U srijedu, 02.04.2025. godine u Galeriji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, otvorena je zajednička izložba “Urbane priče” Sejle Kerović i Aldemara Ibrahimovića. Bošnjačka nacionalna zajednica je organizator izložbe, a realizovana je uz finansijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Na otvaranju izložbe govorila je dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka. Autorske tekstove koji se nalaze u katalozima za ovu izložbu objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje tekstova.
SEJLA KEROVIĆ
Autobiografsko, po svom karakteru, slikarstvo Sejle Kerović, predstavlja, istovremeno, univerzalnu sagu o čovjeku današnjice, i intimnu, ličnu ispovijet ispričanu kroz sekvence „proživljenog filma“. Njegov rimejk iznova živimo/gledamo začudnom iskrenošću u kojoj se pronalazimo. Sejline slike/kadrovi plijene prisnošću, zagonetnom mističnošću i ambelmatičnom sceničnošću. Centriranjem ženske figure u polje slike, sugerišući središte pozornice – mjesto priče, drame, a time i značenja, Sejla gradi scenografiju identiteta u kojoj izlovanjem motiva pridaje značaj određenom prizoru. Ujedno, gotovo oživljava baroknu ideju u kojoj život i realnost nisu ništa drugo do gluma i teatralnost, velika pozornica iluzija.
U alegorično-simboličnom traženju sebe, metodom „neodlučnog prosuđivanja“ Sejla svojim slikama donosi različita introspekcijska stanja, situacije, zapitane/zagledane predahe, memento uhvaćenog ternutka…Kulise, arhitektrura, ulice – sve odiše atmosferom odljuđenog, napuštenog, usamljenog života, ambijenta, atmosfere, koje autorka gradi vještom strukturalnom egzekucijom i koloritnim, valerskim oscilacijama, sjenčenjima/nijansiranjima. Kompozicionoj dinamici doprinosi repeticiona ritmičnost otvora – prozora, vrata, prolaza iz kojih isijava vibrantna žuta svjetlost.
Protagonistkinja u bijeloj košulji – u anfasu, profilu ili prikazana s leđa, nikada precizno definisanog/otkrivenog lica suvereno vlada otuđenim, „sterilnim“ svijetom današnjice. Prostronom inpostacijom provocira i/ili izaziva empatiju/saosjećanje, identifikaciju, svakako, razumijevanje. Neverbalnom komunikacijom/stavom, cjelokupnim outfitom saopštava istinu neizvjesnog trenutka nesigurnog svijeta kojem bezvoljno pripadamo. Figure – lutke, ljudi – sjenke ( kao da su iskoračili iz pjesme Lesa Ivanovića), scene reminiscencije na svjetske filmske klasike („Kazablanka“/poljubac Henfrija Bogarta i Ingrid Bergman), metafizička atmosfera s perspektivom u nigdje, hladni/nemilosrdni urbani ambijet „udomljuje“ arhetipske individue što besciljno lutaju …
Melanholično/nostalgično, blisko i daleko, slikarstvo Sejle Kerović (ako se usvoji analogija budnog sna), može da se nazove mitom blizine, budnim mitom…
ALDEMAR IBRAHIMOVIĆ – URBANI POETIK
Umjetničko-problemsku konstantu likovnog opusa Aldemara Ibrahimovića čini čovjek i njegov pripadajući prostor (u kojem se kreće/živi). Priroda/predio, arhitektura su suštinske determinante individualnog življenja i prilika za intervenisanje u realnom/imaginarnom, fizičkom/toponiskom i mentalnom/kulturnom pejzažu umjetnika.
Mikro-zavičajni svijet i poetizovani predjeli (sjećanja) okupiraju i „drže“ umjetnika u kreativnoj pripravnosti za (samo)iskaz. Kroz permanentne odlaske i vraćanja Aldemar nas suptilno kreće vlastitim uporišnim/ishodišnim (reverzibilnim) „tačkama“ (kodiranog) sistema umjetnosti.
Arhitektura Aldemarove slike ne dozvoljava nagle nadogradnje, već nadovezivanje na ono pređašnje, iskustveno, proživjeno što upućuje na isčekivano, sadašnje, buduće. Ne napuštajuću rožajsku kuću (fizički) umjetnik gradi „nebodere“ urbanog ambijenta, utopijske atmosfere/snoviđenja. Iskorak u globalno vodi ka svijetu odljuđenog čovjeka koji želi da zadrži sebe bivšeg, negdašnjeg, zaboravljenog. Plohe fasada se preklapaju, otvaraju za nova iskustva, a nesnađeni čovjek današnjice sumanuto luta pustim/nedefinisanim ulicama samoodređenja.
Kompozicijski konsktruk/skeleton slike ostaje nepromijenjen, višeslojni, kolažni ansambli mijenjanju aktere podrške u formalnom, ne i suštinskom smislu. I u urbanom ambijentu, Aldemarov čovjek je sjenka, maska/silueta bez lica, u pripravnosti za bijeg, s rukama u zamahu u nepoznato. Čovjek – Niko jeste/biva Svako u razuđenom/razgrađenom distopijskom svijetu, u kojem Aldemar, ipak, pronalazi prozore, vrata koji se otvaraju za nove svjetonazore, izazove/mogućnosti na raskršću osjeća(n)ja i sjećanja.
U elaboraciji velikih/univerzalnih tema, umjetnik ide od individualnog/ličnog ka opštem, stvarajući slikarske opuse koji se nadovezuju i komuniciraju istu poruku satkanu od izbalansiranih, različitih fabularnih leksema. Svjetla velegrada unose novu atmosferu/svjetlo, u kolorit fino iznijansirane valersko-tonske game. Razuđeni tonovi plave, zelene, žute, s akcentima crvene tvore lavatirajuće fasade, razbacane prozore, vrata, djelove arhitekture u specifičnom energetskom kretanju čiji je kohezioni subjekt dezorjentisani čovjek/individua, zastupljen u svim Aldemarovim umjetničkim ciklusima.
Oboma – i arhitekturi i čovjeku potrebno je suštastveno središte – imanentna priroda, koja ne mora biti i nije nužno u vidljivom, realnom okruženju. „Urbani poetik“ mijenja ambijent, arhitekturu, no, ne i svoju unutarnju prirodu. Dok god je tako, postoji nada/mogućnost da se situiramo u stamenom, snažno impostiranom bitku koji neće odustati od čovjeka, od esencijalnog/ljudskog u njemu. Slikarstvo Aldemara Ibrahimovića više od poetskog realizma, lirskog intimizma, figurtivnog i apstraktnog, govori samosvojnim jezikom suštine… nagovještene istine.
Be the first to comment