U srijedu, 05.07.2023. godine, u izložbenom prostoru Zavičajnog muzeja Bara, otvorena je izložba “Tajne kamena” poznate crnogorske umjetnice Milijane Vujović.
Objavljujemo tekst istoričarke umjetnosti dr Anastazije Miranović sa otvaranja izložbe. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
TAJNE KAMENA MILIJANE VUJOVIĆ
…Jedino ljude i kamen miri metafora. I sastavlja ih. Ne u mislima, već u stvarima. Pronalazi…
William Carlos Williams
Što se dešava kada se Priroda „zaodjene“ umjetničkim ruhom i kada se dvoje umjetnika nađu na istom, zajedničkom „poslu“? Ne zna se ko je od njih bolji i nikada se neće znati, jer oboje, lišeni svake sujete, doprinose istom djelu. Razlika među njima je samo u tome što su umjetniku – Prirodi, potrebni milioni godina da stvori svoje kamene mase, strukture i oblike čudesnih boja, a Milijani, trenuci nadahnuća, probuđene mašte i rada, da bi se otkrilo neotkriveno, vidjelo neviđeno i dao ljudski smisao ljepoti kamena.
U zemlji „kamenog mora“, ovjekovječiti u umjetnosti stamene supstrate njene biti i trajanja, amblematične čuvare civilizacijske „memorijske kartice“, rizničare tajni postanja, opstanka, borbe, ljepote, ljubavi, graditeljstva, napretka, samoće, gladi, posnog života, uzvišene smrti…svojevrsan je umjetnički izazov. Milijana Vujović stvara ljepotu ekvivalentnu artefaktima prirode, idući korak dalje – nadograđuje je umjetničkom artikulacijom, izdižući je na pijedestal posebnosti, jedinstvenosti.
U svojoj slojevitoj, višeznačnoj kompaktnosti, i ništa manjoj, simboličkoj interpretaciji, kamen biva protagonistom Milijaninih umjetničkih ishodišta /uporišta. Umjetnica razotkriva osobenu istinu/tajnu kamena, koja se „krije“ u specifičnoj „mentalnoj geografiji“, u kojoj je realni pejzaž polazište onom jednako promjenljivom – kulturnom. Na tom zajedničkom tlu intuitivnog razumijevanja/prožimanja, sinergetskim međudejstvom nastaju djela metafizčke, nadrealne atmosfere i ambijenti, uzvišene, magične zavodljivosti. Korišćenje diferentnih slikarskjih tehnika (akvarel, ulje, kombinovane tehnike) u opserviranju željenog motiva, umjetnici daje mogućnost kretanja u amplitudi od poetskog realizma, intimističkog proseda, do slojevitog, koloritnog, u detaljima, ponegdje i hiperrealnog glasnogovora.
Impostiran u mistični pejzaž, Milijanin „kameni prijesto“ vrhuni dostojanstvenom znakovnošću, cizeliranim, minucioznim crtežom zapretanih, tajnovitih ispisa i u momentu kada mislite da ste pronikli u makar dio njih, shvatate da se nalazite pred novom enigmom. Umjetnica razvija osobenu obradu kamena – vjerno, veristički, posvećenički, kao dio autonomne, samosvojne sakralnosti, zadražavajući njihovu strukturu, nerijetko i boju, ostavljajući im pravo da sami sebe izražavaju.
„Njihova unutrašnja višesmislenost krije se kao hranljivost u sjemenu…“.
Ponekad se čini da bi Prioda ustuknula pred istinom koju umjetnica saopštava, melanholično, nevino i čedno, istovremeno, otkrivajući dekadenciju, učmalost duha, narastajuću površnost, prijeteću nesigurnost i neizvjesnost vremena koje dolazi.
Poetsko je okosnica Milijanine estetike, poetsko, koje sadrži mitsko i magijsko iskustvo pradavnih stanja u kojima su prirodne sile mijenjale sudbinu svijeta.
Milijanina druga Akademija je Priroda. Pred njom „polaže i pada“ na ispitima. Stvarajući autonomno djelo, zasebni svevremeni entitet koji opstaje i istrajava u permanentnim borbama, ne s prirodom, ona je njen „saborac“, već s čovjekom, odljuđenim subjektom civilizacije. Njegovo nevidljivo prisustvo osjećamo u Milijaninim djelima. Tome svjedoče stećci – srednjevjekovni nadgrobni spomenici – na kojima je anonimni neimar isklesao autentične, simbolične posvete životu. Njih umjetnica, nenametljivo pozicionira u pozadini glavnih, frontalno postavljenih kamenih aktera. Čempresi i životinjski skeleti, refereišu neumitno prisustvo temporalnosti i revizibilnost životnih ciklusa. Želeći da sačuva ritmiku, dinamiku, esenciju Prirode/prirodnog umjetnica pokazuje put do bezvremenog preko iskonskog. Ono usamljeno i rijetko što nestaje pred našim očima, na što Milijana ukazuje svojim djelom je čovjek današnjice, senzitivan za Prirodu i njeno očuvanje.
Umjetnica nas kreće neomeđenim kamenim prostranstvima pružajući nam „dodir svijeta“, spektrum duge, milenijumsko trajanje u živućim, likovnim, gotovo skulptorskim formama. Rafiniranim crežom, sofisticiranim koloritom, svjetlosnim lazurima, doživljavamo procese pretvaranja „mrtve kiše materije u blistave predstave života“.
Kako uhvatiti neuhvatljivo u vječnom i predočiti kao artificijelnu datost? Kako istovremeno izraziti pitomo i divlje, destruktivno i produktivno… ne oskrnaviti postojeću, prvotnu ljepotu, stvarajući novu…pitanja su na koja Milijana daje odgovore svojim djelom. Oni su pred vama… pronađeni „ljudski znaci koji su istovremeno priroda“. A „u prirodi nema ničeg što i u nama ne bi postojalo“…“ I kada se, zahvaljujući mjestu, vremenu, nekoj čudesnoj sličnosti, povežu stvari, naizgled, jedna drugoj tuđe, nastaju čudesne cjeline i osobene sprege – jedno podsjeća na sve, postaje znak mnogog.“
Milijana slikajući kamen „kleše i polira“ svoje misli, ne u želji da reprodukuje svijet, već u nastojanju da uobliči njegove očiglednosti. U kamenoj materiji čuva izvornost i ničim ne skrnavi njenu autohtonu ljepotu. Naprotiv, u egzekutivnom smislu, materijalizacija ideje prati zatečenu suštinu kamena. U međusobnom (su)djelujućem, zavodničkom odnosu, Milijane i kamena, nikada se ne zna ko će , u konačnici, biti vinovnik tog, kontemplativnog, egzekutivno-estetskog sučeljavanja.
„Kameni portreti“, Milijane Vujović, nose karakter, emociju, stav. U njenim slikama osjećamo dihotomiju bića prirode – krhkog, poroznog, nestalno-nestvarnog i jednako prisnu čvrstinu, stamenu odlučnost, toplo-hladnu taktilnost, dramsko-lirsku poetičnost…
Be the first to comment