Poštovani pośetioci, prenosimo tekst dr Anastazije Miranović, istoričarke umjetnosti i selktorke likovnog programa Barskog ljetopisa, kojim je otvorila izložbu Nataše Đurović, 27. juna 2018., u Zavičajnom muzeju Bara-dvorcu kralja Nikole u okviru likovnog programa Barskog ljetopisa. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
Izložba Nataše Đurović je prva izložba na 31. Barskom ljetopisu. Postavka obuhvata 35 slika i crteža iz njenog posljednjeg umjetničkog ciklusa „Trajanje, nestajanje, trajanje“, koji problematizuje odnos života i smrti, odnosno suštinu ljudskog bića.
Izlaganje dr Anastazije Miranović objavljujemo integralno:
“Činom rađanja počinjemo da umiremo živeći život. U tom, u individualnom smislu, neponovljivom, neodoljivom, nevjerovatnom procesu događaju se ciklusi, faze/mijene, fizičkog i duhovnog sopstva. Krećući se svijetom, univezumom, sobom uzajamno razmjenjujemo/prožimamo energetske potencijale, kovitlace, osjeke / plime onoga što navire iznutra i teži da se opredmeti.
ŽIVOT kao procesulani tok krucijalna je tema koja kontinuirano i permanentno zaokuplja kreativnu pažnju Nataše Đurović. ŽIVOT/ČOVJEK esencijalni je narativ njenog djela. Tvoreći umjetničke cikluse umjetnica živi valastite, i u uzajamnoj , neodvojivoj kohabitaciji nastaju materijalizovani svjetovi koji su, zapravo, otjelotvorene misli, trenutci, iskustva, strahovi, naslućivanja, proživljena i željena stanja. Natašini umjetnički ciklusi svojevrsni su mnemografski zapisi koji proizilaze jedan iz drugog, prožimaju se, nadograđuju. Ovaj poslednji, inverzno može biti i prvi, traje već šestu godinu i u samom nazivu otkriva suštinu – „Trajanje-nestajanje-trajanje“. Kompleksnost i slojevitos ove opšte/velike teme (Univerzuma/Svijeta/Života), Nataša iskazuje kontrasnim nebojenim egzekucijama crne i bijele, sa ponekim pigmentnim akcentom, koristeći konvencionalni ugljen, kao i presovani, ugljen u prahu, olovku i razne druge izražajne slikarske tehnike. Ono što je naizgled nastalo spontano, u dahu, zamahu, trenutku, duboko je promišeljeno i nikako slučajno baš na ovakav način opredmećeno i predstavljeno.
Umjetnici je podjednako važna tema i njena egzekucija, kao i način na koji je djelo prezentirano u određenom prostoru. U tom kontekstu, iako su radove ovog ciklusa, kojeg čine desetine crteža, insatlacija, slika, vidjele beogradaska i podgorička publika, ovo je posve nova izložba, jer joj je dat novi kontekst, shodno mjestu/prostoru ekspozicije. Nataša vrši selekciju radova po principiu „majne je više“, dozvoljavajući djelu da „diše“, specifičnom fenomenologijom, podcrtavajući kodirajući diskurs kontrasnim velikim/malim formatima. Kako sama umjetnica kaže, mali formati su „dnevnički zapisi duše“, dok su veliki „slojevite priče o svjesno/nesvjesnom/intuiciji…“
Ono što Natašu Đurović izdvaja među crnogorskim likovnim umjetnicima je njena apsolutna predanost i posvećenost djelu, ne samo u procesu promišljanja i realizacije djela, već i njegove materijalizacije u kontekstu komunikacije. Umjetnica je u određnim djelima od papira iz ciklusa „Trajanje – nestajanje – trajanje“ akcentovala materijalnu/fizičku propadljivost umjetničkog djela kroz proces kojem je potrebno trajanje, ali i očekivana reverzibilnost. Pigment koji curi, kapa, miris čađi prašinastog ugljena iz kućnog dimnjaka potencira pruču memorije mjesta, prolaznosti, sjećanja.
Osvješćenost svakog, i najmanjeg kognitivno-vizibilnog u Natašinom nakanu da isprovocira komunikaciju je kreativni poriv za pitanjima i sumnjom, mogućim odogovorima, djelom pulsirajuće vibrantne energije, u amplitudi od smiraja do egzaltacije, života i smrti, no, već smo rekli da to je Jedno.
Crtež je za Natašu „ekspresivno ogoljavanje sopstvenog bića..skener psihološke, emocionalne i mentalne slike moga Ja“. Taj svojevrsni koloplet „žila kucavica“ tvori konstrukt/krvotok djela, usmjerava njegove kreativne konflikte naizgled rastavljeno i dezintegrisano, na momnetne silovito dovodi do svog izvornog bića, do prvotnog stanja nerazgovjetnosti i egzistencijalnog meteža, da bi se odmah potpom konsolidovao u zadivljujuće predstave života.
Najteži put je put vlastite spoznaje. U tom dugotrajnom procesu, mala/velika rađanja i smrti, često su „okidači“ akumuliranih kreativnih naboja koji traže razmjenu, empatiju, komunikaciju. Kao što ništa nije crno i bijelo, iza dihotomije svih životnih cikulsa, pojava, stanja krije se jednostavna ljudska želja za trajanjem. Neutuljiva žal fizičke konačnosti, osvješćuje potrebu za tragom/iskazom koji će nas nadživjeti. Upravo, umjetničko djelo je taj mogući trag sjećanja u budućnosti.
Živimo u nesigurnim, neizvjesnim vremenima, ličnih/kolektivnih strahova, izazova, isčekivanja. Potrebna su nam duhovna ishodišta, hramovi osame..i nije slučajno što su Natašini radovi izlagani/izloženi u dvorskim zdanjima, na Kruševcu u Podgorici i ovdje u Baru večeras, kao savremene ikone na pijedestalu (pred) kojima pitamo, molimo, vjerujemo”.
