U čast obilježavanja Dana državnosti Crne Gore, Muzeji Kotor su organizovali izložbu poznatog crnogorskog vajara, Miodraga Šćepanovića, koja je otvarena 12.07.2019., u crkvi Sv. Pavla u kotorskom Starom gradu. Izložbu je otvorila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka.
Tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom Kamena rapsodija Miodraga Šćepanovića objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
„Jedino ljude i kamen miri metafora. I sastavlja ih. Ne u mislima, već u stvarima. Pronalazi…“
Willam Carlos Williams
Vjekovima spiran, vremenom brušen i taložen vulkanski kamen rijeke Svinjače, početni je i završni, idejno-motivski, estetsko-egzekutivni punktum kreativnih ishodišta/uporišta vajara Miodraga Šćepanovića.
Prirodno hladan materijal, kamen u Šćepanovićevim skulpturama, takođe, posve prirodno, emituje toplinu, pulsirajućom životonosnom energijom sopstva, materijalizovanom u/kroz antropomorfne i zoomorfne forme. Šćepanovićeva „ruka koja misli i prati misao materijala“ kanališe stvaralačku energiju u željenom pravcu, a on je promjenljiv, ne u tematsko – motivskom, već u početno-konačnom ishodu, koji, prije svega, zavisi od „navođenja“ primarne forme materijala i njome diktirane dalje razrade ideje. Umjetnikovo kretanje, ne pretjerano razuđenim, prepoznatljivo-dopadljivim poljem tematsko-motivskog vokabulara, praćeno je predanom, vanrednom egzekucijom, koja vizuelno-taktilnim diskursom zavodi/mami na dijalog, na dovršetak, na vlastiti epilog.
Šćepanovićeve naizgled nedovršene forme, izranjaju iz kamene mase, kroz apostrofiranu dihotomnost asocijativno – sugestivnog stanja materije u kojoj se realizuju umjetnikove opservacije željenog, dostojanstvenog „zaposjedanja prostora“ heroinama, majkama, odivama s nejačima, sveticama i grešnicama, sokolima i konjima, pitomim i divljim primjercima životinjskog svijeta…i svim onim inim oljuđenim odnosima, stanjima, intermecima u rapsodiji života. Tokovi vode postanja „klešu“ misao, zarad vječnosti u kamenu zaustavljene, u uhvaćenom pokretu oblikovane ljepote.
Uglačane strpljenjem, skulpture Miodraga Šćepanovića, djeluju kao odlivci bez kalupa, slike čiji je ram svekoliki prostor Vaseljene, s hromatskom, pigmentntnom skalom iznijansiranom prirodnim usudima. Umjetnik je spreman da je prepozna i otkrije, oblikuje i „prevede“ u formu koja poručuje samodovoljnost postojanja produkcijom ljepote sebe radi.
Kamerno, intimističko, prisno, predstavljeno skulptorsko djelo Miodraga Šćepanovića je istovremeno i impozanatno, snažno, monumentalno. Svaka od ovih skulptura mogla bi da se izlije u velikom formatu u bronzi i vrhuni određenim prostorom kao dominanta „kulturnog pejzaža“, ali i prirodno-mentalne geografije ovdašnjeg čovjeka i prostora. Ipak, nedostajao bi joj suštinski gradivni element – kameni, prirodom bojeni suspstrat koji nepogrešivo nijansira, crta i boji formu/oblik, akcentujući karakter… Zeleni prameni (u kosi), braon-bjelkaste pjege (tigra), il sivo-bjele nedefinisane fleke (mačka) pronašle su svoje oblike, Šćepanović im je samo pomogo da se uobliče, kako bi nam se jasno iskazale/pokazale.
Umjetnik želi da ukaže na ljepotu prirodnih formi i oblika svijeta u kojem živimo, stvarajaći vlastiti estetizovani, artistički svijet formi i oblika kojima udahnjuje život. Njegovo djelo u svojoj ukupnosti produkuje smisao koji traje, koji smo, čini se, zaboravili, smisao koji svojom stamenošću ukazuje na besmisao efemernih pojavnosti potrošačko tehnologiziranog svijeta, kome ne odoljeva ni umjetnički, koji se, ipak, makar i sporadično ( večeras tome svjedočimo) vraća istinskim, provjerenim vrijednostima. A, gdje će eksplicitnije, no u kamenoj ljepoti/ljepoti kamenih formi, kojoj ne treba tumač i prevodilac, već oko otovreno za poglede – iznutra jednako koliko i za ekstorvertna zaranjanja u oblikovni svijet. Prirodna boja vulkanskog kamena poput tkanog vela prekriva/ispunjava formu i jasno likovno razdvaja, „crta“ detalje portreta, akata, animalnih oblika. „Žile kucavice“ , specifični “godovi“ ispisuju „bore“ iskonskog, patiniranog lica, koje je više arhetip nego portret, zapravo, portret mentaliteta, istorijska epika u kamenu ispričana, svojevrsni mainstream podneblja.
Egzekutivno, plitko zaranjanjanje u materiju, klesanje i brušenje forme spremne da aludira/asocira na željeno, istovremeno ostajući namjerno „zarobljena“ u fino napregnutom materijalu, kamenoj masi spremnoj na iskorak u prostor kroz suptilna zasijecanja, naizgled patvorne, nemušte tišine, koja zbori oslobođenom leksikom, elegantnim, uzvišenim mirom, posve bliskim oblicima, gotovo, ikoničkog značenja i vizualizacije.
U svijetu svjetlosti i sjenke, uranjanja/izranjanja formi, mekih, staklastih obrisa i jasno diferenciranih datosti materijala iz kojeg nastaju, skulpture Miodraga Šćepanovića tvore svojevrsnu „arhivu“ mnemografskih zapisa prirode, iskonske matrice iz koje nastaju, i koja, s punim pravom, očekuje povjerenje umjetnika, a on joj se berezervno, ispovjednički, već decenijama, posvećeno daje/predaje…u njoj pronalazi.