Anastazija Miranović – Uroš Tošković u karikaturi

U neđelju, 19.11.2023. u Umjetničkoj galeriji “Velimir A. Leković” otvorena je izložba UROŠ TOŠKOVIĆ U OČIMA SVJETSKIH KARIKATURISTA. Izložba je otvorena u okviru obilježavanja Dana opstine Bar, a na dan Uroševog rođenja.

Izložbu je pratio katalog u kojem je tekst za ovu izuzetnu priliku pripremila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka. Autorski tekst objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.


Dr Anastazija Miranović


UROŠ TOŠKOVIĆ U KARIKATURI

„…Jedna uspjela karikatura može da kaže mnogo više od nekoliko novinskih stubaca…Kada kažem uspjela, ne mislim da ona bude dobra samo u likovnom, formalnom smislu, tj. da bude dobro nacrtana, već da se njome uspjelo na duhovit, invokativan način, zahvati i žigoše određena savremena pojava. Da se naglašenim elementima podteksta pokrene naša mašta i usredsredi na bit, tematsku suštunu. U tome je snaga karikature… “, govorio je proslavljeni crnogorski slikar i karikaturista, Miloš Vušković.

Tema osmog izdanja Međunarodnog festivala karikature (u Kolašinu) bio je poznati crnogorski umjetnik, virtuoz crteža – Uroš Tošković.

Mnogi bi rekli, da je sam umjetnik bio svojevrsna karikatura života/umjetnosti …možda je želio da se takim predstavi…dok njegove riječi demaskiraju suštinu: „…Ja nisam život folirao..“

Na konkursu ovogodišnjeg Festivala učestvovalo je 342 karkaturista iz 57 zemalja.  Pred njima je bio vrlo zahtjevan poduhvat – vizuelno interpretirati  – duh, karakter, osobene, izrazite umjetničke reference jedinstvenog umjetnika – Uroša Toškovića u simbiozi, sa njegovim, ništa manje, intrigantnim, specifičnim likom. Ono što fascinira je činjenica, da su mnogi u tome uspijeli, iako Uroša neposredno nisu poznavali. U tome su im, donekle pomogli, neponovljiva specifičnost Uroševog fizikuma i autorska vještina i iskustvo.

Karikatura, kao stvaralački medij daje širinu pristupa/rukopisa. Portretna karikatura, posebice, istovremeno potencira, ne isključivu verističku dosljednost originalu, u predstavljačkoj ravni, već pronicanje suštine predstavljenog – duha, karaktera, onog samo njemu svojstvenog. Uroševa, lucidna, duhovna vrcavos bila je poseban stvaralački izazov, naročito autorima koji su fizički i kulturološki  udaljeni od ovdašnjih duhovnih i geografskih prostora. Međutim, upravo taj otklon im daje stvaralačku slobodu u interpretaciji, ne opterećenu  ograničenjima i svejtonazorima sredine u kojoj je Uroš živio i stvarao.

 Određeni autori su osim karakterizacije lika, apostrofirali specifikum predstavljenog atributima imanentnim umjetniku – crtačko pero, paleta i sl…sugerišući željena čitanja. Najuspješniji radovi donose karakter Uroša Toškovića zapisan svakom borom na njegovom licu, pronicljivim pogledom, mikro-facijalnom ekspresijom/grimasom, karaktersitično naglašenim nosem, bujnom, neobuzdanom kosom, bradom. Posebna poza/inpostacija naglašava stav, poruku/komunikaciju, s primjesom groteske, humora (što karikatura inegralno sobom nosi). Ono tipično, uroševsko, sto se „iza“ vidljivog čita, što „provovcira“ i pogađa „na prvu“ je krucijalni kvalitet ovih karikatura, što nagrađene izdvaja od ostalih.

Odlukom inernacionalnog, stručnog Žirija (Menekse Kan/Turska, Abas Naseri/Iran, Darko Drljević, Luka Lagator, Radojica Bulatović/Crna Gora) nagrade su dobili: prvu – Bogdan Petri iz Rumunije, drugu Horhe Lusic Kabreri sa Kube, treću – Halit Kurtulmuš iz Turske. Dodjeljene su dvije specijalne (Ljuljeta Goranci/Kosovo i Goran Divac/Srbija) i devet počasnih nagrada (Martin Faloka/Argentina, Read Khail/Sirija, Alireza Paktel/Kipar, Ozan Kavadar/Turska, Muhamed Ibrahim/Irak, Rongo/Indonezija, Radu Čiruta/Rumunija, Antonio Santon/Portugal, Nikola Ojdanić/Srbija).

Specifikum date ekspozicije predstavlja i činjenica, da su izloženi radovi posredstvom društvenih mreža  dostupni širem javnom diskursu/komentarisanju, što ovu izložbu čini vizibilnom na svim meridijanima, čime se internacionalno populariše i afirmiše lik i djelo Uroša Toškovića.

 Živimo u digitalnom društvu i za očekivati je da se sve više oslanjamo na savremne medije izražavanja i kada su umjetnost i njena produkcija u pitanju. Ova izložba upravo pokazuje da su granice samo referenca pojednačnih promišljanja, da cijeli svijet može biti „genius loci“ u kojem kreativno djelujemo.

Zaključiću Vuškovićevim riječima, kako sam i započela ovaj osvrt:  “…Svako vrijeme ima svoj češalj i svakoga će postaviti na odgovarajuće mjesto…“

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


sixteen − thirteen =