Povodom Međunarodnog dana muzeja, 18.maja, kao i 70 godina od čuvene izložbe “zaokreta” Petra Lubarde u Beogradu, 1951. godine, Narodni muzej Crne Gore, u utorak 18. maja, realizovao je Omaž izložbi “zaokreta” Petra Lubarde”, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić” na Cetinju. Pored rekonstrukcije čuvene izložbe, koja je predstavljala prekretnicu u jugoslovenskoj likovnoj umjetnosti polovine dvadesetog vijeka, upriličena je promocija knjige mr Maše Jovović “Petar Lubarda u Crnoj Gori 1946-1951”. Lubardina izložba je djelimična rekonstrukcija izložbe iz 1951, sa selekcijom radova iz datog perioda, kada je umjetnik živio i stvarao u Crnoj Gori.
Izložbu je otvorila i o umjetničkom djelu Petra Lubarde govorila direktorica Narodnog muzeja, dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti.
Autorski tekst dr Anastazije Miranović, objavljen u katalogu koji je štampan povodom otvaranja izložbe, objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
SAMOBITNOST LUBARDINOG DJELA
„Umjetnost je veliko ogledalo koje ne dozvoljava društvu da ne vidi sve o sebi. Stoga umjetnik mora da, u punom smislu riječi, živi sa svojim vremenom, mora da bude angažovan…da izrazi složenu snagu života“. Umjetnik „ako je angažovan…mora biti progresivan.“[1
(Petar Lubarda)
Petar Lubarda je svim svojim bićem bio angažovan i progresivan umjetnik. Bili su toga svjesni i u Komunističkoj partiji SFRJ, odnosno, Politbirou i rukovodstvu agitpropa. Ubrzo po završetku II svjetskog rata, krajem 1945. crnogorska Vlada poziva Lubardu, kao već afirmisanog i priznatog umjetnika, da sa ostalim predstavnicima, crnogorske „kulturno – intelektulane elite“ (Milunović, Vušković, Zonjić…) dođe u Crnu Goru, kako bi temeljili put „novoj umjetnosti“ i „novom čovjeku“, obnovitelju, pregaocu i graditelju ratom razrušene socijalističke zemlje.
U sprovođenju zahtjevnog programa kulturne politike tzv.Petogodišnjeg plana (1947-1951), osnivanja i rukovođenja krucijalnim institucijama likovne kulture i umjetnosti Crne Gore – Škole likovnih umjetnosti na Cetinju i ULUCG (1946), Lubardin angažman kao slikara, pedagoga u društvenog radnika bio je neprikosnoven. Međutim, pored neospornih uvažavanja, privilegija i priznanja (sticanje epiteta „državnog slikara“ kao svojevrsnog pandana nekadašnjim tzv.dvorskim slikarima), Lubardu su funkcije i angažmani u institucionalizaciji kulture i umjetnosti Crne Gore prilično sputavali i opterećivali, jer su mu uskraćivali vrijeme posvećenosti čistoj umjetnosti i „primoravale“ ga na djelanje/djelovanje kroz ograničeno polje sloboda, „dirigovane“, „kontrolisane“ umjetnosti, s čime se nije mirio njegov tragalački, umjetnički duh.
U sukobu i polarizaciji „umjetnosti radi umjetnosti“ i „umjetnosti radi ideje“, Lubarda je bio/ostao dosljedan svom umjetničkom Vjerujem i čini se da bi se gotovo sveukupna umjetnost Petra Lubarde mogla sublimirati u dvije izjave samog umjetnika: „Ja sam ja i svijet slikam po vlastitoj volji…“[2] i „…ako bi me neko pitao ko mi je bio učitelj u umjetnosti, morao bih da odgovorim – to je jedino bila Crna Gora…“[3]
Značaj umjetnikovog rada u Crnoj Gori je nemjerljivo učinkovit u pogledu oslobađanja ondašnje, jugoslovenske umjetnosti „od stega državno-partijske kontrole“ i „nametnute estetike socrealizma“, što, zapravo, predstavlja odgovor na krucijalno pitanje – Da li je umjetnost, u takvim prilikama uspijevala da se izdigne do svoje samobitnosti? Zbog toga je izuzetno značajno problematizovanje, analiziranje i rekonstruisanje Lubardinog stvaralaštva koje je prethodilo/dovelo do ključnih promjena, do „zaokreta“ i raskida sa „dirigovanom umjetnošću“, do otklona od „kontorlisane“ umjetnosti „realističke po formi, a socrealističke po sadržaju“, zaključno sa kulminacijom i formalizacijom tih dostignuća na čuvenoj, beogradskoj izložbi u Galeriji ULUS-a 1951.
Lubarada o radovima prikazanim na toj, istorijskoj izložbi kaže: „Za mene je to, zapravo, bilo jedno razrješenje. Mogućnost realizacije stare želje da pokažem ono što mi se nametalo kao pojam umjetnosti…“
Takođe, umjetnik izjavljuje: „ Ja sam sebe našao kao slikara tek poslije rata…Ne znam da li je period poslije rata bio važan. Ali za mene je bio presudan…Davno sam počeo da slikam. Ali, sazrio sam kao slikar oko 1948., a dotle sam možda bio dobar poznavalac slikarstva i dobar đak…“
U amplitudi tumačenja umjetnosti posljeratnog perioda kroz kategorije krajnosti u kojima joj se daje uloga „ideološkog propagatora“ i/ili suprotno, umjetnost se prepoznaje kao „sredstvo za rušenje određene ideologije“, čini se da Lubarada ne mareći previše za ista stvara djelo koje ih nadilazi i koje će biti prethodnica/uvertira njegovom stvaralačkom zenitu i „zlatnom dobu“ u godinama koje slijede (1951-1956 ). Otuda i ne čudi što Lubardina mesijanska, modernistička, avangardna uloga nije determinisana samo unutar crnogorskog i jugoslovenskog kulturnog prostora, već njegove slike bivaju selektovane kroz brojne konkurse i žirije da predstavljaju ( uz umjetničke radove drugih jugoslovenskih umjetnika ) Jugoslaviju na svjetskim izložbama i smotrama likovnih umjetnosti, na kojima nerijetko osvaja značajne nagrade i priznanja.
Vanvremensko Lubardino djelo izniklo iz crnogorskog genius loci nosi osobeni potencijal istovremenog modernizma i tradicionalizma, univerzalnog i nacionalnog, demokratičnosti i stvaralačke slobode i stoga je najbolji reprezent naše kulture i umjetnosti.
Ako bi slikom trebalo ispričati priču o Crnoj Gori, njenoj istoriji, prirodi, mistici i ljepoti, ovdašnjim ljudima i sveukupnom njenom habitusu, neprikosnoveni “vodič” kroz taj čudesni menatalni i fizički predio bilo bi umjetničko djelo Petra Lubarde.
Još od prve samostalne izložbe, 1925. u zbornici nikšićke gimnazije, na kojoj je, skromno i ponosno, kao tek svršeni gimnazijalac predstavio portrete i pejzaže, slikao je Lubarada i na svoj specifičan način „živio“ Crnu Goru i njen kulturno-istorijski, dramatično-poetični, psihološki pejzaž.
Lubarda je mislio/pamtio Crnu Goru u slikama i ostavio nam nepnovljive slike Crne Gore – krvave (Vučji do, Trinaestojulski ustanak…), svjetlošću okupane (motivi sa Skadarskog jezera, Rijeke Crnojevića, okoline Cetinja,primorski motivi…), dramatično – simbolične (Noć u Crnoj Gori, Na kuću ti gavran pao…), mistične (Između dana i noći…), ratom razrušene ( Kućišta, Čekanje…), narativne i čojske (Guslar…), poemsko-poetične (Jutro…), animalističke ( Fantastična zvijer, Borba konja...)…
Tokom života kretao se diljem svijeta, i uvijek se vraćao Crnoj Gori, fizički i opredmećenim mislima svojih slika: “…umjetnik se uvijek vraća svojim korijenima, dolazi u zavičaj, jer ga to vuče, taj svijet djetinjstva, ta etika, čine mu suštinu stvari…“ govorio je Lubarda.[4]
Prve samostalne izložbe u Rimu (1929), i Beogradu (1933, 1934), već pokazuju Lubardinu izražajnu osobenost. Kako je stvaralački „rastao“ i sazrijevao, u egzekutivnom i spoznajnom smislu, možemo pratiti kroz plodonosnu produkciju i njegovo obimno djelo. Svrstavali/razvrstavali su Lubardin umjetnički opus u periode prije, između i poslije Drugog svjetskog rata, po načinu slikanja i tematici – u akademsko, socrealističko, moderno, asocijativno, apstraktno, nadrealno slikarstvo, po kolorističkoj gami/tonalitetu u zagušenu, zatomnjenu, sivu, plavu, ružičastu i/ili pak prosvjetljenu, rasplamsalu fazu. Međutim, ono što svi teoretičari, istoričari umjetnosti i likovni kritičari ( kao i ostali umjetnici koji su se bavili Lubardinim djelom) ističu kao esencijalnu, značenjsku odrednicu umjetnosti XX vijeka jugoslovenskih prostora je „prelomna“, istorijska Lubardina izložba “zaokreta“, 1951. (Galerija ULUS-a u Beogradu), ne samo u umjetnikovom egzekutivnom maniru, pristupu pikturalnoj materiji i filozofiji slike, već i ukopne Moderne u ondašnjem jugoslovneskom slikarstvu. Bio je to snažan otklon, oslobođenje od „programske“ umjetnosti socrealističke tematike.
Sam Lubarada nikada to nije tako doživljavao. On je jednostavno bio svoj i dosljedno slijedio sopstveni put, nalazeći načina da ličnu misao/istinu likovno opredmeti. „… I novo se samo u tome sastoji, ne u izmišljanju nego u nadovezivanju…“[5] …Još je to uvijek jedan zid i jedan kamen.Uvijek kao jedan zapis…To ne može da isčili nikada… Tek onda kad umjetnikovo djelo postane prilog opštem razvoju umjetnosti, onda je ono de facto neminovno i nacionalno…“, govorio je Lubarda.
„Zvuk podneblja“ Lubarda slika u predjelima rodnog Ljubotinja, Rijeke Crnojevića, Donjeg Polja, ali i običnih „malih“ ljudi ( Nosač, Glava seljaka…), i u crtežima i akvarelima iz zarobljeništa u njemačkim i italijanskim nacističkim logorima ( Iz njemačkog logora, Barake), kao i kada slika velike istorijske teme (Bitka na Vučjem dolu, Boj na Kosovu, Trinaestojulski ustanak…). Lubarda za svoje slikarstvo ističe da je to “rvanje sa nevidljivim, koje mora postati vidljivo…“[6]
Iako nije vodio bitke na frontu, već je ratne godine proveo u zarobljeništvu, odgajan na pričama uz ognjište o slavnim bitkama i nepristajanju na predaju bez borbe, Lubarda je svoje bitke vojevao u/na/sa svojim slikama, njihovim fizičkim i unutarnjim bićem. Kontinualno i uvijek iznova, osvajanje sloboda/istina čisto likovnim jezikom bio je permanentan izazov koji ga je vodio do spoznaja – o suštini života, njegovim dihotomijama i sukobima, o prolaznosti i vječnosti. Drama života koja se odvijala u prirodi, i još više u njemu samom, svoju artističku materijalizaciju ostvaruje na Lubardinim slikama. Boreći se s mrakom u sebi, u težnji da ga potisne i na svojevrsan način zaboravi i osvjetli, kondezovao je suštinu na površinu platna.
Niko bolje od samog umjetnika nije riječima objasnio/razriješio vlastitu umjetnost. Rijetka je to privilegija kada su likovni umjetnici u pitanju.[7] „…Uzburkam more, da se zapjeni kao šampanj. Rasklapam brijegove. Crvene stijene kršnih predjela, plave sjenke u podne, žuti strah smrti, bijeli krik galebova, sve su to boje moje palete.“[8]
Lubardina „kamena pučina“ nije beskrajna…“već su to krici i kliktaji, dozivanja u nebo. Sve su to vedra i plava…prelivanja kamena u nebo i naba u kamen!“[9]
„Mentalna geografija“ Lubardine slike početkom pedsestih godina prošlog vijeka kreće se u amplitudi osvješćenih, istovremenih, spoznajno – egzekutivnih, asocijativno – apstraktnih, nadrealno-metafizičkih procesa. Zapravo, samo su se, lubardijski rečeno, „nadovezale“ asocijacije začete u djetinjstvu kada je na kršima Ljubotinja urezivao krivudave linije – serpentine (od Kotora do Njeguša). Ovi prizori su posve realni, viđeni okom slikara koje bonitovski[10] detektuje/ materijalizuje stvarnost koja ga okružuje. Život u svojoj biti. Njegov ditiramb i opelo. I neku neutoljivu, zavičajnu glad. Odmetništvo od seba sama zarad permanentnih, kontinualnih povrataka. Otuda je, istovremeno, Lubardino slikarstvo jedinstveno, osobeno i univerzalno – muzika, filozofija, poezija, svjetlost – ekvivalentni pandan velikom Njegoševom djelu.
U neprestalnim kretnjama i sudbinskim kovitlacima, mijenjao je Lubarda kvalitativno svoju umjetnost, ali ne stihijski, već studiozno, promišljeno, lucidno. Raznorodni uticaji, doprinosili su tim postepenim, malim „kretnjama“ i „nadovezivanjima“, koja su u konačnici dala epohalne umjetničke rezultate.
Pejzaži, portreti, „velike“ i „male“ teme, herojski i astralni ciklusi, srednjevjekovno fresko slikarstvo, nacionalne mitologije i ideologije, nematerijalna baština i narativi narodnog stvaralaštva, ratovi, logori, lične tragedije i nesreće, fizička i mentalna putovanja i edukacije, instinktivna intuicija, intelektulana senzitivnost i iznad svega vječita glad za istinom i potreba da se ona ovjekovječi, iznjedrili su samorodno, amblematično, simboličko, univerzalno, grandiozno djelo, svevremene „metafizičke ikone“ umjetnosti.
Ako ovako percipiramo Lubardinu umjetnost onda možemo da pretpostavimo i razumijemo koliko je umjetniku bilo teško povinovati se diktatima političkih ideologija, raznim konstrukcijama /dekonstrukcijama i dirigovanim, kontrolisanim sistemima vrijednosti. Međutim, kao što su Lubardina nemirenja sa određenim situacijama u pogledu tretiranja umjetnosti svojevremeno uzrokovala njegov odlazak iz Beograda i tamošnje likovne Akademije i prihvatanje poziva crnogorske Vlade za angažman u Crnoj Gori, tako je i 1948. tražio odlazak sa čelnih mjesta kulturno-umjetničkih institucija u Crnoj Gori iz sličnih razloga. Lubardin fizički odlazak iz Crne Gore materijalizovao je kroz njegovo djelo ono najznačajnije – slobodu izražavanja. O tome svjedoči tzv. izložba „zaokreta“ u ULUS-u 1951., čiju smo djelimičnu rekonstrukciju uspijeli realizovati ovom prigodom.
U predgovoru kataloga date izložbe Miodrag B.Protić zapaža da se Lubardino stvaralaštvo zasniva na najboljim tradicijama naše i evropske umjetnosti, na principima srednjevjekovnog fresko-živopisa i anonimnih kreatora bogumilskih stećaka, koji su u djelu ovog velikog umjetnika našli savremenu primjenu.[11]
Nesumnjivo, ono što je vrijeme potvrdilo u proteklih 70 godina od kultne, istorijske Lubardine izložbe nalazimo u činjenici da istinske vrijednosti ostaju univerzalne i vječne, samobitne i dostupne svima, slobodne i/ili sputane u zavisnosti od poimanja i vrijednosnih sudova onih koji ih percipiraju.
Svakako, Lubardino djelo, poput razuzdanih
konja (koje je tako rado slikao) u mahnitoj igri života, ne dozvoljava stege
zauzdanja, već slobodom propeto, „razjapljeno“ čeljustima istine, vrhuni
svijetom likovnih umjetnosti.
[1] O.Perović, Razgovor s Petrom Lubardom ( vođen u Miločeru 1968), Stvaranje, br. 4, 1974.
[2] O.B.Merin, Susreti sa mojim vremenom, Prosveta, Beograd, 1957.
[3] Pobjeda, 23.jun 1957.
[4] O.Perović, Razgovor s Petrom Lubardom (vođen u Miločeru 1968), Stvaranje, br. 4, 1974.
[5] Isto
[6] Isto
[7] Zbog toga je za tumačenje Lubardinog djela suštinski značajan intervju koji je sa umjetnikom u Miločeru vodila istoričarka umjetnosti Olga Perović 1968., iako on nikada nije završen.
[8] O.B.Merin, Susreti sa mojim vremenom, Prosveta, Beograd,1957.
[9] Stanislav Vinaver u monografiji Petar Lubarda (1907-1974), Galerija Tiodorović, Publikum, Beograd, 2004.
[10] A.Bonito Oliva : „…moje oko je i suviše blizu mene i nisam ono što vidim…“
[11] M. B.Protić, Katalog izložbe slika Petra Lubarde, 1. maj-1. jun 1951, Umetnička galerija ULUS, Beograd, 1951.
Be the first to comment