Anastazija Miranović – Milovićeve Žene iz grada bez vrati

U srijedu, 10. maja 2023. godine, u Zavičajnom muzeju u Baru, promovisana je knjiga “ŽENE IZ GRADA BEZ VRATI – (NE) ZABORAVLJENE BARANKE XX VIJEKA”, autora Željka Milovića. 
Objavljujemo esejističku, stručnu, recenziju istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke dr Anastazije Miranović sa promocije knjige. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

MILOVIĆEVE ŽENE IZ GRADA BEZ VRATI

Žene iz grada bez vrati živjele su/žive za svijet bez vrati, bez nasilja, nepravdi, predrasuda, bez diskriminacija, za svijet slobodnih svjetonazora, u kojem neće biti potrebno pisati zasebne knjige posvećene ženama, jer će one biti jednako poštovane kao i muškarci i/ili ostali koji se još pronalaze ili osjećaju i ispoljavaju drugačije od ustaljenih normi i opšteprihvaćenih društvenih načela. Za svijet slobodnomislećih ljudi, u kojem će djela govoriti jezikom razumljivim svima.

 Za takav svijet, Crnu Goru, Bar rađale su, podizale, hranile, učile, radile, ratovale, borile se žene Bara o kojima u svojoj knjizi piše Željko Milović. Sa ove vremenske distance vrijedi postaviti pitanje – da li su uspjele? Mislim da svako od vas zna odgovor. Neke bitke su izvojevane slavno, hrabro, revolucionarno, pobjednički, druge se i dalje vojuju, na ličnom i klektivnom planu, dok određene tek predstoje. Postoje univerzalne istine o ženama, njihovim pravima i slobodama, koje možete čuti diljem naše Crne Gore, Balkana, svijeta. U  višemilenijumskom civilizacijskom hodu davno, negdje na početku, bijaše matrijarhat… slabo ga ko  pominje. No, zato vjekovima živimo doba patrijarhata…priznaćete, nekako, oboje anahrono zvuči. „Sadašnjost obavija prošlost, a u prošlosti istoriju su stvarali muškarci.“   (Simon de Bovoar, Drugi pol)

 Neću vam prepričavati istorijska fakta koja dokazuju, tek nešto više decenija staru, organizovanu, emancipatorsku borbu za prava žena – od prava glasa do prava izbora – supruga, posla, obrazovanja, majčinstva… Te, opšte poznate činjenice, Željko lijepo pripovijeda u prvih pedesetak strana knjige, koja nas je večeras okupila u ovolikom broju. Milović, kao vrli, atipični, barski hroničar, na sebi svojetven, prepoznatljiv način, opsrevira polažaj i ulogu žene iz grada bez vrati u porodici i društvu, kroz različite sfere njenog djelovanja – u kulturi, obrazovanju, zdrastvu, sportu, politici… kroz intimne, lične storije prepričane od članova porodica žena o kojima piše,  uz pomoć dokumentarnih, arhivskih štiva, autentičnih fotografija, novinskih i ostalih medijskih zapisa, tvoreći upečatljivu sagu koja se čita u „jednom dahu“ i trajno pericpira, podržana snažnim utiskom argumenata. Upravo, istraživanja autentične građe i izvora bila su značajna, neophodna osnova za uvođenje čitaoca u individualne narative i njihova adekvatna razumijevanja i kontekstualizacije.

Ono što čini nezaboravnim žene iz grada bez vrati  su njihove lične istorije i borbe kojima su gradile bolji, napredniji svoj „mikro“ svijet/život, istovremeno i Bar i Crnu Goru, a da možda i nisu bijele svjesne veličine svojih podviga. Svaka od njih ugradila je dio sebe za ambijent i društvo u kojem živimo. U ovom izdanju je njih 45. Nadam se, da Željko neće na tom broju stati, već da će nas obradovati budućim izdanjem u kojem će biti, možda, i neke od žena večeras prisutnih.

  Autor na početku knjige zapisuje: „ uz beskrajno poštovanje karijatidama naših života – babama, majkama, sestrama, ženama, kćerkama, koje za svoju žrtvu i herosjtvo nikad nisu i neće dobiti ni orden, ni spomenik.“ Ova knjiga je svojevrstan spomenik, spomen na one koje su se izborile i dozvolile da mi danas budemo to što jesmo, da možemo to što hoćemo i želimo. Međutim, jednakost prava ne znači i jednakost mogućnosti. Činjenica je da se rodna/polna diskriminacija provlači kroz sve sfere društva – političku, ekonomsku, privatnu. Diskriminacija žena u svim tim područjima čini polnu razliku političkom razlikom i osnovom za isključivanje žena iz domena političke i svake druge moći. Prebroditi socioekonomske, sociokulturne i političke prepreke kontinuirani je izazov nekadašnjih i vremena u kojem živimo. 

U kontekstu večerašnje teme i sa pozicije na kojoj se trenutno profesionalno nalazim, kao rukovoditeljka Zavičajnog muzeja KCB i predsjednica Nacionalnog komiteta ICOM Crne Gore, moram pomenuti da je 2013. pokrenuta inicijativa (čija sam bila jedna od akterki) osnivanja Muzeja žena Crne Gore. Od 2019. on postoji u elektronskoj formi. Međutim, država, društvo, sistem još uvijek nisu našli rješenje za objekat muzeja i druge izazove koje ova tema otvara. Muzeji kao institucije nasljeđa konstruišu temeljne predstave naših kolektivnih sjećanja, kao i ono što treba da bude osnov naših savremenih i budućih identiteta, uključujući i rodni. Prepoznati  kao mjesta „pravih istina“, imaju obavezu da ukazuju i opominju da  „društvo u kojem se ne čuje glas žena nije manje žensko, to je društvo manje ljudsko“. (Meri Robinson)

I na kraju, želim reći, i ja sam jedna od žena Bara, ne rođenjem, ni porijeklom, već življenjem u ovom prelijepom gradu već četvrt vijeka kao barska snaha, nevjesta, odiva, majka, što mi daje za pravo da se tako osjećam.  Ne želim da se posthumno nađem među koricma slične publikacije, iako bi mi bila čast, već svoj život isujem javno kao žena koja se izborila za svoj status u porodici, društvu, politici, kulturi i umjetnosti Bara i Crne Gore, upravo, jer su mi  žene iz grada bez vrati  stvarale uslove i mogućnosti za sve te uloge i realizacije.