Anastazija Miranović – Tradicionalne nošnje Crne Gore

Povodom Međunarodnog dana muzeja, u srijedu, 18.maja 2022. godine, u  Arhiepiskopskoj palati u Starom Baru otvorena je izložba “Tradicionalne nošnje Crne gore” iz fundusa Zavičajnog muzeja Bara i kolekcije terzija i kolekcionara Vaida i Nevine Turusković.

Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti dr Anastazija Miranović. Njen autorski tekst kojim je otvorila izložbu, objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.


TRADICIONALNE NOŠNJE CRNE GORE

Tradicija, znanje, vještina, kreativnost, raznolikost, prožimanje, neodvojivost materijalne i nematerijalne kulture, kontinuitet, prenos s generacije na generaciju, ponos, pripadnosti, identitet, poštovanje, razumijevanje, razmjena, komunikacija – ljubav…sve to sublimiraju u jednom tradicionalne nošnje Crne Gore.

Nije slučajno što smo otvaranje večerašnje izložbe upriličili upravo u prazničnim danima u kojima slavimo Međunarodni dan muzeja  (18.maj) i Dan nezavisnosti Crne Gore(21.maj).

U jedinstvenom i najljepšem muzeju „pod otvorenim nebom“ – Starom Baru, sa očuvanim fragmentima arheološke, srednjevjekovne i novovjekovne graditeljske baštine, najprirodniji je susret pravoslavnog, islamskog i katoličkog etnosa / etosa.

Ono što smo danas ne bi bili bez iskre u ognjištu, preslice, struke, džamadana, gusala i jatagana… Ono što ćemo sjutra biti određuje naš odnos prema materijalnom i nematerijalnom naslijeđu koje u amanet i sjećanje ostavljamo generacijama koje dolaze.

Zvuci i mirisi Crne Gore, ambijent ljutog krša, posne zemlje, morskih praskozorja, rađali su istovremeni zor i prkos, ponos i skromnost u podvizima, dostojanstvo u porazima i siromaštvu, ljepotu življenja u bogatstvu i jedinstvu različitosti naroda koji detrminišu kulturno i identitetsko biće Crne Gore.

Koret, zubun, džubeleta, kovčeg, baul, šrinja, puce, toka, botun – sinonimi su i stigmati što neraskidivo vežu i tvore specifikum karakternog lica Crne Gore.

Crnogorska, muslimanska, albanska, bokeška, spičanska, paštrovska, zubačka, bregasorska, šestanska, anamalska, krajinska, mrkojevska.. neke su od tradicionalnih nošnji Crne Gore iz fundusa Zavičajnog muzeja i kolekcije Vaida i Nevine Turusković, koje ćete moći vidjeti na večerašnjoj izložbi.

Tradicionalne nošnje Crne Gore ljepotom krojeva, kolorita, detalja, a nadasve  zlatoveza i drugog dekorativnog veza i nakita na najeksplicitniji način svjedoče o suživotu,  preplitanju i prožimanju uticaja koji su se „brusili“ i „cizelirali“ pod vremešnim slojevima kultura da bi se zorno nosili na dvoru i pazaru, pjaceti i trgu, palati i guvnu, svadbi, veselju, ali i upokojenju.

Priča je ovo o „malom“/velikom, „običnom“ čovjeku što obitava pod dostojanstvenom  Rumijom i stamenim Lovćenom i Durmitorom…I sve ono što s njihovih zaštitničkih vrhova pogled hvata zapravo je muzej stalne postavke ovdašnjeg života, čiji smo djelić privremeno smjestili u prostor velelepnog, arhiepiskopskog zdanja, za pamćenje i sjećanje, ko smo, što smo, gdje pripadamo, jer to ponekad zaboravljamo… 

Raznolikost kulturne baštine Crne Gore najbolje reprezentuju kontinulani, identitetski tok trajanja crnogorske države. Multikulturalnost, multikonfesionalnost i multietničnost ovdašnjih prostora ključni su indikatori viševjekovnog formiranja svojevrsnog „mozaika“ crnogorskog identiteta. Kulturološka heterogenost stvaralačkih praksi i prožimanje amalgamiranih diferentnih kulturnih slojeva na ovom tlu,  predstavljaju Crnu Goru kao jedinstven kulturni prostor supstituisan zajedništvom različitosti.

U svijetu globalnih standarda i paradigmi, s unifikovanom, stereotipskom kulturom, “biseri tradicijske kulture” – narodne nošnje, apostrofiraju vrijednost i značaj kulturnog naslijeđa, a time i našu posebnost i jedinstvenost, jer se baš u tim oblicima i razmjerama, neponovljivo dogodilo njihovo postojanje na ovom prostoru.

Izložbom smo željeli predstaviti dio bogatog i jedinstvenog, etnografskog  kulturnog nasljeđa Crne Gore. Neosporno, tradicionalne nošnje Crne Gore su one vrijednosti koje ravnopravno s drugima, unosimo u baštinu čovječanstva, u zajednicu evropskih naroda/država, kao kvalitativni doprinos i svojevrsnu posebnost .

Aktuelna pitanja ovog vremena su, ne kako i/ili zašto, već za koga/kome ostavljamo kulturnu baštinu, kulturna dobra …naš identitet…jer kultura danas ne znači ono što predstavlja, već predstavlja ono što znači…a, mi svakako ne želimo kulturu “bez lica, bez sjećanja, bez prošlosti”. “Živa tradicija” očuvana u tradicionalnim nošnjama Crne Gore nam to nesumnjivo svjedoči i potrđuje.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


13 − three =