U petak, 24. februara, u izložbenom prostoru Zavičajnog muzeja Bara, otvorena je izložba “Klasika budućnosti”, ukrajinskog umjetnika Oleksandra Udre iz Kijeva. Izložba je otvorena na godišnjicu od početka rata u Ukrajini.
Objavljujemo tekst istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke dr Anastazije Miranović sa otvaranja izložbe. Tekst se nalazi u katalogu koji prati ovu izložu. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
KLASIKA BUDUĆNOSTI OLEKSANDRA UDRE
Kako, koliko umjetnost/umjetnik promišlja svijet u kojem živimo, svojim djelima prezentovanim na izložbi Klasika budućnosti, u Zavičajnom muzeju u Baru, pokazuje ukrajinski umjetnik Oleksandr Udra iz Kijeva. Izložba predstavlja i eksplicitnu potvrdu činjenice da su umjetnici „proroci“ svog vremena. Ta, neraskidiva, uzročno-posljedična veza umjetnosti, društva i ambijenta kontinuirano produkuje njihove međusobne interakcije, koje umjetnost „drže budnom“ i osiguravaju njenu permanentnu, angažovanu svrsishodnost.
Prije pet godina (2018) kada je Oleksandr Udra radio na ciklusu radova Klasika budućnosti, prejudicirao je pandemiju korona virusa, ne pretpostavljajući da ćemo ubrzo, nakon njihove prezentacije na izložbi u Kijevu 2019. živjeti zastrašujuću stvarnost zvanu COVID 19.
Multimedijalnu izložbu Klasika budućnosti čini dvanaest radova iz četiri manja ciklusa ( sa po tri rada) Još jedna planeta, Virtuelna stvarnost, Pararelni svijet, Budućnost. Nazivi ciklusa jasno ukazuju na suštinu interesovanja i tema koje okupiraju umjetnikovu pažnju. Teme/ciklusi proizilaze jedan iz drugog, uzajamno se prožimaju/nadograđuju. Njihov epicentar je čovjek – čovjek prošlosti, sadašnjosti, budućnosti.
Oleksandr udružuje svoju kreativnost, talente, stečena umjetnička znanja i vještine, u osoben egzekutvan postupak koji sublimira više umjetničkih disciplina/medija – likovnu umjetnost, film, fotografiju, muziku, virtuelnu stvarnost, digitalni svijet, u jedinistveno umjetničko djelo. Takođe, njegovi radovi vrlo amblematično referišu kolektivnu, akumuliranu, viševjekovnu kvintesenciju ljudskih znanja, kreativnosti, vještina, koje umjetnik putem simboličnih, svakodnevno upotrebljivih, ultilitarnih predmeta čini djelom scenarija budućeg svijeta.
Prepoznatljivi primjerci savremenog dizajna, koji predstavljaju svojevrsne estetske klasike – poput čuvene egg chair (stolica jaje), ikone filmske umjetnosti – Merlin Monro, politike – Vinston Čerčil i sl, dio su Oleksandrovog kreiranog mizanscena svijeta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Funkcionalnost, estetika, komfor tog svijeta stoji naspram brige o prirodi, planeti, održivom i odgovornom razvoju i potrošnji, o kojima odlučuje čovjek. Umjetnik specifičnom kombinatorikom selektiranih djelova tih različitih, prožimajućih svjetova, tvori svoj paralelni, osobeni, umjetnički univerzum.
Pored svakog rada nalazi se QR kod koji nas uvodi u proširenu, virtuelnu stvarnost. Kadrirana sceničnost gradi jedinstvene situacione slike, s mizanscenom kojeg čine profesionalni glumci, modeli, dresirane životinje, fetišizirani i utilitarni predmeti kao ravnopravni akteri i/ili protagonisti radnje. Dramski momenat cijelom prizoru daje namjenski komponovana muzika.
Umjetnik radovima pita, koliko smo sa dosadašnjim produkovanim/sakupljenim znanjima i iskustvima, kao pojedinci/kolektvitet osvijestili potrebu opstanka i očuvanja čovjeka na zemlji i planete kao njegovog staništa. U Oleksandrovim radovima osjeća se otuđenost, samodovoljnost, teatralnost, blaga ironija, provokacija, koja treba da zabrine i zapita, kuda idemo i u što se čovjek pretvara/transformiše – robotoizovane individue, bezlične siluete sa maskama za disanje i naočarima za virtulenu stvarnost, u efemerne holograme…u onog/one koji uprkos napretku i razvoju tehnologija pregresivnom destrukcijom uništava/ju sebe, prirodu, planetu. Planeta i priroda se bune – katastrofalni zemljotresi, razorne oluje, poplave, pandemije do sada nepoznatih virusa i razmjera samo su dio „scenarija“ kojeg nam „režira“ sadašnjost za „predstavu“ budućnosti, a Oleksandar nagovještava u svojim djelima.
Ukoliko stečena/usvojena tehničko-tehnološka znanja, kreativnosti i vještine ne iskoristimo za nove, kvalitativne, održive konstukcije, humanost, emaptiju, rast i razvoj, a ne za svekoliku samodestrukciju, nećemo kao vrsta dočekati „paralelne svjetove“, „budućnost“ na ovoj ili nekoj drugoj planeti, već ćemo simulirati život u simulakrumima virtuelne stvarnosti.
Ukrajina, država iz koje nam dolazi umjetnik već godinu dana ratuje za svoj opstanak. Koliko sjutra, bilo koje mjesto na svijetu može biti Ukrajina. Oleksandr Udra se umjetnošću suprotstavlja razaranju, nasilju i ratu. Njegova umjetnost je vid otpora svim destrukcijama koje čovječanstvo vode u sunovrat i nestanak, zarad samodoziva i osvješćenja, zarad harmonije, ljepote, sklada, mira – u nama i svijetu, koji su/moraju ostati/biti „klasika budućnosti“.
Foto: portalanalitika.me
Be the first to comment