U srijedu, 4. jula 2018. godine, otvorena je izložba slika umjetnice Vahide Nimanbegu. Izložbu je u Galeriji “Velimir A. Leković” otvorila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i selektorka likovnog programa Barskog ljetopisa.
Tekst dr Anastazije Miranović, pod nazivom “Vahida Nimanbegu – Mentalni pejzaži” objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
Vahida Nimanbegu – Mentalni pejzaži
Mediteran – Crna Gora – Ulcinj, geografski su toponimi sadržaja Vahidinih pikturalnih iskaza. Svijet u kojem obitava, sa kojim korenspondira. Ona druga, manje vidljiva „mentalna geografija“ konstatuje „umne pejzaže“, koji nam otkrivaju Vahidu Nimanbegu kao umjetnicu suptilnog, suzdržano – ekspresivnog lirskog izražaja, melodične, harmonične game Mediterana. Za čitanja tih piktograma neophodno je poznavanje lične simbolike umjetnice.
Ujednačeni komopozicioni sklad u radovima Vahide Nimanbegu, naizgled slučajni ritmičko-dinamički odnosi, navode na razmišljanje da je sve gotovo spontano nastalo. Upravo je suprotno. Promišljeni i izbalansirani likovni elementi djela, čine konstrukt slike otovorenim poljem osmišljenih intervencija.
Ove slike pričaju priču amalgamiranih iskustava, sagu nasljeđa, rodne zemlje, obale, obližnjih vrtova i đardina i sve su te priče, kao pačvorci taknina povezane „šavovima“ viđenog („unutarnjeg oka“), u nadovezujućem smislenom slijedu, tvoreći specifičan „ćilim sjećanja“, proživljenog, naslućenog, željenog.
Vahida to radi jednostavnim, pikturalnim jezikom, osnovnim geometrijskim formama u akcentima koje multiplikuje – kvadrat, pravougaonik, krug. Čovjek nije neophodan u bukvalnom figuralnom prikazu, jer je opšte prisutan u svakom potezu kičice, reljefno naglašene fakture ili pak maje intenzivnom egzekutivnom naboju.
Simbolika sažimanja provocira kontekstulaizaciju dva svijeta – prirode oko nas i one u nama, svjetova koji kohabitiraju u jedisntvenim koloritnim senzacijama, zamamno izbalansirane enrgetske potencije.
Vedro i životno, zagonetno i intrigantno, lirsko i intimističko, slikarsvo Vahide Nimanbegu vjeruje u sinhronizaciju/sublimaciju životnih sokova kroz jedinstvo različitosti – umjetnosti i kultura ovdašnjih prostora, ljepote krajolika fizičkih pejzaža, ali i onih mentalnih što kroz simol progovaraju u vidljivom.
Slikarstvo Vahide Nimanbegu krije tajnu, što sobom svaka velika umjetnost nosi, kao izazov i slutnja nekih novih/budućih čitanja.
