Anastazija Miranović – Tekst sa otvaranja izložbe Marijete Sidovski

U utorak, 20. septembra, u izložbenom prostoru Zavičajnog muzeja Bara, otvorena je izložba radova Marijete Sidovski.
Objavljujemo tekst istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke dr Anastazije Miranović sa otvaranja izložbe. Tekst se nalazi u katalogu koji prati ovu izložu. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

MARIJETA / ZA TEBE LJUBAVI MOJA 2

 Dok čitam Preverove stihove pjesme Buket kojim nas Marijeta Sidovski uvodi u ekspoziciju svog ciklusa posvećenog ljubavi, čujem melodiju i stihove klasika jugoslovenske kancone, Olivera Dragojevića: …Podsjeti  me što to bješe ljubav i bar za tren biti zaljubljen…. Taj tren/trenutak Marijeta uramljuje za trajanje, u vječnost umjetnosti, staklom prekriva svoje likovno-emotivne zapise, jer umjetnica zna kako je ljubav krhka, a konzervatroka – kako je treba njegovati, čuvati, štititi…ponekad i od nas samih. Zlatni, kitnjasto-barokni ramovi simbolično referišu na najuzvišenije, najsvetije osjećanje – ljubav i njeno mjesto na pijedestalu emotivnih registara.

Egzekutivnim činom, tekstualnim, rukom ispisanim ljubavnim porukama (ne slučajno, pored srpskog, makedonskog i na francuskom – jeziku ljubavi)  i/ili onim koje su produkt štamparskog tiska, njihovim kontekstuiranjem sa motivima pera i anđela, umjetnica podcrtava željeni narativ, uvezujući u/pod identičan okvir različita pisma, istovremeno, pronosioce istih sentenci i osjećanja – jedinstvene ljubavi. Osobenost Marijetine umjetničke leksike očitava su u naizgled jednostavnom činu spajanja različitih medija/tehnika u transmitere poruke koja je lako čitljiva/razumljiva, poznata. Umjetnica filigranskom preciznošću i minucioznom posvećenošću, pohranjuje i gradacijski slaže u svoj „intimni herbarijum“ rafinirano, potisnuto, neizrecivo, njoj značajno i vrijedno.  Korišćenjem simbola – pera i arhaično ispisanih inicijala, Marijeta priziva zapretane svjetove davnašnjih kultura, kada su sudbine onih što voljaše jako zavisile od zapisanih poruka, misli, emocija u mirišljavim pismima. No, pero kojim su bilježene isto tako simboliše i lakoću dolaska/odlaska, lepršanja leptirića u stomaku ili lahore, bure, maestrale što (ih) nose zvonki glas ljubavi…

Višeslojnost čitanja Marijetinog umjetničkog pisma penetrira u staroslovensku i vizantijsku kulturu,  istodobno, i u kulturu Zapada koja nam je donijela svijet elektronskih medija, skraćenih slovnih poruka u globalnoj internet zajednici. Tom svijetu brzih komunikacija dominantno pripadaju mladi i njima treba približiti nekadašnje vidove komuniciranja ljubavi, ne da bi ih redefinisali, već podsjetili da se zadrže na onom bitnom – emotivnom, esencijalnom, suštinskom – svjesni da ljubav usrećuje i boli podjednako – nekad i sad, i ne priznaje generacijska ograničenja.

 Ne slučajno, mali formati Marijetinih radova u suprotnoj su srazmjeri  veličini i mjestu poruke koju umjetnica saopštava svojim radovima – univerzalnoj poruci ljubavi (najvrijednije se čuva u malom) koja nije nužno vezana za partnersku korelaciju dvoje ljudi. Marijetu ljubav, prvenstveno, zanima kao sveprisutna, superiorna, pokretačka energija koju treba razvijati, njegovati, prenositi, braniti, čuvati – jedino ona može spasiti svijet i integritet pojedinca u otuđenom, nesigurnom/nestabilnom abmijentu današnjice. 

Marijetini poetizovani bijeli pejzaži sa svedenim, izbalansiranim crtačkim i/ili kolažnim intervencijama, sofisticiranim koloritnim akcentima često proizilaze jedan iz drugog. Prožimaju se i nadovezuju poput identitetskog, emotivnog friza, noseći intimističke zapise u ime i slavu ljubavi, ostavljajući prostor da ljubavni povjetarac ili neverin nanese novo/staro pero nemira/treptaja najtananijeg senzitivnog bila u neku novu/staru poruku ljubavi…