U petak, 17.05.2024. godine, u Galeriji Centar (u kojoj je trenutno i postavka Mijovog djela), predstavljena je monografja posvećena vajaru Miju Mijuškoviću. Prezentacija je održana u organizaciji Muzeja savremene umjetnosti i NK ICOM CG, a koja je održana povodom obilježavanja Međunardonog dana muzeja.
Objavljujemo tekst dr Anastazije Miranović, istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
MIJO MIJUŠKOVIĆ – PJESNIK KAMENOG NEBA
Poetika kamenog neba Mija Mijuškovića
„…Mijo razvija jednu novu obradu kremena za koji se inače vjeruje da dolazi ozgo, kao dio nebeske sakralnosti, zadražavajući strukturu i boju tih nebeskih otpadnika, ostavljajući im pravo da sami sebe izražavaju, a oblikujući od tih aerolita, od tih mrtvih komada raspadnute Božje arhitekture, jajolike glave, ptice, zvijeri, čitavu jednu posebnu vrstu nebeskih predstavnika ovdje na zemlji. Posrnuli meteoriti nalaze svoje pjesnike. Mijo je jedan od njih…“ ( Mirko Kovač )
Nije neobično, još manje, slučajno, da književnici/pjesnici, poput istoričara umjetnosti i likovnih kritiča suštinski prodiru u nutrinu Mijovih „kamenih zapisa“… u suptilne, okamenjene stihove (is)klesane poezije. „…Njihova unutrašnja višesmislenost krije se kao hranljivost u sjemenu“. ( Radoslav Joksimović)
Poznato je da se umjetnici najbolje međusobno razumiju. A Mijo je bio jedan od onih čije djelo ne možete cjelovito shvatiti ukoliko niste poznavali Mija. Djelo i njegov tvorac su jedno. Mijo je živio svoju umjetnost. Njegovo djelo nije „kod kuće“ u atmosferi salonskog karaktera. Omeđeno bijelim galerijskim zidovima, skučeno i zarobljeno, nije u svojoj optimalnoj energetskoj potenciji. Potrebna mu je svjetlost sunca, dašak vjetra, dodir prirode, jer je u njoj i od nje nastalo, kako bi ostvarivalo prvotnu i istinsku komunikaciju sa svijetom koji ga anticipira/percipira, okružuje.
Što se dešava kada se i sama Priroda „zaodjene“ umjetničkim ruhom u svom stvaralačkom činu i kada se „…dva vajara nađu na istom, zajedničkom poslu? Ne zna se koji je od njih bolji i nikada se neće znati, jer obojica, lišeni svake sujete, doprinose istom djelu. Razlika među njima je samo u tome što su vajaru – Prirodi potrebni milioni godina da stvori svoje kamene mase, strukture i oblike čudesnih boja, a Miju trenuci nadahnuća, probuđene mašte i rada, da bi se otkrilo neotkriveno, vidjelo neviđeno i dao ljudski smisao ljepoti…“ ( Siniša Vuković )
Mijo Mijušković je bio pjesnik „kamenog neba“ Crne Gore. Njegove misli su se gomilale kao oblaci, teški i tmasti…ili pak, vrcavi, nasumice razbacani, prozračno – transoparenti, u djelu začudne, iskrene ljepote, da bi i Priroda ustuknula pred istinom koju umjetnik saopštavao, nevino i čedno, istovremeno, zastrašujuće proročki, otkrivajući posrnulost, dekadenciju, učmalost duha i narastajuću površnost, prijeteću nesigurnost i neizvjesnost vremena koje dolazi.
„Poetsko – to je okosnica Mijove estetike, poetsko koje sadrži mitsko i magijsko iskustvo pradavnih stanja bića u kojima su rijeke i planine, kanjoni i ponornice, oluje i zemljotresi mijenjali sudbinu svijeta.“ ( Sreto Bošnjak )
Veliki umjetnici anticipraju „pogled svijeta“, bave se proučavanjem i materijalizacijom univerzalnih vrijednosti. Njihova djela, kao i njihove misli nemaju vidljivih granica. Unutarnje, mentalne granice i ograničenja istinski su limiti života. A Mijo je živio i stvarao slobodno u svom prostoru pod „otvorenim nebom“, bez zakatančenih kapija, avlija i bojazni od samoće, u domu dobrodošlice za one koji su isto tako spremni iskreno i čisto zakoračiti u svijet umjetnosti/prirode, prirodnog. Naizgled, „nemušti stražari“ njegovog doma su skulpture koje okružuju/ispunjavaju Mijov univerzarij. One nikome ne brane da im „pruže ruke“ i dohvate/dosegnu umjetnost, čak svojom prkosnom impostacijom u otvorenom prostoru, provociraju smjeli čin. No, posjedovati i istinski dosegnuti, spoznati umjetnost/umjetničko djelo nije isto…Potrebno je saznajno osvojiti/osjetiti to što se želi posjedovati. U suprotnom to su puke materijalne činjenice. Otuda, kod Mija su dolazili znalci umjetnosti i sa najudaljenijih adresa, po “komad“ umjetničke istine, a onima „iz komšiluka“ ovaj osamljeni osobenjak bio je sakupljač kamenja/kamenih masa, koji je povazdan nešto radio i stvarao buku…
Kao i on sam, Mijuškovićevo djelo, nastajalo u višedecenijskim ciklusima koji su se permanentno nadograđavili, izolovano egzistira mimo svih tokova crnogorske savremene i svake druge umjetnosti. Možda je i zbog toga uvijek aktuelno, moderno i „u trendu“. Uticaji koji su iz centara pristizali na periferiju umjetničkih zbivanja, mimoilazili su ga, neskrnavivši djelo, dovoljno umjetnički samosvjesno, da opstaje kao posebna fenomenološka datost. Pritom, Mijušković je bio umjetnik vrlo upućen u zbivanja na umjetničkoj internacionalnoj i domicilnoj sceni. I pored (u poznijim godinama) oslabljene fizičke mobilnosti, umjetnik je mentalnu kondiciju održavao čitajući i prateći art zbivanja. Vitalnost duha konstantno su razvijali njegovi (u)nutarnji eskapizmi i diskursi sa sobom i djelom u najstajanju.
Mijova Akademija bila je Priroda. Od nje je sve naučio. Pred/sa njom je polagao i padao na ispitima. Stvorivši autohtono/autonomno djelo, zasebni svevremeni entitet koji opstaje i kada ga namjerno zanemaruju, zaboravljaju i ruše, ono se ponovo reinkarnira, rekonstruiše/ redefiniše u novu oblikovnost. Od meteorološke stanice „Meteor“ u nikšićkoj opštini, negdašnjem čudesnom svjedoku Mijovih istraživačkih i sakupljačkih poriva, riznici umjetnina/artefalija, u kojoj je Mijo sabirao svoje i radove svojih prijatelja, kolega, do skoro nađenog/obrađenog meteorita kojem je umjetnik znalački otkrio/osvojio suštinu, trajala je permanentna borba, ne s prirodom, ona je bila njegov „saborac“, već s čovjekom, odljuđenim subjektom civilizacije u posrtanju. Želeći da sačuva od uništenja esenciju Prirode/prirodnog umjetnik je stvarao djelo, materijalizovano svjedočanstvo, neobnovljive ljepote u nestajanju…
Mijušković je samovao svoju umjetnost, ali nije bio usamljen, dok god je stvarao. Ono usamljeno što je nestajalo pred njegovim/našim očima, na što je Mijo proročki ukazivao svojim djelom (svjesan da time čuvamo sebe, svoju bit), zapravo je čovjek današnjice senzitivan za Prirodu i njeno očuvanje.
„ U državu kamenja čovjek ulazi kao uljez, radoznalac, razbijač i poklonik“. (Miodrag Pavlović )
“Mijo pokazuje put do stvarno modernog preko iskonskog. Kada se dalekom asocijacijom približava jednom Gabou, Arpu, Brankusiju, ili Muru, to samo znači da ima velikih umjetnika u ovom vijeku koji su bili i ostali na tragu istih suština“. (Siniša Vuković )
Umjetnik nas kreće neomeđenim kamenim prostranstvima pružajući nam „dodir svijeta“, spektrum duge, milenijumsko trajanje u živućim, skulptorsko-animalističkim formama. Njegovi „kameni oblaci“ se ne rastaču (iako su određeni sličnim procesima nastajali ), već vrhune gdje im je mjesto – u vječnom univerzarijumu prirode. Procesi pretvaranja „mrtve kiše materije u blistave predstave života“ u Mijovim skulpturama su nerijetko inverzni. Klimatski, vremenski procesi ostavljaju vlastite biljege, zapise u kamenu. Tokovi/sile vremena lome i dekonstruišu naizgled nesalomivo. Usitnjene ostatke stijenske mase Mijo je ponovo spajao, odgonetao, razotkrivao i sintetizovao u novu oblikovnost / čitljivost, novo/staro „kameno pismo“.
Ponukan silama prirode umjetnik je u njoj intervenisao na način da je nanovo konstruiše, integriše u novu pojavnost, kojom potencira arhetip, prvotni nemir prirode, njena slojevita sakupljanja/taloženja i mimoilaženja kroz/u čudnovate strukture materije…“i neće dugo trajati kada ćemo kroz njene titrajne mase prolaziti rukom kao kroz vazduh“, jer…“materija je nešto što čovjek nužno trpi, ali ne priznaje…“.
Taj svojevrsan čin reintegrišućeg povratka prirodi odvija se u živuće dinamičnom, Mijovom „kamenom maskembalu“, gdje poput nekog reinkarnacijskog procesa ljudi/bića ove i minulih epoha postaju ono što prepoznajete/vidite, želite – apstraktne, amorfne forme ili okamenjene ptice, ribe, zvijeri i ostali mnogobrojni asocijatvno – zoomorfni identiteti. U tom nestajućem/nastajućem svijetu Mijo je, kao „ prorok koji se sjeća praoblika“, sintezičko-reduktivnim metodom klesao, brusio, perforirao, glačao, polirao. Gestualne grimase, naslućujući/zaustavljeni pokreti, tihe, male kretnje mobilišu silinu mentalnih opservacija, angažuju čula, podstiču akciju. Tu se dramsko i lirsko, kroz neponovljiv, iskričav susret spajaju u zagrljaj, grčevit i snažan, istovremeno, nježan i krh, radostan i tužan, dihotomno kontrasan kao i sam život…
Mijova svekolika istraživačka putešestvija nosila su sobom cikluse stvaranja kojima je nadijevao imena – Boje kamena i boje kanjona Tare, Ostroški ciklus, Kamen u kamenu-Sv.Petka, I kamene lutke imaju dušu, U slavu Milutina Milankovića, Kompozicije-kolaži …u zavisnosti od topsa sa kojeg je poticao kamen, drvo, materijala za rad/obradu, kao i od koncepta koji ga je podstaknuo na određena promišljanja. Tako se krećemo Crnom Gorom od Tare i Pive, do Cetinja i Ostroga, Spiča i Nehaja, a i dalje do Subotice, Dalja, Svete zemlje, Egipta itd.
Sva ta „kamena lica“ nose nevinu naivnost, pulsirajuću mobilnost u poruci, koja podstiče unutarnje vitalne kretnje i upitanost kao stanje duha koji se ne miri sa „zatečenim“, već želi suštinske promjene koje će voditi povratku, zaštiti i očuvanju prirode i prirodnog u čovjeku. Sljedstveno tome, Mijov umjetnički svijet i život djeluju potpuno nestvarno u borbi za egzistenciju naspram svemoćnog, nestabilnog i narastajućeg svijeta tehnoloških moderniteta, simulacija, neprirodnih stanja.
Nameće se pitanje – kome ostavljamo svakolika dobra Prirode/čovjeka? Da li će u nama sjutrašnjim ostati nečeg od nas ovdašnjih, kako bi bili kani prepoznati značajne vrijednosne konstante…ili će to nekoj budućoj civilizaciji biti potpuno nevažno, kako je većini već sada počelo da biva… Svjestan tih bojazni, Mijo stvara djelo za nezaborav, da opomene i podsjeti na suštinske, esencijalne vrijednosti…
Kako uhvatiti neuhvatljivo u vječnom i predočiti kao artificijelnu datost? Kako istovremeno izraziti pitomo i divlje, destruktivno i produktivno… ne oskrnaviti postojeću, prvotnu ljepotu, stvarajući novu…pitanja su na koja je Mijo pronašao odgovore. Oni su pred vama. Materijalizovani u ciklusima, ovaploćeni u kamenu, pronađeni „ljudski znaci koji su istovremeno priroda“. A „u prirodi nema ničeg što i u nama ne bi postojalo“…“ I kada se, zahvaljujući mjestu, vremenu, nekoj čudesnoj sličnosti, povežu stvari, naizgled, jedna drugoj tuđe, nastaju čudesne cjeline i osobene sprege – jedno podsjeća na sve, postaje znak mnogog.“
Od Milutina Milankovića do Sv.Petke, od ostroških greda do subotičkih, pozorišnih kamenih lutki, od cetinjske pećine do kanjona Tare, sve do Spičanke… sve je to Mijov „kamen u kamenu“ – nestvarano lijep, neuhvatljivo blizak – „kameni domaćin“ s gostujućim primjesama zemlje i bilja. „Čuvarkuća“ istinskog duha/identiteta/duše…
Mijušković je u kamenu klesao i polirao svoje misli, ne u želji da reprodukuje svijet, već u stamenom nastojanju da uobliči njegove očiglednosti. U kamenoj materiji čuvao je izvornost, ničim ne skrnaveći njenu autohtonu ljepotu. Naprotiv, u egzekutivnom smislu, materijalizacija ideje prati zatečenu suštinu kamena. U međusobnom (su)djelujućem, zavodničkom odnosu, Mija i kamena, nikada se nije moglo znati ko će , u konačnici, biti vinovnik tog, kontemplativnog, egzekutivno-estetskog sučeljavanja. Dug je to bio proces. Počinjao je iznenada, nekim čudnim usudom ili tragalačkim nemirom, i trajao sve do momenta pronalaska baš određenog kamena/drvenog fragmenta ili neke druge „prilike za znak“.
Prirodnu, kamenu nervatutru prati boja, posebno u ciklusu posvećenom Tari. Mijo je čuvao, „umivao/zalivao“ i potencirao jednostavnom formom. Ponekad je umjetnik spajao različite vrste kamena iz različitih djelova svijeta, tvoreći specifične kompozicije/kolaže. To je svojevrsna, „darvinovska“ priča o vrstama i porijeklu. Među najljepše susrete materije pronalazio je „zagrljene“ drvo i kamen. Minimalno intervenišući u inpostaciji tog suodnosa Mijo je naglašavao njihovu prirodnu sjedinjenost. I doista, teško je razlučiti u kojem materijalu/materiji je maestro bio spretniji/vještiji da iz posnog „iscjedi“ esenciju/ekstrat, kojom inovativnom metodom/tehnikom je više podsticao prirodne pulsacije, damare duše koja unutar njih obitava.
„Kameni portreti“, Mija Mijuškovića, animalni i ljudski u isto vrijeme, nose karakter, emociju, stav. U njegovim sklupturama osjećamo dihotomiju bića prirode – krhkog, poroznog, nestalno-nestvarnog i jednako prisnu čvrstinu, stamenu odlučnost, toplo-hladnu taktilnost, dramsko-lirsku poetičnost, baš kao što je i sam bio satkan – od najmekšeg senzitivnog materijala i onog dijamantske tvrdoće, tvrdoglave upornosti i strastvene žestine stvaranja.
Foto: Arhiv Montenegrine
Be the first to comment