Anastazija Miranović – Tekst sa otvaranja izložbe Milovana Mikija Radulovića


U subotu, 30. jula, u izložbenom prostoru Zavičajnog muzeja Bara, otvorena je izložba poznatog crnogorskog umjetnika Milovana Mikija Radulovića, u sklopu likovnog programa ovogodišnjeg izdanja „Barskog ljetopisa“.
Objavljujemo tekst istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke dr Anastazije Miranović sa otvaranja izložbe. Tekst se nalazi u katalogu koji prati ovu izložu. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.

Dr Anastazija Miranović


Ako bismo slike Mikija Radulovića poređali u svojevrsan, umjetnički hodogram bio bi to neprekinuti friz/vremeplov sjećanja koji svoju esenciju pronalazi/skriva u svijetu djetinjstva/prirode. Miki Radulović cijelog svog stvaralačkog života slika jednu sliku, a nju čini neprikosnoveni „trijumvirat“ – priroda, kuća, čovjek, odnosno, zdravlje, sloboda, ljubav. Ukoliko spoznamo i osvijestimo ove datosti otključavanje koda Radulovićeve umjetnosti u ravni je prirodnih algoritama/algoritama prirode.  

„Ja ne slikam ono što vidim, nego ono što sam vidio“, kaže Miki Radulović.  Ono što je umjetnik vidio/doživio može biti na javi i u snu, a najčešće je u srećnom, fanatazmagoričnom, posve osobenom susretu ta dva svijeta na Radulovoćevoj slici. „Stvarnost fantastičnija od svake fantastike“ egzistira po  determinisanim uzusima gdje je sve moguće, ukoliko se poštuje pomenuto sveto trojstvo – priroda, sloboda, ljubav. One se uvijek stiču u jednom i znače isto – Crna Gora / Porodica. Posve su moguće/poželjne inverzije i preplitanja/prožimanja raznorodnih svjetova – ljudi dobijaju krila, postaju ptice, šagalovski lebde, lete… ptice se oljuđuju, stoje „ukopane“ u mjestu, kao totemi/karijatide inpostirane u stijeni, brdu, zavičaju/sjećanju, bizoni su stogovi sijena i/ili kuće, brežuljci/glavice, brda… Sila gravitacije nije nužna, perspektive su proizvoljne, sve je iskošeno, pomjereno, levitirajuće.

U simbiozi realno-irealnog, kognitivno-osjetilnog Radulovićevi pejzaži istovremeno iritiraju i ignorišu, privlače i odbijaju, uzbuđuju, odišu dječačkom čednošću, tvore specifičnu, ličnu, “mentalnu geografiju“, prepozatljiv krajolik kulture sjećanja po kojem smo nekad hodili, jer, u Mikijevim slikama prepoznajemo/otkrivamo zaboravljeni dio sebe. Njihova neodoljiva zanosnost je u radoznalim, malim pažnjama, intimnim fragmentima bića/sopstva koje je umjetnik uspio da sačuva/“zamrzne“ na slikama, kao svojevrsnim mnemografskim zapisima, u zalog povjerenju, iskrenosti, djetinjstvu –  duboko pohranjenim entitetima koje samo istinska umjetnost može ogoliti i „izbaciti“ na površinu.

 U (ne)sebičnoj igri približavanja/udaljavanja od sebe bivšeg/sadašnjeg umjetnik se koristi ovladanim egzekutivnim metodama – višeplanskim strukturalnim rješenjima, simboličkim figuralnim akcentovanjem, provjerenim kolorističkim ansamblima uz nezanemarljivu dozu pigmentnih iznenađenja. Brada, glavice, bjeline, crveno-žuti, narandžasto-plavi, zeleni ditirambi životu, zamamna, neizgažena prostranstva, šumski proplanci i vatra što plamti u ognjištima kamenih, slamnatih kuća griju dušu, hrane ego odseljenog, otuđenog čovjeka/zavičajca. Milozvučnom nostalgijom prizivaju nemušti, neiskvareni svijet kojeg smo posjedovali i u jednom trenutku pustili da nepovratno ode… Miki ga poput posvećenog arheologa, otkopava/otkriva, ljubomorno čuva na svojim slikama, za sebe/nas, njegov eliksir, suštinu, korijene. U metafizičkom brevijaru sjećanja crnogorski/nikšićki/rastočki pejzaž postaje univerzalni, mitski, biblijski sakramento, mjesto inicijacije/inauguracje u koje umjetnik smješta znano/neznano, njemu sveto.

 Mikijeva slika satkana je iz više manjih, no, jedino u svojoj zamamnoj ukupnosti znače/zrače specifičnom energijom sopstva/života. Usamljeni čovjek tumara proplancima sjećanja/smisla i u samozaboravu bespuća pokušava dozvati negdašnjeg sebe. Žene bez lica (s dugom kosom, maramom ili plaštom, okrenuta leđima posmataraču) su anime – izgubljene/pronađene duše, vjerni pratioci na putu samospoznaje, tihi, nevidljivi, anđeli-čuvari…

 Amblematični, kontrolisani haos Radulovićeve slike produkt je igre dječaka koji ne želi da odraste.  Pater familias je istodobno zaigrani dječak (u) umjetnosti. Otuda hiperprodukcija u dahu nastalih djela, krokija koji nerijetko (p)ostaju „najveće“ slike, pune intenzivne, kondezovane energije, koncentrisanih doživljaja, sponatanosti, vitalnosti, života. U vokabularu „fenomenologije disanja“  to je „kratko disanje“, plitko, na površini, impresije potaknute dubokim eksperesijama, koje ostavlja za razradu na većim formatima. A na njima, u svedenoj raspričanosti, fluktuira egzistencijalna ugroženost, zaludno traganje za izgubljenim vremenom, usamljenost kao konačnost što okiva dušu iznutra, u mirise zavičaja, u muziku očišćenja, u međuprostore mjesečina i svitanja…u onu misteriozno – magičnu, neopisivu, neodoljivu atmosferu i ambijent koju samo Mikijeva slika može da nađe/pruži.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


fifteen + twenty =