U četvrtak, 04.07.2019.godine, u okviru likovnog programa 32.Braskog ljetopisa, otvorena je izložba slika i crteža Uroša Toškovića.
Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka Anastazija Miranović, selektorka likovnog programa Barskog ljetopisa.
Tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom UROŠ TOŠKOVIĆ – umjetnik/ratnik objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
Uroš Tošković, umjetnik – ratnik, izgubio je ovozemaljsku bitku. „Ukleti slikar“, „urbani šaman“, „grafolog tame“ u svojevrsnom „teatru apsurda“ odigrao je jedinstveni „dance makabre“ (ples smrti).
Crtež je Uroševa samoodbrana. On je njegovo izabrano izgnanstvo, robija i kazna na koju je sam sebe osudio, ali i osama koja ga je čuvala, osvojena sloboda samodovoljnosti, materijalizovana u estetici šoka, ljepoti ružnog, u grozi/gnozi…
Toškovićeva linija satkana od „slutnje, zadire u nemir, cijepa, razdire, povrijeđuje“ crtež „uprizorenja/upozorenja“.
Dosljedan u svojoj nedosljednosti, isčekivali smo Uroševu neočekvanost, lucidnost, vrcavost, koja istovremeno plaši i plijeni, osvajao je i odbijao…svakako, uznemiravao i činio nezaboravnim sebe – hodajuću umjetnost, živi crtež, crn, ugljenisan, kao da se namjerno družio sa smrću ne bi li je spoznao, i oslobodio je se…jer, strahujemo od onog što ne poznajemo. A Uroš se sa smrću sreo u ranom, ratnom djetinjstvu…ona je bila njegov pratilac i učitelj, njegov neprijatelj i saborac.
Zapravo, vojevao je Uroš neprestane bitke u ratu s životom i uspijevao da te neumitne borbe istovremeno predstavljaju i stalna bjekstva od sebe samog, od neželjenog djetinjstva, od prebrzog odrastanja, od života kao svijeta ugodne materijalnosti. Svjesnim, isprodukovanim eskapizmom, scenskim, javnim, on je maskirao nutarnji, skriveni, bogobojažljivi, njemu blizak/mrzak, neodvojiv bijeg od prolaznog, od sebe isprepadanog konačnošću kojoj samo veliko djelo umjetnosti može odoljeti i koju jedino umjetnost može pobijediti.
Urošev eskapizam bio je stanje duha, način trajanja u izvojevanoj slobodi-samoći-životu-umjetničkom djelu. Ta linija jednakosti između života i djela bila je najveći paravan ratnika-umjetnika.
Sve škole umjetnosti kojima je hodio, od Umjetničke u Herceg Novom, preko beogradske, pariške, sva poznanastva kojima se okružio u Mediali, ili van nje…dakle, od Lubarde, Milunovića, Pekića, Ristića, Bulatovića, Šejke, Kiša, Vukovića, Glavurtića, Vukotića, ponajviše Dada, kao i Pikasa, Dalija, Sartra, Joneska …, sve su i svi su njegovi saborci/neprijatelji, izazovi koje treba prevazići, pobjediti, savladiti, jer jedino tako potvrđuje se Ratnik /Umjetnik. Tom unutarnjem ratu, početak se nazire u Bratonožićima, u nepodnošljivoj težini ratnog djetinjstva u kojem iskri crna linija Uroševog crteža, esencija njegove biti, ugljen njegove muke/življenja kroz besomučnu borbu trpnog stanja samotnog trajanja u umjetnosti.
Ako je postojao u savremnoj crnogorskoj umjetnosti umjetnik, koji je živio svoju umjetnost, kod kojeg je bila nevidljiva granična linija odvajanja umjetnika od čovjeka, onda je to bio Uroš Tošković. Neshvatljiv, neprilagođen, zapušten, zastrašujući je stvoritelj svog djela, a takvo je i samo njegovo djelo. Uroš se nikome nije udvarao, svojim crtežima, slikama, skulpturama, instalacijama…ali, ni svojim riječima, pogledima, ponašanjem. On je bio takav kakav jeste i to je bila njegova sloboda, stvaralačka i ljudska…Ona je bila njegov izbor koliko i usud.
“Sloboda ili digne čovjeka ili ga uništi…Nisam bio ničiji rob. Ja sam samo rob umjetnosti…“, govorio je Tošković.
Uroševi iskeženi, unakaženi, izobličeni ljudi, nisu pukim usudom upleteni u vremenske tokove ili istorijska dešavanja, oni su akteri / sudionici različitih scenarija u kojima zadobijaju svoj identitet. Te frontalne ili/i u profilu postavljene spodobe, samodovoljne i samodopadljive, uvijek u prvom planu, rijetko u grupi, uglavnom samo jedna do dvije figure centrirane na površini rada, bez dubine i perspektive, su uplašeni i plašitelji, ugroženi i ugrozitelji, zlostavljani i zlostavljači – to je zlo u svojoj esenciji, strah u svojoj suštini, raspadanje, gađenje, i sve dekonstruktivno, ništavno i nihilističko.
Uroš je govorio: „Sve je u mozgu, sve je u razmišljanju…Na fini, sublimiran način branim od pogani ono što mi je ostalo. Lijevo i desno rebro…Svjetlost…Zašto bi nekom poklonio jasnoću?.. Neka je sam traži… Zlo sam zadržao za sebe, a to zlo u meni mi ne može ništa, jer je oko njega sve što je zdravo i što mi je Bog dao…Nisam život falširao… A, ako si vuk samotnjak, kao ja, pa ideš u goru da živiš, prvo će reći: Ovaj je lud! Ukoliko si jak, pa preživiš…onda više nema vrdanja…“.
Uroš je svakako preživio i živjeće onoliko koliko ćemo znati da čuvamo, baštinimo njegovo djelo.
