U petak, 10.07.2026. godine, u Galeriji “Velimir A. Leković” Kulturnog centra Bar, a u okviru 39. festivala “Barski ljetopis”, otvorena je izložba “Snovi koji su me probudili”, autora Miomira Miša Vemića.
Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka dr Anastazija Miranović. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

MIŠO VEMIĆ – SNOVI KOJI SU ME PROBUDILI
Naziv izložbe direktno referiše lični kontekst umjetnikovog duhovno – kreativnog buđenja. Istovremeno p(r)oziva na angažovanost – buđenje iz uljuljkane letargičnosti svijeta nametnutih obrazaca ponašanja, svijeta snoviđenja, zabluda, predrasuda, stereotipa i uvriježenih mišljenja.
Motiv konja u Vemićevom stvaralačkom opusu nadrasta klasičnu animalističku tematiku i postaje univerzalna metafora ljudskog uzusa, borbe i prkosa.
Silovito njištanje đedovog Vranca zapretano u ranom dječačkom sjećanju Vemić kontinuirano dekodira cikulisima slika čija tematika konzistentno istrajava u primordijalnom kriku čovjeka današnjice. Zvučni i vizuelni šok iz djetinjstva na Sinjajevini postao je pokretački impuls cjelokupnog umjetnikovog stvaralačkog opusa.
Onirički/košmarni motivi konja u svom stihijskom galopu, zanosu, grču, zagrljaju nose strepnje, strahove, borbu protiv praznine savremenog, distopijskog svijeta. Virtuozni crtež nije u funkciji deskripcije realnog anatomskog fizikuma. Bilo bi suviše jednostavno baviti se isključivo estetskim. Vjekovima se motiv konjske figure eksploatisao u kulturi i istoriji umjetnosti kao simbol plemenitosti, ljepote, snage, izdržljivosti, brzine, ratnog trijumfa… Međutim, ovdje je riječ o etici, o deformitetima potaknutim unutrašnjim bilom, krikom i ekspresijom.
Vemićeve predstvave konja su prvenstveno psihološke studije, slike karaktera, stanja. Svojevrsna likovna ispovijest o prolaznosti, nemoći, stradanju, neprikosnovenoj energiji divljine, njenoj silovitosti, ljepoti i snazi…
Konj kod Vemića postaje medij univerzalnog psihološkog portreta savremenog čovjeka.
Animalni antropomorfizam u službi je arhetipske simbolike. Konji su umjetnikov alter ego, ujedno i arhetispski simbol čovječanstva koje prolazi kroz istorijske i lične golgote. Razgoračene oči, razjapljene čeljusti, deformisane glave – uplašeni čovjek današnjice koji (sa)osjeća, pati, ali se i bori s brojnim izazovima nesigurno-neizvjesnog, ubrazanog svijeta.
Ovo je umjetnost angažovanog krika/vapaja protiv otuđenja/odljuđenja, protiv svijeta simulakruma, prividnog spektakla, instant kulture i duhovne praznine, svijeta globalnog nasilja…
Vemićeva estetika krika suprotstavlja se estetskom konformizmu. Njegove slike uznemiravaju, bude i izazivaju (inter)akciju/reakciju…
Virtuozno vladanje crtežom, uz dramatičan kolorit žustre, ekspresivne geste, determiniše/deformiše formu koja se nerijetko rastače do ivica apstrakcije. Ipak, nikad ne posustaje u ekspresivnoj snazi elementarne prepoznatljivosti. Neutralne, tamne pozadine podcrtavaju koncept središta drame/priče kojim dominiraju hiposi izmješteni iz konkretnog istorijskog konteksta.
Vemićevi konji ne pripadaju ni prošlosti, ni sadašnjosti – oni su bezvremeni jahači apokalipse i svjedoci vječitog ljudskog uzusa. Čovjek koji je bačen u istorijske, društvene, političke i kulturne prekretnice svog vremena, osjeća sigurnost samo u sebi, u sjećanju, unutarnjem jeziku… gdje je pitanje identiteta prvenstveno pitanje integriteta.
Kroz prividno ograničem i bezbroj puta eksploatisan motiv (konja) u istoriji umjetnosti, Vemić uspijeva da izgradi prepoznatljiv i potpuno autonoman umjetnički svijet. Njegovi radovi nose atmosferu djela velikih majstora renesanse, barkoka, neku prigušenu, toplu svjetlost i duboku, naslućenu tamu, nose snagu neobuzdane žestine koja istovremeno plijeni zamamnom ljepotom i budi proročanskom, isčekivanom strahotom.
Ovaj svojevrsni, pikturalni egzodus u nostos galopom mahnitih konja vraća nas „budnim snovima“ u slikama silovite, uznemirujuće snage Miša Vemića.





Be the first to comment