Poštovani pośetioci, u prethodnom periodu objavili smo nekoliko radova Anje Marković, istoričarke umjetnosti. Ako ste pročitali bar jedan, sigurni smo da vam nijesu potrebne naše preporuke i da ćete odmah pročitati i ovaj tekst. Radi se o Anjinim impresijama povodom izložbe “IMUNO – SISTEM” umjetnice Maje Šofranac. Uživajte.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
IMUNO – SISTEM
Sve je počelo sa otkrićem vatre a zatim i točka. Vijekovi i mnogi drugi izumi su prošli do pojave parne mašine, koja je osvojila svijet u 18. vijeku. Camera obscura je dovela do analognog, a ono do digitalnog fotoaparata, Tesla je otkrio struju, Aleksandar Bel telefon, internet je učinio svoje krajem XX vijeka. Prvi pokušaji da čovjek savlada vazduh mogu se pratiti i do Antike, takva su posebno zanimala da Vinčija, dok je prvi uspiješni pokušaj zabilježen tek 1903. kada su braća Rajt letjela Flajerom 1 punih 12 sekundi na tri metra visine. Tačno 66 godina nakon toga Nil Armstrong je zakoračio na Mjesec i izgovorio čuvenu: „That’s one small step for a man, one giant leap for mankind.“ Danas otkrivamo nove planete, maštamo o preseljenju na njih (što u poslednje vrijeme sve više izgleda kao velika vjerovatnoća), osvajamo dubine okeana, telefoni nijesu više na zidovima već konstantno u našim rukama i pritom mogu da slikaju, snimaju, mjere vaš puls, broj pređenih koraka, obavještavaju o najnovijim vijestima gotovo istog trenutka… Sve ovo više niko ne doživljava kao privilegiju – to se podrazumijeva! Ali ponekad, kao tokom posmatranja izložbe „IMUNO-SISTEM“, ne možete da ne streknete, probudite se i zapitate, u jednom trenutku uplašeni a u sljedećem fascinirani – šta je sve to čovjek uradio!
Ameba je najprostije živo biće, zatim idu malo složeniji višećelijski organizmi, biljke, vodozemci, insekti, gmizavci, životinje itd… sve do čovjeka. Čovjekov organizam je podijeljen na sisteme koji su sastavljeni od grupe organa sačinjenih od ćelija. U samo jednoj ćeliji se u svakoj sekundi dešava 100 000 hemijskih procesa. Zar čovjek nije onda najsavrešniji mehanizam – mehanizam koji uspijeva da prevaziđe sve prepreke, a ukoliko ne može sam, onda napravi nešto što može umjesto njega?
Možda na prvi pogled ne možemo uočiti previše sličnosti između čovjeka i motora aviona koji su glavni motivi ove izložbe, ali oni zapravo funkcionišu po istim principima. I motor aviona podijeljen je na manje mehanizme i tehničke jedinice. Čovjekovom tijelu je potreban duh da bi djelovao, kao što je motoru potrebno gorivo. I tijelo i motor su potrošivi, na kraju ništavni. Čovjek je, gledajući zakone prirode, naučen da se uklapa u sisteme, a uprkos svim naprednostima se, u suštini, malo izmijenio. Rođenjem u određenoj kulturi, sredini, naciji, porodici, čovjek malo bira, prihvata uloge koje mu društvo nameće i živi život nerijetko postavljajući malo ciljeva i pitanja. Umjetnica polazi od Crne Gore, sredine koju dobro poznaje i koju posmatra kao tradicionalnu i rigidnu da popusti pred mnogim zahtjevima modernog doba – „valja se“ i „običaj je“ su aksiome društva u čiju se ispravnost i tačnost ne sumnja.
Maja Šofranac posmatra društvo, promišlja, filtrira i stvara djela koja i izborom materijala i medija odaju njenu filozofiju. Svodeći čovjeka na liniju, gotovo ga poistovjećuje sa robotom, ukazujući da svaka naša nesvjesnost nije ništa drugo do mehanizacija. Motori su simboli pokretačke energije u tehnologiji, ali mogu biti i simbol čovjekovog duha koji, ukoliko radi na sebi i usavršava se, postaje mnogo više od pukog življenja i trajanja. Motor aviona, kao jedan od najjačih i najznačajnijih dostignuća koji je čovjeku omogućio let, simbolično predstavlja i sve mogućnosti ljudskog tijela i uma. Međutim, iako ostaje fascinirana tehnologijom kao i svim biološkim procesima koji čovjeka održavaju u životu, Maja ipak snagu čovjeka vidi u njegovoj spiritualnosti i u njoj pronalazi odgovor na pitanje šta je spas čovjeka koji se sve više otuđuje od prirode. Ne smatrajući da je problem u tehnici i tehnologiji, već samo u odnosu prema njima, sama umjetnica koristi savremenu tehnologiju u izradi svojih dijela. Od skeniranja skica i prenošenja u kompjuter, do štampanja na sintetičkim materijalima, izrade na pleksiglasu i korišćenja video animacije, Maja takođe preispituje i tradicionalne definicije i poglede u umjetnosti. Koristi zidove kao platna na koja lijepi PVC foliju (da li je to slika?), sa plafona vise dvije pleksiglas ploče na kojima su predstavljene ćelije (da li je to skulptura ili pak instalacija?), kreira svojim djelima nove prostore koji postaju i slika i instalacija i skulptura istovremeno.
Lako se zaključuje da je Maja Šofranac poredstavila publici jednu dragocijenu, po svim segmentima modernu i drugačiju izložbu, kakva se u Crnoj Gori rijetko može vidjeti. Ona tjera posmatrača da se zapita, zamisli i potraži odgovore, dok ga u isto vrijeme svojim konceptom uvlači u direktnu interakciju sa djelom koja nikako ne ostavlja ravnodušnim. Ovom izložbom u Dvorcu Petrovića na Kruševcu, uvodi se i još jedna dimenzija – odnos i sučeljavanje prostora, ispunjenog tradicijom i simbolikom, i samih dijela koja su otjelotvorenje progresa i dostignuća tehnologije i novih pravaca u umjetnosti.