Poštovani pośetioci, na samom kraju 2017. godine bilježimo preko 8200 postova na našem i vašem portalu – Montenegrina.net. Sadržaji su razni od knjiga, zbirki, studija, naučnih radova, prezentacija umjetnika, putopisa, reportaža, najava… Tako impozantan broj kvalitetnih sadržaja rezultat su rada brojnih saradnika različitih generacija koji su svoje stvaralaštvo predstavili na ovom jedinstvenom portalu iz oblasti kulture, umjetnosti i baštine Crne Gore. Ono što posebno raduje i hrabri je to što među tim sadržajima ima značajan broj radova mlađih još uvijek nedovoljno afirmisanih, ali neosporno kvalitetnih i talentovanih autora. Bez obzira što su na početku svoje karijere, sa ne velikim brojem radova, njihovim kvalitetom već su skrenuli pažnju stručne i šire javnosti.

Na osnovu prethodno objavljenih radova, a naravno i na osnovu rada koji upravo objavljujemo, pośetioci Montenegrine i ostali, lako će zaključiti da je Anja Marković među tim kvalitetnim i talentovanim, koja svakim novim radom dokazuje pripadnost toj grupi autora. Kao istoričarka umjetnosti obrađuje teme koje su karakteristične za tu oblast, ali i druge, u kojima se uočava njena stručnost i odlično poznavanje analiziranih pojava i problema. U svakom od tih radova vidi se studiozan pristup, povezivanje konkretnog sa opštim, naučnog sa iskustvenim. Čitanje Anjinih radova navodi na zaključak da se radi prije o nekom afirmisanom autoru sa dovoljnim iskustvom, nego o nekom ko tek trasira svoj životni i stvaralački put.    

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.

 

BILJEŠKA O AUTORKI

Anja Marković je rođena u Baru ali je period odrastanja i školovanja provela u Budvi, gdje je završila OŠ “Stefan M. Ljubiša” i srednju “Danilo Kiš”, smjer gimnazija. Paralelno sa redovnim školovanjem u Budvi, vanredno je završila nižu baletksu školu “Vasa Pavić” u Podgorici. U Beogradu na Filozofskom fakultetu završila je smjer Istorija umjetnosti. Govori engleski i italijanski, a služi se i španskim. Svira gitaru. 

 

2900

Jedan od radnika Narodnog muzeja otkrio je javnosti da muzeju fali 2900 predmeta. Niko ne zna gdje su, niko to nije bilježio nigdje, zapisnici ne postoje ili su nepotpuni.[1] Prava slika i prilika našeg društva. Ako ste kao i ja rođeni devedesetih, ovo je priča koju slušamo od rođenja. Moja generacija začeta je u najvećoj oluji raspada Jugoslavije. Rođeni smo u godini najveće inflacije. Taman kada su svi mislili da smo se malo opametili padale su nove bombe. Nedavno nas je profesor na fakultetu pitao koja je prva reklama koje se sjećamo. Dok je starija generacija pominjala divne Cipiripi reklame ja sam se sjetila jedino reklama za gotovinske kredite Alles Klar koja se vrtjela na Pink-u. Naravno da su mi se svi smijali. Devedesete zaslužuju opširno objašnjenje politikologa, analitičara, doktora, sociologa, psihologa, antropologa… Iako se svaki put šokiramo kako vrijeme leti, izgleda da od devedesetih teško da se pomijeramo. Riječ “krađa” se toliko ponavlja svakodnevno da se plašim da više niko ne shvata ili ne obraća pažnju na ozbiljnost tog pojma kao ni određenih oblika iste pojave.

“Postoji samo jedan greh, jedan jedini. A to je krađa. Svaki drugi greh je neka vrsta krađe. Kada ubiješ čoveka, kradeš život, kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj deci oca. Kada slažeš kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu.”

Lovac na zmajeve, Haled Hoseini

U svim nesrećnim događajima naše bliske istorije, umjetnost je nestala. Ne, nije prejaka riječ, ona je zaista nestala. Ako umjetničkom djelu oduzmete njegov smisao ono ostaje čista materija. Ali u prevrtljivim godinama kao što su devedesete ko je imao vremena za umjetnost? Potpuno logično, narod je vučen težinom nedaća tonuo u tmine i zadovoljavao se trivijalnostima, skretao je misli sa onih teških, tražio brzu zabavu a ne mentalni napor koji umjetnost zahtjeva. A šta je sa umjetnošću sve vrijeme? Valjda smo izašli iz “Ruka je olovna” faze? Često pravdam ovaj kulturni sunovrat koji se dogodio. Valjda jer je ipak to bila moja era, valjda zato što nisam poznavala onu veliku Jugu, nisam znala za bolje. Ja se ne sjećam tih Cipiripi reklama.[2]

Moja opčinjenost Crnom Gorom, njenom istorijom, umjetnošću i prirodnim ljepotama i bogatstvima nema nikakve veze sa nacionalizmom i politikom. Međutim, sve to jeste dio osjećanja pripadanja jednoj državi, narodu, a opet kultura BI TREBALO da bude stožer svake politike. “Nacije moraju imati izvesnu meru zajedničke kulture i izvesnu građansku ideologiju, skup zajedničkih poimanja i stremljenja, sentimenata i ideja, koji povezuju stanovništvo u njegovoj domovini.”[3] Crna Gora je multi zemlja u svakom pogledu. Imamo više religija, više nacija, više jezika,više verzija istorije. Već sam u jednom tekstu („Kotorsko- UNESCO-vsko pitanje“) istakla značaj obrazovanja i upućivanja na kulturu. Međutim, problem našeg političkog sistema, između gomile drugih nedostataka, jeste upravo taj što ne zna koliku moć ima umjetnost. Velika Jugoslavija je uspjela toliko toga velikim djelom oslanjajući se na socrealizam koji je učio ljude zajedničkim vrijednostima. Ima i toga da su umjetnici bili primorani na to i gušeni zahtjevima Partije… Međutim, kultura uvijek prva ispašta te smo mi polako potkradani kulturno od devedesetih do danas. Umjetnici više nisu podržavani, galerije i muzeji su hladne prostorije koje niko neće da grije. Slikari rade svašta, tek da imaju za boje a i ko ima para da daje toliko na slike… Pozorišta se muče između svoje želje da edukuju i gladi za kreativnošću i inovatinošću ali i da udovolje širim (manje obrazovanim) masama. Bioskopi su preskupi – zadovoljstvo koje se priušti s vremena na vrijeme. Biblioteke rade jedino zahvaljujući obaveznim lektirama i šačici polu-slijepih knjiških moljaca. O značaju čuvanja umjetnosti neću mnogo govoriti. Ali krađi, o tome da je rat, sistem, nemaština oduzela naše pravo na kulturno uzdizanje i dostojanstveno obrazovanje hoću. I ima tu svačije krivice. Najveća je ipak ova današnja, jer sada konačno možemo više ali ne želimo. U beskonačnosti dnevnih obaveza ostajemo umorni za umjetnost i kulturu. Opet se zadovoljavamo površnim i trivijalnim, “pljujemo” po konzumerizmu ali ga svi uredno živimo. “Sve u svemu, održivi razvoj, a sa tim i globalistički model muzejskih institucija podrazumeva mamut produkciju, pokrovitelje, eventualno fondacije koje to mogu da investiraju, te nove definicije muzejskih proizvoda.”[4] Bogatstvo, ili neprisutnost istog na ovim prostroima govori da naši muzeji nemaju šanse da se bore sa mamut produkcijama jednog MET muzeja ili Luvra. Međutim to ne znači da naš muzej za nas nema neizmjernu vrijednost.

Kulturno-obrazovne institucije, a poslebno one nacionalne, su zapravo DNK društva. Iz njih možete čitati o prošlosti ali i mnogo više o sadašnjosti. To što se u naslovu teksta ističe ime institucije kao i broj govori o alarmantnosti jer takva (državna) institucija ne smije da izgubi ni jedan predmet a kamoli 2900. Ta brojka na državnom nivou kada se zbroje i problemi drugih muzeja raste na skoro 10 000. Nešto što je ušlo u zbirku Narodnog muzeja govori o njegovom značaju za crnogorsko drštvo. Nestanak toliko broja predmeta ukazuje na prvenstveno užasno neodgovoran sistem, ali je i pokazatelj odnosa ove zemlje prema umjetnosti. Dok čitam komentare na temu nestanka predmeta na različitim protalima smijem se. Zaista ovaj crnogorski humor zaslužuje mjesto na UNESCO-voj listi nematerijalnih blaga. Među gomilom duhovitih izjava neko je iskreno pitao “Šta je nacionalno blago i čije je to”. Ovo pitanje podsjeća na “performans” navijača Crvene Zvezde iz 2013. godine koji su predvođeni umjetnikom Nikolom Božovićem, na utakmici poslednjeg kola jesenjeg fudbalskog šampionata raširili transparent sa pitanjem “Zašto Srbija nema muzeje?”[5]. Četiti godine kasnije, možemo raširiti iste transparente jer Narodni muzej Srbije još nije otvoren. Crnogorski Narodni muzej na svu sreću radi, ali gdje je 2900 predmeta?

No, valja prije svega odgovoriti na pitanje – Nacionalno blago zapravo predstavlja zbirku matarijalnih i nematerijalnih bogatstva koja govore o samoj naciji, čuvaju dokaz o prošlosti i kreiraju shvatanje današnjeg društva ka prošlosti ali i sadašnjosti. Da bih to još prostije objasnila poslužiću se upravo navedenim člankom o krađi. Prije svega, na sudu se još nije ustalnovilo da ih je neko ukrao. Znamo samo da ti predmeti nijesu zavedeni i da za sada niko ne zna gdje su ali sam zaključak da su ukradeni govori o tome šta društvo vidi kao problem – krađu, koju pripisuju i ovom problemu. Drugo, najveći broj predmeta pripada Istorijskom muzeju, što ukazuje na to da očigledno imamo dosta osjetljiv odnos prema istoriji. Treće, “Njegošev namještaj, više od 20 komada”, ukazje na visoko vrednovanje ove ličnosti i identifikovanjem sa nečim što stavljamo na vrh liste nacionalnog blaga. Naš problem sa istorijom i ne čudi toliko, posebno kada shvatite da sam ja rođena u SRJ, u osnovnu školu krenula u SCG a srednju završila u Crnoj Gori, naravno ne seleći se uopšte! Pitanje se postavlja – kako i kreirati sopstevnu sliku unutar muzeja kada se konteksti tako lako mijenjaju?

Da umjetnost nije važna ne bi se vodili veliki pravni sporovi oko nje. Ukoliko ne studirate istoriju umjetnosti ili arheologiju, mala je vjerovatnoća da ćete znati za spor između Grčke i Velike Britanije oko Eldžinovog mermera. Riječ je o djelovima skulptura i reljefa uzetih sa Partenona u XIX vijeku, dok je tadašnja Atina bila pod otomanskom okupacijom a Akropolj služio u vojne svrhe. Lord Eldžin je dobio odobrenje od Sultana da odnese te blokove mermera. Oni se danas nalaze u Britanskom muzeju. Grčka zahtjeva od Velike Britanije da vrati “uzete” predmete. Osim što nijedna strana neće da popusti, obje su u pravu. Na staroantičku baštinu svi polažemo pravo. Pa zar nije svaka struka zapravo na temeljima otkrića antičkog svijeta? Ali takođe, oni su nastali na posebnim mjestima i njihov doživljaj nije isti ukoliko su na Partenonu ili ako su u Britanskom muzeju. Svako da u ovom slučaju nije samo pitanje časti i prestiža već naravno i materijalne dobiti. Još bolji primjer je spor između Firence i države Italije po pitanju čiji je Mikelanđelov David koji donosi godišnji profit od 8 miliona eura. “Društvo odabira svoje predstavnike i njima se prezentuje sebi i drugima”.[6] Svakako da i ova dva spora pokazuju na to da svako pretenduje na predmet oko kojeg se spore kao materijalizovane ideje o tome odakle su, ko su i šta su. Tako i jedno crnogorsko društvo sebe prepoznaje u Lubardi, Njegošu, Dadu, kralju Nikoli, Ivanu Crnojeviću ali i Cetinjskom manastiru, Biljardi, Lovćenu, Mojkovačkoj bitci, Vučjem dolu, zastavi, himni, 21. maju… Jer sve ove ličnosti, spomenici, objekti, događaji predstavljaju za crnogorsko društvo neke vrijednosti koje mu znače, u kojima se prepoznaje, i koje smatra reprezentativnim u datom momentu. “Korišćenje simbola – zastava, moneta, himni, uniformi, spomenika i ceremonija – podseća pripadnike nacija na njihovo zajedničko nasleđe i kulturno srodstvo, a njihovo osećanje zajedničkog identiteta i pripadništva jača ih i uznosi.”[7]

Ako su iz muzeja, Narodnog muzeja, na čija otvorena vrata svi imamo pravo i čije se zbirke smatraju kulturnim dobrom (za sve ljude) a posebno nacionalnim blagom (za ljude koji su iz Crne Gore) nestali predmeti, to znači da smo mi kao narod oštećeni. “Kultura je od javnog interesa za Crnu Goru” – stoji kao drugi član zakona o kulturi donesenog 28. jula 2008. godine. Ovaj problem je zastrašujuć jer smo narod koji idalje polaže mnogo na istoriju, čija današnjica često traži odgovore u prošlosti i jer se još uvijek sporimo oko istih istorijskih događaja. Nadovezujući se na citat Haleda Hoseinia, nama je neko ukrao 2900 prava na istinu, kulturu, saznanje, i na kraju krajeva uživanje u tim kulturno-istorijskim djelima. I istina, vjerovatno je veliki broj njih, manje relevantan za konstrukciju vizije naše istorije ali njihova vrijednost se ne smije dovoditi u pitanje, jer ukoliko su već bili u zbirci nacionalnog blaga, znači da su već dobili status vrijednog. Neminovno je da je kultura uvijek prva pati u teškim vremenima ali naši političari uporno ponavljaju da je država ekonomski stabilna. Ako to jeste slučaj onda ne postoji opravdanje za sve što Narodni muzej trpi. A vrzino kolo prebacivanja krivice je nikad veće i zamršenije.

Dokumentovanje, osim fizičkog čuvanja muzejskih predmeta je osnov čuvanja. I to nije slučaj i samo sa muzejima. U svakodnevnom životu mi slikavamo i zapisujemo kako ne bi zaboravili važne događaje u našem životu. Između ostalog, internet kao najveća platforma za čuvanje ali i podjelu informacija stoji svima na raspolaganju. Vrijeme kritika i kolumni o umjetnosti, najava izložbi i ozbiljnih filozofsko-umjetničkih rasprava u novinama je prošlo. Zato je značaj portala a posebno onih koji se bave kulturom od neprocijenjive važnosti. Upravo to radi i Montenegrina – na jednom mjestu ovaj portal baštini kulturu ove zemlje, prati kulturna dešavanja, piše o umjetnicima, novim dostignućima i promoviše prave vrijednosti. Nadam se da će i država shvatiti ogromnu bitnost i prednost baštinjenja i iskoristiti puni potencijal bogate kulture i istorije ove zemlje, pobrinuti se za čuvanje iste i ponosno je pokazivati svijetu. Ne samo za potrebe turizma…               

[1] D. Lasica, „Pljačka nacionalnog blaga: Iz Narodnog muzeja na Cetinju nestalo 2.900 predmeta“, Portal Vijesti, 20.11.2017

[2] https://www.youtube.com/watch?v=JWorYHJiWnQ YouTube link za staru Cipiripi reklamu.

[3] A. D. Smith, „Nacionalni identitet“, Fond za otvoreno društvo, Beograd, 1998, str 25

[4] D. Bulatović, „Baština kao brend“, Godišnjak za društvenu istoriju 2-3, Beograd, 2004

[5] http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1161615

[6] M. Popadić, „Vrijeme prošlo u vremenu sadašnjem“, Univerzitet u Beogradu, 2015

[7] A. D. Smith, „Nacionalni identitet“, Fond za otvoreno društvo, Beograd, 1998, str 34

 

Ilustracije u prilogu:

1. Jaroslav Čermak – Prenošenje slika sa cetinjskog dvora” – slika se čuva u Pragu
2. Vladin dom – Istorijski, Umjetnički i Arheološki muzej Cetinje – Montenegrina.net
3. Unutrašnjost Istorijskog muzeja – Montenegrina.net
4. Njegošev muzej Biljarda – Montenegrina.net
5. Eksponati iz Biljarde – Montenegrina.net
6. Eksponati iz Biljarde – Montenegrina.net