitudi, od geometrizovanih formi, preko figuracije do apstrakcije, već njegovi rani radovi ukazauju na uticaje matafizičkog, nadrealnog, asocijativno-apstraktnog, kao i slikarstva eksprezionizma, kojima je će ostati dosljedan tokom čitavog stvaralaštva.

Mirisi i zvuci zavičaja – rodnog Miljuša, Tuzi i rijeke Cijevne, uz nacionalni etos, etnos, epiku, dramatiku, folklor, u kontekstu bogatog materijalnog i nematerijalnog nasljeđa balkanskog kulturološkog prostora, činili su finu bazu za „kaleme“ civilizacijskih umjetničkih dostignuća  – od antike i Vizantije, preko hrišćanstva i islama, renesanse, baroka, pa sve do evropske Moderne i Postmoderne. I otuda ne čudi, što su na Đeljoševim radovima, pored uobičajenih portreta i pejzaža, zastupljeni etno motivi nošnji, sačevi, pogače, ali i reminiscencije na praistorijska, antička i srednjevjekovna vremena, kroz mitologiju, ikonopis, fresko slikarstvo i zapise iz Kurana. Sve ih, pa i u kasnijim, u postkubističkim, dadaističkim i egzistencijalističkim traženjima, determiniše linija – valovita, kolopletna, fovistička, ekspresionistička, linija horizonta, što razdvaja/spaja relane i irelane svjetove i one unutarnje, kontemplativne, u nama, baš kao što neumorne ruke vrijednih Albanki iz njegovog Miljuša, pletu fine niti konopa kojim (po)vezuju svakodnevlje (od obuće i odjeće, do poveza na ljudskoj glavi ili ga koriste za vezivanje stoke, za vrat i rogove).

Cjelokupno umjetnikovo stvaralaštvo, u čijem središtu je stradalni, ranjivi i odljuđeni čovjek, karakteriše snažna umjetnička individualnost prepoznatljive likovne poetike i rukopisa. Istoričari umjetnosti i likovni kritičari, tražili su u Đeljoševom slikarstvu paralele/uticaje Đota, Brojgela, Boša, Šagala, De Kirika, Ernsta, Pikasa, sa jugoslovenskih prostora – Hegedušića i  Dada, no, on je ostao svoj, autentičan, dosljedan i vjeran svom umjetničkom biću. Maestralan crtež, promišljena/izbalansirana kompozicijska rješenja, melanholična atmosfera, otmeni kolorit s akcentima uzvišene plave, fini prelazi i sjenčenja, suptilni valersko-tonski odnosi, supstituišu originalno, samosvojno slikarstvo Đeljoša Đokaja.

Robotizovani, asocijalni čovjek u mehaniziranom (čitaj digitalnom) svijetu, nagovještaj je vremena koje živimo, koje je umjetnik (poput velikih umjetnika svojih epoha prije ostalih) svojim djelom explicite anticipirao, prepoznao, osjetio. Polazeći od ličnog i doživljenog, uz stečena znanja i iskustva, Đokaj kroz individualno i lokalno progovara o univerzalnom i opštem, u čijem središtu je čovjek, njegov odnos prema drugom/drugačijem, prema prirodi – koja nas okružuje i onoj u nama.

Đokajevi ljudi su „mašinski humanoidi“, odljuđene individue, velikih „okamenjenih“ glava, sa „zaleđenim“ licima – maskama, kojim dominiraju krupne, otvorene oči, crnih zjenica što zure u prošlost/nezaborav, u daljine, u nigdje i svugdje, u najtananije predjele sopstva…

I kad se sjeća ratnog djetinjstva, mrtvih tijela i glava što proviruju iz bujica Cijevne,  i/ili isfašanih lica otvorenih usta i očiju, začudno/tupo zagledanih u neizvjesnu budućnost, Đeljoš kao da nam, poput Bonita Olive, saopštava: „…moje oko je isuviše blizu mene i nisam ono što vidim…“.  To „iskustvo pogleda“ ne nadzire stvari spolja, već upućuje na „znati“, „imati viđeno“ i uranja u materiju svijeta. Ti rijetki, privilegovani trenutci „intuitivnog prepoznavanja“ čine da materija postaje memorija i da Đeljoševe slike, grafike, crteži više nisu samo to, već postaju antropolške, slocijalne izjave koje proizvode djelo – stanje, slike – bića.

  Mjesta rođenja i mjesta življenja sudbina može beskrajno da udalji. Ipak, ona ostaju povezana neponovljivom autentičnošću individualnog života i pripadanja određenom prostoru. Sagledano u svojoj ukupnosti, djelo Đeljoša Đokaja, odraz je osobene „mentalne geografije“ i brižljivo njegovanog „kulturnog pejzaža“, koje se, pored svih tragalačkih uporišta/ishodišta, kroz lirsko, mitsko i mistično, kroz univerzalno i lično, vraća svom iskonskom, prapočetku, mjestu đe je „sjeme klicu zametnulo“ – Crnoj Gori, zavičaju, Miljušu.