Anastazija Miranović: Krsto Andrijašević – Umjetnost kao nužnost

Retrospektivna izložba umjetnika Krsta Andrijaševića, otvorena je 03.09.2021. godine, u Muzeju savremene umjetnosti Vojvodine u Novom Sadu. Ista je realizovana po sporazumu saradnje dva muzeja-Narodnog muzeja Crne Gore i Muzeja savremene umjetnosti Vojvodine.

Objavljujemo tekst dr Anastazije Miranović “Krsto Andrijašević – Umjetnost kao nužnost”. Tekst se nalazi u katalogu koji prati ovu izložu. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.


UMJETNOST KAO NUŽNOST

…Sve su ove skulpture i crteži kao granata ušle u mene iz nemilosrdnog i banalnog spoljašnjeg svijeta, da bi iz mene izašle još mračnije, ogoljenije i „banalnije“…Sve je kod mene iz nužde. Unutrašnje i spoljašnje…Za mene je umjetnost jalova bez erotike…Pravim čovjeka onako kako ga vidim, možda više iznutra nego spolja…volim da nijesu lica, već napravim nešto drugo, a da ostane čovjek…Ljudska svijest sadrži puno toga, sve je sadržano u glavi – naše djetinjstvo, naša prošlost, naše sanjanje o budućnosti, sve je u glavi…Ono što je mišljeno, što je osjećano, zašto da ne bude fiksirano za druga pokoljenja? Preko toga će ljudi znati kakvi smo bili u svom vremenu…

(Krsto andrijašević)                  


Kakav je odista umjetnik Krsto Andrijašević? Za odgonetanje ovog pitanja pored Andrijaševićevog višeznačnog djela umnogome pomažu same umjetnikove izjave, stavovi i promišljanja o životu, stvaranju, umjetnosti, čovjeku…Te „velike“, suštinske teme umjetnosti esencija su i Andrijaševićevog djela, no, on ih artikuliše na posve originalan, autentičan, gotovo autohton način, stvarajući osoben i prepoznatljiv umjetniči opus i svojevrsni artistički, identitetski kod kojeg neposrednom vizuelnom prospekcijom, bez posebnog dešifrovanja, „na prvu“ atribuiramo ovom jedinstvenom umjetniku.

Dakle, Andrijašević sam i, zašto ne reći, bolje nego razni/brojni tumači  njegovog djela, razrješava problematiku svoje umjetnosti – porijeklo, uzore, porive, potrebe, suštinu, odnos prema crtežu, boji, skulpturi…

Dječak iz Balosava, istovremeno, zapretan i ogoljen u svom neponovljivom djelu ostaće „fiksiran za druga pokoljenja“. Ključne koordinate koje nas vode do porijekla, do, kako sam kaže „porođajnih muka“ njegove umjetnosti nalaze se, upravo, u zavičaju, u Balosavi, u velikoj porodičnoj kući sa dva ulaza pod jednim krovom, sagrađenoj davne 1882. u kojoj je nekada živjelo 21 čeljade, a danas samo Radomir (Krstov brat od strica). Selo je dobilo ime po knezu Balosavu koji je poginuo u ovom selu. Veliko selo, kuće raštrkane, vode nema niđe, nego sa nebesa…

„Crni zabrani i doline, torovi i kuća, žive dušom predaka. Svi su oni ralom orali brijegove, vukli preko livada crne brazde i davali tu golemu muku u nasljedstvo koljenima. Bog zna ko je tu prvi bacio sjeme, ali oni su molili da usjevi budu sreća njihova, da ih naše njive održe, molili da bi postojali. Samohrana je dolina duša samotna, ona je radost seljakova, ona je nasljedstvo njegovog poroda, crna šaka zemlje baca se sa koljena na koljeno, ona je naša starina i naša prošlost. Da je samohranu ostavi, njega bi proklele crne brazde i kamenje, stari orah ispred kuće i usamljena crkva za planinom.“ [1]               

Okružen rukotvorinama svog đeda-drvodelje stasavao je Krsto u Belosavi uz đedove priče i djela -izrezbarene stolovače, gusle, razboje, kutlače…Taj sveobuhvatni govor „pročišćene sažetosti brušen oštoricom uma“, sublimiran u bogatom nematerijalnom nasljeđu i gošrštačkom narativu adekvatan je ekvivalent  Andrijaševićevom umjetničkom djelu. Ljubav prema drvetu – materijalu umjetnikovog vajarskog izricaja, potiče iz porodičnog kruga, a njegova oblikovnost i skulptorska materijalizacija u ovoidne/jajaloke i elipsaste forme (po kazivanju samog umjetnika), seže do praiskona i amalgamiranih, slojevitih, nabijenih i teških, oblina zavičajnih „brda i glavica“. Reminiscencije na starogrčku, arhajsku kamenu plastiku, na statičnu inpostaciju grčkih kurosa imanentna je umjetniku u obuzdanoj stamenosti njegovih skulptura, koje su prefinjenu otmenost, obradu i eleganciju prauzora zamjenili robusnom, nabujalom nezgrapnošću, podsjećajući na totemsku ikonografiju primitivne umjetnosti afričkih naroda. U artikulaciji masa, tretmanu površina (sa vidiljivim ritmovanim tragovima dlijeta), odnosa puno-prazno, finalnoj obradi, očigledna je namjerna nedovršenost, otvorenost djela. Umjetnik smatra da dovršenošću, glačanjem, šmirglanjem, poliranjem skulptura postaje beživotna, mrtva. Bojeni akcenti na njima, dominantno žarko crvenom i sunce žutom bojom ( za umjetnika, pored uvriježenog imaju i posve lična značenja) podcrtavaju željeni simboličko-amblematični kontekst. Korelacija između plastičke vrijednosti djela i sadržaja/poruke uzajmno je prožeta i potaknuta, bilo da ide od prirodne, zatečene forme materijala koji provocira/razotkriva sadržaj ili određena ideja uslovljava obradu.  Drvo je „živi“ materijal, koji „radi“, stara i propada, analogno čovjekovoj „trošnosti“ i prolaznosti. Andrijaševići uzori u skulpturi su djela Rista Stijovića ( u senzibilitetu i poetici obrade zoomorfnih formi), Barnkušija, Lipšica i Đakometija (u svedenosti oblika i transponovanju erotike), po riječima autora.

 U različitim medijima realizovano, cjelovoto djelo Krsta Andijaševića čine dvije krajnosti, dva pola istog bića koji u međusobnom podržavanju uravnoteženo kohabitiraju. Izostankom ili prevladavanjem jednog od njih okrnjila bi se suština djela. Dok je u skulpturi sveden, minimalističan, amblematičan i simboličan, skoncentrisan na penetraciju i pronicanje čovjekove suštine, dramatično-egzistencijalistički akcentovanog prosedea, u slikama i crtežima je nerijetko glagoljiv, raspričan, epski nadahnut damarima, radošću i tragikom života. Objedinjujuća, noseća tema je čovjek, kojeg nam umjetnik lucidnom dozom humora, ironije i erotike ogoljeva, razotkriva, banalizuje, intimizuje, „saopštava“. U toj „arhaičnoj ikonografiji antropomorfnih oblika“  Andrijašević pravi fine prelaze „iz psihologije i kozmetike u neurohirurgiju“. Njegov čovjek je pripadnik patrijarhalnog društva (kojem pripada i umjetnik), te ne čudi da cosa mentale i „mentalne intervencije“ pronalazimo kod muških poprsja ( Čovjek sa kefalom…), dok su drugom polu imanentni tipično „ženski“ atributi, prisutni u umjetnosti od paleolitskih vremena i Vilendorfske Venere – naglašene grudi, stomaci, zadnjice…refereišući sasvim određen kontekst. Žene su i majke, sestre, roditeljice, tužbalice i narikače, muškarci – borci, osvajači, predatori, mužijaci…

 U skulpturama,  na crtežima i slikama, Andrijašević ne eksplicira karakter pojedinca/određene ličnosti, već crta/slika/vaja univerzalni portret savremenog čovjeka, njemu bliskog, poznatog, isotvremno enigmatičnog i dalekog. Lica – ogledala, lica – maske, lica – krici, lica – pitanja, lica-praznine, lica-udubljenja, podjeljena lica, začudna lica, zapravo, su pokušaji odgonetanja/čitanja tajne života/smrti, i inih dihotomija ovozemaljskog svijeta/postojanja. Lica, dominantno frontalno/anfasno inpostirana ka posmatraču referišu direktnost obraćanja i „uvlačenja“ u oneobičavajuću auru, u metafizički, bezvoluminozni prostor (bes)kompromisnih zračenja/značenja. Nerijetko podiljenja bojenom vertikalnom linijom na dva dijela akcentuju bipolarnost/dihotomiju/dvojnost svega, pa i jednog lica/bića u kojem se vodi „borba neprestana“ – dobra i zla, života i smrti, Erosa i Tanatosa…

Umjetnik „oblači“ svoje skulpture u nagost, golost do srži, i u tom bestežinskom, ogoljenom komforu cizelira karakter otuđenog i odljuđenog čovjeka današnjice kojem je tijesna ljuštura sopstva/kuće/svijeta u kojem obitava. U erotskim zagrljajima parova, u intimno-javnom diskursu tijela, u beskrajnoj, ritualnoj „igri zavođenja“ (Ž.Bodrijar), pulsira skrivena, potisnuta energija kondezovanih emocija, koje teže da se ispolje, razotkriju, podijele, da svojom strastvenom vibrantnošću osvoje/zauzmu prostor, da apsorbuju želje, snove, fantazme i razmjene potentni vokabular svjesno-nesvjesnih, vidljivo-nevidljivih nadražaja.

 Andrijašević, iako primarno vajar, u crtežima i slikama primjenjuje dvodimenzionalnost, kojom sugeriše egzekutivnu naivnost, infantilnost, nonšalanciju i bezbrižnost odjevenu eretokom. Na taj način predočen „moderni arhaizam“ biva svevremen i savremen.

Njegove slike i crteži su bez pozadina ili su one monohromno rješene. Takav tretman dodatno naglašava prvi plan, fokusira željeni kontekst.  Apostrofiranjem facijalnih detalja – očiju, usana, noseva, ušiju Andrijašević „crta“ karakter svojih aktera. U skulptirama, crtežima i slikama umjetnik posebnu pažnju posvećuje obradi kose. Ona raste, obnavlja se, „ne stari“, implicira disperzivnost, vječnost, vitalnost…i/ili  samo pravi razliku između muških i ženskih portreta.

U potpisima, pojašnjenjima i nazivima radova u svojevrsnom „početničkom“, neraspisanom rukopisu Andrijašević otkriva/čuva dječaka u sebi koji se sjeća. Sjećanje pripada području fantastičnog, omogućava estetsku intervenciju u nepromjenljivom – u prošlosti, udvostručujući doživljaj proživljenim i sadašnjim trenutkom. Otuda podsvjesno, borbeno/ratno, mitsko, običajno, ritualno, erotsko emanira na površinu djela kroz specifičnu, bodrijarovsku igru permanentnog zavođenja koja funkcioniše na principima spoljašnjeg i unutarnjeg (samo)potvrđivanja.

Crtež mi je potreban da išćeram nekog đavola iz sebe, kaže Andrijašević. „Krvotok“ umjetnikove dvodimenzionalne umjetnosti je crtež, a linija njegova „žila kucavica“. Zavisno od ciklusa i egzekucije ona je na slikama debela, putena, pigmentna, najčešće, kod portreta i/ili u tušu, lavirana, posna, tanka, melodično-lirska, uglavnom, kod parova. Njena fluidnost, elegantna lakoća ili pak zavodljiva erotičnost, uslovljena je raspoloženjem i energetskim nabojem.

 Ljudska figura simplifikovana do ironije i groteske, redukcijom i sažimanjem obrisa u simboličku znakovnost, dovodi do nagovještaja i prepuštanja igri/radosti življenja, do batajevskog erotizma čija je svrsishodnost u dosezanju nadublje prisnosti bića.  Eros, kao stvaralački princip (Platon), erotično, kao bazični fenomen ljudske egzistencije (Epštajn), Andrijašević artikuliše posredstvom tijela – alatke/sredstva u katarzičnim istraživanjima psihe/nutrine. Umjetniku nisu potrebni mimetički konstrukti da pronikne/dodirne suštinu. „Naličjem lica“ to čini mnogo efektnije, intrigantnije, prijemčivije.

U najnovijem ciklusu radova prezentovanom na ovogodišnjoj aprilskoj izložbi Dezeni kao apstraktno slikarstvo (u podgoričkoj Galeriji Art), Andrijaševićev nemirni, stvaralčki duh ide dalje u istraživanjima umjetnosti i onoga što to može biti, u zavisnosti od interpretacije i aproprijacijskih modela. Umjetnik koristi ready made -reslove tkanina geometrijskog, intenzivno kolornog paterna, koji uramljivanjem u jednobrazne, bijele okvire i izmještanjem iz uobičajenog u galerijski prostor prevazilaze/nadilaze i potiskuju svoju primarno dekorativno-utilitarnu funkcionalnost referišući artistični diskurs i kontekst. Andrijašević, kao dokazani/potvrđeni figurativac „baca maramicu u lice“ apstraktnoj umjetnosti, želeći da je, u duhu savremenih, novomedijskih društvenih „igara“, „izazove“ na reakciju.    

Nesporno, djelo Krsta Andrijaševića, od prvih studentskim radova u gipsu i laviranom tušu, do poslednjih umjetničkih iskaza i oneobičavanjane prestaje da intrigira i izaziva, da drži budnom pozornost zamamnih umjetničkih isčekivanja/razotkrivanja.

                                        Dr Anastazija Miranović,
istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka                                                            


[1] https://www.onogost.me, Zaboravljenim stazama Balosave, 7. januar 2018.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twenty + 19 =