Prva izložba u okviru umjetničkog projekta pod nazivom “Što je nama naša borba dala”, u organizaciji Narodnog muzeja Crne Gore, povodom 80 godina od crnogorskog opštenarodnog ustanka i 70 godina od osnivanja Muzeja NOB-a, otvorena je u poneđeljak, 12. jula 2021. godine, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić” na Cetinju. Autorka projekta je dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka.
Objavljujemo tekst dr Anastazije Miranović s otvaranja prve izložbe umjetničkog projekta ŠTO JE NAMA NAŠA BORBA DALA. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

Naziv umjetničkog projekta Što je nama naša borba dala čini stih pjesme Drugarice posadimo cvijeće pretvoren u pitanje. Zašto pitanje? Zato što smatramo potrebnim osvrnuti se na temeljne vrijednosne oslonce savremene Crne Gore. Na antifašizam, bratstvo i jedinstvo, na naše zajedničko slobodarsko nasljeđe i sve one značenjski utemeljene društvene stigmate koji su proizašli iz NOR-a i/ili su produkovani na tekovinama NOB-a i revolucije.
Neposredan povod sagledavanja iz specifičnog ugla istorije umjetnosti datog vremena, događaja i konteksta su dva značajna jubileja koja obilježavamo – 80 godina od prvog, opštenarodnog, osobodilačkog ustanka protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu u porobljenoj Evropi i 70 godina od osnivanja Muzeja NOB-a.
Umjetnički projekat Što je nama naša borba dala sadrži tri segmenta: izložbu radova date tematike tzv. „starih“ majstora iz fundusa Narodnog muzeja Crne Gore, izložbu radova umjetnika po pozivu autorke projekta i izložbu radova mlađih umjetnika koji su selektovani putem javnog konkursa, odnosno, odabrani od strane stručnog žirija NMCG. Izložbe će se ralizovati fazno, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti Miodrag Dado Đurić na Cetinju, u vremenskom intervalu od petnaest dana između pojedinačnih segmenata, koji u krajnjem čine jedinstvenu cjelinu.
Cilj ovog svojevrsnog umjetničkog “preispitivanja” prevashodno je da pokaže kako je likovna umjetnost prezentovala, propagirala, artikulisala i reflektovala vrijednosne tekovine NOR-a/NOB-a, neposredno nakon rata, u socijalističkoj, federativnoj Jugoslaviji, kroz djela naših referentnih likovnih umjetnika, a kako ih percipira/interpretira, generacijama poslije, kroz umjetnička djela savremenih likovnih umjetnika. Koliko je i kako umjetnost bila angaživana po ovim temama nekad, a da li je, koliko i kako danas…?

Prva izložba projekta Što je nama naša borba dala predstavlja značajno umjetničko nasljeđe poratne Jugoslavije socrealističkog perioda, pohranjeno/prezentovano u muzejskim zbirkama Umjetničkog i Istorijskog muzeja Narodnog muzeja Crne Gore.
Predstavljena su djela: Antuna Augustinčića, Sretena Stojanovića, Đorđa Andrejevića – Kuna, Petra Lubarde, Mila Milunovića, Aleksanda-Aca Prijića, Branka Filipovića-Fila, Voja Stanića, Miloša Vuškovića, Tome Rosandića, Rista Stijovića, Draga Đurovića, Luke Tomanovića, Antona Lukatelija, Marka Borozana, Voja Tatara, Marka Brežanina, Vere Lubarde, Velimira -Veliše Lekovića, Marijana Detonija, Borka Lazeskog, Sabahudina Hodžića, Sava Radulovića.
Dirigovani, kontrolisani, poratni socrelaizam u umjetnosti imao je zadatak da slavi i propagira tzv.novog čovjeka, da ovjekovječi izgradnju i obnovu ratom razrušene zemlje, da afirmiše vrijednosti NOR-a i revolucije kroz angažovanu artikulaciju nametnutih sadržaja i monumentalnih formata u “umjetnosti za i o čovjeku novog društva jednog novog svijeta”.
Jednostrano, usko i krajnje isključivo bi bilo posmatrati socrealizam samo kao određeni umjetnički pravac/manir/stil. Bio je genius loci jednog vremena, institucionalizovana, nametnuta, kontrolisana “atmosfera” i “klima” poratne umjetnosti i kulture. Lazar Trifunović ga naziva “velikim vašarom pobrkanih pojmova i ideja”[1], “stranim tijelom u organizmu naše umjetnosti”, “uvezenom dogmom”.[2]
Nova umjetnost trebala je biti jasna, konkretna i lako čitljiva, dostupna širokim narodnim masama. Umjetnost narodu! bio je aksiom vremena naspram dekadentne, formalističke, buržoaske, apstraktne, larpurlartističke, “prevaziđene” umjetnosti. Revolucionarni heorizam podržan realističkom egzekucijom temeljio se na snažnoj ideološkoj i političkoj platformi.
Ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata, krajem 1945. crnogorska Vlada poziva Lubardu, kao već afirmisanog i priznatog umjetnika, da sa ostalim predstavnicima, crnogorske kulturno – intelektulane elite (Milunović, Vušković, Zonjić…) dođe u Crnu Goru, kako bi temeljili put novoj umjetnosti i novom čovjeku, obnovitelju, pregaocu i graditelju ratom razrušene socijalističke zemlje.

U neposrednom poratnom periodu osnivaju se na Cetinju Umjetička škola, ULUCG ( 1946), Umjetnička galerija (1950) i niz drugih, krucijalno značajnih kulturno-umjetničkih i edukativnih insituticija Crne Gore.
Ne slučajno, otvaranje večerašnje izložbe poklapa se sa datumom otvaranja prve izložbe ULUCG-a prije 75 godina ( 12. jula,1946), na Cetinju u prostorijama OŠ Njegoš, na kojoj su predstavljena 144 djela 30 autora. Većina njih prisutni su svojim djelima i na večerašnjoj izložbi (Lubarda, Milunović, Vušković, Prijić, Rosandić, Đurović, Tomanović, Lukteli …). Koliko je ta prva izložba ULUCG-a bila značajna govori i činjenica da je istu posjetio drug Tito.
Nametnuta potreba da se umjetnik “socijalno i ideološki identifikuje sa vremenom u kojem stvara” polarizovala je umjetnike. Među njima je bilo ratnih prvoboraca ( Vuko Radović, Anton Lukateli, Milo Božović…), i pripadnika tzv.kulturne elite koja se i nije baš istakla u NOB-u. Bilo je onih koji su se bezpogovorno povinovali traženom, ali i onih koji su se bunili i odstupali od zacrtanih tendencija.
Rad umjetnika bio je kontrolisan i praćen kroz izvještaje Komiteta CK KPJ, odnosno, uprave Odjeljenja za agitaciju i propagandu. U Crnoj Gori Ministarstvo prosvjete NR Crne Gore vodilo je evidenciju i dosije umjetnika, brinulo usmjeravalo, odlučivalo o njihovom položaju i usavršavanju. Tako je Milo Milunović ocjenjen kao “nezamjenljiv nastavnik i pedagog u školi, kao javni radnik u organizacijama i kao umjetnik-stvaralac (jedini je od umjetnika iz Crne Gore dobija titulu “majsotra” slikara), Lubarda kao veoma talentovan, ali spor, Sveto Poček – vrijedan, ali nedovoljno produktivan, Đorđe i Vjera Oraovac – radni ali bez velikog talenta, Anton Lukateli i Aleksandar Prijić kao – drski, talentovani, brzi, “ne uvažavaju ničije savjete i rade sve na svoju ruku…”[3]
Lubarda je govorio: “Umjetnost je veliko ogledalo koje ne dozvoljava društvu da ne vidi sve o sebi. Stoga umjetnik mora da, u punom smislu riječi, živi sa svojim vremenom, mora da bude angažovan..da izrazi složenu snagu života…Umjetnik ako je angažovan mora biti progresivan..”[4] “Nema čovjeka apolitičkog i političkog, nego je uvijek to jedan proces koji mora da na čovjeka djeluje i utiče…”[5] Upravo, tako angažovana umjetnost produkovala je revolucionara/buntovnika unutar sebe same. Nametanje bilo kojih pravila/postulata u umjetnosti kosi se s njenom imanentnom biti, sa prirodnom/pripadajućom autonomijom umjetnosti.

Preispitivanja pojma slocijalističke i stvaralačke slobode otvoriće brojne javne diskurse, od kojih vrijedi pomenuti govor Edvarda Kardelja u Slovenačkoj akademiji nauka i umjetnosti, decembra 1949.u Ljubljani i, takođe, u Ljubljani, referat “O kulturi” Miroslava Krleže, na trećem Kongresu književnika Jugoslavije u oktobru 1952. Između ta dva datuma dogodila se kultna izložba tzv. preloma/zaokreta u likovnoj umjetnosti Petra Lubarde u ULUS-u 1951.u Beogradu. Ništa više nije bilo isto u likovnoj umjetnosti ovdašnjih prostora.
U sukobu i polarizaciji „umjetnosti radi umjetnosti“ i „umjetnosti radi ideje“, u kojima joj se daje uloga „ideološkog propagatora“ i/ili suprotno, umjetnost se prepoznaje kao „sredstvo za rušenje određene ideologije“, Sam Lubarda je ovako okarakterisao kroz svoj tadašnji stvaralački period: „… Čak ni u vrijeme socijalističkog realizma nijesam slikao vagonete i pruge zato što mi je to neko rekao ili naredio, jer bi to bilo monstruozno, niko nikom nema što naređivati u umjetnosti, već zbog toga što me je impresionirao džinovski spektakl koji su ljudi sami sebi priredili, te eksplozije, pomjeranje brda i blještavi sjaj razmrvljenog kamenja…“
Bez obzira
što je poratna umjetnost socrealističkog perioda bila dirigovana, kontrolisana,
nametnuta umjetnost, ona je sobom
nosila entuzijazam, polet slobodarskog, socijalističkog vremena. Odislala je
vjerom u “bolje sjutra”, nerijetko produkujući vanredna djela naše istorije umjetnosti, grandizona ne
samo po farmatu ( koji je bio podrazumijevan i tražen ), već i po umjetničkim
kvalitetima. Ona nije bila puki “reklamni izlog nove postrevolucionarne
vlasti”,[6]
sa prikazima njenih dostignuća – bila je mnogo više od toga. Ako se pitamo : „ Da li je umjetnost, u
takvim prilikama uspijevala da se izdigne do svoje samobitnosti?“ , potvrdan
odgovor je neminovan shodno uvidu u dio tih ostvarenja, koji nam omogućava prva izložba
art-projekta Što je nama naša borba dala.
[1] L.Trifunović (1967), Srpska likovna kritika, Beograd
[2] L.Trifunović (1990), Srudije, ogledi i kritike, 3, Beograd
[3] M.Jovović (2021), Petar Lubarda Crnoj Gori 1946-1951, Fondacija Ćano Koprivica, Nikšić, NMCG Cetinje
[4] Isto
[5] O.Perović (1974), Razgovor s Petrom Lubardom,(vođen u Miločeru 1968), Stvaranje, br.4.
[6] P.Marković (1996) Beograd između Istoka i Zapada 1948-1965, Beograd: Službeni list SRJ321.
Be the first to comment