Arso Jovanović (1907-1948), vojskovođa s oreolom mučenika – Ivan Matović

Hronika o pravom čovjeku iz legende koji je došao među ljude, pomogao narodu kada mu je bilo najteže, pa se vratio na svoju zvijezdu, ponijevši zauvijek harizmu heroja mučenika koja se na ovim prostorima vazda veoma cijenila, a koja je njegove ubice decenijama, sve do smrti, progonila, morila, podsjećala na njihov zločin

Suza u oku generala

U proljeće 1950, kao đak Podgoričke realke, u pismenom sastavu o ličnosti uzoru iz Narodnooslobodilačkog rata, opredijelio sam se za susjeda po mjestu rođenja, znamenitog generala Arsa Jovanovića. Kao razlog naveo sam tri pojedinosti: prva – jedinac oslijepjelog ratnika iz Mojkovačke bitke i seoskog siromaška dogurao do „glavnog Titovog generala”, što je, samo po sebi, podgrijevalo moje snove i budilo nade seljačeta koje je kretalo u životnu avanturu; druga – da mu lično dugujem život; treća – da sam mu, slavom ovjenčanom i opjevanom vojskovođi, ugledao suzu u oku za poginulim Piperima. Drugi su, kako se i očekivalo, pisali uglavnom o Titu, a tek po koji o Savi Kovačeviću, Budu Tomoviću i Loli „vođi skojevaca”. Ja sam, tako, s „mojim generalom” „iskočio iz sistema”. Svoj izbor sam opisao na način koji se, očevidno, dojmio blagorodnog čovjeka, i nezaboravnog pedagoga i sjajnog stiliste Blaža Popovića. A ovdje samo najkraće, dosta prozaično.
Navodu o seljačetu koje, svojim trudom i hrabrošću, a uprkos preprekama, izrasta u junaka iz pjesme i bajke – ne treba objašnjenje.

Komandant sve crnogorske vojske

U avgustu 1941, usred stravičnog bombardovanja gole pustopoljine Radovče, sjedišta crnogorskog Glavnog štaba, u trku me sustigao dugajlija i, sam izmičući bombama iz „savoja”, zgrabio za vrat i gurnuo uz osamljeni oveći kamen, pa se i on, nemajući izbora, bacio na mene. Nakon detonacija stresao je sa odjeće zemlju i oblutke, pa zagrabio ka Štabu – i dalje bez riječi. Otac mi je rekao ime tog krakatog i nekako preozbiljnog čovjeka u oficirskoj uniformi bez oznaka. Taštini seljačeta je godilo saznanje da je to „kapetan Arso Radivojev, komandant sve crnogorske vojske”, i te riječi sam upamtio za cio život.
Sredinom marta 1945, vidno uzbuđen stravičnim prizorom potpuno razorene Podgorice – grada njegove đačke mladosti i nakon obilaska domova dvojice poginulih generala iz Pipera, Ivana Milutinovića i Vlada Ćetkovića, po svojoj želji je svratio k nama, u ratu preraslim đacima škole u kojoj je i sam „osvajao grad bukvar”. Zatekao nas je „za kazanom”, pa uporno nutkan od uče i odbornika porcijom čorbuljaka i parčetom žutog kukuruznog hljeba, podijelio s nama to hrane koje je, inače, bilo „premnogo da se umre i premalo da se živi”. Gledao nas je onako nalik na jato pokislih gačaca, gotovo sve u crnini, u žalosti ko za roditeljima, ko za braćom, a najčešće i za jednima i za drugima, pa je, vidjevši u toj slici ratnu sudbu Pipera – iako u novoj generalskoj uniformi i pristigao kolima Blaža Jovanovića – popustio emocijama; suza je skliznula i nije je skrivao.

Zadatak određen u djetinjstvu

Dirnut time, sastav sam naslovio „Suza u oku generala”, navodeći – u lokalpatriotskom ushićenju – njegovo ime, a zaboravljajući, onako mentalno zelen i politički nepismen, na nužan oprez – da je Piperima, okupljenim na živoj vodi Brojalovici, na Preobraženje Gospodnje (19. avgust) 1948, zvanično rečeno da je naš najslavniji plemenik, general Arso Radivojev, „poginuo na granici prema Rumuniji, pri pokušaju bjekstva iz zemlje, i to kao posljednja konjokradica”. Time je Piperima zabranjeno da ga žale, o čemu će se narednih dana i mjeseci, a bogami i decenija, starati svemoćna Uprava državne bezbjednosti (UDB-a). Ali, ja sam, kao vjernik svog plemena, znao da među poznanicima nema majčinog sina koji vjeruje u priču o tom bjekstvu, a duboko me, onako mlađanog, vrijeđalo poistovjećivanje „mog generala” sa konjokradicom. Tada i zbog toga sam sebi odredio zadatak da, kad-tad, doznam istinu i javno saopštim cjelovitu priču o tom junaku mog djetinjstva. Opričano u mom literarnom sastavu, to je bio prvi i, svakako, nevješt i naivan pokušaj preduzet u tom smislu, a svakako izraz zbunjenosti golotrbog seoskog đačeta pred izazovima života, zatočenika istine i patrijarhalnog morala.

Kad se konji kopitaju, stradaju ždrebad i kljusad

Na molbu da mi se dozvoli uvid u Arsov dosije, izraženu posredstvom uglednog akademika Mihaila Markovića, reagovao je odgovorom lično Slobodan Milošević – “da nije vrijeme za talasanje”

Od profesora neskrivenih liberalnih shvatanja hvaljen mimo svih drugih, rad je čitan u razredu, pa u profesorskoj zbornici i, neizbježno, na sastanku agilne literarne družine „Njegoš”. Kako je do njega, trudom svojih „krtica”, došla sveznajuća i svemoćna UDB-a, ostalo mi je nejasno. No, uradio je svako svoje: prije svega, od teže represije me zaštitio moj komšija Luka Mišeljin Marković, šef „sreske Udbe”, zaklanjajući me mladošću i neobavještenošću, s tim što mi je jedan od njegovih saradnika, za nauk, prislonio dvije šamarčine; direktor Gimnazije je dobro „izbrusio” i mene i mog razrednog starješinu, u svemu nedužnog našeg saplemenika Pavića Đukića; ćelija KPJ je odložila moj prijem u Partiju; profesor Popović, oštro prekoren za (političku) nebudnost, posavjetovao me da „otvorenih očiju idem kroz život”, što mi i danas, istovremeno, zvuči i kao priznanje i kao opomena, i kao savjet i kao zavjet tog dostojnog potomka slavnog Marka Miljanova. A otac je onim udbaškim dodao koju šamarčinu, sa poukom da „tamo gdje se gojni konji kopitaju – stradaju ždrebad i kljusad”.

Kazna za kaznom

Kazna zbog nastavka bavljenja ovom temom sustići će me, međutim, dvije decenije kasnije, nakon što se (već sjutradan) saznalo – da sam razgovarao s godinama izopštenim Aleksandrom Rankovićem, još o generalu Arsu; napisana je naredba da se, onda urednik „Narodne armije” i oficir pred unapređenjem u čin majora, prekomandujem u garnizon Berovo, na dužnost „komesara” granične jedinice prema Bugarskoj. Priznaću da sam tada prvi put čuo za to naselje i jedva ga našao na geografskoj karti, pa tek tada shvatio težinu mog „zločina i kazne”. Od te „vaspitne mjere” me zaštitio Mirko Jovanović, veoma uticajni general, prvoborac Prve proleterske, ratnik koji se s načelnikom Vrhovnog štaba (VŠ) sretao od Rudog, preko Bosne i Srema, do Karavanki, pa o njemu imao svoje mišljenje, dosta različito od oficijelnog, a sačuvao je taj kragujevački đak i „ono malo duše” i osjećaj da zaštiti slabijeg, rekao bih, posebno u sudaru sa KOS-om, s kojim je i sam imao neveselo iskustvo. Sredio je, sa tada još moćnijim generalom Ivicom Kukočem, da se zadržim u Beogradu. Zatečeni takvom odlukom dvojice general-pukovnika, oni što su sebe proglasili za gospodare sudbine i živih i mrtvih učinili su što su mogli – lišili su me sveg prikupljenog materijala o Arsu i prekinuli moj novinarski uspon, pa sam utočište – zahvaljujući stamenom intelektualcu pukovniku Slobodanu Brajoviću – našao među vojnim izdavačima. Tek tu sam čuo kako je maršal, sredinom šezdesetih, lično naredio generalu Milinku Đuroviću da se u izdanjima Vojnoizdavačkog zavoda (VIZ), za čiju je političku besporočnost svojim potpisom jamčio, ne smije spominjati ime Arsa Jovanovića (uz Milovana Đilasa i Petka Miletića), u čemu se – sjećam se – teško rvao sa „neposlušnicima”: Obrenom Blagojevićem, Obradom Cicmilom, Josifom Malovićem, Radovanom Vukanovićem, Velimirom Terzićem…

Nastaviti – “ali pametno”

Svejedno, nakon godinu-dvije mirovanja, sa nešto više opreza, nastavio sam razgovore o Arsu s ljudima kojima sam vjerovao, ali se ni to nije moglo sakriti, te sam ponovo, u novoj radnoj sredini, Institutu za strategijska istraživanja, imao neprilika, pa me general Drago Rakočević hrabrio da nastavim – „ali pametno”. Nastavio sam samo u naoko povoljnijim okolnostima, jer čak ni kraj osamdesetih (u kojima je još važio slogan „i posle Tita Tito”) nije bio pogodan za ovu i slične, inače decenijama anatemisane, teme. O tome samo dva primjera: molba koja je išla do „samog mozga SKJ”, da mi se dozvoli uvid u Arsov dosije, nije uslišena; sa „vrha Srbije”, na sličnu molbu izraženu posredstvom uglednog akademika Mihaila Markovića, reagovao je odgovorom lično Slobodan Milošević – da „nije vrijeme za talasanje”.

Zatočenici istorije i vojnici istine

Pola vijeka rada. Dokumenta pribavljena iz arhive u Moskvi, Koblencu, Londonu i Vašingtonu. Prva saopštenja o ovoj temi 1995. g. na naučnim skupovima u CANU i SANU

Prilično obeshrabren, tek početkom devedesetih godina sam se (uoči i nakon zionisanja) prihvatio intenzivnijeg „kopanja” po sjećanjima Arsovih saboraca kojih je bilo sve manje i, naročito, po savezničkim i neprijateljskim arhivama, ohrabrivan i upućivan od uglednih istoričara, od kojih s najvećim poštovanjem spominjem imena Vlada Strugara i Branka Petranovića. Prema skromnim mogućnostima sam putovao ka izvorima, a više se koristio dobrotom, znanjem i snalažljivošću drugih, ponajprije kolega, koji su mi često – kad po mojoj molbi, kad po svom izboru – pribavljali neophodne dokumente iz arhiva u Moskvi, Koblencu, Londonu i Vašingtonu, koje sam (dokumente), nerijetko, smatrajući ih ključnim, skupo plaćao.
Tek od Dana pobjede 1995. godine počeo sam se javljati sa saopštenjima o ovoj temi na naučnim skupovima u organizaciji Crnogorske i Srpske akademije nauka i umjetnosti, Vojnoistorijskog instituta i Instituta za savremenu istoriju, koji su objavljivali moje priloge u zbornicima radova i u posebnim separatima. Uz to, početkom 1999. objavio sam u prestižnom časopisu „Vojnoistorijski glasnik” kroki životopisa generala Arsa R. Jovanovića. To su, “ujedno”, bili i prvi opširniji tekstovi o tom vojskovođi.

Umjesto svijeće na grobu

Konačno, tačku na (pre)opširno (875 stranica teksta, opremljenog sa 1.001 fus notom i 142 izvorne fotografije i faksimila) kazivanje o Arsu R. Jovanoviću i brojnim ljudima i istorijskim događajima vezanim za njegovo ime i djelo, stavio sam na samom iskraju milenijuma. Eto, nakon cijelo pola vijeka bavljenja ovom temom. Na osnovu visokih ocjena recenzenata, akademika Vlada Strugara i profesora Ljubodraga Dimića, knjigu su „Vojskovođa sa oreolom mučenika” kao dug ovom zasluženom vojniku otadžbine i vremenu u kome je stvarao, izdale vodeće armijske kuće, a njeno prvo predstavljanje javnosti održano je uoči praznika Vojske, u Centralnom oficirskom klubu kojeg je on, daleke 1945, otvorio. Velika Svečana sala bila je blistavo okićena i dupke puna, sa akademicima, generalima i Arsovim kćerkama i unucima u prvom redu, u društvu stotina zatočenika istorije i vojnika istine. Odjekivali su: baraži riječi, akordi orkestara i horova, glasovi prvaka drame – sve ovom znamenitom generalu u čast i zasluženu slavu. To se ponovilo i u Domu Vojske u Podgorici, gradu njegove bosonoge mladosti. Kao pisac, mogao sam biti sasvim zadovoljan, a nijesam; od sveg tog bljeska, od velikih priznanja – radije bih Arsu, ma i na nekoj osami, zapalio svijeću na grobu, a ja ga, i pored upornog traganja, nijesam mogao pronaći. Pa neka mu i ovakvo spominjanje, u vodećem listu rodne Crne Gore, bude omaž za njegov stoti rođendan.

Zavičaj surove ljepote

Pipersko selo Zavala podignuto na desetak kilometara sjeverno od Podgorice, stanište bratstveničke grane Jovanovića čiji je Arso direktni potomak, prvi put se spominje u turskom defteru iz 1485, gdje se navodi i obližnja Blizna, zavičaj njegove majke Zorke, rodom od Popovića. Potomci obje porodice, duboko odani predanju, u Arsovo doba bi naizust i s ponosom poimenično nabrojali po 19 „pasova” (generacija) svojih direktnih muških predaka, što je – kako navodi Đorđija P. Popović u knjizi „Piperi u tradiciji i istoriji” (1994) – najmanje pet vjekova unazad.
Sudbinski vezano za ovaj kamen surove ljepote i otpornosti, između rijeka Morače i Zete, pleme je, po popisu iz 1906. godine, brojilo 984 domaćinstava u kojima je živjelo 5.900 duša.

Danonoćni strah od crnog glasa

Jedinac među sestrama Dragom, Rakom i Milušom. Sudbina oca Radivoja. Skrivanje po piperskim pećinama. Stravičnu glad pratila smrt.

Arso je rođen 24. marta 1907. godine u porodici Zorke i Radivoja Lakićeva. Bio je jedinac među sestrama Dragom, Rakom i Milušom. Porodica je do balkanskih ratova, po ondašnjim mjerilima crnogorskog sela, bila srednje imućnog stanja – o svom brašnjeniku je, za rodnijih godina, mogla doživjeti i Đurđevdan (6. maj), a onda, prihodima od prodate stoke i drveta za ogrjev, dočekati slijedeću, u ovom kraju dosta ranu žetvu. Imali su rodne njive i pitome livade u prisoju brda Vežešnika (424), sklonite od surovih sjevernih vjetrova i po cio dan izložene Suncu, a i utrine bogomdane za držanje buljučića koza koje su ovdje s pravom nazivane „sirotinjske krave”.

Bukova kora i oklasina

Izgled cvijetnih livada zavičaja, prizor rađanja Sunca iznad starostavne Zavalske crkve, pogled preko prostranog polja Drezge i okamenjenog mora na Lovćen „oltar sveti”, žubor nepresušnih živih voda u kamenu, izgled suvozidnih potleušica pod čijim su se krovovima rađali znameniti junaci, među kojima prvi susjedi doma Jovanovića, serdar Jole Piletić i heroj Vučjeg dola Luka Filipov – neke su od idiličnih slika ponijetih iz ranog djetinjstva, kojima će se, u mislima i pričama, vraćati i u zrelim godinama, daleko od Zavale, na stazama života do Napulja, do Trsta, čak do Moskve. Ali njih su, na njegovu tugu, potiskivale i natkriljavale stravične slike doživljene u sedam godina rata, vezane, uglavnom, za sudbinu oca Radivoja: u šestoj ga je ispratio na Skadar, u sedmoj na Bregalnicu, u osmoj put Sandžaka, danju i noću se, sa majkom i sestrama, pribojavajući crnog glasa – leleka ispred kuće; u devetoj ga je ugledao kraj porodičnog ognjišta teško ranjenog u glavu i zauvijek oslepjelog, da bi iz naredne dvije pamtio nedjela austrijskih žandarma: pljačku svega što se iz rodne kuće moglo ponijeti ili potjerati, a onda i njeno paljenje, što je bila osveta ratniku sa Mojkovca koga su stalno, onako nepokretnog i od rana obnevidjelog, progonili i ponižavali. I tražili, radi osvete, i glavu njegovog jedinca, zbog čega su nejakog Arsa starija sestra i bliski rođaci po ocu i majci skrivali po mračnim i memljivim piperskim pećinama, na šta će ga cijelog života, kao mora i zla uspomena, podsjećati teška migrena. Okupacija je ovdje naselila toliko stravičnu glad da je Zorka, kao i drugi, mljela bukovu koru i oklasinu od kukuruza i od tog „brašna” – miješanog s koprivom, lišćem i lukovicama – pripremala „kačamak” ili čorbaluke od kojih je djecu muka spopadala. To zlo su pratile boliještine – „španjolska groznica” i tifus, tako satirući pipersku nejač da su groblja postajala tijesna, a živi zavidjeli preminulima. O tim ratnim pošastima, nimalo lakšim od nekadašnjeg turskog zuluma, ovdje će se decenijama i uz gusle pjevati.

Žandarmi cara Franje

Po pokorama je upamtio i žandarme cara Franje. Njihova stanica je austrougarska bila samo po nazivu – u njoj su, uglavnom, bili Ličani, Krajišnici, Banijci i Kordunaši, većinom Srbi a sve „zlice i krvavci”, ukoljice i dušmani. Oni bi noću, na osnovu dostava doušnika, upadali na ognjišta, gdje bi čeljad stavljali na nečuvene muke kako bi priznali gdje je sakriven i zadnji perper ili oka žita, pa je bivalo da domaćina tjeraju da bosonog gazi po raspaljenoj žeravici, a domaćici, pred mužem i djecom, vežu pod suknju razjarenu mačku, pa štapovima tuku obadvije. Iz „sjemena zla domaćeg” proklijao je i pokoji špijun i lopuža, lažov i gulikoža, lakomac i nevjera, pa je taj ološ, videći u okupaciji i narodnoj nesreći svoju šansu, izmilio iz „gujinih rupa” i bezdušno nasrtao na nejač. Od svih nasilnika sirotinju u Zavali su, kao i drugdje, štitile komite – tamo gdje se i one, u međuvremenu, nijesu prozlile i propsile…

Do cilja znanjem i vlastitim rukama

Strašni rat se, poput svake ljudske nesreće, odužio „kao zla godina”, pa se i završio, ali su se problemi za porodicu Jovanović tek otvorili, utoliko teži što su od mira, kao i drugi, očekivali nagli boljitak, a ono: Radivoje umro – a Miluša Zorki na rukama; kuća spaljena – a sva imovina satrvena; pomoći niotkuda, jer svi podjednako nijesu imali – a troje djece kreće u školu da bi se, po svaku cijenu, ispunio očev amanet: da kćerke završe osnovnu školu kako ne bi ostale „slijepe kod očiju”, a sin jedinac „visoke škole”. Da bude i teže, porodične nevolje su pratile i zajedničke, ne manje teške – od krajnje materijalne oskudice i duhovne pustoši do dubokih ljudskih strahova i nevjerica, nemira i podjela, izraženih i u oružanim akcijama, mahom izraslim na ratnim frustracijama i zavadi pristalica dvije dinastije.

Mudra majka Zorka

Opredjeljenje nemalog broja ljudi za nasilje i u godinama varljivog mira – uz glad, bolesti i nemaštinu – zauvijek je objeležilo Arsovo dječačko doba i, svakako, bitno uticalo na formiranje njegovih životnih nazora i oblikovanje karaktera: ponosan na svoje socijalno porijeklo, dostojanstven u svojoj skromnosti, nikad zavidan onima koji su posjedovali materijalno bogatstvo, nepokoran pred nasilnicima, odlučan da sve u životu postigne svojim znanjem i vlastitim rukama. Bio je hendikepiran i očevom smrću, pa time i lišen mogućnosti da ga Radivoje hrabri i prati, štiti i pomaže na putevima života, kada je to mladiću najpotrebnije. A i sestre su bile odveć mlade da bi mu, kako je to običaj u crnogorskim porodicama, posvetile pomoć i brigu u doba stasavanja. Tako je gotovo sav teret oko njegovog školovanja u Podgorici podnijela majka Zorka, vrijedna i srčana, otresita i odlučna, bastašna i porodici beskrajno odana, u rodu i domu voljena, mudra i u bratstvu i plemenu uvažena žena. Ona je godinama čuvala djecu i vjerno čekala svog čovjeka da se vrati sa ratišta: Skadra, Bregalnice, Rogatice i Mojkovca; i dočekala ga je, poslije krvava Božića na Bojnoj Njivi, u glavu teško ranjenog i oslepjelog, što je za nju značilo obavezu da njihovog jedinca Arsa podiže za neku novu Bojnu Njivu.
Velika pomoć u kući bile su joj, do udaje, kćerke Raka i Draga, a kasnije i najmlađa Miluša, po vremenu rođenja posmrče, izrasla u naočitu, snažnu i bastašnu djevojku, koja je od malih nogu radila i najteže muške poslove, propuštajući prilike da se uda, odlučna da, kao najmlađa, ostane sa majkom – da, paleći vatru na porodičnom ognjištu, čuva uspomenu na oca i dočekuje brata jedinca.

Školovanje

Bio je odličan đak gimnazije u Podgorici, gdje se školovao uz pomoć Zorkine sestre od strica Bule, udate za Stefana Ćetkovića, pomoćnog sudskog činovnika. U tom domu duševnih ljudi za Arsa se našlo ne samo mjesta za krevet i „ćošak” za radni sto, već i mnogo razumijevanja i ljubavi, a u Bulinom i Stefanovom sinu Vujadinu, kasnije vrsnom pravniku, od tada do kraja života imaće brata i najmilijeg prijatelja. Upućujući ih na nauke, mudri Stefan im je govorio: „Đetići moji, odavde odavno odlaze školarci i postaju ministri, generali i sudije; popnu se, svojim znanjem i trudom, na visoku stolicu, a onda im ju neko, kvaran i zao, izbije ispod zadnjice i oni – bup, na ledinu. E, onda se vrate na očevinu ako je nijesu đavolisali, pa nađu motiku iza grede i ne umru od gladi”. Naravoučenije je bilo: napredujte i srećno vam bilo, ali se čuvajte zlih ljudi, sačuvajte očevinu i ne zaboravite motiku. Tog savjeta će se sjećati kad god bi se sreli, da bi im zlosrećne 1948. obojici surovo „izbili stolicu” i lišili ih motike – Arso je likvidiran, a Vujadin osuđen na 12 godina golootočke golgote.

Putuj sine moj, u svijet i svaka stopa neka ti se pozlati

Profesura ili pravo bio je njegov pravi izbor, a oficirski poziv jedini izlaz za koji bi, vjerovao je, imao blagoslov oca Radivoja. Dogodilo se da je marta 1925, u „Službenom vojnom listu”, objavljen konkurs za prijem „do 380 pitomaca” u 53. klasu Niže škole Vojne akademije. Videći u tome jedini mogući a prihvatljiv izbor, Arso se javio na konkurs, sa još devet školskih drugova.

Odlazak u Beograd

Pred rastanak i odlazak za Beograd svi ukućani su plakali, jer su se prvi put na duže od sedmice rastajali. Tvrda suza i zagrljaj majke Zorke najdublje su ga se dojmili, kao i njen roditeljski blagoslov: „Putuj, sine moj, u svijet i svaka stopa neka ti se pozlati”, što je najljepša želja ponosne Crnogorke sinu pred njegov odlazak na staze neizvjesnosti. Najbliži rođak po očevoj liniji i za sav život najmiliji čovjek iz zavičaja, Mirko Velišin, ljudeskara sa srcem djeteta, tutnuo mu je u džep smotuljak novčanica dobijenih za prodatu kozu, procjedivši ono što bi mu, vjerovatno, i otac Radivoje rekao: „Tuđa vrata, Arso dome, dušmanski udaraju po petama, pa pazi da ne posrneš”. Darivao ga je i Mirkov brat Đorđija. Tri sestre su plakale, svjesne da u njihovom domu sa sunčane strane Vežešnika, pa ni u životu, od tog trenutka nikada više neće biti kao što je bilo sa bratom jedincem. Darivala ga je i ujčevina, ispratilo cijelo selo. Svako je želio da nešto kaže kao savjet „za u svijet”, jedino odanost porodičnom ognjištu, ljubav prema Crnoj Gori i čuvanje obraza niko nije spominjao – to se ovdje vazda podrazumijevalo. O tom dirljivom rastanku na očevom ognjištu pričao mi je Arsov bliski rođak i profesor istorije Jagoš Jovanović, a o suzama u Podgorici Milutin Šušović, njegov školski drug i vjerni kolega do kraja života.
Školovanje 53. klase trajalo je od 1. oktobra 1925. do 1. aprila 1928, kada je 358 pitomaca narednika, ukazom kralja Aleksandra, unaprijeđeno u čin potporučnika. Među 243 „pješaka” Arso R. Jovanović je, sa odličnim ocjenama iz svih predmeta, bio 12. na rang listi, a 22. u cijeloj klasi.
Pored temeljnog izučavanja stručnih i opštih školskih predmeta, od početka je s pažnjom čitao „Vojni vjesnik”, u čijem je zaglavlju stajalo da je to „časopis za vojsku i književnost”. Publikacija je, svojim sadržajem i tehničkom opremom, privlačila pažnju mladih ljudi, podsticala njihovu radoznalost, želju da se koriste širom literaturom, smisao da jasno, kratko i precizno, usmeno i pismeno, izražavaju svoje misli, gaje metodičnost u pristupu pitanjima.

Biografija Napoleona Prvog

Iz biblioteke je pozajmljivao romane, naročito ruskih klasika, te antologije našeg rodoljubivog i francuskog ljubavnog pjesništva. Onima koje je to interesovalo mogao je naizust da recituje Njegoša, Šantića, Jakšića, Zmaja, Mažuranića. Marljivo je učio francuski jezik, a u popodnevnim časovima, pod „rukom” honorarnog učitelja pjevanja Cvejića, sticao muzičko obrazovanje i usavršavao „pravi božji dar” – izrazito lijep bas bariton.
Prva knjiga koju je ponio iz Beograda u roditeljski dom, na čitanje za vrijeme odsustva – sjećala se sestra Miluša – bila je upravo izašla biografija Napoleona Prvog.
Potporučnik Arso R. Jovanović, sa još tri „klasića”, postavljen je za vodnika (komandir voda) u 10. pješadijskom puku „Takovskom”, u Sarajevu. Time je počelo (sa prekidima za školovanje) 13 godina dugo, raznolikim jedinicama i vojnim školama posvećeno, službovanje u gradu na Miljacki, sjedištu Bosanske divizijske oblasti, garnizonu poželjnom i prestižnom.

Od prve plate majci i sestri 300 dinara

Od prve ušteđevine kupiće još jednu uniformu od najboljeg štofa, ukrašenu sablju i lijepu dolamicu, pa čizme sa niklovanim mamuzama (do kojih će vazda izuzetno držati)

Komandir voda u elitnom puku imao je, naročito u pogledu naporne trupne obuke, velike obaveze. Njih je veoma savesno izvršavao, ali i u slobodnom vremenu – u Sarajevu koje je kao malo koji grad na ovim prostorima nudilo zadovoljstva – nametao sebi još veće obaveze: produžava marljivo učenje francuskog jezika, čita knjige iz vojne istorije i struke, nastavlja muzičko obrazovanje i školovanje glasa. Nije to radio – pričao je sinu Miloradu jedan od onih viših oficira koji su ga zauvijek upamtili iz tih dana, pukovnik Marko Prelević – pod teretom eventualnih kompleksa seljačkog sina bez čvršćeg zaleđa, ili s namjerom da uhljebljenje traži van struke za koju se iškolovao; ni za jedno ni za drugo nije imao ozbiljnijih razloga i tim mislima se nije opterećivao, već je želio da, kao mlad čovjek, bude što uspješniji oficir, u potpunom smislu „kovač svoje sreće”.

Poštenim radom do ugleda

Opomenut zlim primjerom onih oficira koji su arčili mladost po krčmama, a hroničnu besparicu i zapostavljanje vlastite karijere proglašavali za vrlinu – sebi se zarekao da svojim trudom gradi vlastiti vojni uspon i bude pristao za društvo od ugleda i napretka. Ni u Vojnoj akademiji ni u gradu pod Trebevićem nije zavidio gospodskim sinovima i potomcima uticajnih ličnosti, ali je dobro znao da oni u službi imaju toliko pogodnosti i prednosti da će im ravnopravno moći konkurisati jedino sa bar dvaput više vlastitog znanja, neuporedivo boljim rezultatima rada. Nije iza sebe imao generala ili senatora, a do velikog ugleda u zavičaju njegovog pokojnog oca i njegove uzvišene žrtve za otačastvo ovdje se nije naročito držalo. Riječju, sve se moralo osvajati vlastitim znanjem, pameću i radom, što je smatrao i jedinim moralno prihvatljivim načinom napredovanja u službi i sticanju stvarnog ugleda u socijalnoj sredini i profesiji.
Od prve plate je majci i sestrama poslao onda velikih 300 dinara, a nakon snalaženja u šarenišu bogatih dućančića na Baščaršiji i paket sa poklonima, čega se dobro sjećala njegova tetka Duka. Od prve ušteđevine kupiće još jednu uniformu od najboljeg štofa, ukrašenu sablju i lijepu dolamicu, pa čizme sa niklovanim mamuzama (do kojih će vazda izuzetno držati).

Pisaća mašina „adlerica”

A onda je na red došla i nova nabavka, na otplatu, pisaće mašine „adlerice”, o kojoj je, u reklami objavljivanoj u „Službenom vojnom listu”, ukazivano gospodi oficirima da „piše čitko bez obzira na lijep ili rđav rukopis”. Na njoj bi uveče „kuckao” zanimljive podatke i misli, pa sve to slagao u neke pregrade u podstanarskoj sobici, pouzdano znajući da će mu zatrebati. U tome ga je ohrabrivao pukovnik Milivoje Milićević, pomoćnik komandanta „Takovskog” puka, čovjek od mjere i ukusa, duševan i otvoren, govoreći mu da se zvezdice mogu dosezati samo penjanjem uz „merdevine” sazdane od sopstvenog znanja i marljivog rada, ali da se mladom čovjeku, u isto vrijeme, ne valja opterećivati učenjem silnih podataka i činjenica, već treba samo najbitnije pamtiti, a za sve ostalo znati gdje da se traži i kako nađe kada zatreba. Zato ga je usmjerio na kupovinu enciklopedija, leksikona, rječnika, priručnika, izbora. Pukovnik Mihailo R. Šćekić ga je savjetovao da van službe „radi nad sobom”, ali da nađe vremena i za kafanu, i za koncert, i za djevojačko društvo, a pri tome nikad ne smetne sa uma kako se od prvih potporučničkih dana kandiduje, preporučuje i priprema za rozni prijemni ispit za Višu školu Vojne akademije. Tako je njihove razgovore pamtio kasnije poznati novinar Jovan Šćekić, sin pukovnika Mihaila.

Recitovao poeziju i pjevao arije iz opera i opereta

Položen prijemni ispit na Višoj školi Vojne akademije. Dvogodišnje izučavanje ratne vještine na tri nivoa. Komandir Pitomačke čete u Školi za rezervne pješadijske oficire.

S proljeća 1930. u „Takovski” puk je stigao potporučnik Pavle I. Đurišić, sa završenom 55. klasom Niže škole Vojne akademije. Rođen je 1909. u uglednoj podgoričkoj porodici, ali je, ostavši rano bez oca Ilije, odrastao i školovao se, sve do odlaska u Akademiju, u Beranama, srcu plemena Vasojevića, u domu ujaka Petra Radovića, cijenjenog sudije i ranije četnika iz odreda slavnog vojvode Vuka. Potporučnici Arso i Pavle su se brzo zbližili, osjetivši da, bar za početak drugovanja, imaju dovoljno zajedničkog: bili su vršnjaci, voljeli su oficirski poziv, ambiciozno su izgrađivali vodove kojima su komandovali i bili uzor drugima, u pričama su se često vraćali zavičajnoj Podgorici; bili stasiti i uvijek elegantno odjeveni, u društvu kavaljeri. Tako se njihovih drugovanja u Sarajevu, kako mi je kasnije pričao u Miločeru, sjećao general JNA Velimir Terzić.
Radovao se slavi svog „Takovskog” puka, koja je „padala” na Cveti. Tada bi se okupili gosti i prijatelji ne samo iz Sarajeva; za tu priliku se puk postrojavao, odvijalo se bogosluženje, osveštavalo žito, sjekao slavski č, a onda bi nastalo slavlje na kome bi, s Pavlom, za raspoloženo društvo, recitovao rodoljubivu poeziju, pjevao narodne pjesme i popularne arije iz opereta i opera.

Privržen tradiciji

Nije bio religiozan čovjek, ne bar u smislu robovanja kanonima, ali jeste privržen tradiciji svečanog obilježavanja krsne slave i velikih praznika Pravoslavlja. Krsnu slavu Svetog Aranđela (21. novembar), naslijeđenu od oca Radivoja, redovno je slavio, s poštovanjem koje ta porodična svetinja zaslužuje, okupljajući rodbinu, kumove i prijatelje.
Kao najmlađi poručnik, sa uvjerenjem o uzornom zdravstvenom stanju i visokom preporukom pretpostavljenog, izašao je na prijemni ispit za slušaoce Više škole Vojne akademije. Polagao je sedam stručnih predmeta i francuski jezik. A da je tu roznu provjeru uspješno i položio, još u velikoj konkurenciji, svjedoči i podatak da se, u jesen 1932, našao na rednom broju dva liste od 60 oficira primljenih na školovanje. Počelo je dvogodišnje izučavanje ratne vještine na sva tri nivoa, rješavanje zadataka iz taktike i operatike, učešće u komandantskim putovanjima širom nacionalnog ratišta, izučavanje vojne istorije i geografije sa poukama iz minulih ratova. Pa prođe i to i Arso se, po ukazu, vraća u Sarajevo, na prestižnu dužnost komandira pitomačke čete u Školi za rezervne pješadijske oficire.

Prijateljstvo sa zavičajcima

Kada se javio na dužnost – Pavla Đurišića više nije bilo u Sarajevu; po vlastitoj molbi je prekomandovan u garnizon Berane, u zagrljaj ujaku i drugarima iz mladosti, s kojima rastanak godinama – čak i u Sarajevu bogomdanom za zaborav palanačkih uspomena – nije mogao preboljeti. Međutim, na novoj dužnosti Arso se srio i za cio život zbližio s još jednim mladim i poletnim oficirom rodom iz zavičaja, potporučnikom Milovanom M. Šaranovićem, rođenim 1910. u Potkraju kod Danilovgrada. Zapažen kao vodnik u 29. pješadijskom puku u Nevesinju, premješten je na komandirsku dužnost u Školi rezervnih pješadijskih oficira u Bileći, gdje je, u jednoj stručnoj raspravi, u kojoj je i Arso učestvovao, imponovao svojim znanjem, samopouzdanošću i lijepim jezikom. Naredne, 1935. godine, sreli su se na slavi „Takovskog” puka koji je i dalje svojio Arsa, svog najboljeg vodnika, odlikovanog Zlatnom medaljom za revnosnu službu. Vremenski, tu je početak iskrenog Arsovog prijateljovanja i sa još jednim zavičajcem, vršnjakom i kolegom, Perom T. Ćetkovićem, dičnim Ljubotinjaninom, tada na dužnosti u planinskoj jedinici u garnizonu Nevesinje. Oni su se, obojica, uhvatili za po činu starijeg Arsa i ostali mu vazda privrženi, obraćajući mu se sa povjerenjem i poštovanjem sa svih dužnosti koje su obavljali do svoje pogibije 1943 – Pero u martu kod Nevesinja, a Milovan u Sloveniji, u činu pukovnika partizanske vojske, s tim što je prvi posmrtno, za ratne zasluge, unaprijeđen u generala, a obojica proglašeni za narodne heroje.

Pred kapijom Glavnog generalštaba

Gnjev zbog sve dubljih raskola u zemlji i Vojsci, gdje se oficirski kor dijelio na anglofile, rusofile i germanofile… Unapređenje u čin kapetana druge klase

Počeo je Arsov marljiv rad sa mladim, znatiželjnim, za učenje „zanata” odbrane otadžbine motivisanim ljudima. Ondašnji pitomci, uglavnom studenti, sjećaju ga se kao vrsna profesionalca i široko obrazovana čovjeka, rječita i odrešita, korektna i dostojanstvena, racionalna i odmjerena komandira i nastavnika, stasitog i uvijek elegantno odjevenog oficira, sa vidno istaknutom značkom o završenoj Višoj školi, na čemu su mu ostale starješine iz bataljona, s komandantom na čelu – koliko se vidjelo – zavidjele, dok su se njegovi vaspitanici i time ponosili. Studenti prava i pitomci Milutin Morača i Vladislav Ilić sjećaju se da je bio „pravi gospodin, uvijek spreman da stane iza svojih pitomaca, brani njihovo dostojanstvo, zaštiti ih od svake zlovolje i maltretiranja pretpostavljenih”. Pamte mnoge pojedinosti koje komandira njihove čete predstavljaju kao obrazovana oficira, kulturnog i dostojanstvenog čovjeka, cijenjenog učitelja i iskrenog prijatelja mladih ljudi.

Sjećanja dvojice Beograđana

Sliku o njemu, kao već porodičnom čovjeku, dopunjuju sjećanja dvojice Beograđana, istoričara i potonjeg generala Milorada M. Prelevića i novinara i publiciste Jovana M. Šćekića. Sinovi višeg oficira iz tih poodmaklih tridesetih godina Arsa se sjećaju kao odanog porodičnog prijatelja svojih roditelja, prijatnog i, naročito prema djeci, pažljivog čovjeka i veseljaka. Prelević se rado sjeća kako je taj dobrotvor njihove porodice vazda dobrodošao na duge i prisne razgovore sa starijim kolegom, a njega, mališana, uvijek bi darivao, često držao na krilu i pjevao mu zvonkim glasom. Ono što dječaci u tim godinama nijesu mogli zapaziti bilo je da je Arso – bar povremeno – duboko u duši bio gnevna ličnost, ponajprije zbog sve dubljih raskola u zemlji i nejedinstva u Vojsci, gdje se oficirski kor dijelio na anglofile, rusofile i germanofile, a i zbog velikih nepravdi koje su njemu činjene, uglavnom – kako se vjerovalo i pričalo – od načelnika Štaba generala Svetozara Hadžića, proengleske grupe oficira čiji je bio eksponent i „tatinih sinova” okupljenih oko njega.
Oženio se 1934. Po propisu, odobrenje je dobio od ministra vojnog. Izabranica, gospođica Ksenija – Senka, bila je iz trgovačke porodice Vujica od Nikšića, u Sarajevu cijenjeni činovnik. U braku su rođene ćerke Ubavka (1936) u gradu na Miljacki i Zorka – Zoja (1940) na beogradskom Vračaru.

Unapređenje u viši čin

Tek unaprijeđen u čin kapetana druge klase, postavljen je za komandanta Školskog bataljona u Pješadijskoj školi aktivnih oficira, što je smatrano privilegijom i preporukom za uzdizanje, jer je, komandujući vježbama koje su bile kruna obuke, a naročito taktičkim vježbama s bojnim gađanjima, angažujući se za potrebe komandantskih putovanja, ratnih igara, opitnih postupaka radi izmjene odredaba u borbenim pravilima, itd. – bio „na oku” najvišim i najuticajnijim starješinama, u prilici da pokaže šta zna, umije i smije, naročito rukovodeći vježbama u kojima su, bojevom municijom, dejstvovale artiljerija i avijacija, pored krila i preko glava pješadije, u čemu je komandant Arso – kako se sjeća ondašnji poručnik i potonji general Rade Hamović – „bio nenadmašan”.
Za Arsa je 1939. bila berićetna ne samo zato što je unaprijeđen u viši čin, upućen na kurs za usavršavanje i postavljen za komandanta Školskog bataljona – već i što je objavio knjigu „Taktika pješadijskog bataljona” i bio primljen na Dopunski tečaj Više škole Vojne akademije, što je bila posljednja prepreka pred kapijom Glavnog generalštaba, gdje se pripremalo za najcjenjeniju, generalštabnu, struku.

Odbrana otadžbine najuzvišenija ljudska obaveza

Knjiga “Taktika pješadijskog bataljona”, instruktivna i inspirativna, već šest decenija navodi se u svim popisima vojnostručne literature. Najviši stepen vojnog školovanja. Nacizam osvaja Evropu…

U „Službenom vojnom listu” od 24. juna 1939, u rubrici „Književni oglasi”, među više publikacija čiji su autori bili generali i pukovnici generalštabne struke, svi iz Beograda, vidno se najavljuje i „Taktika pješadijskog bataljona” kapetana V klase Arsa R. Jovanovića iz garnizona Kalinovik. Knjigu je, kako je bio zakonski red, odobrio armijski general Milan Đ. Nedić, „ministar za svu vojnu silu – suhozemnu, vazduhoplovnu i pomorsku”, a Ađutantsko odjeljenje, s potpisom pješadijskog brigadnog generala Svetislava Savića, preporučilo kao „korisnu, savremenu i poučnu”. Sadržala je 30 obrađenih taktičkih zadataka, podijeljenih u 12 grupa, pa preporučena i „kao osnova za planiranje i izvođenje ratnih igara.
Uz napomenu da je knjiga obima oko 300 stranica i sa 28 skica, obavještava da se iznos od 80 dinara može uplatiti u četiri jednake rate na čekovni račun 2040 kod Banke u Sarajevu.

Šta toliko uči i crta

Pojava te stručne i, nesporno, korisne knjige bila je svojevrstan izuzetak od prakse u kojoj mladi trupni oficiri, još iz garnizona u unutrašnjosti, nijesu pisali i objavljivali, ne bar tako ambiciozne knjige, a svakako je bila odgovor mnogim njegovim sarajevskim kolegama i poznanicima, pa i prijateljima i kumovima, koji su se pitali „zašto toliko uči i šta to toliko piše i crta”, koristeći za to slobodne časove koje su mnogi od njih, „hedonosta po zanimanju”, znatno ugodnije provodili. On je znanje iz taktike kao grane ratne vještine – čitajući domaće i strane vojne pisce – stalno osvježavao i obogaćivao novinama kojih je uoči Drugog svjetskog rata bilo sve više, ugrađujući to stvaralački u zadatke i vježbe, unoseći duh narodne vojske, razmišljajući nad pojedinim odredbama „Ratne službe” koja se uvijek mogla naći na jednom od tri mjesta: u njegovim rukama, na radnom stolu, ili u oficirskoj torbici.
Instruktivna i inspirativna, knjiga se već šest decenija naznačuje u svim popisima vojnostručne literature i bibliografijama, a jedan primjerak je, kao nekim čudom, sačuvan i nalazi se u Centru za vojnonaučnu dokumentaciju (CVND).
Prvog novembra 1939, dakle dva mjeseca poslije početka Drugog svjetskog rata, Arso se, u grupi od 25 slušalaca generalštabne struke, našao u klupi, što je bio najviši stepen školovanja u Vojsci Jugoslavije.Prethodno je položio sve ispite i zadovoljio sve zahtjeve, među kojima i da je uspješno komandovao jedinicama i da pripada onoj grupi mlađih oficira koji su svojom službom posvjedočili da su savjesni, tačni i revnosni, da imaju volje i oduševljenja za svoj poziv, a uz to je njegov „izvod kazni za sve vrijeme oficirske službe” bio sasvim prazan.

Preseljenje u Beograd

S razlogom uvjeren da će i ovo školovanje uspješno završiti i novembra naredne godine, neposredno poslije završenog školovanja, biti primljen za pripravnika za generalštabnu struku i „preveden” u Glavni generalštab – po odobrenju nadležnog starješine se preselio u Beograd, na adresu Stiška 7. To je bila nevelika ali udobna dvorišna kuća koju je, po ugovoru – od povoljnog kredita podignutog u Oficirskoj zadruzi i od prihoda od prodate knjige – otplaćivao u ratama. Uzgred, to je danas Golsvortijeva u kojoj od te kuće, nakon ratnih razaranja i građevinskog divljanja, nema ni traga.
Marljivo je, školske 1939/40, izučavao sve važnije novine u vojnoj nauci, naročito naoružanje i ratnu tehniku i njihovu primjenu u izvođenju ratnih operacija u Etiopiji i Španiji, u agresiji Trećeg rajha na države zapadne i centralne Evrope, zatim operacija italijanske armije u Albaniji i Grčkoj, te rata na Karelo-finskoj prevlaci.
Nacizam je osvojio pola Evrope a fašizam oružjem nasrnuo na oba jugoslovenska južna susjeda, dok su režimi Mađarske, Rumunije i Bugarske uveliko paktirali sa Njemačkom. Sve je ukazivalo na to da je rat i za Jugoslaviju neizbježan, pa ga je valjalo što spremnije dočekati. A odbranu otadžbine Arso je – sa najvećim brojem mlađih oficira, naročito sinova srpskog i crnogorskog naroda – smatrao najuzvišenijom ljudskom i profesionalnom obavezom. O tome su on i Milutin Šušović – kako se tih razgovora ovaj drugi sjećao – razgovarali sa svojim nastavnikom i poštovanim starješinom, generalštabnim brigadnim generalom Milanom I. Zelenikom (1885), Srbinom iz Prijedora koji je, kao oficir austrougarske vojske, završio Ratnu školu u Beču, a u Vojsci Jugoslavije bio cijenjen kao istaknuti vojni analitičar.

Surov ispit i veliko iskušenje

Razgovori o ratu i odbrani zemlje sa brigadnim generalima Milanom M. Zelenikom i Ljubom R. Novakovićem. Rješenje ministra vojnog, armijskog generala Petra Pešića…

Razgovarali su, na Arsovu molbu, u kabinetu tog gospodstvenog čovjeka na Vojnoj akademiji. Nesumnjivo dobar znalac ratne doktrine Vermahta, dvojici mlađih kolega je rekao da je agresija na Jugoslaviju neminovnost i da joj se treba suprotstaviti svim snagama, sa onim dijelom naroda koji je spreman da se bori protiv agresora. Opravdanja za preveliki optimizam u pogledu ishoda te odbrane, međutim, nema jer je u državi vladala velika nesloga a među narodima netrpeljivost, što je bilo pogubno i za zajedničku vojsku, a i za važeći ratni plan. O tome je, rekao im je general Zelenika, otvoreno govorio nadležnima u Glavnom generalštabu još dok je u njemu bio na visokoj dužnosti, ali umjesto da ga saslušaju, pa možda nešto i poprave – premjestili su ga za „stalnog nastavnika” u Vojnoj akademiji. Napomenimo da se general Zelenika, zarobljen na dužnosti načelnika Štaba 3. armije, u njemačkom „oflagu” držao patriotski i dostojanstveno, da bi po povratku u zemlju 1945, odlukom načelnika Generalštaba JA Arsa R. Jovanovića, bio imenovan za osnivača Vojnoistorijskog instituta (VII).

Sve je bolje od okupacije

Sjećao se Šušović i razgovora u Arsovom domu sa brigadnim generalom Ljubom R. Novakovićem, koji je u proljeće 1940, vjerovatno u okviru priprema za rat a svakako kao oficir bivše Crnogorske vojske, imenovan za komandanta artiljerije Zetske divizijske oblasti. U Glavni generalštab je došao da od nadležnih primi zadatke. Arso je od ranije bio blizak sa Novakovićem, Katunjaninom i do tada komandantom artiljerije Bosanske divizijske oblasti u Sarajevu, pa ga je pozvao u svoj dom. Za trpezom je poveden – tada neizbježan – razgovor o ratu. Već u „nekim godinama”, general je – umjesto ličnog nezadovoljstva što je dugo potiskivan na sporedne dužnosti – izražavao dobro raspoloženje i spremnost da, sa trupama kojima će komandovati u rodnoj Crnoj Gori i u sadejstvu s Hercegovcima, brani otačastvo, uvjeren da će se hiljade mladih, kao i njihovi preci u ranijim oslobodilačkim ratovima, odlučno oduprijeti agresiji sa skadarskog pravca, pa u ofanzivnoj operaciji „iz daha” izbiti u Valonu. U to je, sjećao se Šušović, duboko vjerovao i Arso, dodajući da će se one starješine i vojnici koji su vaspitani na tradicijama oslobodilačkih ratova Srba i Crnogoraca, junački boriti, istina za početak lišeni neposredne pomoći saveznika, što će biti surov ispit i veliko iskušenje, ali je sve bolje od okupacije koju je u detinjstvu, kako je rekao, doživio „kao najveći ljudski izgub, poniženje i nesreću”. General je, „Avioprevozom”, pošao na novu dužnost, u Podgoricu, odlučan da ojača snage „kraljice rata” Zetske divizijske oblasti, odnosno divizije ratnim planom usmjerene prema Skadru, ka Tirani i Valoni. U Aprilskom ratu general Novaković će komandovati Komskim odredom i njime će, sa 48. pješadijskim pukom kao okosnicom te formacije, smjelo prodirati do nadomak Skadra, oslanjajući se na krila Zetske i Kosovske divizije; izbjegao je, sa sinom, gardijskim kapetanom Jakšom, zarobljeništvo, ali će, u prelomnom trenutku neprihvaćen od komunista, izabrati „pogrešnu stranu” pa, sa sinom, likvidiran od Lovćenaca, dan uoči kapitulacije Italije..

Različite sudbine

Rješenjem ministra vojnog, armijskog generala Petra Pešića, 7. novembra 1940. godine su – „na osnovu predloga upravnika Vojne akademije i mišljenja Generalštabne komisije” – primljeni za pripravnike za generalštabnu struku i prevedeni na pripremu u Glavni generalštab tri svršena slušaoca Više vazduhoplovne ratne škole u Parizu i još 24 slušaoca upravo završenog Dopunskog tečaja u Beogradu. Arso je bio četvrti na objavljenom službenom spisku, što je, u konkurenciji pravih izabranika, bio veoma visok rang i najbolja ocjena o tome s koliko se ozbiljnosti prihvatio završnog školovanja. Zanimljivo je da su se uz njega na spisku pripravnika našla još dva kapetana V klase rodom iz Pipera: pješak Milutin M. Šušović (na spisku peti) i artiljerac Jovica M. Boljević (8). Njih će ratni vihor raznijeti na tri strane: Arso je, sa komunistima, krenuo u ustanak protiv okupatora; Šušović je dopao njemačkog zarobljeništva, gdje se držao borbeno i patriotski, pa poslije bio pukovnik JNA; Boljević je 1942, zabarikadiran u rodnom domu, likvidiran kao protivnik NOP-a.

U ekipi generalštabnih generala i pukovnika

Tih „27 najspremnijih i fizički sposobnih oficira” u Glavni generalštab se javilo 10. novembra 1940. Na pripremama je, shodno „Uredbi o Glavnom generalštabu i generalštabnoj struci”, trebalo da, u svojstvu pripravnika, „ostanu 14 mjeseci, od kojih 2 mjeseca u komandama vojnih okruga” na poslovima mobilizacije. Program priprema realizovao se pod neposrednim rukovodstvom načelnika Operativnog odjeljenja, divizijskog generala Radivoja Jankovića. Međutim, o tome što je Arso uradio za vrijeme pripravničkog rada u Glavnom generalštabu gotovo da nema tragova, jer je te arhive nestalo, za šta su se postarala bar tri „subjekta”: Švabe koje su i u plenidbi arhive bile temeljne i pedantne; svemoćni KOS koji je zatirao sve tragove koji bi mogli ukazati na darovitost, najviše obrazovanje i profesionalnost ratnog načelnika Vrhovnog štaba, odnosno kasnije Generalštaba JA; nestručni ili krajnje neodgovorni poslenici vojne arhive „druge Jugoslavije”, koji su kod „sređivanja” uglavnom palili dokumenta. Međutim, jedan Arsov kompletan taktički zadatak, urađen po karti i sa temom odbrana Beograda sa položaja na Torlaku, „pozajmljivan” je od KOS-a i, kako se sjeća general Milisav Nikić, prikazivan vodećim operativcima Generalštaba JNA – kao „visokostručno urađen, duboko promišljen i trajno poučan i instruktivan štapski posao”. Prisvajani su i bez zazora prekradani, pa tajno proučavani i oni Arsovi uzorno urađeni zadaci iz „Taktike pješadijskog bataljona”.

Ratne okolnosti promijenile planove

Da je potrajao mir, tih 27 pripravnika za generalštabnu struku bi, nakon 14 mjeseci pripreme, dobili još po dva mjeseca za spremanje konačnog ispita i to iz Taktike (pismeno i usmeno), Strategije (samo usmeno) i Generalštabne struke – izrada pismenog zadatka iz njenog primijenjenog dijela „u trajanju od 6 časova”. Ta rozna i, u stvari, posljednja u karijeri provjera njihovog znanja i sposobnosti za komandantske i štapske dužnosti, vršena je „sa ciljem da se kod kandidata ocijene: moć rasuđivanja, elastičnost i brzina mišljenja i red izlaganja misli i jačina argumenata pojedinih gledišta, utemeljenost znanja i zrelost pogleda u pojedinim stručnim pitanjima, samostalnost i odlučnost”. Ocjene su bile od 1 do 10, s tim što je zadovoljavajuća bila „šestica”. Kandidat nije imao pravo na popravne ispite: ko ne bi položio „otprve” za svagda je gubio pravo na prelazak u generalštabnu struku koja je otvarala vrata za napredovanje u službi bez ikakvih ograničenja i rad na elitnim dužnostima, pa i povoljniji materijalni položaj.
U čin pješadijskog majora, po Zakonu o ustrojstvu Vojske i Mornarice, trebalo je da bude unaprijeđen 1. aprila 1942. Međutim ratne okolnosti će potpuno izmijeniti planove – toga dana on je, sa 35 godina života, bio načelnik vrhovne komande oružane sile NOP-a, a 13 mjeseci potom, 1. maja 1943, prvi general-major NOVJ.

Aprilski rat

Da nije radio u Glavnom generalštabu „na posebnim poslovima”, Arso bi se bar 28. marta – dan poslije puča koji je, objektivno, značio objavu rata „silama Osovine”, a naročito Trećem Rajhu – našao, po ratnom rasporedu, pred Školskim bataljonom u Sarajevu. Međutim, on je, u ekipi generalštabnih generala i pukovnika, a po naređenju divizijskog generala Milutina Nikolića, radio na detaljnoj razradi nekih elemenata na brzinu usvojenog ratnog plana „R-41″, što će trajati danonoćno od 27. marta do 4. aprila u zoru, tako da će u Sarajevo, nakon mnogo usputnih teškoća, stići 5. aprila popodne i odmah potražio vezu sa Školskim bataljonom, kojim je, po ratnom rasporedu, trebalo da komanduje. A kada mu, raspitujući se i obijajući položaje, ni obnoć ni prvog dana rata, nije ušao u trag, stavio se na raspolaganje Komandi odbrane Sarajeva, gdje je predvodio „skrpljene” jedinice koje su grad štitile od ustaških bandi, a zatim obezbjeđivale željeznički transport k jugu, da bi tek 14. aprila, pred jedva „pronađenim Đačkim bataljonom, hitao u pomoć razbijenim djelovima armije generala Petra Nedeljkovića.

Povratak u okupiranu Crnu Goru

Stigli su u rejon Travnika tako reći u trku, danonoćno se tukli sa ustaškim bandama, ali je sve bilo odveć kasno. Naime, u Sarajevo je već 15. aprila u dva sata popodne – nastupajući sa istoka, od Zvornika – ušla njemačka 16. motorizovana, a uveče, nakon slamanja jačeg otpora jedinica Jugoslovenske vojske kod Doboja, i 14. oklopna divizija. Istoga dana je jugoslovenska vlada napustila zemlju, a armijski vrh, pak, već drugi dan radio na zaključenju „časnog primirja s njemačkim i italijanskim trupama”, obrazlažući to životnom potrebom da se „vojsci i narodu olakšaju sve posljedice ovog neželjenog rata”.
Rat je izgubljen, a Arsu je preostalo da se – naoružan puškom „kragujevkom” i opremljen oficirskom torbicom u kojoj su bile obavezna „Ratna služba” i topografske karte Crne Gore i Hercegovine – zaputi, sa grupom oficira, ka Nikšiću i Podgorici…

Okupacija

Crnu Goru je – vraćajući joj se sa saborcima i porodicom – doživio pritisnutu okupatorom, zatečenu, ranjenu, okrenutu sebi. I još: poniženu, unesrećenu, ućutkanu …
Beskrajno plemenita i vrijedna, srećna što su joj se iz rata na Radivojevo ognjište vratili najrođeniji, majka Zorka je okupila kćerke, da bi njih četiri svog jedinca i snahu oslobodile bar materijalnih briga. Međutim, ni one, ni cijela rodbina, ni sav narod i sam Gospod nijesu ga mogli otrgnuti od teških misli i crnih slutnji – od razmišljanja o neizvjesnoj sudbini svojih djevojčica i podsjećanja na vlastito neveselo djetinjstvo pod austrijskom okupacijom.
U uniformi bez epoleta, bio je – kraj ognjišta snužden, u šetnji očevim livadama utučen, u razgovoru sa bliskim rođacima suzdržan. Pitanje koje je sam sebi postavljao i od drugih slušao bilo je isto: kako i zašto je tako brzo izgubljen rat? Mještani nijesu ni poznavali ni prozivali generale i oficire, nijesu pitali zašto su Hrvati i Slovenci Jugoslaviji okrenuli leđa, već zašto je nijesu branili Srbi i Crnogorci; nije ih iznenadio postupak kralja i vlade, jer su s takvima imali vlastito neveselo iskustvo iz 1916. godine; nijesu ih zanimala Arsova stručna objašnjenja: zašto je očas pala i velika francuska oružana sila, još veća engleska se jedva održava preko Lamanša, a teško će biti i Crvenoj armiji u sudaru sa Vermahtom – najmodernijom, najprodornijom i najbrutalnijom armijom svijeta. Oni su njega poznavali i znali da je radio u Glavnom generalštabu, njemu su vjerovali i sada, uvjereni da su zbog svega toga u pravu, očekivali njegove odgovore, a vjerovatno i odgovornost.
Uvjeravajući sebe da predata bitka, kako mu je govorio general Zelenika, ne znači i izgubljen rat – čuvao se samoosuđivanja zbog tuđe odgovornosti i grešaka, nastojao da sačuva prisebnost, obavijesti se o sudbini desetak oficira iz Pipera i još bar dva puta toliko iz najbližih opština, da sretne umne i iskusne ljude, kadre da vide dalje od bratstveničkih i plemenskih međa, pa i preko planina zlosrećne Crne Gore.

Procjena situacije

Kretao se oprezno i o ljudima se raspitivao obazrivo, svjestan da će i u ovom ratu, kao i za njegova djetinjstva, biti onih koji će, zarad male materijalne koristi i vlastitih olakšica u opštoj nesreći, baciti obraz pod noge, iznajmljujući, kako se to u Piperima za doušnike slikovito kaže, „uši pod ofit” (u najam, pod arendu), a ispililo se, bogami, tako reći od prvog dana okupacije, i takvih ništaka i nikogovića, pa će im časni ljudi pjevati: „Za cigare i za proju – izdadoste braću svoju”.
Sjećajući se vlastitog zlosrećnog ratnog djetinjstva, pribojavao se i bolesti i gladi – hroničnih briga, muka i nesreća, pravog usuda crnogorskog. O tome, i o teškoj situaciji u koju se zapalo uopšte, razgovarao je u domu oficira Crnogorske vojske Miloša Todorovića, u susjednom selu Mrke, nadomak desne obale Morače. U žučnoj raspravi u kojoj su traženi razlozi za katastrofu jugoslovenskog „ratnog broda” i prozivani krivci, dvojica mlađih kolega su, u raspravi o izdaji, aludirali i na njegovu ličnu odgovornost.

Razgovor sa Blažom Jovanovićem na Veljem Brdu

Blažo se tri i po decenije kasnije, sa bolesničkog uzglavlja u Igalu, sjećao tog susreta u njegovoj skrivenici pored rijeke Zete

Domaćin je pokušavao da prekine tu graju i sporenje, ali su potporučnici, citirajući i mjesta iz Napoleonovih memoara sa Svete Jelene, tjerali svoje, naročito protiv Generalštaba i generalštabaca. Na to je Arso, s naporom se suzdržavajući, rekao kako kapetan V klase, ma kakvu dužnost obavljao, čak i u Generalštabu, „nije mogao bitnije uticati na tokove i ishod ovog rata”; jedino je mogao da se pred ratnom jedinicom ubije, što su neki i učinili, za šta im se divi, ali misli da je bolje rješenje da se sačuvaju glava i oružje, kako bi se „u izmijenjenim uslovima i sa narodom, nastavio rat”. Rekao je i da oficiri Crnogorci ne smiju sebe ni druge opterećivati hipotekom izgubljenog rata, jer nijesu odlučivali ni o njegovom početku, ni o toku, ni o ishodu, ponajmanje o prihvatanju bezuslovne kapitulacije, već moraju ostati s narodom, dijeleći zajednički sudbinu i, u datim uslovima, organizovati otpor nasilju okupatora. Na to su se bučni gosti – bez naročitog povoda i uz dobru domaćinovu lozovaču – „okrenuli k Istoku”, tvrdeći kako će „Rus očas slomiti vrat Švabi nasrne li vjerolomno na njega, pa će Crvena armija osvanuti pred Berlinom. O tome je imao nešto drugačije mišljenje, ali je bilo uzalud pričati, a i domaćinov sin Vojin, uspješan pravnik i očvrsli komunista, savjetovao ga je na osami: da bude uzdržaniji kod iznošenja drugačijih mišljenja, jer može, naročito od onih koji ga ne poznaju, a „Staljinu vjeruju na brk”, biti neshvaćen, pa proglašen za anglofila, ili, još gore, germanofila, odakle je ovdje do najgoreg „kratak korak”. Pa neka „stratezi” uglas pjevaju: „Duni silno vjetre sa Karpata i Crvenoj vojsci otvor’ vrata”, čak pričaju da oni već vide „Moskove” kako, pod srpom i čekićem, kuljaju niz Platije moračke i maršuju Ćemovskim poljem.

Koncept narodne vojske

Posredovanjem zajedničkog rođaka, došao je na razgovor s Blažom Jovanovićem, rukovodiocem Vojne komisije Pokrajinskog komiteta (PK) za Crnu Goru, Boku i Sandžak. Blažo se tri i po decenije kasnije, sa bolesničkog uzglavlja u Igalu, sjećao tog susreta u njegovoj skrivenici pored rijeke Zete. Domaćin ga je, noću, uveo u podrum svoje kuće u Veljem Brdu, pretvorenom u jedan od šest magacina oružja u Piperima. Razgovarali su o onome što je bilo i, naročito, što bi moglo biti. Na pitanje ima li kakvih vijesti o sudbini oficira rodom iz Kuča i Bjelopavlića, Zete i Lješanske nahije, Blažo mu je odgovorio da se kapetan Velimir Terzić „negdje iz Dalmacije” probio do rodne Zete, da je major Vaso Vukčević već „na vezi sa komunistima”, kao i Pero Ćetković iz Ljubotinja, Đorđija Lašić iz Lijeve Rijeke, Pavle Đurišić iz Berana, Jovo Vukotić iz Nikšića. Bilo je riječi, poimenično, i o grupi oficira rodom iz Pipera i Kuča, mogućnosti da se međusobno povežu, dogovore o „uključivanju u predstojeću borbu protiv okupatora”. Dogovorili su se da Arso u tom smislu napiše pismo svojim prijateljima i pouzdanim kolegama iz vojnih škola i službe, pa će ih partijski kuriri ponijeti na označene adrese.

Neposredne pripreme

Dogovorili su se da se Arso u neposredne pripreme za ustanak uključi tako što će, prema instrukcijama Vojnog komiteta PK, zajedno sa majorom Vukčevićem i kapetanom Terzićem, izraditi dokument o načinu vojnog organizovanja i izvođenja budućih borbenih dejstava. Lično odgovoran za to „preduzeće”, presudno je, kao jedini generalštabac, uticao da ta stručna grupa, na osnovu brižljive analize vojno-političke situacije u Crnoj Gori, ovako formuliše svoju zamisao:

„1. u pogodnom trenutku podići čitav narod na oružani ustanak;

2. ustanak bi počeo iznenada i jednovremeno na čitavoj teritoriji Crne Gore, napadom na neprijateljske garnizone kako bi otežao manevar okupatorskih trupa;

3. formirati ustaničke čete, bataljone i brigade po ugledu na organizaciju Crnogorske narodne vojske iz 1916″.

Poziv na borbu zasjenio sve nedoumice

Od prvog ustaničkog pucnja sa ustanicima, na položajima četa Pipera, Lješnjana, Bjelopavlića, Lješkopoljaca, Kuča, Zećana. Čulo se u Vojnorevolucionarnom komitetu – da je malo ko od oko 400 aktivnih oficira i podoficira izostao iz okršaja

Osmišljen i obrazložen, „oficirski koncept” je podrazumijevao temeljne i trajnije pripreme ustaničke vojske za rat i njenu jasnu organizacijsko-formacijsku strukturu od voda do brigade, sa svakako organizovanom popunom i snabdijevanjem. Međutim, komunistima se mnogo žurilo, što je podstakao napad Trećeg Rajha na Sovjetski Savez (22. juna), pa je PK, tim povodom, pozvao narod „u borbu za ostvarivanje sovjetske vlasti”. Krunski svjedok julskih zbivanja, Velimir Terzić, sjeća se kako su Arso i on taj poziv za „ostvarivanje sovjetske vlasti” u Crnoj Gori duboko promišljali, teško zamišljajući svoje mjesto, kao profesionalnih vojnika, pod tom razvijenom crvenom zastavom revolucije, ali je poziv na borbu protiv svjetskog zla fašizma i okupatora otadžbine, srećom, natkriljivao i zaglušivao sve parole, zasjenjivao sve zastave.

Komandant ustaničkih trupa

Od prvog ustaničkog pucnja Arso je sa ustanicima, na položajima četa Pipera, Lješnjana, Bjelopavlića, Lješkopoljaca, Kuča, Zećana. Na Krnjičkoj Kamenici je srio majora Vasa Vukčevića; na prilazima blokiranog Danilovgrada žandarmerijskog majora Milovana Lekovića, kapetana Petra Šaletića i poručnika Milovana Šaranovića; pred Podgoricom kapetane Velimira Terzića i Boža Lazarevića, pa potporučnike Dukljana Vukotića i Petra Radevića. Čulo se u Vojnorevolucionarnom komitetu – da je malo ko od oko 400 aktivnih oficira i podoficira Crnogoraca, koji su se, naoružani, iz izgubljenog rata vratili u zavičaje – izostao iz prvih ustaničkih okršaja. Generalštabac Arso je vojni savjetnik, čovjek od povjerenja PK, primjer za ugled. A od 19. jula i komandant Privrijemene vrhovne komande narodnooslobodilačkih trupa Crne Gore, Boke i Sanyaka. Naziv dug i rogobatan, ambiciozan i nadobudan, a suština je: komandant svih ustaničkih trupa. U izboru „dvojice komunističkih patrijaha”, Milovana Đilasa i Blaža Jovanovića. Oni su prije te odluke, po Arsovom nagovoru, razgovarali i sa pukovnikom Bojom Stanišićem, oficirom sa iskustvom iz četiri oslobodilačka rata Crne Gore, poznatim i iz aprilskog prodora Zetske divizije ka Skadru, ali se on zahvalio na povjerenju: „Vi ste, omladino, to počeli, pa neka vam je sa srećom. Ako vam to nešto znači, mladi generalštabac Arso Jovanović ima moje povjerenje i blagoslov”. Onda je Arso, poštujući princip subordinacije, dao prednost i generalštabnom majoru Đorđiji Lašiću (1906) iz Lijeve Rijeke, oficiru od karijere i visokog ugleda kod mlađeg oficirskog kadra, ali im je bio predaleko, pred ustanicima Andrijevice. Što se utiska tiče, Arso se svom političkom komesaru Đilasu (imenovan za „lice za odnose s narodom”) kako će zapisati u svom „Revolucionarnom ratu” – dopao „nedvoumnom odvažnošću, a njegov jezik i način rezonovanja nijesu bili komunistički”…

Plan za oslobođenje Podgorice

Prvo što je na komandantskoj dužnosti uradio bilo je izrada plana oslobođenja Podgorice, sa odlukom i zapoviješću, sve u duhu „Ratne službe”. Nije očekivao da će se to sa ustanicima ostvariti ni brzo ni lako; naprotiv, zebao je od optimizma boračke mase da će se sve očas završiti, čak topove na Gorici i avione na Ćemovskom polju slistiti, pa u hladovini čempresa pored Morače i Ribnice peći ovnove i seiriti na račun „tetkića”. Ta komandantova zebnja već sjutradan se pokazala opravdanom: pretekao ga je protivnik upućeniji u ratnu vještinu i znatno stariji po godinama (64) i činu (armijski general) Pircio Biroli – sa ratnim iskustvom čelnog štaba divizije sa Solunskog fronta, komandanta puka sa Pijave, korpusa iz Eritreje i armije sa grčko-albanskog fronta, sa izborenim statusom nacionalnog heroja Rima…
Sa položaja oko Podgorice, koji su se namah raspali pod udarima Birolijevih borbenih kolona i kaznenih ekspedicija – pohitao je, 25. jula, sa drugom Đidom, k vasojevićkim ustanicima. Na šinskom frontu je srio majora Andriju Veskovića, na andrijevačkom majora Lašića, na beranskom kapetana Đurišića, u Lijevoj Rijeci potpukovnika Radivoja U. Miloševića. I sa njima, svojim kolegama, potpuno se i zauvijek razišao oko sudbonosnog pitanja – pružanja odlučnog otpora okupatorovim napadnim kolonama. Time je, pretužan na položaju na Vjeterniku, prekinuo kumstva, pobratimstva, stara prijateljstva. I shvatio da je i to prokletstvo rata.

Na referisanje Vrhovnom štabu i Titu

Predložio je Đilasu i Božu Ljumoviću izvođenje “jedne ozbiljnije oružane akcije”, koja bi odjeknula i digla na noge Crnu Goru. Usvojeno. Eto ideje za zasjedu na Jelinom Dubu. Sve je isplanirano i usaglašeno, ali…

Na Radovče, sjedište vrhovnog vojnog rukovodstva (u kome je, u međuvremenu, „prekomandovan” za načenika Štaba) vratio se sa Mošom Pijade. Od Kolašina, pa sve planinom. Saputnik, snužden i zavjerenički tajanstven, cio bogovetni dan jašući zasamareno paripče, riječ nije prokamenio. Ćutao je i Arso, duboko proživljavajući slom ustanka pred Julskom ofanzivom Birolijeve sile od 130.000 vojnika, pod kojom se Crna Gora „ugibala”.
Na preporuku PK primljen je u Partiju. Sekretar ćelije zavičajnih Đurkovića, Milorad Radonjin Dragićević, pokušavao je da na sastanku iz njega iskuči bar koju riječ oduševljenja i ponosa, zavjeta i zakletve, priželjkujući da spomene i Staljina ili Kominternu. Pa kako je uporno ćutao, sekretar ga je upitao: ima li što da kaže u „ovom najsrećnijem času u životu čovjeka”, na šta je Arso, naoko nevoljno, ustao i, onako visok (187 sm) i uniformisan, sa pištoljem i dvije bombe na opasaču, procijedio kako vjeruje da je „svojim držanjem u ustanku odgovorio na sva suštinska pitanja o svom ljudskom opredjeljenju – na zato da bi se „preporučio za prijem u Partiju nego da bi ustanička vojska pobjeđivala”, kako će „raditi i ubuduće”. To je rekao i sio. Tajac.

Reorganizacija jedinica

Angažovao se na poslovima koje je najbolje znao – reorganizaciji ustaničkih jedinica sa nedavno razbijenih frontova. Jedan od tridesetak gerilskih odreda brojnog stanja od 10 do 70 boraca, organizovanih na teritoriji Crne Gore na podobiju njene slavne narodne vojske, bio je Piperski bataljon „Jole Piletić”. Komandant stari kapetan i ugledni ratnik i plemenik Srdan Novaković (1881). Ostali u Štabu – „sve sam komunista”. Arsa je boljelo što je od Đilasa na Vjeterniku duboko razočaranog držanjem profesionalnih vojnika iz Vasojevića pred naletom divizije „Venecija”, čuo ocjenu da su „oficiri protivnici fronta radnika, seljaka i poštene inteligencije” i „potencijni izdajnici istinskih narodnih interesa”. Shvativši da je pretjerao, tome je dodao kako zna i časne izuzetke, u koje spada i njegov saborac i sabesjednik, „što samo potvrđuje pravilo”.
Predložio je Đilasu i Božu Ljumoviću izvođenje „jedne ozbiljnije oružane akcije”, koja bi odjeknula i digla na noge Crnu Goru. Usvojeno. Eto ideje za zasjedu na Jelinom Dubu. Sve je isplanirano i usaglašeno, ali je on u zoru 14. oktobra, po pozivu i sa Mitrom Bakićem, morao na put za Užice. Na referisanje Vrhovnom štabu i Titu. Pridružili su im se, u sastavu obavještajne grupe prispjeli, engleski kapetan Bil Hadson i generalštabni major Zaharije Ostojić rodom iz Gluhog Dola u Crmnici, dok je drugi major avijatike, takođe generalštabac, Mirko Lalatović, rođen u Straševini Pješivci, ostao na Radovču – da od zore do mraka rukovodi ravnjanjem poljane za piste, sječe šumu Dubravice, određuje kurseve letova, mjeri brzinu vjetrova. Tako: Đido i družina očekuju ruske avione, a i padobrance, major raščišćava za engleske, a narod, pored sve svoje muke, uglas pjeva:

Vorošilov sa sjevera
Hitlerove bande tjera,
Drug Buđoni rujna nada
Ukrajinom jezdi sada,
Timošenko sa istoka
Partizani biju s boka …

Odjekne poljem i gorom, bogami, i pjesma: „AjdČ naprijed Kominterna – Crna Gora ti je vjerna …” Od nekih drugih su se čule neke druge pjesme, tačnije svako je pjevao o svojem vjeruju i mučio svoje muke. S neugasivom nadom u brzu pobjedu.

Odluka o Pljevljima

Pet dana na putu, toliko i u Užicu, upravo teško ranjenom njemačkim bombama. Tamo ih je zatekla i vijest „o sjajnoj pobjedi crnogorskog oružja” 18. oktobra na Jelinom Dubu, kasnije će vojni istoričari utvrditi: i najvećoj na tlu okupirane Evrope tog vrijemena, djelo časti partizanskih bataljona koji su nosili imena glasovitih nacionalnih junaka Marka Miljanova, Bijelog Pavla i Jola Piletića. Kraj Đetinje je 25. oktobra, na sastanku kod Tita, odlučeno da crnogorski odred od 3.500 boraca oslobodi Pljevlja, a zatim dijelom snaga čisti Sandžak (8.500 km2, 250.000 stanovnika), a drugim ojača snage oko Vrhovnog štaba u Užicu.

U crninu zavijeno 238 majki

Ishod Pljevaljske bitke je dobro poznat Crnogorcima svih uzrasta – neuspjeh, propraćen smrću ili teškim ranama 500 boraca. Kada je crna vijest stigla – Crnom Gorom su se prolamali leleci

Vraćajući se u Crnu Goru, Milutin i Arso su se s raskršća Sandžaka raspitivali o snazi Italijana, obaška u garnizonu na Ćehotini. Podaci i procjene su bili dosta povoljni, uspjeh izgledan. Uzgred, o tom Arsovom putovanju u oba smjera ugledni istoričar pukovnik Bogdan Đ. Gledović sa Kosanice napisao je 1975. kraći feljton, ali ga urednik „Politike”, zbog zabrane spominjanja Arsovog imena („sem u negativnom kontekstu”), nije objavljivao. Čuvši za to, direktor i glavni i odgovorni urednik lista, Milojko Čiča Drulović, naredio je da se „odmah i doslovno štampa”, kako je i bilo.
Kasnije će Peko Dapčević pričati, a Dedijer zapisati i 1984. objaviti u „Novim prilozima” – kako je Milutin njemu povjerio komandu nad tim odredom, ali ga je te obaveze ubrzo, navodno zbog izražene duboke sumnje u uspjeh operacije, i oslobodio, pa ju povjerio Arsu. Bilo kako bilo, Arso je vojsku od 9 bataljona sa 34 čete, brojnog stanja 3.690 biranih boraca, uveo 1. decembra u zoru u Pljevaljsku bitku. Ishod je dobro poznat Crnogorcima svih uzrasta – neuspjeh, propraćen smrću ili teškim ranama 500 boraca. Kada je crna vijest stigla – Crnom Gorom su se prolamali leleci, 238 majki je zauvijek obuklo crninu, još više sestara ostalo bezbratnice, očevi i djeca bez uzdanica.

Pitanje odgovornosti

Do jeseni 1948. Arsu niko iz vojnog i političkog vrha države nije predbacivao odgovornost za taj izgub , a je ona bila nesporna samim tim što je, okružen grupom „komunističkih aždaja”, komandovao tom operacijom. A onda se sručila, pa bar dvije decenije trajala, bujica „ocjena” o njegovim i nespornim i navodnim greškama, a da se pri tom sticao utisak da niko od kritičara nije prethodno pročitao njegovu (samo) kritičku analizu izdiktiranu „u pero” Dedijeru za „Ratni dnevnik”, 20. maja 1942. u Pivi, u jeku njemačke operacije „Trio”. Na 4 stranice je stručno i pošteno priznao i sopstvene greške, navodeći i šta je činio da se ta ratna nesreća ublaži. O tome on, još opširnije, piše 1946. u brošuri „Beogradska operacija. Pljevaljska bitka”. A kako se on držao u toj borbi evo pojedinosti iz zapisa s lica mjesta borca Komskog bataljona Milije R. Vlahovića, koji navodi kako je 1. decembra na položaju Golubinje, u ognju živom i velikom metežu, srio i „komandanta Crnogorske vojske, druga Arsa Jovanovića”, dodajući: „Iako pucaju topovi, puške, mitraljezi i ostala neprijateljska oruđa, ipak taj čovjek bješe neustrašiv. To bijaše jedan od onih starih crnogorskih heroja”. To poglavlje dnevnika ovog podoficira objavljeno je u zborniku „Prvi crnogorski bataljon Prve proleterske” (Beogra 1977) ali u njemu, intervencijom Redakcije, nema pomena Arsa Jovanovića, već je to mjesto „premošćeno sa često (zlo)upotrebljavane tri tačke. A Milijina mrtva usta nijesu mogla posvjedočiti istinu.

Pismo generala Espozita

Predlog čitaocu od strane pisca Arsovog životopisa jeste da pročita bar ova dva izvora: Dedijerov „Ratni dnevnik” (V tom prvog izdanja iz 1945, str. 157-160) i knjigu „Orlovi crnih planina” Đakoma Skotija i Lućana Viazija (Milano 1987) u prevodu prof. Gracijele Čulić.
Za kraj kazivanja o Pljevaljskoj bici citiramo pismo generala Espozita, u kojem komandant divizije „Pusterija” – od partizanskih trupa opkoljen u Pljevljima kao „miš u duplji”, 15. februara 1942. svojim vojnicima, sem ostalog, piše:
„Alpinče, upiši zlatnim slovima 1. decembar u knjigu Tvog života. Toga dana zaista smo se borili na život i smrt i jedino Tvojoj hrabrosti, Alpinče, dugujemo što nijesmo danas svi, i general i vojnici, u grobu. Cijela Crna Gora ustala je protiv Tebe, a zajedno sa Crnogorcima pritekli su u borbu ustanici iz Sandžaka, Bosne, Srbije.

Trka ko će Titu “uzeti muštuluk”

Već 1. decembra u ponoć dotrčao je sa crnom viješću o Pljevljima Voja Leković “sandžački kadar”; slijedeće noći, pred zoru, banuo je vampirski Oto Horovic, 3. decembra je, po danu i u pratnji voda boraca, stigao komesar Crnogorskog odreda Bajo Sekulić

Jaki brojno, 10 na jednoga, bijesno su se bacili na Tebe, sigurni da će te pregaziti, i sigurni da će, zajedno sa Tobom, pregaziti ovu diviziju „Pusterija”, koja ih je primorala da prvi put zagrizu barut i koja im je nanijela toliko straha. Pravili su račune bez obzira na Tvoju italičku hrabrost. Toga dana, Alpinče, bio si veličanstven. Hordama ustanika, koje su, urlajući i prijeteći, bile opkolile sve naše položaje, suprotstavio si, prije svega, svoju hladnokrvnost, hladnu smjelost, očekujući da sa vraćanjem dnevnog svijetla možeš da se boriš otvoreno. Izlaskom Sunca, odlučan i jak, nesalomiv prešao si u protivnapad, te je neprijatelj, koji je već vjerovao da drži pobjedu u ruci, pobjegao ispred Tebe i vratio se u selo iz kojeg je pošao, okupavši krvlju sve puteve kojima se povlačio.
Prvog decembra u Pljevljima i oko Pljevalja, zadao si, sa svojim drugovima iz svih bataljona smrtni udarac ustanku. Novi teški dani možda nas još čekaju jer neman teško umire, ali svaka nada ustanika u pobjedu iščezla je u Pljevljima u zoru 1. decembra…”.

I to je rat

S razlogom je stari general (60) i iskusni komandant bio blagoglagoljiv i samouvjeren – jer u zoru 1. decembra 1941. spasilo ga je samo Proviđenje da ga ubačena grupa partizana ne ščepa u krevetu najatraktivnije pljevaljske udovice, kada je njegov (generalov) stan, po majoru De Đorđu, „bio napadnut odmah i pretrpio je pet strahovitih napada”. General je, zahvaljujući upravo tom prisebnom majoru, izvukao živu glavu, a njegovi alpinci, stvarno hrabri i dobro naoružani, ali i zlom zadahnuti okupatorski vojnici, pod komandom pukovnika Artura Barbijerija – odbranili su garnizon, čime je, kao komandant odbrane koja je imala više ratne sreće i uspjeha, stekao pravo da piše ovako samouvjereno pismo. I da na Titovo pismo upućeno italijanskim vojnicima neposredno poslije Pljevaljske bitke sa pozivom (na italijanskom) da se pridruže partizanima, odgovari „komandantu bandita” prijetnjom – da će „za jednog strijeljanog oficira strijeljati 60, a za redova 10 građana”. A naši oslobodili 135 njegovih zarobljenih vojnika. I to je rat.
Ključni događaj sa Arsove ratne staze s kraja prelomne i prevratničke 1941. zbio se odmah poslije Pljevalja. To je njegov susret sa vrhovnim komandantom u domu porodice Divac u Drenovi. Njemu prethodi pravo utrkivanje više aktera te drame u varošici na Ćehotini – ko će Titu „uzeti muštuluk” o grdnoj pogibiji Crnogoraca: već 1. decembra u ponoć dotrčao je sa crnom viješću Voja Leković, „sandžački kadar”; slijedeće noći, pred zoru, banuo je vampirski Oto Horovic, borac Pljevaljske partizanske čete, prodrmao čvrsto usnulog vrhovnog komandanta i, „izgledajući jezovito”, opričao mu ratnu dramu; 3. decembra je, po danu i u pratnji voda boraca, stigao komesar Crnogorskog odreda Bajo Sekulić. Referisao je vrhovnom komandantu o pogubnom ishodu boja. Nikakvog dokumenta o tome nije sačuvano, a ni jedini živi i povremeno prisutni svjedok, tada rekonvalescent i kasnije general JNA Ljubivoje Pajović, nije čuo ili bar upamtio nešto više nego da je razgovor, sa prekidom za obed, „potrajao cijelih pet sati i bio korektan, bez povišenog tona”. Arso je – objasnio je Bajo – ostao da komanduje sa oko 800 boraca angažovanih u borbama na prilazima Pljevljima, organizujući i prebacivanje ranjenika svog odreda i srpskih jedinica u bolnicu na Žabljaku.

Načelnik Vrhovnog štaba

Poziv da se vrhovnom komandantu odmah javi Arso je dobio u jeku raščišćavanja stanja u Odredu na Kamenoj Gori. U Vranjak, zaseok Drenove, stigao je 12. decembra. Tito je o tome verifikao bilješku za svoja „Sabrana djela” – kako ga je pridošlica upoznao „s neuspješnim napadom na Pljevlja i stanjem njegovog odreda. Tito mu stavlja u zadatak da njegove jedinice oslobode Rudo, u kome će se obaviti formiranje Prve proleterske brigade. Tu odlučuje da Arsa Jovanovića, koji je bio generalštabni oficir Jugoslovenske vojske, postavi za načelnika Vrhovnog štaba”. Samo toliko, čemu Vladimir Dedijer, pod datumom 12. decembar, dodaje: „Uveče došao Arsa Jovanović, crnogorski komandant. Stari kaže da je dobar vojnik”.

U Rudo s puškom “na gotovs”

Saopštivši svoju odluku – da ga imenuje za načelnika Vrhovnog štaba, naredio mu je da, sa jedinicama kojima trenutno komanduje, oslobodi Rudo, jedan od šest garnizona koje je general Espozito, poslije borbe za Pljevlja, napustio prepustivši ga četnicima, i da, istovrijemeno, razmisli o „formiranju jedne veće operativne jedinice”.
Odred je, pod Arsovom komandom, Rudo oslobodio 17. decembra. U jurišu preko mosta na Limu Arso je – kako se sjećao sedamdesetih general Milisav Nikić – grabio ispred svojih boraca, sa puškom „užičankom” u položaju „na gotovs”. Tamo su zatekli samo četnike, čiji je komandant već bio umakao k Italijanima u Višegrad.
Odatle je, u 10,00 sati, poslao Vrhovnom štabu, koji se nalazio u selu Toci, izvještaj: „Uđosmo u Rudo. Hitno pošaljite pojačanje. Dio snaga može ići i pored Bijelog Brda, te da se tu neprijatelj presječe. Drugarski pozdrav Arso, Bajo, Radovan i Boško”. Tito je izvještaj primio sjutradan oko podne, da bi u Rudo stigao 19. decembra.

Čizmom u lonac

Sa usiljenog marša ka kasabi Rudo borci bataljona „18. oktobar” se sjećaju više pojedinosti vezanih za komandanta Arsa, a ovdje navodimo samo dvije. Prva je sa Kamene Gore: kada se iz VŠ vratio u sjedište bataljona, gdje je trebalo da su jedinice već spremne za hitan pokret, ustanovio je da su borci objedovali, ali da se hrana za Štab još „krčka” na ognjištu. Ljut što jedinica kasni, a još više što se Štab u toj izuzetno teškoj situaciji posebno hrani – udario je čizmom u lonac; pasulj osmočen sa dosta slanine se prosuo, a on naredio hitan pokret. Oni koji su ga pobliže poznavali kažu da mu tako bahat postupak nije ni pripadao ni pristajao, ali se tako desilo i to su svi prećutali. Druga pojedinost je sa prilaza Rudom: u nekim šumetinama je, sa kartom i busolom u rukama, sustigao Radovana Vukanovića, svog vršnjaka i čovjeka koga je, zbog njegove mudrosti i stamenosti, izuzetno cijenio. Očevidno očekujući potvrdan odgovor, upitao ga je: održava li stalnu vezu sa prethodnicom i pobočnicama marševske kolone. Na to mu je smireni Piper odgovorio da te elemente borbenog poretka nije ni isturao, jer bi se „u ovom neviđbogu pogubili i nikad se ne bi prikupili”. Komandant Odreda je na to, savladavajući se, procijedio da se „bar elementarna ratna pravila moraju poštovati, inače će se javašluk plaćati ljudskim glavama”.

Formiranje Prve proleterske

Odluka o formiranju Prve proleterske brigade usvojena je 7. decembra na sjednici Politbiroa CK KPJ u Drenovi. Arsova uloga u njenoj realizaciji bila je da, poslije oslobođenja mjesta Rudo, uradi, zajedno s kapetanom V klase Perom Ćetkovićem, stručni dio posla. Oni su 20. decembra, u kući paroha iz Rudog, gdje je inače odsio najuži dio VŠ, detaljno razradili organizaciju i formaciju prve operativne jedinice partizanskih snaga. Njihov rad je, obilazeći ih, nadgledao vrhovni komandant. Nesporno, za vojna pitanja stručni ljudi, predložili su da se po strukturi formira jedinica nalik na sastave kopnene vojske, sposobna da dejstvuje na svim prostorima jugoslovenskog ratišta.
Sa mjesta postrojavanja Prve proleterske brigade dvojica oficira, dotad afirmisane starješine crnogorske partizanske vojske, poći će na nove dužnosti: Arso za načelnika VŠ, a Pero za komandanta Prvog – Lovćenskog bataljona proletera. Njihov drugar, takođe oficir i osvjedočeni antifašista – Velimir Terzić, postavljen je za načelnika Štaba upravo formiranog Crnogorsko-sandžačkog odreda, jedinice kojom je komandovao Mile Peruničić a politički komesar bio Boško Đuričković, dok su njihovi zamjenici bili Velimir Jakić i Jagoš Uskoković.

Na zahtjev Moskve otkriven sastav Vrhovnog štaba

Postavljenje Arsa R. Jovanovića za načelnika Vrhovnog štaba NOPOJ Tito je, na zahtjev Moskve od 20. decembra, svjetskoj javnosti objelodanio tek 1. februara 1942. Naime, Dimitrov je ispred Kominterne, odnosno Moskve zahtijevao: „Hitno saopštite imena nekih od važnijih vođa partizanskog pokreta da ne bi rukovodstvo pokreta ostalo anonimno u inostranstvu. Nije dovoljno govoriti samo uopšteno o VŠ partizana; potrebno je konkretno reći ko zapravo stoji na čelu partizanskog pokreta”. Odgovor je, na takvu inicijativu Moskve, napisan 30. decembra u Podromaniji, a emitovan iz punkta Kominterne u Zagrebu. Tito je u njemu napisao da u VŠ rade: „Žujović – Crni, Vukmanović – Tempo i načelnik Štaba general Arso Jovanović, ranije komandant partizana Crne Gore”, a da su najbolji partizanski komandanti Koča Popović, Radivoje Jovanović Bradonja, Pero Ćetković i Slaviša Vajner Čiča.

Potez ka afirmaciji

Arso je početkom Aprilskog rata imao čin kapetana V klase. U čin majora, iako je stekao potrebne uslove, nije, zbog izbijanja rata, unaprijeđen. Otuda se ovo njegovo, u telegramu Moskvi saopšteno „unapređenje” za svjetsku javnost može smatrati kao dobar potez ka međunarodnoj afirmaciji oslobodilačke borbe koju vode snage kojima komanduje general Arso. Bilo kako bilo, po treći put je – od septembra do decembra 1941, dakle za četiri ratna mjeseca, svetskoj javnosti saopšteno ime Arsa R. Jovanovića. Naime, dva puta njegovo ime je pomenuto 26. septembra, a treći put 14. oktobra i to uvijek u telegramima oficira misije „Bulzaj” – punktu SOE na Malti, i uvijek je naglašavano da je on oficir JV.

Tito shvatio

Što se Tita tiče, on je još u Užicu nepogrešivo shvatio da je Arso starješina sa visokim vojnim obrazovanjem, pravi profesionalac, odgovoran, disciplinovan i pedantan generalštabni oficir, sposoban i spreman za visoke vojne dužnosti. A još onako otresit, riječit, istrajan i spreman da dosljedno tumači i odlučno izvršava naređenja, da sa dovoljno autoriteta prenosi na potčinjene komandante ono što on, kao vrhovni komandant, naredi, da, napokon, odgovorno i u potpunosti sprovodi njegove odluke. Zato ga je izabrao i imenovao za svog prvog vojnog saradnika. Uz to, Titu je, kao čovjeku koji je proputovao svijet i vidio mnogo lijepih i sposobnih ljudi, godila Arsova mladost i urednost, zatim poznavanje francuskog jezika, pripadnost elitnoj generalštabnoj struci, kojim se kvalitetima i sam, u okolnostima koje je predviđao, mogao „zakititi”, posebno što je postao vrhovni komandant izrazito „seljačke vojske” koja je u vojnom pogledu oskudijevala u obrazovanom oficirskom kadru. Tito je, iako dozlaboga skromnog vojnog obrazovanja, a svakako bez ikakvog znanja i iskustva o radu vojnih štabova, tačno znao koji je zadatak načelnika Vrhovnog štaba – da prikuplja podatke; analizira situaciju; predlaže odluke; a usvojeno dosljedno sprovodi. Znao je da i Arso to dobro zna, naročito kakvi odnosi mora da vladaju između načelnika štaba i vrhovnog komandanta. Na to će ga – u jednom ideologizovanom i jednoumljem bogatom političkom i vojnom vrhu – češće podsjećati, ne dajući mu mogućnost da djeluje samostalno, da je on „oficir bivše i propale vojske”, opterećujući ga time hipotekom gubitnika, a naročito osjećajem krivice zbog Pljevalja. Uostalom, u „upotrebi” oficira „bivše vojske” imao je uzora u Lenjinovoj Crvenoj armiji: krajem 1918. čak 75% komandnog kadra na svim nivoima – po generalu Miliji Stanišiću – činili su carski oficiri.

Zamjerio Brozu što ne zna da čita kartu

Na to je Tito planuo; s njim se, rekao je, tako neće moći razgovarati; on će raditi ono što misli da je posao vrhovnog komandanta, a svakako ne “zadatke vođe patrole, komandira predhodnice i štapskih piskarala”
Izbor Arsa za načelnika Vrhovnog štaba se sve vrijeme rata potvrđivao kao najbolje moguće rješenje, što je Tito, treba istaći, mnogo puta isticao pred svojim i savezničkim komandovanjem, a neretko ga isturajući na vjetrometinu. Ponekad ga je, baš zbog toga, štitio od svojih samovlasnih komandanata, pogotovu „naših Španaca”. Mogao je to jer je Arso radio dobro, inače bi ga, da je griješio ili bio nesposoban, brzo i lako, na „odgovarajući” način, sklonio sa te visoke dužnosti, za šta je u četiri ratne godine imao bezbroj prilika. Otuda su sve Titove – brojne i nerijetko vrlo opore – naknadne (poslije IB) priče o Arsu kao neuspjelom kadrovskom izboru na početku NOR-a, nastale na osnovu tendencioznih i neargumentovanih ocjena, poduprtih „dokazima” i pokojeg snishodljivog saradnika ili karijeriste i netalentovanog ratnog komandanta.

Stroj kao poklon

Jedna od takvih ocjena sročena je 1969. godine na Brionima, u razgovoru Tita i generala Veljka Kovačevića o poglavlju maršalovih memoara gdje treba odgovoriti zašto ga imenuje za načelnika VŠ. Tu pukovnik Mišo Leković brani predloženi, po Arsa dosta povoljan, tekst, a pukovnik Ljaka Vujošević je u ulozi zapisničara. Poslije opširne rasprave, u kojoj pukovnici brane istinu, zaključuju: „da je, kao generalštabni oficir, imao izvjesno vojno obarazovanje, i to nešto iz taktike, dok iz strategije pojma nije imao, ali je i to povjerenja kasnije, kroz rat, demantovao”.
Prva proleterska se prvi put postrojila 21. decembra, čast rođendana „vođe u učitelja” i „crvene zore sa Istoka” J. V. Staljina (1879). Tako: taj stroj mu je bio poklon za 62. rođendan. Razlog više za poklon bila je dobra vijest da je 7. novembra, na Dan Oktobarske revolucije, obznanio sa sred slavnog Crvenog trga, a proleteri, slom Vermarhta „za nekoliko mjeseci, za pola godine, ili godinu dana”, a 6. decembra početak snažne ofanzive Crvene armije pred Moskvom. Ka Zapadu. Valjalo je pobjedama obradovati „crvenog cara iz Moskve” i čista obraza pozdraviti Crvenu armiju kada – vjerovalo se ubrzo – dojezdi na naše strane. Sve veliko u slavnom vremenu …
Marš se izvodi ka Romaniji, da bi ih sa tamošnjim „običnim ustaničkim odredima”, već do sredinom januara, oslobodili Vareš i Brezu, a, ako posluži ratna sreća, i Zenicu, za šta je navijao komandant Istočne Bosne, drug Tempo. Time bi se „partizanski redovi popunili „radničkim elementom iz snažnih centara industrije i rudarstva u dolini Bosne, a time i bitno poboljšao socijalni sastav partizanske vojske”.

Kako gazda kaže

Prodor, po bataljonima, počeo je nesporazumom Tita i Arsa oko toga: kojim pravcem uputiti Kraljevački bataljon na prvi borbeni zadatak u Gaočićima. To je 22. decembar. Bilo je i ovdje, razumije se – „kako gazda kaže”, uz nešto jetkih riječi, sem ostalog da „tako, kapetane, nećemo ratovati”! Nađavola, do novog nesporazuma je došlo već u Rogatici. U jednom sobičku, pred komandantom 2. bataljona, Radovanom Vukanovićem, Arso je – izazvan Titovom oštrom zamjerkom da je okasnio sa dovođenjem glavnine 1. proleterske brigade od Rudog, pa se neoprostivo dugo čeka na „njega i njegovu kartu” – rekao da „i vrhovni komandant i drugovi iz Vrhovnog štaba treba malo brže da uče da čitaju kartu, jer im Arso neće uvijek biti uz koljeno”. Na to je Tito planuo; s njim se, rekao je, tako neće moći razgovarati; on će raditi ono što misli da je posao vrhovnog komandanta, a svakako ne „zadatke vođe patrole, komandira prethodnice i štapskih piskarala”. Učen da razgovor, ma bio i ovako neprijatan, završi i time umanji prostor za nesporazume, kapetan Arso Jovanović je dodao kako čitanje karte i kretanje pomoću nje, svakako, jeste sporedna stvar za vrhovnog komandanta i, sigurno, nije njegova obaveza, ali da se može smoći volje i naći koji sat da se i to nauči, a u slučaju članova Vrhovnog štaba treba da bude obavezno, jer „nikad se ne zna kada će se nabasati na neprijatelja i biti u situaciji da se živa glava spasava”.

“Majko, noćas smo ubili tatu!”

Čula su se i razmišljanja iz kojih je Tito – kako Dedijer bilježi – u vrijeme formiranja Druge proleterske brigade, 1. marta 1942. u Čajniču, izveo parolu: “Mi ćemo pucati i na rođenog oca – ako ide protiv naroda”
Kolone proletera su izbile do Čevljanovića i Ivančića, nadomak Sarajeva. Tamo su Tempo i saborci pričali o sasvim realnim izgledima za oslobođenje i tog grada, Sarajeva, gdje je djelovao jak „obavještajni punkt NOP-a”. Održano je i dvodnevno Partijsko savjetovanje u Ivančićima, istina kao prvorazredna tajna za Arsa, ali sa zaključcima koji su, već od sjutradan, i njega itekako obavezivali u pogledu izvođenja vojnih dejstava. Naime, u Kardeljevom referatu se postavlja pitanje: ko će koga – partizani četnike i sve njihove konkretne i moguće saradnike, ili ovi njih, te da je, navodno, buržoazija (čija i koja) nametnula klasnu borbu koju komunisti, sa svojom vojskom, prihvataju pod parolom: „Ko nije sa nama – taj je protiv nas”. Čula su se i razmišljanja iz kojih je Tito – kako Dedijer bjeleži – u vrijeme formiranja Druge proleterske brigade, 1. marta 1942. u Čajniču, izveo parolu: „Mi ćemo pucati i na rođenog oca – ako ide protiv naroda”. Tu zlokobnu misao će, 12. marta u selu Srednje, iznad Sarajeva, doslovno ponoviti i Tempo, pa su stroj Prvog istočnobosanskog proleterskog bataljona i okupljeni narod skandirali da se orila i gora i voda: „I oca, i oca: …” Slično skandiranje stroja Srbijanaca u Čajniču Dedijer, istina, nije čuo, ili ne bar upisao u „Ratni dnevnik” – za istoriju. A propo, neki su u Crnoj Gori taj „ispit” iz beščašća uspješno položili, pa otuda naslov reportaže – ispovjesti jednog od tih velikih grešnika: „Majko, noćas smo ubili tatu!”
Pod pritiskom jake „druge neprijateljske ofanzive”, koja se odvija uporedo sa pokretima i akcijama proletera – moralo se, vjerovalo se privremeno, nalevokrug. U Foču, koju su Durmitorci iz partizanskog bataljona „Vojvoda Momčilo” uparavo bili preoteli od četnika.

Slobodna teritorija

Od 25. januara, kada je u Foču stigao Vrhovni štab, do 10. maja kada ju je, pod pritiskom ofanzivne operacije „Trio”, napustio – ona je bila sjedište prostrane slobodne teritorije koja je imala veliki vojni i politički, po važnosti strategijski značaj za razvoj NOR-a. Naime, slobodna teritorija sa središtem u Foči, za sve to vrijeme, manje ili više neposredno, naslanjala se na oslobođene teritorije Istočne Bosne, Sandžaka, Crne Gore i Hercegovine. Nazivala se i „Fočanska republika”, a u tih 105 dana predstavljala je najjače žarište ustanka na jugoslovenskom ratištu.

U Foču je 19. marta prispjela i do 16. aprila boravila saveznička vojna misija u sastavu: major Terens Aterton, narednik Patrik OČ Donovan i poručnik Radoje Nedeljković; tu je jedno vrijeme uživao gostoprimstvo onaj kontroverzni general JV Ljubo Novaković, koga je Tito, kad ga ne čuje, nazivao „stara generalska lopuža”. Iz tog gradića na Drini organizovan je željeznički, putni i poštanski saobraćaj, razvijani propaganda i kulturno-zabavni i sportski život, organizovana zdravstvena zaštita boraca i naroda, usmjeravana borba protiv četnika, uticano na zaoštravanje pa stišavanje dramatičnih tokova i tragičnih ishoda klasnih obračuna…

Rješavanje problema

Arso se, danonoćno, na osnovu odluka najvišeg vojnog i političkog vođstva, angažovao na rješavanju problema iz vlastite struke. Tako je, sem usmjeravanja borbenih akcija na frontovima, za dokumenat „Statut proleterskih NOU brigada” napisao prijedlog teksta o vojnoj disciplini, organizaciji, formaciji i subordinaciji. Sa saradnicima pojedinih struka početkom februara izrađuje formaciju Glavne intendanture i formuliše joj zadatke; piše naređenje za mobilizaciju vojnih obveznika od 18 do 45 godina i uputstvo za odbranu slobodne teritorije i obezbjeđenje mira i reda u pozadini; organizuje i usmjerava borbena djejstva sedam dobrovoljačkih odreda i predlaže komandante i načelnike njihovih štabova, čime je u Drinskom odredu počela štapska karijera vazduhoplovnog poručnika Vasa Jovanovića, kojega će Arso, u timu sa komandantom Kočom i komesarom Fićom Kljaićem, smatrati najuspješnijim štabom divizije cijele NOVJ.

Pred smrt tražila dunju iz Crne Gore

Teško povrijeđena Stoja Vukašinović, djevojka rodom sa Kopilja-Piperi, predosjećajući skoru smrt, molila Arsa da joj priča o zavičajnim planinama i živim vodama, pjeva o djevojci Milijani, nabavi dunju, nar i slatku jabuku. Dunju i nar su donijeli kuriri iz Crne Gore, a jabuke stigle iz Hercegovine

Iz perioda djelovanja Vrhovnog štaba u Foči sačuvano je 97 dokumenata koje je pisao, a dobrim dijelom i potpisao njegov načelnik, od kojih je najveći broj objavljen. Među kojima je naređenje za obavezno izvođenje stručne nastave, s naglaskom na obuci štabova svih nivoa, gdje je među prvim zadacima bio nauk iz čitanja topografske karte, a tu će se prvi „na udaru” naći članovi Vrhovnog štaba. Došla je na red vojnostručna nastava sa drugaricama i prištapskim osobljem, obuka u rukovanju automatskim oružjem italijanskog i njemačkog porijekla, pa bojna gađanja boraca iz omladinskih četa, organizovanje kurseva za bolničare. U poređenju sa planiranjem i izvođenjem operacija na Kolašinskom frontu, prema Bratuncu, u Hercegovini itd. – što su bile prevashodne obaveze načelnika VŠ – ta „vojna preduzeća” (u smislu poslovi; pregnuća) su mogla izgledati marginalna, čak i neodgovarajuća za čovjeka na tako visokoj dužnosti, ali su, u krajnjem, spadala u nadležnost operativaca, bila vrsta brane pred iznenađenjima koja u ratu – često je to ponavljao – „uvijek podrazumijevaju žrtvovanje mladih glava”.

Utemeljene intendantske službe

Znanje i polet vojnog činovnika Pera S. Popivode, glavnog intendanta VŠ, iskoristio je kao pomoć u utemeljenju intendantske službe i time regulisanje načina snabdijevanja vojske hranom, odjećom, obućom i drugim potrebama, te za pravilno organizovanje pozadine radi pomoći frontu. Arso mu je dao polazišta i izvršio konačnu redakciju teksta, insistirajući da se uvede red u načinu snabdijevanja vojske: putem prikupljanja dobrovoljne pomoći od naroda u naturi ili novcu; kupovinom za gotov novac i rekvizicijom; konfiskacijom. Propisuje se i dnevni obrok boraca od 11 osnovnih artikala – od 750 grama hljeba do deset cigareta, što je onda bilo nemoguće obezbijediti, pogotovo jer se cijenilo da su potrebe za ishranu vojske do nove žetve oko pet miliona obroka, a to niko živ nije mogao stvoriti kao ratnu rezervu, ali je tablica pravljena za neko drugo, bolje, vrijeme koje je očekivano. Pričao mi je proleter rodom iz Gusinja, Đuro Lončarević, potonji general, kako je bilo i podsmijeha, čak i od nekih članova VŠ, na račun mogućnosti primjene te „Arsove tablice” dnevnih potreba boraca u uslovima krajnje oskudice na ovom zaleđenom bespuću i bezrodici. Međutim, Arso se nije na to osvrtao, sagledavajući pitanje drugačije, u sklopu ostalih mjera VŠ iz domena organizacije i uređenja vojske, regulisanja njenog unutrašnjeg života.

Liječenje “Igmanaca”

Sa rukovodiocima saniteta VŠ i 1. proleterske brigade, ljekarima Gojkom Nikolišem i Borom Božovićem, te grupom hirurga, organizuje liječenje 172 „Igmanca”, uglavnom u „Sjevernoj bolnici” i po kućama, među kojima je, sa još 27 boraca iz 2. bataljona, bila i njegova sestra Miluša. Ona je nakon odstranjivanja promrzlog tkiva ostala bez prstiju na nogama i sa trajnim oštećenjima stopala, tako da će cijeli rat, mučenica, prepješačiti na petama. Gotovo svaki je ovdje operisan, svi bez anestezije. Ranjenike je često obilazio. Sa Milušom bi, da bi je odvojio od misli o njenim povredama i njihovim mogućim posljedicama za djevojku prispjelu za udaju, prepričavao uspomene iz mladosti. Pored nje je ležala i teško povrijeđena Stoja Vukašinović, djevojka rodom sa Kopilja-Piperi, koja je, predosjećajući skoru smrt, molila Arsa da joj priča o zavičajnim planinama i živim vodama, pjeva o djevojci Milijani, nabavi dunju, nar i slatku jabuku. Dunju i nar su donijeli kuriri iz Crne Gore, a jabuke su stigle iz Hercegovine. Dobrotom supruge Veljka Dragićevića, blagorodne Zore, iz zavičaja je, kao ponuda ranjenicima, stigla po „guka” sira i kajmaka iz mješine.

Žujović naredio hapšenje svatova

U Foči, jedne nedjelje, bilo čak šest svadbi. Svatovi jednog dobrovoljca pretjerali u pucnjavi, pa je član VŠ Sreten Žujović Crni, asketa i dozlaboga “linijaš” naredio da se “najratoborniji” svatovi uhapse

Od komandanta Foče, Mitra Bakića, iz ko zna kako stečenih rezervi, dobio je za njega i Senku po jedan mirišljavi sapun marke „Elida”, što je bila prava retkost i bogatstvo. Odnio ih je, kao miloštu, Stoji i Miluši, čemu su se baš obradovale. Svejedno, Stoji ništa više nije moglo pomoći; izdahnula je 12. februara, bez jauka – srce joj je popustilo. Saborci su je iskreno ožalili, a Dedijer ju je u Dnevniku prekrstio u Stojnu. Na sahrani je bio i Arso. A uveče, kraj Milušina uzglavlja, nije skrivao tvrdu mušku suzu. Uzgred, Miluša (neki su je zvali Miljuša), nazvana Igmanka, brzo je prizdravila, pa pomagala oko najtežih ranjenika u Pivi, u Bosanskoj krajini, na Neretvi i Sutjesci; biće komesar bolnica NOVJ u Italiji, pa Glavne bolnice JA u oslobođenom Beogradu, vazda u službi vojnog saniteta.

Bilo i veselja

U Foči, punoj boraca, ranjenika i izbjeglica, bilo je i radovanja životu. U nedjelju 8. februara u gradu je bilo čak šest svadbi, što su, u neku ruku, bile svečanosti svih Fočaka i njihovih oslobodilaca. Pjevalo se i pucalo. U pucnjavi su svatovi jednog dobrovoljca iz odreda komandanta Gojka Krezovića, kome je on bio vjenčani kum, baš pretjerali, pa je član VŠ Sreten Žujović Crni – čovjek dobronamjeran i častan, ali uveliko asketa i dozlaboga „linijaš” – naredio u jednom trenutku da se „najratoborniji” svatovi uhapse, jer „izgorješe silnu municiju dragocjenu koliko i hljeb”. Arso, ne manji asketa i revnostan čuvar svih ratnih potreba, a pogotovu oskudnih rezervi municije, „odrobio” je svatove i smirivao Crnog, rezonujući da će svi ti veseli ljudi, bude li im živih glava na ramenu, osvojiti drugu municiju; neka se vesele, ne ženi se čovjek, naročito u ratu, svaki dan. Ipak, poslao je kurira Straji Kočoviću sa porukom da svatovi manje pucaju, jer koliko sjutra valja na položaj, gdje će „svaki metak biti cijena glave partizanske”. O tim i sličnim „slučajevima” lijepo će pisati Pivljanin i general Luka Božović, u memoarskom spisu „Ratne zabilješke i sjećanja jednog partizana” (Beograd 1986).

Major Aterton

Jedne večeri im se, u Dedijerovoj sobi, pridružio i engleski major Terens Aterton, tu pristigao 19. marta i primljen sa dobrodošlicom. Raspričao se, na dobrom srpskom, po koji već put ponavljajući kako je sa Malte u Jugoslaviju, po zadatku, krenuo podmornicom, što je samo po sebi, zbog guste mreže njemačkih pomorskih zamki, bilo avantura, a još bez ikakve veze na koju bi se, na kopnu ili moru, moglo osloniti, već se išlo „na slijepo”, računalo na hrabrost, snalažljivost i ratnu sreću. Zbog velike bure nijesu mogli da se iskrcaju na crnogorsku obalu, pa su išli do Šibenika, gdje su potopili italijansku lađu, pa do Pule gdje su „spustili na trbuh” italijansku podmornicu. Tek poslije su se iskrcali u Perazića Dolu, gdje i kapetan Bil Hadson lanjskog septembra. Ćuteći i krckajući orahe, slušali su ga uvjereni da pretjeruje, ali ga, zbog poštovanja prema gostu i još strancu, nijesu prekidali. Samo je Arso u šali, ustajući da bi nastavio rad u Štabu ne bi li uspostavio telefonsku vezu sa Rankovićem na sjevernom frontu, rekao kako bi u Trstu, da su počem tamo stigli, potopili i bojni brod. Aluziju je lukavi Englez razumio, pa se samo učtivo osmjehnuo. To je, po Dedijeru, 29. mart 1942.

Najzaposleniji čovjek u Vrhovnom štabu

Osim svih, važnih i neodložnih, poslova, načelnik Vrhovnog štaba je, reklo bi se posebno, vodio brigu o ishrani ljudstva, svjestan koliko je to za čovjeka, pritisnutog ratnim nedaćama, osjetljivo pitanje. O tome samo pojedinost – da nije pristajao da jede posebno pripremljenu i, vjerovalo se, nešto bolju hranu, već mu je kurir, u italijanskoj vojničkoj porciji, donosio ono što su jeli borci – sa istog kazana. Bio je zagovornik dosljedne primjene naredbe da se u čaršiji, za oko 6.000 boraca i Fočaka, u svakoj od deset pekara hljeb spravlja po receptu: 70 odsto samljevenih suvih krušaka i 30 odsto kukuruznog brašna, a da se hrana priprema u vojničkim i narodnim kuhinjama, istovjetna po kaloričnoj vrijednosti. Svako od njih je dobijao parče tog gnjecavog i sladunjavog „hljeba” i Arso se toj armiji pridružio, ne dozvoljavajući da mu se, kao ponekom drugom, donosi pravi hljeb i nešto masniji čorbuljak. Tako se čita iz Božovićeve knjige „Fočanska partizanska republika” (Foča 1982). A etički je bila i solidarnost sa narodom i vojskom zavičajne Cene Gore, odakle je komesar GŠ Bajo Sekulić 9. marta pisao kako su i „mljevene rese i šašina pojedene, pa se sada traga za lipovom korom”.
Zabjeležene su i pojedinosti o fudbalskim utakmicama ekipa VŠ i proleterskih i prištapskih jedinica. U ekipi prvih igrao je i Arso, kažu veoma živahno i sa nešto talenta, u half liniji, naročito uspešno sarađujući sa Crnim i Lolom.

Sve manje predaha

Povodom Prvog maja održana su sportska takmičenja, takozvana „partizanska olimpijada”, gdje je učestvovao i Arso sa većinom članova VŠ – da bi narod shvatio kako ratna situacija oko grada nije opasna. To se ponovilo i za Đurđevdan (6. maj).
Predasi između borbi su, međutim, bili sve rjeđi i kraći, pogotovo za najzaposlenijeg čovjeka u VŠ – njegovog načelnika. Već 7. aprila Arso je, bjeleži Dedijer, „svu noć probdio na telefonu”. Odvijala se bitka za Rogaticu koju su napadali proleteri pod Kočinom komandom; tamo je otputovao i vrhovni komandant sa dr Vladimirom Velebitom, pristiglim, sa Lolom, „iz uljudbe” (Zagreb) i britanskim majorom Terensom Atertonom. Ujutro je, sav neispavan, rekao: „Četiri proleterska bataljona su svu noć jurišala, krv lila”. Tome je dodao: „Gradić nije osvojen, ali naši gubici, srećom, nijesu veliki. Sad ćemo na Borač pa na zapad. Borač se mora osvojiti, a sreća je što nema utvrđenja, jer za nas nije pametno osvajati utvrđene gradove. Imamo loša iskustva, nemamo topova, malo je municije, pa ne smijemo zloupotrebljavati hrabrost i odlučnost boraca da sa pet metaka, pa i goloruki, jurišaju. A i neprijatelj je naučio da se utvrđuje, ima razvijenu obaveštajnu službu, pa se i elemenat iznenađenja izgubio”. Eto objašnjenja za Arsov duboki oprez, sveobuhvatnije pripreme, pa i nedoumice kada će mu kasnije Tito izričito naređivati da zauzme utvrđene garnizone: Bugojno, Livno, Kupres, Bosansko Grahovo…

Diskusija pred ofanzivu

„Sjedimo u Arsovoj sobi. Evo sada Arso, Koča i Lola diskutuju kako da dočekamo ustašku ofanzivu (napad 20. aprila na Romaniji I Glasincu, u okviru ofanzivnee operacije „Trio” , prim. I, M,). Moraš je zaustaviti, odnosno pružiti otpor, a nemaš municije. Arso uviđa teškoće: nemaš municije, nemaš hrane, vremenske prilike za marševe rđave, a politički ovaj kraj zaostao. Koča veli da su sve više rasturene naše jedinice. On bi htio da sve jedinice skupi na lijevoj obali Drine. Tako bismo mogli da napravimo neku ofanzivu i zaplijenimo municiju i oružje. Crni se ne slaže sa Kočom – veli da se planovi uvijek moraju praviti prema datim uslovima. Arso pokušava da nađe sredinu. Veli da bi sektor između Goražda i Orahova trebalo da brani jedna divizija – po pravilima Jugoslovenske vojske. Naravno, u našim uslovima stvar se mora drugačije postaviti. Tako traje ta diskusija. Raspoloženje, čvrsta partizanska vedrina, vjera u pobjedu jaka”. A Lola se – dopisuje Dedijer – šali: „Naš položaj je dijalektički: moraš da braniš a ne možeš, moraš da pucaš a ne možeš – jer nema municije”.

Nije pukla nijedna ruska puška a da mi nijesmo skočili na ustanak

Ali, Rusi daleko i Bog (s kojim su komunisti, inače, bili u zavadi) visoko, a ofanziva “Trio” pristala, pa je uslijedila i Titova naredba Arsu od 22. aprila – o rušenju mosta na Đurđevića Tari, na putu Žabljak-Pljevlja

Oskudica u municiji, minama i granatama bila je velika, sem ostalog i zato što je u napadu na Borač, izvedenom 17. aprila 1942, mnogo ispucano. Napad na to jako ustaško uporište brižljivo je pripreman. U stvari, riječ je bila o grupi od 12 sela i zaselaka u izvorišnom dijelu Neretve, naseljenim muslimanskim življem, zborištu oko 1.400 naoružanih ustaša, od kojih su oko 700 bili „div-ustaše” iz sela Gornjeg Borča, a toliko onih koji su, pod oružjem, umakli iz Foče ispred četnika kapetana Sergija Mihajlovića. Svi zlikovci „od zla oca i od gore majke”. Plan i zapovijest za napad formulisao je Arso. Po njemu, napad je, sa vojničkog stanovišta, valjalo izvesti zarad kažnjavanja zločinaca, koji su, na svojim krvavim pohodima po srpskim selima, „prepunili mješinu grjehova”.
Napad je dobro pripremljen i obezbijeđen. Za njegovu realizaciju angažovano je oko 2.000 boraca. Zadatak je izvršen i Arso bi, kao i ostali, bio zadovoljan da Kombinovani bataljon, po odluci politike, nije napravio zulum prema nejači: po navodu generala Sava Orovića u „Ratnom dnevniku” – „sve kuće popalio, a stanovništvo (3-4 hiljade) uputio jednim dijelom u Nevesinje, a drugim u Gacko”.

Odnos sa “Djedom”

Jedno od „dežurnih” gorućih pitanja u svakom „fočanskom danu” bilo je odnos sa „Djedom” i, naročito, očekivanje „ruske pomoći”. Tako je gensek i vrhovni komandant od 9. februara – zahvaljujući stručnosti i upornosti radio-telegrafista Veljka Dragićevića, dr Pavla Savića i Joze Butorca – imao redovnu radio-vezu sa „Djedom” (G. Dimitrov) na Uralu: šaljući duge izvještaje, kako ih naziva „kobasice”, pitajući i odgovarajući, tražeći odobrenje, informišući i moleći za savjete ili rješenja za sva važnija pitanja. Samo u 9. i 10. tomu svojih „Sabranih djela” (18. februar – 3. jun 1942), u 81 (od ukupno 105) „fočanskom danu” Tito se sa 90 depeša obratio „Djedu”.
Obaviješten je „Djeda” o uređenju aerodroma na Luburić polju kod Sokoca, a potom na Jezerskom polju pod Durmitorom, gdje će od 19. februara do sredine aprila danonoćno dežurati Moša Pijade, očekujući, sa dežurnom ekipom, iz Foče stalno najavljivano nadlijetanje ili slijetanje ruskih aviona, a naročito prizemljenje „parašitista”. A Rusi nikako da stignu. Naime, od Moskve je, prije svega, traženo i očekivano oružje i municija, ali i „jača radio-stanica”, uz napomenu da bi se sa „dosta ratne opreme” moglo mobilisati „silno ljudstvo”, a traženo je „i nekoliko desetina padobranaca”, pa „nekoliko vojnih instruktora”, a i „šturmovici” za koje bi se, kako je Moša tvrdio sa Žabljaka, obezbijedilo gorivo i oni bi uzlijetali i bombardovali neprijatelja. „Trebovan” je sanitetski materijal, a obaška ljekovi protiv pjegavog i trbušnog tifusa. Sve je to, od slučaja do slučaja, obećavano posredstvom „Djede”, ali nije stizalo, zbog sasvim racionalnog razloga: odveć udaljeni aerodromi, velika opasnost na vazdušnim maršrutama, nedostatak goriva na našim aerodromima itd. Te razloge je Arso, kao generalštabac upućen i u probleme avijacije – shvatao i objašnjavao onima koji su htjeli da ga slušaju, ali, svjestan da je takvih premalo, činio je to vrlo obazrivo.

Priželjkivana pomoć

On će 1946, u svom „Pregledu NOB-a” zapisati da „smo stali uz veliku slovensku majku Rusiju, vjerujući u njenu snagu i pobjedu”, ali da je „bila geografski predaleko da bi njeni avioni i sa najvećim akcionim radijusom dosegli do naših aerodroma čak i u jednom pravcu, a još zauzeta sopstvenim sudbinskim pitanjima Velikog otadžbinskog rata”. Sa priprema za generalštabnu struku pamtio je da angloamerički „halifaksi” i „maroderi”, bombarderi predviđeni za bombardovanje na najvećim distancama, mogu doseći sa sjevera Afrike do naših prostora i vratiti se, dok to Rusi nikako nijesu mogli sa aerodroma koje su tada držali, sve i da su imali preko potreban broj aviona i posada. Tako će to ostati predugo, do sredine 1944, kada je front duboko zagazio u Ukrajinu, a što je za ljude koji to nijesu znali ili htjeli da čuju bilo teško i bolno, pogotovo za Crnogorce koji su ponavljali da „od Petra Velikog na ovamo nikada nije pukla ruska puška a da mi nijesmo skočili na ustanak”. To je teško shvatao čak i vrhovni komandant, koji je „Djedi” pisao: „Očekujemo avione svakog dana i noći. Pošaljite automatskog oružja, municije, bacače mina, brdske topove i drugo. Pošaljite i nekoliko vaših specijalista”. To telegrafisti javljaju i ponavljaju, a javiće i da je neprijatelj skolio sa svih strana, a NOP bi, da je oružja i municije, „mogao imati još 100.000 boraca”. Ali, Rusi daleko i Bog (s kojim su komunisti, inače, bili u zavadi) visoko, a ofanziva „Trio” pritisla, pa je uslijedila i Titova naredba Arsu od 22. aprila – o rušenju mosta na Đurđevića Tari, na putu Žabljak–Pljevlja.

Bolno rušenje mosta na Đurđevića Tari

Rušenjem mosta rukovodio je inžinjer Lazar Jauković, isti onaj čovjek koji ga je, uoči rata, gradio. Onesposobio ga je za saobraćaj, ali istovremeno ponosan na svoje arhitektonsko i građevinsko djelo – sačuvao je, od rušenja, velelepni srednji luk. Italijani ga kraj porušenog mosta strijeljali

Taj most, dug 370 metara, podignut na pet lukova, od kojih se srednji, najviši, dosezao preko 160 m iznad Tare – bio je jedini drumski prelaz preko veoma dubokog kanjona od Mojkovca do Šćepan Polja, kojim je neprijatelj sa sjevera, iz Sandžaka, mogao ugroziti slobodnu teritoriju „Durmitorske republike”. Strahujući od eventualnog prodora italijanskih motorizovanih kolona, okupacionih snaga i četnika sa pravca Pljevalja prema Žabljaku, vrhovni komandant je naredio da se most hitno poruši. Arso će izvršenje te naredbe, dokle god bude mogao, odlagati, sjećajući se pri tome tog objekta sa svojih štapskih putovanja iz vremena kada je pohađao najviše vojne škole. Sjećao se svojih radnih karata po kojima je „ratovao” i zadataka koje je objavio u knjizi „Taktika pješadijskog bataljona”.

Svježe sjećanje

Najsvežije se sjećao događaja iz novembra 1941. kada je preko mosta, sa komesarom Bajom Sekulićem, prešao sa Crnogorskim odredom od 3.690 boraca radi izvođenja borbenih dejstava u Sandžaku. Odlagao je Arso rušenje mosta očekujući, prije svega, povoljniji razvoj situacije, ali i zbog toga jer je dobro znao njegov ekonomski i vojni značaj, kao i njegovu atraktivnost i ljepotu. Pa ipak, zadatak se, početkom maja, morao izvršiti. Rušenjem mosta rukovodio je inžinjer Lazar Jauković, isti onaj čovjek koji ga je, uoči rata, gradio. Onesposobio ga je za saobraćaj, ali istovrijemeno ponosan na svoje arhitektonsko i građevinsko djelo – sačuvao je, od rušenja, velelepni srednji luk. Italijani mu rušenje mosta nijesu mogli oprostiti – uhapsili su ga i kraj porušenog mosta strijeljali. „Lakše smrti i ljepšeg spomenika – kad se već moralo umrijeti – nije moglo biti za jednog neimara”. Tako je rekao Arso.
Poetski doživljavajući građevine koje spajaju obale i zbližuju ljude i krajeve, Arso je, danima odlažući rušenje, odbolovao i tri mosta preko Drine u Goraždu, jednog u Ustiprači, dva kod Foče. Lično je to, po prirodi funkcije, naređivao inžinjeru Vladimiru Smirnovu koji bi, sa svojim inžinjercima, očas izvršio zadatak. Mostovi kod Goražda srušeni su 24. aprila, koji trenutak prije nego što su Italijani izbili na taj dio rijeke.
Od napuštanja Foče 10. maja , mjesec dana će trajati borbe na širokom durmitorskom prostoru, sve pod pritiskom ofanzive „Trio” u kojoj je angažovano čak 11 okupatorskih divizija. A tada se, kao posljednja odbrana, 8. juna preko rijeke Pive prebacila zadnja jedinica Durmitorskih trupa. Dolazeći s njom, Arso se zadržao u Plužinama, smatrajući vojničkom i ljudskom obavezom načelnika Vrhovnog štaba da posljednji napusti prostor borbene Pive. Prethodno će porazgovarati s rukovodstvom NOB-a, koje je, po vlastitom izboru, ostajalo da djeluje u neprijateljevoj pozadini – u ilegali.

Bez gubitničkog opterećenja

Inače, tu vrstu borbe smatrao je složenijom, znatno težom i opasnijom od one borbe na frontu, te je zbog toga izuzetno cijenio ilegalce. Na tom sastanku je – kako je zabjeležio Obrad Cicmil u svjedočenju o durmitorskoj ilegali u 1942 – „govorio smireno, bez gubitničkih opterećenja i nervoze se obraćajući saborcima”. Raniji komandant Durmitorskog odreda se sjeća da je „tih dana Radio-London objavio kako je Molotov boravio u prestonici Velike Britanije, gdje je, sa britanskim ministrom spoljnih poslova A. Idnom (26. maja) potpisao ugovor o prijateljstvu i saradnji Sovjetskog Saveza i Velike Britanije sa važnošću od 20 godina. Oni su, u ime dvije vodeće sile Antifašističke koalicije koje su predstavljali, potpisali čvrst dogovor, „da se u toku 1942. godine u Evropi otvori Drugi front protiv fašizma”. Pitali su Pivljani Arsa „kada se to može konkretno očekivati, gdje će operacije početi, koliko olakšanja ovdje može donijeti, a obaška koliko ubrzati završetak rata”. On ih je – bjeleži Cicmil – razočarao: „Rekao nam je da je tim ugovorom, istina, 1942 godina predviđena kao godina otvaranja Drugog fronta, ali je taj ugovor, u stvari, načelan dogovor među saveznicima, dogovor za čije oživotvorenje treba još dosta i priprema i vremena, pa je za tako veliki poduhvat isuviše kratko vrijeme da bi počeo iduće zime, praktički još svega 3-4 mjeseca. On je bio više sklon da deklarativno isticanje 1942. kao godine početka otvaranja Drugog fronta smatra i taktičko-propagandnim manevrom i vrstom moralnog pritiska na neprijatelja.

Nema ostanka, a ni povratka…

Vrhovni komandant je, na sjednici CK i VŠ u Vrbnici – pustopoljini Zelengore, bio kratak: ovdje nam nema o(p)stanka, a u Istočnu Bosnu, u Srbiju (preko Sandžaka) i u Crnu Goru – povratka. Dakle: marš u Zapadnu Bosnu i ka Dinari, radi povezivanja sa tamnošnjim snagama NOP-a.

Toliko „Što se nas tiče” – objasnio nam je Arso – „mi ćemo, zasad, napustiti ove krajeve, ali ćemo zato na drugom području stvarati nove teritorije, a možda i njih napustiti i stvoriti treće, još veće slobodne teritorije. U stvari, naša osnovna taktika jeste i biće jedna duga borba u kružnom kretanju”. Te riječi – jedna duga borba u kružnom kretanju” – duboko su mi se usjekle u sjećanje, a sam ih tada prvi put čuo i upotrebio u tom smislu. One su mi nekako osvijetlile koncepciju taktike koju je odredio Vrhovni štab našim jedinicama u borbi u uslovima okupacije zemlje”. Tako je napisao u prilogu za zbornik „Ustanak naroda Jugoslavije”, pa kada je od glavnog urednika, pukovnika Radomira Petkovića, čuo da mu je taj dio, kod redigovanja, skraćen – bučno je protestovao kod generala Milinka Ćurovića, kome je Maršal lično strogo naredio da se Arsovo ime u izdanjima VIZ-a ne spominje. Cicmil za tu zabranu nije mario. I objavljeno je doslovno, jubilarne 1962.

Briga o nacionalnom blagu

Sjećaju se ovi borci – koji su ostali da, u dubokoj ilegali, čuvaju neugasiv plamen NOB-a i čast slobodarske Pive – kako im je Arso govorio i o borbi na okupiranoj teritoriji primjenom komitskog načina ratovanja, o čemu je dosta slušao u neveselim godinama djetinjstva, a ponešto izučavao i na katedrama vojne istorije, taktike i strategije. Stavio im je na srce da sačuvaju starostavni Pivski manastir, naročito od mogućih diverzija i provokacija „nakoćenih neprijatelja”, koji bi svoja nedjela pripisali partizanima. Rekao im je, otprilike, kako je to prava vrijednost od nacionalnog interesa, svjedočanstvo o duhovnosti ovoga naroda staro sedam vjekova, dodajući „kako smo mi, ljudi, na ovom svijetu, samo zemni prah, prolazni gosti”. Čuvši ovaj amanet od ilegalaca, ovdje izbjegli iguman manastira Morača i Arsov sagovornik iz avgusta 1941, Ilarion Mijatović, rekao je: „Tako govori pravi narodni izabranik i istinski vojskovođa. Čuvati narodne svetinje, nego šta”! Iguman je, sa ilegalcima, čuvao manastir Pivu dok četnici i tamo nijesu prodrli i njega uhvatili, pa ga, po jednima, objesili o šljivu pred portom, a po drugima (akademik Obren Blagojević, „Piva”, Beograd 1971) „živa spalili u staji”. O tome opširno piše i Radovan Zogović u knjizi „Postajanje i postojanje” (Novi Sad 1993).
Načelnika Vrhovnog štaba 14. juna „srećemo” u rejonu Izgori. Odatle rukovodi povlačenjem jedinica iz doline Sutjeske ka Zelengori, prebacivanjem teških ranjenika, obezbjeđivanjem zbjegova i skupština rodoljuba i pravoslavnih sveštenika, pa usmjeravanjem rezervi hrane i, ujedno, održava vezu s vrhovnim komandantom, koji izmiče ka Vrbnici…

Oj Kupresu, bog te kleo…

Vrhovni komandant je, na sjednici CK i VŠ u Vrbnici – pustopoljini Zelengore, bio kratak: ovdje nam nema o(p)stanka, a u Istočnu Bosnu, u Srbiju (preko Sandžaka) i u Crnu Goru – povratka. Dakle: marš u Zapadnu Bosnu i ka Dinari, radi povezivanja sa tamošnjim snagama NOP-a. Toliko. Sve ostalo je „palo” u zadatak načelniku VŠ, uz „asistenciju” najstarijeg i poštovanog vojnika, pukovnika Sava J. Orovića. Arso je 20. juna, stojeći na ovećem panju, pred komandantima i komesarima izložio cilj marša na Zapad i marševski cilj, ukazao na etape i pravac kretanja, procjenu situacije, način ishrane, odnos sa narodom, brigu za ranjenike. Na onoj panjini, ogrnut nekom sivom kabanicom i raširenih ruku da bi uvjerljivije objasnio pohod na taj put pun neizvjesnosti, Đilasu je – kako mi je objašnjavao nedugo pred svoju smrt (1995) – ličio „na neku mrku orlušinu: visok, mršav, usukan od gladi i nesanice”. Pukovnik Orović će u čuveni „Ratni dnevnik”, očevidno po naknadnom sjećanju, zapisati kako je Arso, sa te panjine, govorio da „disciplinu na tom pohodu treba učvrstiti po primjeru Crvene armije”, a izviđačku i obavještajnu službu, borbeno obezbjeđenje i budnost stalno jačati, „imajući na pameti istinu da su srpske trupe zbog propusta u tome izgubile Maričku bitku” (1371). Za ishranu je obezbijedio iz rezervi VŠ „više zlatnog i srebrnog novca, kao i nešto lira i kuna”.
Zapovijest, sročenu prema „Ratnoj službi”, saopštio je 22. juna, uručujući svakom komandantu i skicu marša njegove brigade, sa vidno objeleženim etapama koje dnevno treba savladati, sve urađeno prema jedinoj topografskoj karti u Vrhovnom štabu, (sa)čuvanoj u oficirskoj torbici njegovog načelnika.

Došlo na red “ogovaranje” vrhovnog komandanta

U Vrbnici ostaju, Peta „Savina” brigada i Hercegovački odred, u svemu oko 1.200 boraca; oni će, pod komandom Save Kovačevića i Vlada Šegrta, štititi bolnicu sa 170 teških ranjenika i veliki zbjeg, djelujući „prema razvoju situacije”, pa ili nazad, ili za Udarnom grupom.

Na marš se krenulo u dvije kolone sa po dvije proleterske brigade sa 3.800 boraca, a na odvojenim pravcima. Desnu kolonu su, u ime VŠ, vodili Arso i Đilas. U njoj su bile 2. srpska i 4. crnogorska proletrska, sa komandantima Ljubom Đurićem i Pekom Dapčevićem na čelu. U Pekovoj koloni, kao član Politodjela, Arsova je supruga Senka, a u sanitetu Prve, kod Koče, sestra Miluša.

Operativna pauza

Kolona „dešnjaka” je, noću 4. jula, „pregazila” slabije postaje u Hayićima, Pazariću i Tarčinu, doslovno na vratima Sarajeva, pa produžila i osvojila Kreševo, a slistila bi i posade Kiseljaka i Fojnice da i njemačka 718. divizija „nije znala za jadac”. Poslije tog ratnog pohoda su i Đurić i Arso brigadama proletera i sebi dali pravo na kraću operativnu pauzu. Evo i njih dvojice na planini Zecu, opušteni koliko se to u ratu može biti. Riječ po riječ, pa na red dođe i „ogovaranje” vrhovnog komandanta. Đurić će kasnije zapisati da je Arso, sem ostalog, „opravdavao Titovu prekost”.
Ponekad vrhovni komandant, veli, „plane, ali se brzo odljuti. Tita najviše nerviraju polovično i traljavo izvršeni zadaci. Zato se svi oko njega staraju da ga ne ljute. Pored toga, briga za Titovu bezbjednost stalno im je na umu”. Rekao je Arso da je Tito „obdaren strateg” i da mu se on „divi ne samo za političku strategiju već i na bojnom polju, što je nevjerovatno teško u ovim uslovima u kojima mi vodimo narodno-oslobodilačku borbu, koju nam još komplikuju domaći izdajnici”.
Veličajući vrhovnog komandanta, po Đuriću, načelnik Vrhovnog štaba je nastavio: „Kad sam došao na ovu dužnost strepio sam od prevelike odgovornosti od posljedica eventualnih pogrešnih poteza. Međutim, brzo sam se rasteretio od ove more, jer je Tito, kao vrhovni komandant, u strateškim zahvatima predviđao i takve detalje da sam ja ostajao bez riječi. I ne samo to, već se iza svake strateške kombinacije nazirala dalja strateška perspektiva, koja je ulijevala vjeru u naše uspjehe. Međutim, kad se radi o komandovanju našim jedinicama, odnosno o „zatvaranju rupa” u težim situacijama, tad pojedini članovi VŠ reaguju nervozno i naprečac. Tom momentalnom raspoloženju i ja ponekad podležem – rukovođen bezbjednošću Tita i Vrhovnog štaba…”.

“Postupite po mom naređenju”

Pred desnom kolonom Arso je, obavještavajući o tome Tita, prodro u dolinu Vrbasa, ali ni sa osvajanjem Bugojna i dva Vakufa nije išlo. Tako i sa Kupresom, koga će Druga proleterska ubrzo čak tri puta bezuspješno napadati. Pa Arso, po koji put shvata da se gradovi u direktnim napadima i bez artiljerije, i pored sve spremnosti proletera i za „juriše na nebo”, ne mogu ni osvajati ni zadržati, već da se strategijski cilj može postići promjenom pravca prodora i primjenom drugačije taktike. Uostalom, potporučnik Pero Radević se sjećao kako je Arso komandantima pred Titom, na Vrbnici i na osnovu surovih iskustava iz opracije „Trio”, objašnjavao kako neprijatelja, „umjesto direktnih napada na varoši, treba izvlačiti iz kasarni i uopšte naseljenih i utvrđenih mjesta na otvoreni prostor i tu ga počesno tući, najvećma iz zasjeda i na partizanski način, sopstvenom ratnom vještinom, u vrijeme kada to vlastitim trupama najviše odgovara”. Greške su se, međutim, ponavljale sve do prilaza Kupresu, a cijena su bili ne samo neuspjesi već i velike žrtve. Pa Arso, povodom naređenja da se osvoje Livno i Kupres, piše Titu pismo i predlaže da se ti garnizoni „eventualno blokiraju partizanskim snagama, a glavninom – grupom proletrskih brigada – zaobiđu s juga, i to u širokom luku”. On uz to – ne čekajući odgovor – piše uputstvo štabovima brigada o tome kao noću osvajati naseljeno mjestom, u čemu je, od Pljevalja do Bugojna, stekao vala bogato iskustvo. Vrhovni komandant ga, stolujući u vili na Cincaru, ne ostavlja u neizvjesnosti: brzo mu, već 30. jula u 8,20 sati, otpisuje da odbija njegov „prijedlog da VŠ sa proleterskim brigadama napusti tadašnju teritoriju i nastavi prodor kroz Dalmaciju i Liku i dalje na sjeverozapad”. Ponavlja svoju naredbu da Druga proleterska (ponovo) napadne Kupres, a on, Arso, sa grupom proleterskih i krajiških bataljona „izvede napad na Livno”. Da ne bi potčinjenim ostavio prostora za nedoumice ili odlaganja, pismo završava: „Postupite po mom naređenju i sopštite nam o izvršenim pripremama”.

Na jednom rukavu lik kralja Petra, na drugom Staljina

Arso i Đurić pokušavaju još jednom da prekinu uzaludno krvoproliće: prvi Titu piše kako „lično misli da Kupres više ne treba napadati, bar za izvjesno vrijeme, jer je momenat iznenađenja prošao”, a drugi tvrdi da njegova brigada Kupres, „poslije tri neuspjela noćna napada, ne može zauzeti bez artiljerije”. Uzaman, Tito je odlučno ostao pri svome, naglašavajući: „Kupres mora pasti!”

Komandujući sa 7 bataljona, Arso je, u noćnom napadu izvršenom 4/5. avgusta, osvojio Livno, s tim što je branilac ostao da drži kasarnu (utvrđenu kuću Mitrovića), crkvu i stočnu pijacu. Pa i to je, pod njegovom i Rankovićevom komandom, likvidirano. Hrabrošću, a bogami i žrtvama Kočinih i Volođinih proletera.

Neobičan susret

U oslobođenom Livnu načelnik Vrhovnog štaba se srio s jednom – i za one ratne prilike – neobičnom ličnošću. Kod Rankovića je, u živom razgovoru, zatekao grmalja naoružanog i zaraslog u bradu, koji je na kapi imao trobojku a na oba rukava izvezene oznake – na desnom lik kralja Petra, a lijevom Staljina! Kad je Arso ušao, Ranković je sagovorniku rekao: „Evo ti, Cvijo, načelnika vrhovne komande sve proleterske vojske; sa njim vidi možeš li takav pod našu komandu, a biće kako on naredi”. Na to „bradonja”, četrdesetogodišnjak, skoči na noge lagane, ukipi se pred Arsom i raportira: da je on Cvetko Pajčin zvani Cvijo Oraščić, rodom iz livanjskog sela Sajkovića, komandant bataljona „Starac Vujadin” od 800 boraca, sve „ustanika protiv ustaških zlikovaca i sve Pavelićeve vojske”, da želi da se bori zajedno sa proleterskom vojskom koja je tako vješto i hrabro osvojila Livno. Mjerkajući ga i smješkajući se, Arso mu je pružio ruku koju je ovaj zgrabio i dobro prodrmao – sve iz stava „mirno”. Rekao mu je da stane „na mjestu voljno”, ali on to nije prihvatao smatrajući, vjerovatno, svojim pravom da izabere stav iz kojeg će razgovarati s „načelnikom vrhovne komande”, još, kako je čuo, „generalštapcem”! Arso mu je onda, malo i u šali, naredio da stane „na mjestu voljno” i rekao da sa zajedničkim učešćem u borbi „protiv ustaša i Pavelićeve sve vojske” neće biti problema, ali se njima moraju pribrojiti i okupatori i svi njihovi saradnici, a uz to nositi ujednačene oznake i, svakako, obrijati brada. Odgovorio je da je bradu „pustio” kad je kapitulirala država i zarekao se da je, po starom četničkom običaju, neće obrijati dok se u zemlju ne vrati kralj. Arso je uzvratio da zna za taj običaj i poštuje ga, jer je bio zarok pravih, izvornih, četnika, kakvih nažalost, više nema. „E, ja ovog trenutka naređujem mojoj vojsci da prišije petokrake, a sebi da se obrijem i to, za kaznu – nasuvo”! Ponuđen mu je brica, ali je on ostao pri svome. Ima još živih Sandžaklija koji se sjećaju kako je sam sebe „ogulio”, a onda – onako utegnut opasačem, okićen redenicima i bombama, osrednjeg rasta, ali nabijen, lijepo razvijen, izbrijan i mladolik – nastavio razgovor s načelnikom Vrhovnog štaba, sada sjedeći i opušten. Bio je, pričao je, malo fizički radnik – kaldrmdžija u Beogradu, malo trgovac bakalukom u svom selu, a najviše švercer konja preko stare austrijske granice između Dalmacije i Bosne, što je bilo najberićetnije. Od 27. jula 1941. komanduje odredom koji dugo nije pripadao ni jednoj vojsci; tukli su se za zaštitu srpskog naroda, a sada su bataljon 5. krajiškog odreda koji je za oslobođenje Livna dao i jedan top.

Garantovao Rankoviću

Nešto opušteniji, rekao je Arsu da u bataljonu ima i dva „svoja oficira” – jedan mu je „perovođa”, a drugi „vojni savjetnik”. K njemu su umakli iz Sinja, izjavljujući da su spremni da se tuku protiv ustaša i ostali su uz njega, podjednako hrabri i odani. Arso je u daljem razgovoru doznao da je riječ o artiljerijskom kapetanu V klase Branku Obradoviću, porijeklom Pljevljaku, i majoru Rudolfu Primorcu, rođenom u Sutomoru-Bar, komandantu bataljona iz Aprilskog rata, poznatom po odlučnom oružanom otporu ustašama na pravcu Mostar-Nevesinje. Odmah je za obojicu garantovao Rankoviću, a za Primorca još i politički komesar 3. proleterske Velimir Jakić, koji je s njim, kao rezervni oficir, učestvovao u tim borbama. Bataljonski „pisar”, odjeven u debeli vunjeni džemper i utegnut opasačem na kome su visili „valter” i grozd bombi, odmah je prekomandovan u proleterske jedinice i biće prvi komandant Artiljerijskog diviziona i načelnik Odeljenja artiljerije VŠ.

Neki drugovi su našli čak i ljubavnice

Načelnik Vrhovnog štaba je te “raspojasane proletere” branio od ortodoksnih moralista, ukazujući na neophodnost da se mladi ljudi u ratu malo i opuste, ali ne i raspuste, već da se “očuva mjera, pa će biti još bolji ratnici”. I bili su – mimo sve vojske…
Major Primorac ubrzo postaje načelnik Štaba 3. udarne divizije, potom 2. udarnog korpusa i Glavnog štaba Srbije, a od decembra 1944. je pomoćnik Arsov i, na samom kraju rata, šef Jugoslovenske vojne misije u Moskvi. Obojica će biti ratni generali. Izmičući iz Sinja, utočište su našli u Livanjskom polju kod Cvije Oraščića, koji je bio „Srbin i komandant vojske koja nikome nije pripadala”, ali se žestoko tukla protiv ustaša. Cvijo je bio popularan komandant, hrabar čovjek i vješt binjadžija, pa su ga zvali „Dinarski Buđoni”; pričalo se da je više konja pod njim u borbi pogođeno, a o njemu su već i pjesme pevane.
Cvijo je, sa 720 Krajišnika, u februaru 1943. ušao u sastav 2. proleterske divizije i postao zamjenik njenog komandanta Peka Dapčevića, gdje ga, ipak – sticajem ratnih okolnosti – neće mimoići metak ratnih drugova, na dalekom Ozrenu a poslije Sutjeske.

Kad se Đilasu “otme”

U Livnu, gradiću od oko 2.500 duša, proleteri su se – bjeleži Luka Božović u svom memoarskom zapisu – opustili, dodajući: „Neki drugovi su se pročaršijali. Našli su čak i ljubavnice. Stalno se odlazi na priredbe”. Načelnik Vrhovnog štaba je te „raspojasane proletere” branio od ortodoksnih moralista, ukazujući na neophodnost da se mladi ljudi u ratu malo i opuste, ali ne i raspuste, već da se „očuva mjera, pa će biti još bolji ratnici”. I bili su – mimo sve vojske …
Poslije oslobođenja Livna na Cincar je, po pozivu na referisanje i zarad prijema zadatka za osvajanje Kupresa, stigao Arso. Evo ga, 9. avgusta uveče, kraj razbuktale vatre, s Milutinom, Đilasom, Savom Orovićem, Blažom Jovanovićem i Dedijerom. Slušaju Radio-London. Spiker kaže kako „Sandej tajms” piše da „engleska vojska studira taktiku Draže Mihailovića u borbi protiv Njemaca”. Otelo se Đilasu: „Eto, Arso, ču li ovo, a tvoju taktiku niko i ne spominje”. Primjetno ljut, Arso je odgovorio „da će spominjati i te kako, ali ne moju već partizansku”. Okrenuli su na Moskvu. Hor jednog od sovjetskih komesarijata, pod dirigentskom palicom čuvenog Isaka Dunajevskog, pjevao je „u čast partizana Jugoslavije”. Smješkajući se i pokušavajući da, svojim zvonkim bas-baritonom, „uhvati” melodiju, Arso se oglasio: „Rekoh li ja, druže Đido, da će se čuti, pričati i pisati, pa i pjevati o našim partizanima i njihovoj borbi”.

Osvojiti Kupres

Na red je došlo osvajanje Kupresa, sa čime se Titu mnogo žurilo, uz naglasak – da „mora pasti”. Do 3. avgusta grad je bezuspješno i uz velike žrtve (33 izbačena iz stroja) bar tri puta napadala 2. proleterska brigada, sa kojom je, u ime Vrhovnog štaba, bio Sreten Žujović. Imajući sa lica mjesta podatke o toku i ishodu tih bezuspješnih napada i dobro upućen u jačinu i sistem odbrane grada, Arso je i ovdje ponovio da je protiv, ali Tito to nije uvažio, već bio spreman samo da čuje raport o padu te ustaške tvrđave, što bi javio Moskvi, s tim što je prethodno – gnevan zbog strašnih zločina „mesnih ustaša” – naredio da se spali više okolnih naselja, među kojima i po zlu čuvena Zlosela. Naredio je, piše Đurić, da se „spale kuće iz kojih je pucano”, ali se odmah moglo, na licu mjesta, pitati: a iz koje nije? Planule su kuće, škole. Đurić opisuje: „Počele su eksplozije zaostalih mina i bombi Zloseljana, koje su se miješale s rikom goveda, plačem i zapomaganjem djece i žena, jurnjavom stoke kroz vatru i dim”. Žujović je Đuriću rekao da „više nikad ne bi dozvolio paljenje kuća”. Nejač je, s nešto spašene stoke i štogod najnužnije imovine, umakla u Kupres, dok su se domaćini, tačnije sve sposobno da upotrebi oružje, nalazili na položajima, gledajući u odbrani grada jedinu mogućnost vlastitog spasenja.
Kao ni onaj prijedlog o obilasku tog prostora „u širokom luku”, Tito nije usvojio ni Arsovu strategiju da se Kupres više ne napada, jer se sve u njemu „naoštrilo” za odbranu.
Kupres je bio istureni neprijateljev garnizon i tvrdo ustaško uporište. Cijenjeno je da bi se njegovim osvajanjem ne samo stvorio pouzdan oslonac za dejstva ka dolini Vrbasa i Neretve i prema Dalmaciji, te otklonila opasnost od neprijateljevih napada ka Livnu, Glamoču i dolini Plive, već i znatno poboljšala politička situacija na tom širokom području, što je značilo da bi se mogao očekivati još veći priliv boraca.

U selima oko Kupresa ljubili ga i kitili sedlo peškirima

Da bi se objedinila dejstva svih jedinica – a njih je sada bilo više, jer je u borbeni poredak, za direktni napad na grad, uvedena i 1. krajiška, tako da je sada bilo 16 bataljona sa oko 2. 400 boraca, dok je za demonstrativna dejstva prema Donjem Vakufu i obezbjeđenje od Bugojna uvedena 5. crnogorska brigada – formiran je Operativni štab Kupreških snaga

Neprijatelj je takođe bio svjestan značaja držanja tog uporišta, pa je utvrđivanju i odbrani Kupresa posvetio posebnu pažnju. Sem ostalog, u Kupres je 25. i 26. jula, nakon uspješne odbrane Bugojna i Donjeg Vakufa, prebačen dobar dio ustaške „Crne legije”, tako da je lični Pavelićev izaslanik i komandant odbrane ovog saobraćajnog čvorišta, pukovnik Franjo Šimić, imao na raspolaganju 1.500 ustaša i mjesnih „milicionera” čuvenih po zvjerstvima, bateriju brdskih topova i oklopni automobil. Uz to, po potrebi je i posade u Bugojnu, Donjem Vakufu i Travniku mogao upotrebiti za intervenciju prema Kupresu. Grad je, inače, imao solidno organizovanu odbranu: mjesto u cjelini dobro utvrđeno, sve zgrade zidane od tvrdog materijala pretvorene u otporne tačke, dok su okolna sela, sa brojnom ustaškom milicijom, predstavljala pouzdanu spoljnu odbranu. Mahom ogrezli u zločinima, ustaše i milicioneri su bili spremni da se bore do zadnjeg metka, tim više jer su branili zbjeg svoje rodbine, sopstvenu imovinu sklonjenu u gradu i, na kraju, vlastite živote. Znale su se brojke o jačini odbrane grada, znalo da se u njemu sklonio zbjeg od nekoliko hiljada duša, dobrim dijelom spremnih da brane sebe i svoje, ali biće da Tito sa odlučnošću odbrane do posljednjeg daha i metka, ipak, nije računao kada je naredio da se napad izvede snagama 2. i 4. proleterske i 10. hercegovačke brigade, dva bataljona 3. sandžačke i devet četa Krajišnika. Nije znao za samouvjerene poruke kupreških ustaša Paveliću: „Ako nijesi siguran u Zagrebu – dođi kod nas u Kupres”!

Poginuo 51 borac

Napad na Kupres je izveden 11. avgusta u 21 sat, po zapovijesti koju je izdao Arso, koji je, u ime Vrhovnog štaba, objedinjavao dejstva svih jedinica, odnosno 12 bataljona angažovanih u toj operaciji. On je, rukovodeći se iskustvima, naredio da se manje jedinice infiltriraju u grad, a iz svake brigade po jedan bataljon zadrži u rezervi – radi prihvata za slučaj neuspjeha. Jedinice napadača su, nakon osvajanja okolnih sela, dočekane snažnom vatrom odbrane, pa uglavnom posustale pred spoljnim uporištima, sem što su 2. proleterska i djelovi 3. krajiškog odreda uspjeli da u prvom naletu zauzmu spoljna uporišta na svojim pravcima napada i sa dvije čete prodru u grad, ali su one, ostavši usamljene, izbačene u protivudaru ustaša. U zoru su sve jedinice napadača bile izložene vatri na obodu grada, pa su ustaše izvršile snažan protivnapad i nanijele im znatne gubitke, naročito 2. proleterskoj brigadi. Iz stroja je u uličnim borbama izbačen 51 borac.

Organizovanje ponovnog napada

Ne odustajući od odluke da se likvidira ustaško uporište Kupres, vrhovni komandant je naredio organizovanje ponovnog napada, i to naredne noći, ali za taj napad nije mogla stići 2. proleterska brigada. On je tada – iz podataka koje mu je dao Arso – tačno znao jačinu odbrane grada i shvatao da će se ne samo 1.500 ustaša već i stotine ostalih zlikovaca boriti do posljednjeg, svjesni da im nema odstupanja i posustajanja, ali je pitanje osvajanja tog utvrđenja – koje je nazivao „ustaški Alkazar” – smatrao pitanjem ličnog prestiža i časti političke vojske kojom komanduje, pa nikome nije dozvoljavao pravo na posustajanje pred utvrdama, u čemu su ga podržavali delegati Vrhovnog štaba kod 2. i 4. proleterske brigade, Sreten Žujović i Pavle Ilić. Inače, napad na Kupres naročito su pozdravljali Srbi iz sela Vukovsko, Ravno, Rilić i Malovan – žrtve ustaških zlikovaca, ostali bez igdje ičega, sa kućama u zgarištu. Oni su proletere smatrali zalogom svoje slobode. Arso je kroz ta sela prolazio na konju, sa omanjom pratnjom. Čuvši o kome je riječ, narod mu je kitio sedlo peškirima, a starije žene su pokušavale i da mu ljube čizme, što je produbljivalo borbenu, osvetničku, atmosferu uoči napada.
Da bi se objedinila dejstva svih jedinica – a njih je sada bilo više, jer je u borbeni poredak, za direktni napad na grad, uvedena i 1. krajiška, tako da je sada bilo 16 bataljona sa oko 2.400 boraca, dok je za demonstrativna dejstva prema Donjem Vakufu i obezbjeđenje od Bugojna uvedena 5. crnogorska brigada – formiran je Operativni štab Kupreških snaga.

Oj Kupresu Bog te kleo, najbolje si oduzeo

Ustaše odbile pet uzastopnih napada partizana. Samo u Drugoj proleterskoj svaki četvrti borac izbačen iz borbenog stroja. Crnogorci, na prvom borbenom predahu, “krenuli” kolo žalosti…

Za komandanta je imenovan pukovnik Savo Orović, a za njegovog zamjenika major Vojislav Đokić, obojica članovi Vrhovnog štaba. Prethodno je Arso, u razgovoru s vrhovnim komandantom, govoreći kako je ponovljeni napad na Kupres „nastavak krvoprolića”, odbio da u uličnim borbama komanduje – čak i po cenu da bude smijenjen, ali da pristaje, da želi da učestvuje u tom jurišu sa mjesta i dužnosti koja mu se odredi. Ostajući pri svojoj odluci da „Kupres noćas mora pasti”, Tito mu je odredio da, u ime Vrhovnog štaba, koordinira dejstva jedinica koje su napadale sa zapadne strane.
Pukovnik Orović, savjestan kako ga je Bog dao, održao je čak i savjetovanje sa štabovima brigada, na kome je detaljno razradio plan napada naređen za 13/14. avgust, a zapovijest uradio „po svim pravilima ratovodstva”, kako je 30 godina kasnije „govorio za istoriju”.

Strahovita noćna borba

Razvila se strahovita noćna borba za solidno utvrđeno naseljeno mjesto. Djelovi 4. proleterske i 1. krajiške brigade, probijajući se kroz zaprečnu vatru i uz velike gubitke – uspjeli su da, kako su se i zavjetovali vrhovnom komandantu, prodru u grad, ali su se u zoru, pred ogorčenim otporom i protivnapadima ustaša, morali povući. Ostale jedinice su jurišale frontalno – preko polja, na rovove i utvrđene zgrade, pa su u tome zaustavljene i bile izložene velikim gubicima. U zoru su ustaše izvršile snažan protivnapad i partizanske snage odbacile na svim pravcima. Bez uspjeha se, eto, završio i drugi – a kad se ubroje i ranije izvedeni napadi 2. proleterske brigade, onda četvrti, ili čak peti po redu – uzastopni napad na Kupres. Razlog za neuspjeh je, nema sumnje, taj što je napadač potcijenio neprijateljeve snage i njihove odbrambene mogućnosti.
U toj, dotad najžešćoj, borbi u naseljenom mjestu, partizanske jedinice su pretrpjele velike gubitke: poginulo 98 i ranjen 141 borac i rukovodilac, dok je neprijatelj u prvom napadu imao samo 56 izbačenih iz stroja. Iz 4. crnogorske proleterske u drugom napadu na Kupres 64 boraca i starješina je poginulo i 51 ranjen, a u borbama u gradu i, naročito, oko njega iz 2. srpske proleterske je 37 poginulo, 65 ranjeno i 4 nestala. Ove dvije brigade su, na maršu i u borbama od Vrbnice do Kupresa, dakle u 50 ratnih dana, bile najveći gubitnici: brojno stanje 2. proleterske je sa 836 spalo na 505, što znači da je svaki četvrti „ispao” iz borbenog stroja; 4. crnogorska je od napada na Hadžiće (4. jul) zaključno sa Kupresom – prema izvještaju njenog komesara Mitra Bakića od 24. avgusta – imala 115 poginulih i 115 ranjenih. Među Crnogorcima poginulim na Kupresu bio je i Pekov zamjenik Špiro Mugoša, podgorički glumac i novinar.

Dirljivi izvještaji

Kad je riječ o gubicima 4. proleterske brigade na Kupresu, Boško Đuričković, komesar njenog 2. bataljona – koji je u ovom napadu od 119 boraca imao 33 poginula i 20 ranjenih, što znači 45 odsto izbačenih iz stroja – u svojim memoarima bjeleži pojedinost koja je uslijedila odmah poslije noćne akcije:
„Raporti koje su u Štab brigade donosile starješine bili su zaista dirljivi. Drugovi su se gušili u suzama. Svi su znali da naša borba iziskuje mnogo žrtava i da smo tek počeli da ih dajemo, ali ipak neizmjerna drugarska ljubav i pomisao na poginule drugove koji su bili spremni da izvrše svaki zadatak natjerivali su suze na oči. Ali iz svega toga je izvirala i čvrsta riješenost za dalje borbe i pobjede nad neprijateljem”.
Već sjutradan su Crnogorci, na prvom borbenom predahu, „krenuli” kolo žalosti, kroz krupne muške suze pjevajući:

Bacač ore bombe tresu
To je borba na Kupresu.
Oj Kupresu, Bog te kleo
Najbolje si oduzeo …

Slobodna teritorija sa atributima države

Oslobođenjem u centralnom dijelu zemlje slobodne teritorije od oko pedeset hiljada kvadratnih kilometara nazvane Bihaćka republika, sa osnovnim atributima države: teritorija i stanovništvo, sistem vlasti i vojna sila – u potpunosti je ostvaren cilj ofanzive

Naknadno i napokon će i član Politbiroa i Vrhovnog štaba Sreten Žujović Crni – inače najuporniji zagovornik oba napada grupe brigada na Kupres – shvatiti da je taj grad bilo nemoguće osvojiti, pa ga nije trebalo ni napadati, već samo blokirati, što je Arso od početka i u pravo vrijeme zagovarao. Dedijer je zabjeležio zapažanja Crnog:
„U Kupresu su najodabranije Pavelićeve snage. Bore se na život i smrt. Idu stojeći i pucaju iz puškomitraljeza. Borbe su bile teške. Prsa u prsa. Gubici su veliki i na jednoj i na drugoj strani”.
Pričao je kako mu je zarobljeni ustaša rekao: „Ako padne Kupres, onda partizani mogu da sjednu u vlak, pa pravo u Zagreb”. Tome Dedijer dodaje: „Nije mnogo pretjerao”, s napomenom: „Ako uništimo Francetićevu „Crnu legiju” pola posla je gotovo s Pavelićevom vojskom”.

Formirano devet divizija…

Oslobođena su i utvrđenja Mrkonjić-Grad, Jajce i Bihać, u čijem se osvajanju ispit „uz proletere”, položili i Krajišnici, pod komandom Koste Nađa. Tako je značajno proširena slobodna teritorija, organizovana narodna vlast, formirani nove brigade i odredi, pa time stvoreni uslovi za izvođenje ofanzivnih dejstava ka Baniji i Kordunu, Dalmaciji i Lici, pa i za intenziviranje borbi u Sloveniji. Oslobođenjem u centralnom dijelu zemlje slobodne teritorije od oko 50.00 km2, nazvane Bihaćka republika, sa osnovnim atributima države: teritorija i stanovništvo, sistem vlasti i vojna sila – u potpunosti je ostvaren cilj ofanzive, u koju se iz Vrbnice prije 4 mjeseca, krenulo na Zapad.
Tako su stvoreni i uslovi da se, već prvih dana novembra, formiraju prvih 9 divizija i dva korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) – operativne oružane sile NOP-a, u čemu je Arso, po svom položaju u vojnoj organizaciji i sa znanjem i iskustvom generalštapca, imao prvorazrednu ulogu, ostvarujući svoje zamisli još iz ustaničkih dana. To i kad su u pitanju formacija i naoružanje, komandovanje i taktika, pa i izbor komandnog sastava, gdje je, u saradnji sa neospornim „kadrovikom Revolucije” Rankovićem, imao ključnu ulogu u izboru komandanata, ističući u prvi plan sposobnost i stručnost, te uspješnost u izvođenju borbi i bojeva.

Osnovana Vojna škola

Radio je marljivo i odgovorno, stručno i naporno, bogme i danonoćno, pa pravio i neminovne greške. Ponekad je, recimo, odveć insistirao: na postrojavanju borbenog poretka prema odnosu snaga; na tvrdoglavom istrajavanju na usvojenoj odluci; na strogim pravilima vojničke subordinacije, podjednako u komandovanju i izvođenju borbenih dejstava; na centralizovanom prikupljanjeu ratnog plijena. Ponavljao je: „Osnov svakog vojnog preduzeća jeste čvrsta organizacija. Vojska ne trpi nikakve improvizacije. Naročito ne u tako teškim uslovima života i rada kakvi su u partizanskom ratovanju. Treba mnogo sistema i smisla da se organizuje otpor naroda pritiscima fašističke čizme”. To su kao principe i istine prihvatali i pretpostavljeni i potčinjeni, ali i smatrali da ponekad nametnuti uslovi diktiraju elastičnost i improvizacije, promjenu i primjenu odluke, a on im je na to uzvraćao istinom da to „podrazumijeva pogibiju novih desetina i stotina mladih glava”.
Da bi se stručno osposobili predvodnici tih „vojnih preduzeća”, osnovana je i Vojna škola NOVJ, na čijem je čelu postavio pukovnika Sava J. Orovića. Upućujući ga na dužnost, dao mu je konja sedlenika i jaku vojničku pratnju, sa zadatkom da u Donjem Lapcu organizuje školovanje po pedesetak starješina na Višem i Nižem tečaju. Na njima će se, u intenzivnom jednomjesečnom školovanju, osposobljavati starješine od komandira četa do komandanta divizije. Time je počeo rad vojnih škola koje će, od tada do Dana pobjede, završiti 28.030 starješina.

Idi u Sloveniju da pomogneš drugu Bevcu

Ispraćajući i komesara Škole, inžinjera Milentija Popovića koji se sa starim pukovnikom prvi put sretao na istom zadatku, rekao je, kao preporuku, da je Orović, ponosni sin plemena Vasojevića i Savin zamjenik iz ustanka, „veoma stručan i odgovoran, radan i disciplinovan oficir, visokih etičkih i patriotskih nazora, epski nadahnut i lično veoma hrabar čovjek, ali kao pukovnik i član Vrhovnog štaba preosjetljiv na odnos mlađih po činu i godinama prema njemu, a i prema njegovoj supruzi Joški, po narodnosti Čehinji, pa ga, kad god je u pravu, treba javno podržati, a za eventualne slabosti kritikovati na osami i biranim riječima. On mu je po komesaru – uz želje za „uspjeh u izuzetno važnom poslu” i izvinjenje što, „zbog iskrslih zadataka”, ne može prisustvovati početku rada kurseva – poslao (u Bihaću pronađeno) Pravilo o borbenoj upotrebi bataljona.

Svečani ispraćaj

U jednom od vagona šumske željeznice na Oštrelju, u kojima je bilo sjedište Vrhovnog štaba, Tito je, u svom „kabinetu”, 14. novembra uveče organizovao, sa desetak najbližih saboraca, svečani ispraćaj Arsa u vojnu misiju u Sloveniji, a po odluci CK. Arso je stigao sa Terzićem, kome je upravo predao dužnost svog zamjenika do vlastitog povratka, svi su vjerovali u brzog. Iz torbice je izvadio i na sto postavio bocu italijanskog konjaka koju je na dar dobio od Save i Šegrta, pa ju je čuvao za Svetog Aranđela (21. novembar), krsnu slavu svog oca Radivoja – da popiju za dušu mrtvih i sa željom za pobjedu, ali rastanak je tu, toga dana biće na stotinak kilometara jedni od drugih. Našlo se i nešto pršute u Terzićevim bisagama, što su mu, za srećan put, poklonili Dalmatinci. Čašica po čašica, uz omamnu pršutu, pa se odveza jezik i onima koji su važili za suzdržive u razgovoru; ču se i pokoji vic; vesela priča o lijepim Slovenkama koje će dočekati Arsa; žal za zavičajem i godinama mira. Za ovu priču je zanimljiv Titov dubok uzdah što Arsa mora uputiti u Sloveniju: „Teško će se u Vrhovnom štabu bez tebe, ali si tamo, u ovoj situaciji, potrebniji. Moramo i tamo stvoriti vojsku koja će, sa svojim operativnim jedinicama i partizanskim odredima, biti neizdvojiv dio zajedničke NOV i, ujedno, Sloveniju sačuvati za Jugoslaviju; i da hoće, Slovenci to sami ne umiju, a svakako bez naše pomoći ne mogu, pa idi da pomogneš drugu Bevcu”. To je i suština punomoćja koje je dobio, adresirano na Kardelja, uz debele vunjene čarape Titu darivane od Bišćenki. Punomoćje Arso nikada neće pročitati, kao što neće biti ni objavljeno do Kardeljeve (1979) i Titove (1980) smrti, ali se upućuje za komandanta Glavnog štaba za (GŠ) Sloveniju, a poručnik Milovan Šaranović za njegovog zamjenika, sa ovlašćenjem da reorganizuje partizanske jedinice Slovenije, pa stvorene brigade i divizije učini dijelom NOV-a Jugoslavije. Sve zapućene na dalek i neizvjestan put, odjevene u nove uniforme i sa oznakama proletera, 15. novembra je primio Tito. To su bili Arso i još 12 biranih starješina, sa pratiocima Arsa i Šaranovića. Primio ih je vrhovni komandant, već dobrano umoran od Kardeljevih moljakanja da mu, ako ikako može, „pošalje kojeg kadra, sposobnog operativca”, a da se slovenačkim garnizonima pozajme bar tri ili četiri minobacača, makar mali topić, mitraljez sa municijom itd.

Svega 3.600 boraca

Sa Oštrelja „Arsova grupa” je krenula 17. novembra; sjeli su u neku starudiju od kamiona, ali je motor ubrzo izdao, pa su nastavili pješice. U Bihaću su, na konaku, gledali Gogoljevog „Revizora” u izvođenju Kazališta narodnog oslobođenja. U Žumberačku goru su zagazili 26. novembra.
Javio se vrhovnom komandantu sa marša Hrvatskom: zapažanja o jedinicama i komandovanju, dogovori o sadejstvu s Slovencima. Svako pismo završava: „Primite naše drugarske pozdrave sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’! Pozdrav Arso”.
Od prvog koraka po slovenačkom tlu analizira oskudne i nesređene podatke o jedinicama, prikuplja i reorganizuje partizanske odrede, izdaje direktive, raspoređuje na ključne položaje po operativnim zonama „kadrove” koje je doveo sa Oštrelja. Zbrajajući, došao je do podatka o oko 3.600 boraca, raštrkanih po šumetinama od Primorske do Štajerske.

Otpor prema grupi “južnjaka” i “Titovih oficira”

Kardelj je od VŠ tražio jednog dobrog operativca, a dobio je, kako će mu ubrzo pisati Terzić, „najboljeg među nama, sa 12 biranih”. Ali je od prvog koraka trpio opstrukciju dotadašnjih komandanata GŠ, Franca Leskošeka Luke i Ivana Mačeka Matije, o kojima je Tito, šaljući mu Arsa, pisao Kardelju: za prvog, da „za komandovanje zaista nema smisla, a kamo li vojnog znanja”, a za drugog da je „vrlo dobar naš politički radnik, ali za komandanta nema nikakvih uslova, jer niti je bio vojnik, niti je prošao u toku rata kroz bilo kakvu jedinicu kao komandir, a kamo li komandant”. A oni su komandovali u nedavno završenoj „Velikoj ofanzivi”, koja se i zbog toga, po Titovoj ocjeni, mogla „još katastrofalnije završiti”.

Bez podrške Kidriča

Sada je Arsu trebalo brzo i efikasno raditi, u čemu, sa „grupom Titovih oficira”, nije imao podršku ni komesara Borisa Kidriča ni dotadašnjeg zamjenika komandanta pukovnika Rada Avšiča. Ali on o tome ni riječi u pismu vrhovnom komandantu od 12. decembra, pisanom na 6 stranica, zelenim mastilom i ćirilicom, na papiru velikog formata, sa linijama. Arso izvještaj o zatečenom stanju počinje o onome na šta se Kardelj u svojim pismima Titu najviše jadao – o Beloj gardi. Po Arsovoj ocjeni to je „jedna obična mizerija. Ona nema nikakve borbene sposobnosti, niti vrijednosti. Da mi je imati Prvu proletersku brigadu cijelo pitanje ne samo Bele garde, nego i svih malih italijanskih garnizona riješio bih po mjeri brzine kretanja te brigade. No i ovako nastojaćemo da se to pitanje brzo riješi. Nadam se da ćemo Belu gardu uništiti i satjerati u okupatorske garnizone. Ona je izbila na površinu zbog slabog rada naših drugova i jedinica…”
Pismo je stiglo adresantu, ali će prvi put biti objavljeno tek 6 decenija poslije, u knjizi „Vojskovođa sa oreolom mučenika” (Beograd 2001).
Trpjeći otpor prilikom svakog „vojnog preduzeća”, nadu je polagao u Kardelja, pa je, sa onim ovlašćenjem u torbici i jakom pratnjom, krenuo ka „bunkeru druga Bevca”, u brdima „Dolomita iza Vrhnike”. Marševao je dugo, čak pored same žicom opasane Ljubljane, usput obilazeći partizanske jedinice, upućujući ih u zadatke, otvarajući im perspektivu borbe, pa je u Štabu malobrojne Šercerove brigade, na Mokrecu, rekao da ta jedinica „mora biti valjak koji pred sobom ruši i lomi sve do same Ljubljane!”

Dolomitsko vijeće

Kardelj je pažljivo pročitao čitavo pismo sa strogim ocjenama vojne situacije u Sloveniji i neograničenim ovlašćenjima „bivšeg jugoslovenskog oficira”, sa grupom „južnjaka” i „Titovih oficira”, a čuo, na osami, i veoma kritički izvještaj razvlašćenog Mačeka o prvim Arsovim potezima. Pa se, sa najbližim saradnicima okupljenim u bunkeru, osjetio potcijenjenim, čak ugroženim i uplašenim od „srpskih oficira i srpske hegemonije” (B. Petranović). Uvjeren da „vođa južnjaka”, Arso, ne razumije „specifičnosti, samoodređenosti i samobitnosti slovenačkog naroda”, da ne može shvatiti „svu složenost koalicije Oslobodilne fronte” sastavljene čak od 18 članica – partija, grupa, pokreta i „krila” iz predratnog političkog života”, izveo ga je pred Dolomitsko vijeće, da tom „šarenišu” od političkih ličnosti izloži svoju ofanzivnu vojnu strategiju i taktiku. Nju mnogi nijesu shvatili, još manje prihvatili, pokrivajući svoje stavove nevojničkom prirodom Slovenaca, prećutkujući njihovu tradicionalnu samodovoljnost i st, izraziti lokalpatriotizam. Uz to je Kardelj, „naoružan” surovim iskustvima od Užica do Sarajeva, osjećao duboki strah od svakog „južnjačkog ekstremizma, sektaštva i radikalizma”, čemu su, po njemu, skloni Crnogorci, a upravo tih (9) je Crnogorac Arso doveo najviše, još okružen sa, na sunčanim stranama Alpa, omraženim, „bivšim oficirima stare srbijanske sorte”.

U pismu Titu razapeo ga na krst

Kardelj je 12. januara 1943. napisao Titu pismo, čak na 21 stranicu, u kojemu se oborio na Arsa, optužio za nepoznavanje slovenačkih prilika, za kršenje prava “dežele” na samoodređenje njenog naroda, za grubo prekoračenje dobijenih ovlašćenja

Prepuštajući drugima da grubo poriču i izvrgavaju ruglu Arsovo „uobraženo blebetanje”, Kardelj je 12. januara 1943. napisao Titu pismo, čak na 21 stranicu, u kojemu se oborio na Arsa, razapeo ga „na krst”, optužio za nepoznavanje slovenačkih prilika, za kršenje prava „dežele” na samoodređenje njenog naroda, za grubo prekoračenje dobijenih ovlašćenja. A onda je, takođe na sjednici Dolomitskog vijeća, „oštro i otvoreno istupio protiv Arsovog komandantstva i dao mu na znanje da Slovenija neće biti polje za eksperimentisanje njegovim nerazumnim strateškim planovima”! Tako je zabjeležio „potisnuti” komandant Maček. A onda, 17. januara napisao još jedno pismo Titu, po običaju dugo i nimalo blaže u tračarenju Arsa, gdje je poenta kako je ovdje shvaćeno da VŠ ide na likvidaciju Glavnog štaba (GŠ) Slovenije, dok slovenački narod „u GŠ i svojoj vojsci vidi najveću tekovinu sadašnje oslobodilačke borbe”, te da se „Slovenci boje povratka srpskih oficira i srpske vojske”.

“Đavolji način života”

U svih stotinak zimskih dana i toliko noći prinudno je boravio u toj tjeskobnoj i mračnoj, zagušljivoj i memljivoj podzemnoj prostoriji, koju će on kasnije, među svojima, „krstiti” grobnica. U kojoj se, što je pisao Kardelj, stvarno živjelo „đavoljim načinom života”. Tako do pred sam kraj marta, sve vrijeme zajedno sa „Kardeljem i družinom”. Načelnik Vrhovnog štaba je od svih sredstava propagande dobio na upotrebu stari radio-prijemnik, što mu je bila i jedina veza sa spoljnim svijetom, pa je pomoću njega danonoćno pokušavao da, iz ratnih izvještaja Moskve i Londona, Berlina i Rima, „uhvati” bar kakvu-takvu vijest o stanju na frontovima, svjetskim i domaćim, obaška o svojim saborcima zapućenim iz Bosanske krajine za Srbiju, a preko Neretve i Drine, s tim što „Kardeljev bunker” sa njima nije imao nikakve veze sem kurirske. Bio je iskreno zabrinut za njihovu sudbinu u vrtlogu i pod udarima operacije „Vajs”, a onda „Švarc”, ljudski nesrećan što je, ratnim okolnostima, blokiran i onemogućen da bude sa njima, u središtu ofanzive, već je ovdje tavorio izolovan pod zemljom, u ambijentu neprirodnom za čovjeka, potpuno zaludan.
Ofanzivu neprijatelja pred kojim se moralo povlačiti ka Istoku, najavio mu je, u dva pisma s kraja januara, njegov zamjenik, kapetan Terzić, uvjeren da će „sigurno biti i posljednja”. Pisma su u Dolomite, na njegovo ime, stigla po kuririma, od štaba do štaba, putujući i 20 dana. Bio je to odgovor VŠ na tri njegova izvještaja. Sem ukazivanja na pokret glavnine NOV-a sa VŠ ka dugo priželjkivanoj Srbiji, javljao mu je o dvije „stvari”: prva, da se odobrava njegov „rad u cjelini, a posebno mjere koje je preduzeo na organizaciji naših vojnih formacija u Sloveniji”; druga, najavljuje mu upućivanje „jednog lakog bacača sa rezervom mina i jednog teškog mitraljeza sa municijom”, što je, uz ranije poslata dva topića kalibra 65 milimetara, odgovor na uporno Kardeljevo traženje pomoći, pa neka Slovenci sa njima ostalo osvoje od okupatora i kvislinga, prećutkujući da to treba htjeti, smjeti i umjeti…

Uz svjetlo “ćorilice”

Poznat po izuzetno živahnoj prirodi i radoznalosti, ovdje je bio tužan i zabrinut, prisilno ograničen i „manje ofanzivan, zapravo mogao je da iz bunkera odlazi jedino na sjednice GŠ i Izvršnog odbora Osvobodilne fronte, gdje ga ništa nijesu pitali, a on se sve ređe oglašavao, čekajući poziv iz VŠ, A cio, bogme i brojan „rukovodeći personal” martovska ofanziva oko 4.000 Italijana natjerala je još dublje pod zemlju, štićene od brojčano nevelikog Dolomitskog odreda, da bi se ubrzo prebacili u bunker u Kočevskom rogu. U tim uslovima je sistematski, uz svijetlo „ćorilice”, pisao svoja zapažanja o partizanskom ratovanju, analize borbi i bojeva koje je (pred)vodio kao i događaja na svjetskim ratištima i nacionalnim vojištima, te „neku studiju koju je Mačekova supruga Cveta tiskala u bezbroj varijanti”. Zapisivao je, duboko svjestan – kako će kasnije reći Terziću – „osvjedočene mudrosti da je zaboravljeno sve ono što nije zapisano, a što nije zapisano nije se ni dogodilo”. Od tih zabjeležaka se kasnije neće odvajati, koristeći se njima kod pisanja „lekcija” o obavještajnoj službi, rješavanju taktičkih zadataka, organizovanju vojnog školstva i obuke starješina, pisanju članaka iz vojne istorije i ratne prakse, te obimnijih publikacija. Te bjeleške, kao cjelina, nijesu objavljene; sa Arsovom likvidacijom nestalo je – najvjerovatnije zauvijek – i tih zapisa, a su ih „Kreačićevi ljudi prilikom premetačine 13. avgusta, pokupili uz naškrabani „revers”.

Srećni što mu vide leđa

Slovenci su ga, krajem marta, ispratili preko granice, o čemu je GŠ Hrvatske, depešom putem radio stanice, 7. aprila obavijestio VŠ, da bi tri dana kasnije javio da su Arso i Lola stigli kod njih. Tada se VŠ nalazio na Govzi (kod Kalinovika)

U bunkeru je sa ushićenjem slušao vijesti Radio-Moskve o porazu armije feldmaršala Fridriha fon Paulusa u Staljingradu, duboko uvjeren da se „ruski medvjed” – kao ono u vrijeme feldmaršala Mihaila Kutuzova – probudio usred zime, pa će nezaustavljivo na Berlin. A čuo je i vijest Radio-Londona kako je De Gol, oličenje oružanog otpora nacifašizmu u Evropi, odlikovao generala Dražu Mihailovića ordenom „Ratni krst sa plamenom grančicom”, kao „legendarnog junaka neprekidne borbe protiv okupatora” i „simbola najčistijeg otpora, patriotizma i najviših jugoslovenskih vojničkih vrlina”, u kojoj ujdurmi je vidio „prste starog političkog lisca” Čerčila. Slušao je i bilježio te i druge vijesti, pa se nad njima radovao ili tugovao. E sad, da li su to ovi ljudi oko njega, iz bunkera, slušali, da li su znali koju lekciju i poruku iz vojne istorije, kako bi ga razumjeli kad bi im se povjerio o čemu razmišlja i što zapisuje – to ga više nije zanimalo; on i oni bili su dva svijeta, nesložni u svemu, slučajni saputnici na istom brodu zahvaćenom olujom, željni da jedni drugima što prije vide leđa…

Dva mjeseca na maršu

Upravo srećni što mu vide leđa, Slovenci su ga, krajem marta, ispratili preko granice, o čemu je GŠ Hrvatske, depešom putem radio-stanice, 7. aprila obavijestio VŠ, da bi tri dana kasnije javio da su Arso i Lola stigli kod njih. Tada se VŠ nalazio na Govzi (kod Kalinovika). Depeše je primao i dešifrovao dr Pavle Savić, šef Šifrantskog odsjeka. Veseo što je, konačno, dobio dobru vijest o dvojici dragih drugara, potrčao je kapetanu Velimiru Terziću, a on, sav ushićen, Aleksandru Rankoviću, dežurnom u sjedištu najvišeg političkog i vojnog rukovodstva NOR-a. Poznat po marljivosti i odgovornosti, zamjenik načelnika VŠ tu vijest ponavlja u tri izvještaja pisana tog dana: u 10.45 – da je „Arso na putu za Glavni štab Hrvatske”; u prvom popodnevnom – da su „Arso i Lola, prema primljenoj depeši, stigli u Glavni štab Hrvatske”; u 18.00 sati – da je potvrđeno prispjeće te dvojice tamo, ali da se ovdje „lovci još nijesu vratili”, što je zabrinulo kapetana Terzića. A stvar je bila u tome da su u „lov na visoku divljač” od jutra pošli Tito i, za takve ugođaje nezaobilazni, Đilas i Dedijer, da bi se tek uveče vratili. Potonji general Bogosav Mitrović Šumar će (u knjizi „Uz vrhovnog komandanta”, Šabac 1975) zapisati kako je „drug Tito ulovio srndaća od 23 kg”, pa ga njegova svita pripremila za gozbu, i to usred rata.
Odatle Titovim depešama stalno požurivan, sa 5. krajiškom divizijom u grupom odrobljenih oficira Crvene armije, usiljenim maršem žuri ka VŠ. Tako sve do susreta 8. jula, što znači da je na maršu ostao puna dva mjeseca. Usput, u svojstvu načelnika VŠ, formira jedinice, izdaje direktive, daje zadatke, izvodi borbena dejstva. Sve zajedno sa Lolom, s kojim se lijepo slagao, kao i sa Vladom Popovićem koji im se pridružio, predviđen za komesara 3. korpusa, dok je Milutin Morača, Arsov najbolji pitomac iz Škole rezervnih oficira u Sarajevu, komandovao 5. krajiškom divizijom.
Sačuvano je bar 10 depeša kojima je VŠ – naročito otkad je, sa Glavnom operativnom grupom divizija, zapao u vrtlog njemačke ofanzivne operacije „Švarc” (15. maj 20. jun), odnosno „pete neprijateljske ofanzive”, vezane uglavnom za ime Sutjeske – dramatično požurivao Arsa i Lolu da mu, sa „bosanskim jedinicama” i izbjegavajući borbe, žure ususret, radi pružanja „ruke spasa”. I žurili su koliko se najviše moglo, ali maršruta od Like do Istočne Bosne duga kao gladna godina u ratu, a ispred pruge i putevi, garnizoni u punoj pripravnosti, razlivena Bosna.

Unaprijeđen u general -majora

Žurio je i mislio na ratne drugove, na sudbinu svojih djevojčica ostavljenih na brizi stamene babe Zorke. Da je to bilo moguće, saznao bi da je 1. maja unaprijeđen u prvog po rangu (od 9) general-majora, s tim što je prednost, s pravom, dobio pukovnik Savo J. Orović, pa postao jedini general-lajtnant. A nešto kasnije i za postupak njegove supruge: „Arsova Senka ostavila je dvoje djece još prošle godine u Piperima, u Arsovoj kući ispod Ljutog krša. Senka je pošla da vidi svoju djecu, marševala je dva dana i dvije noći i taman kad se spustila u Pipere i ugledala kuću, primijetila je italijanske vojnike kako se primiču kući – i morala je da se vrati, ne vidjevši decu”. Ona je, naime, kraj operativne pauze između „Vajsa” i „Švarca”, odnosno predah Vrhovnog štaba i Operativne grupe divizija pred prodor u Srbiju, iskoristila da iz Đurđevića Tare, pješačeći planinom i slobodnom teritorijom, „skokne” do ćerkica o kojima je posljednje vijesti čula u oktobru lanjske godine – da se, štićene rukama hrabre bake Zorke, skrivaju negdje oko rodnog doma njihovog oca. Nije, eto, imala sreće da ih vidi. Tako piše Dedijer.

Ni riječi o “dobročinstvima” Kardelja i družine

“Tito se posebno obradovao susretu sa Lolom i Arsom; kod prvog su mu imponovale mladost, energičnost, otvorenost i, sigurno, bespogovorna odanost; kod drugog je cijenio vojno znanje i odgovornost, bio u njega siguran i u vojnički neizvjesnijim situacijama, uvjeren u njegovu potpunu lojalnost, ali i spremnost da mu se suprostavi argumentima

Osmog jula Tito, iz Brateljevića kod Kladnja, javlja generalu Koči Popoviću na položaju i Dimitrovu na Uralu: „Arso stigao sa tri brigade na Zvijezdu. Usput uništio brdsku prugu i rudnik Kakanj i 6 mostova. U Kaknju našao veliki plijen, između ostalog i 2.000 kg dinamita”. Uzgred, toga dana se Arso ponovo, prvi put poslije osmomjesečnog odsustva, potpisuje u svojstvu načelnika VŠ, upravo ispod naređenja štabu te divizije. Prethodnog dana Dedijer je zapisao kako je Arso rekao da je „Peta divizija sada dobro. Inače je i ona mnogo propatila od pjegavca. Pitam Arsa kako je bilo u Sloveniji. Veli da je jedinstvo naroda primjerno. Naši vojni rukovodioci, koji su s njim otišli u Sloveniju, dobro su se pokazali”. Tako on, hrišćanski i viteški – ni riječi o „dobročinstvima” kojim su ga darivali Kardelj i družina.

Sjećanje Rankovića

Susret glavnine Vrhovnog štaba i njegova tri člana koji su pristizali sa Zapada (Arso, Lola i Vlado Popović) bio je veoma srdačan. „Ljubili smo se kao tetke, srećni što je i ova ofanziva slomljena, što smo preživjeli smrtnu opasnost, opet bili zajedno” – sjećao se Ranković 1973. „Tito se posebno obradovao susretu sa Lolom i Arsom; kod prvog su mu imponovale mladost, energičnost, otvorenost i, sigurno, bespogovorna odanost; kod drugog je cijenio vojno znanje i odgovornost, bio u njega siguran i u vojnički neizvjesnim situacijama, uvjeren u njegovu potpunu lojalnost, ali i spremnost da mu se suprotstavi argumentima, izvedenim iz procjene situacije i odnosa snaga. U njegovom odsustvu, s nama je bio Velimir Terzić, čovjek kod kojeg smo cijenili ljudske vrline i vojno znanje. To je bio uzoran štapski oficir i lično hrabar čovjek, ali nam je na Neretvi i Sutjesci, kada je bilo najteže, nedostajao robustniji Arso; manje smo to glasno govorili, a više, svako za sebe, osjećali, što se vidi i iz svakodnevnih Titovih depeša da žuri k nama, da nam, s 5. divizijom, pruži ruku pomoći.
Usred napadnih dejstava prorijeđenih, premorenih i izgladnjelih jedinica NOVJ širom istočne Bosne, prihvatio se poslova načelnika Vrhovnog štaba, od kojih je, angažovan na drugom kraju ratišta, bio odvojen 238 dramatičnih dana. Njegovom povratku na dužnost poradovali su se svi, a ponajviše, reklo bi se, vrhovni komandant – što će, konačno, opet imati uza se visokostručnog, odlučnog i upornog načelnika Vrhovnog štaba, i kapetan Terzić – prema Titovom obećanju „predviđen za pomijeranje na novu dužnost” – načelnika GŠ Hrvatske.

Starješine u Sloveniji

Arso se vratio, a u Sloveniji je, na dužnostima u štabovima od bataljona do operativne zone, ostalo jedanaest izabranih starešina koje je tamo odveo i (p)ostavio: petorica od njih su bili starješine (od narednika vodnika do poručnika) Vojske Kraljevine Jugoslavije (M. Šaranović, R. Tanasković, Z. Jovanović, P. Brajović i P. Popivoda), prema kojoj su profesiji Kardelj i Maček, a i drugi moćnici iz vrha NOR-a Slovenije, zauvijek uplašeni od „srpskih oficira”, imali krajnje podozriv, bolje reći sektaški stav; sedmorica, a sa dvojicom pratilaca koji će u Sloveniji tokom NOR-a izrasti u komandante brigada, devetorica – bili su Crnogorci (koje su Kardelj, Maček i „družina” smatrali, sem ostalog, sklonim ekstremizmu i sektaštvu); šestorica će, za zasluge u NOR-u, biti proglašeni za narodne heroje Jugoslavije – Milovan Šaranović, Zdravko Jovanović, Predrag Jevtić, Radomir Božović, Milo Kilibarda i Boško Dedeić; dvojica iz te grupe, Šaranović i Kilibarda, biće načelnici Glavnog štaba Slovenije; takođe dvojica, pukovnici Rajko Tanasković i Pero Popivoda, biće, zaredom, komandanti 7. korpusa, ali su obojica – sudeći prema spisima iz njihovih „dosijea” i po ličnim zahtevima Kardelja kod Tita – smijenjivani „zbog nedoličnosti u privatnom životu” (onako mladi, zdravi i sa oreolom slavnih komandanata proletera – ugasili bi vatru u srcu pokoje ljepotice sa sunčanih strana Alpa), pa, ocijenjeni kao „nepodobni za saradnju i nesposobni za komandovanje”, upućivani na „jug”, s napomenom da bi tamo, „vjerovatno, bili upotrebljivi”, a na njihova mjesta su odmah postavljeni Slovenci. Sa gotovo istom „preporukom” je iz Slovenije, u jesen 1944, vraćen i potpukovnik Danilo Šorović, sa visoke funkcije u Glavnom štabu. Sva trojica su korektno prihvaćeni od Arsa u Vrhovnom štabu i, nakon kraće provjere navoda iz dokumenata koji su ih „pratili”, postavljeni na visoke vojne dužnosti: pukovnik Tanasković za komandanta 25, a pukovnik Popivoda za komandanta 22. udarne divizije; potpukovnik D. Šorović za načelnika štaba 46. srpske, pa u činu pukovnika za komandanta 52. kosmetske divizije.

Drvljem i kamenjem sa skupa u Ljubljani

Kardelj, sa cijelih 6 stranica, grmi, a radio i štampa prenose, o Arsovim greškama u Sloveniji. Naziva ga “specijalistom stare sorte”, bivšim oficirom koji je “računao samo s ciframa, a ne s narodom i njegovim energijama”, generalštapcem koji se “naprosto prestrašio naroda”, “slučajnim saputnikom NOP-a”, “demoralisanom dušom”, zagovornikom stvaranja “vojske kao jedine spasonosne slamke”, ”strategom na papiru” itd

Iz „Arsove grupe” u Sloveniji su, na dužnosti, poginuli: Milovan Šaranović, Zdravko Jovanović, Predrag Jevtić i Aleksandar Leko Marjanović, te Boško Dedeić Pop i Svetolik Mito M. Jovanović, koji su od pratilaca izrasli u komandante brigada.

O Arsovom radu u Sloveniji Tito riječi nije procijedio, što ni on nije pokretao, uvjeren da će za to, najbolje i pred Kardeljem, biti prilike, ali slova o tome Arso neće čuti za života. Uostalom, ni Kardeljeva pisma sa surovim optužbama Arsa nijesu za to vrijeme objavljena. Ali su zato odmah poslije njegove likvidacije, uz veliku galamu, publikovana, pa sa njihovom „argumentacijom okrenuta protiv njega, naročito 1951, kada je, uz veliku propagandnu halabuku, slavljena 10. godišnjica Osvoboditelne fronte. Tada Kardelj, na svečanom skupu u Ljubljani, sa cijelih 6 stranica, grmi, a radio i štampa prenose, o Arsovim greškama u Sloveniji i njihovim stvarnim i, naročito, mogućim posljedicama. Ponavlja, uglavnom, argumentaciju iz svojih pisama Titu od 12. i 17. januara 1943, ali sa još žešćim (dis)kvalifikacijama. Naziva ga „specijalistom stare sorte”, bivšim oficirom koji je „računao samo s ciframa, a ne s narodom i njegovim energijama”, generalštapcem koji se „naprosto prestrašio naroda”, „slučajnim saputnikom NOP-a”, „demoralisanom dušom”, zagovornikom stvaranja „vojske kao jedine spasonosne slamke”, „strategom na papiru” itd. Podrazumijeva se ocjena kako su ga CK i Glavni štab Slovenije „spriječili da izvrši svoj plan”. Iz opširne „marksističke analize” izložene pred prepunom dvoranom, a potom „dorađene” za štampu i javnu publikaciju, izveo je zaključak: „Nimalo se ne čudim što je Arsu Jovanovića taj isti defetizam konačno odveo u izdaju i izdajničku smrt. Godine 1942. na njega su djelovale snage hitlerovske vojske i trenutne negativne posledice italijansko-njemačke ofanzive, a godine 1948. snaga sovjetske vojske koja je stajala iza kominformovske rezolucije. Kapitulant je ostao kapitulant”.

Konačno istina

Tome je, 30 godina kasnije, u svojim „Sjećanjima” (Zagreb 1983) Maček dodao vjerovatno i najveću izmišljotinu, sa čijim je objavljivanjem prečekao Vođinu, a i Kardeljevu smrt: „Tek mnogo kasnije smo doznali da je Tito imao s njim teškoća, i da je njegov posjet Sloveniji bio olakšanje za Vrhovni štab!”
Konačno će Kardelj, ogrezli kominternovac i daroviti Staljinov đak, stari zavjerenik i tvrdi linijaš – tek pred svoju smrt (1979) položiti pero pred istinom. Riječ je o tome da su se sredinom sedamdesetih sreli general i publicista Milija Stanišić i on u domu porodice Vlahović kraj „Ostrva cvijeća” kod Tivta. Veoma ljubazni domaćini stvorili su atmosferu u kojoj je Stanišić, radeći na svojoj knjizi „Kadrovi revolucije”, upitao Kardelja kako sa te vremenske distance ocjenjuje grupu vojnih rukovodilaca koji su u novembru 1942. upućeni sa Oštrelja u Sloveniju, kao kadrovska pomoć komandovanju. Dobro raspoložen, upitani je, bez razmišljanja, odgovorio kako „nikome od njih ništa ne zamijera sem jednom”, dodajući da taj „nije ni Arso ni Crnogorac”. Tako: nije, konačno, osuđivao ni Arsa, kojeg je, u dva pisma iz januara 1943, žestoko „okrcao” Titu, ni istaknute „južnjake” Pera Popivodu i Danila Šorovića koji su, na njegov zahtjev, protjerani u oktobru 1944. iz Slovenije.
Bar na riječima, Kardelj je, eto, imao snage da se – istina tri decenije kasnije i pred smrt – izdigne iznad vlastitog separatističkog zatočeništva i sektaštva u ocjenjivanju „južnjaka”, što njegov izabranik i komandant Glavnog štaba Slovenije Ivan Maček nikada nije mogao, jer je čak 1983. godine, u svojim ratnim sjećanjima, uz Arsovo ime upisao i riječi „uobraženo blebetanje” i „nerazumni strateg”.

Suštinski razlog

U međuvremenu je, u Kardeljevim „Sjećanjima” (Sarajevo 1984) objelodanjen i suštinski razlog za onako uporno traženje kadrovske pomoći od Tita: „Slovenački borac je” – priznao je Kardelj – „u ofanzivi bio spor, nepokretan, neodlučan i bez individualne inicijative u akciji, što se vidi i kod naših komandanata. Srpski i crnogorski oficiri imaju mnogo više inicijative, zato sam smatrao da bi bilo dobro da iz Vrhovnog štaba dobijemo nekoliko ljudi”. Tražio je „dobrog operativca”, a dobio – kako mu je Terzić otpisao – „najboljeg među nama” Arsa Jovanovića.

“Solo partije” između ruskih refrena

Iz Jajca je 1. septembra 1943, kada je i u partizanskoj prestonici bio poznat pobjedonosni ishod Kurske bitke – najvećeg tenkovskog sudara u Drugom svjetskom ratu, vođenog u julu i avgustu – traženo od Dimitrova da Sovjeti, konačno, pošalju svoje predstavnike u Vrhovni štab, jer „Engleza ima već nekoliko desetina, ali naša vojska i narod s nestrpljenjem očekuju bratsku sovjetsku delegaciju”.

To bi bili prvi Rusi kod Vrhovnog štaba, ako se izuzme grupa ranijih crvenoarmejaca, koje su Arso i Lola doveli iz Hrvatske. I evo ih na Petrovom polju, početkom avgusta 1943, gdje su rukovostva i jedinice – na ratnom predahu. Lokaciju za predah je – na osnovu topografske karte i sjećanja sa generalštabnog putovanja uoči samog Aprilskog rata – izabrao načelnik Vrhovnog štaba, a to je visoravan ispod Vlašića, „na ivici grdne provalije”, 30 km vazdušne linije od u svako doba branjene rijeke Bosne i taman toliko od ustaškog garnizona Travnik. Okružena planinama i šumom, visoravan je bila bogomdana za predah partizanske vojske, naročito poslije golgote koju je doživjela na Sutjesci. Tu će Vrhovni štab ostati 20 dana.

Podjela prvih činova…

Za to vrijeme je obavljena „podjela” prvih činova starješinama NOVJ; ustanovljena su prva odlikovanja – od Ordena narodnog heroja do Medalje za hrabrost; dočekan „pad iz neba” prvog britanskog hirurga upućenog NOB-u, majora dr Jana Mekenzija, i prvog oficira armije SAD, kapetana Melvina O’ Bensona, obavještajca sa, statusom oficira za vezu u Vrhovnom štabu. Pristigla sa Arsom sa Zapada, tu se, istovremeno, našla i ta grupa crvenoarmejaca, gotovo sve Rusa, odrobljenih iz njemačkog zarobljeništva. Ona se kraj razbuktale vatre, usred bosanske bestragije, u prohladnoj planinskoj noći punog Mjeseca, okupila oko Tita, Rankovića i generala Jovanovića. Zarobljeni od Njemaca, na razne načine su stigli među partizane. Stigla sa zapadnog dijela ratišta, pa ovdje okruženi ljubavlju rezervisanom samo za „braću Ruse”, srećni što su živi i sa svojima, partizanima, ozareni nadom u bolje dane. Sjede oko vatre i tijano i složno pjevaju. Kao: skupili se kolhoznici udarnici, poslije obilne žetve, pa srećni i veseli pjevaju bogatim plodovima vlastitog rada i pozivaju – a koga bi, pobogu, drugog! – vođu i učitelja Staljina, da dođe kako bi ga podarili i zajedno sa njim podijelili radost. Arso se jedno vreme, svojim bas-baritonom, između njihovih refrena, oglašavao „solo partijama”, što je zvučalo snažno, skladno i lijepo. A onda je, namah, umuknuo. Molili su ga da još pjeva, ali ni domaći ni Rusi nijesu uspjeli da ga namole. Poslije se Rankoviću povjerio: odjednom ga je zazeblo oko srca, kada se sjetio Staljinove nedvosmislene poruke: „Sovjetski vojnik ne može biti zarobljenik – osim ako je izdajnik”! Pomislio je, veli, kako to može da znači da su svi ovi ljudi – budući da su doskoro bili njemački zarobljenici – za njihovu otadžbinu izdajnici, pa će poslije rata svaki od njih, ako preživi, biti „od svojih skraćen za glavu, što je najtužnija sudbina ratnika”.

Međunarodno priznanje

Tu se, neke od slijedećih noći, čulo sa talasa Radio-Moskve kako je, na Istočnom frontu, pao Orel, na šta su „svi naši poskakali, uhvatili se u kolo i uglas zapjevali”, pa su se major Dikin i njegovi pitali „što im bi”, da bi već slijedećeg trenutka i oni poskočili na noge lagane, jer su iz emisije BiBiSija, čuli da su njihovi osvojili Kataniju. Na to je „major Dikin priredio čast, otvorio je nekoliko konzervi” bjeleži Dedijer. Od toga je ponešto, tek „za na zub, dopalo i Rusima, saveznicima sa specijalnim statusom”.
Dvije godine čekana vijest sa Istoka stigla je, konačno, krajem same 1944, pa će u Jajcu biti pozdravljena pucnjavom počasnih plotuna iz svih oružja, kao i paradom čaršijom svih jedinica i ustanova NOP-a. To je naredio Arso, kao što je bilo sa kapitulacijom Italije i Danom Oktobarske revolucije. To neki iz VŠ nijesu razumjeli, ali je „raja” pozdravljala. Riječ je o tome da je u „prestonicu partizanske republike” stigla vijest kako su „trojica velikih”, Staljin, Ruzvelt i Čerčil, na konferenciji u Teheranu, odlučili da „jugoslovenskim partizanima treba pomoći u ratnom materijalu što je moguće više, kao i u operacijama komandosa”. To je Arso shvatio ne samo kao visoko međunarodno priznanje vojsci čiji je vrhovni štab vodio i uvažavanje njenog doprinosa u zajedničkim naporima i pobjedama saveznika, već i kao veliku vlastitu obavezu pred koalicijom.

Nezadovoljstvo zbog zdravica Tita i Kornjejeva

Dobru vijest pratila je, još bolja: Dok su maršal Tito i general Arso, u Potocima, dvije noći razgovarali sa Anglo-američkom vojnom misijom pri VŠ, koju je doveo brigadir Ficroj Maklin, iz Moskve je, 19. januara 1944, na osnovu odluke Državnog komiteta odbrane SSSR-a, ka VŠ NOV Jugoslavije uzletjela Sovjetska vojna misija, koja će na putovanju – preko Teherana, Kaira i Barija – ostati više od mjesec dana. Ona se na Medeno polje kod Bosanskog Petrovca prizemljila 23. februra, pomoću tri jedrilice koje su iz Barija, u toku dva sata leta, prevukle transportne „dakote”, u pratnji dvije eskadrile lovaca. Na njenom čelu bio je general-lajtnant Nikolaj Vasiljevič Kornjejev. Uveče 24. februara Sovjetska vojna misija bila je, zajedno sa Anglo-američkom, na svečanoj večeri, priređenoj u Drvaru.

Srdačan doček

Doček je i kod prizemljenja i u Drvaru – kako se sjeća ondašnji potpukovnik Miladin Ivanović, učitelj iz Lalevića kod Danilovgrada i potonji general JNA, najneposrednije zadužen za tehničke poslove oko prijema „braće Rusa” – bio veoma srdačan. U ime VŠ Ruse su, po velikom snijegu i hladnoći, strpljivo čekali i srdačno dočekali general-lajtnanti Arso Jovanović i Žujović, čega se, 1984. godine, veoma rado prisjetio i zamjenik šefa Misije general-major Anatolij Pavlovič Gorškov. To je bio dugo priželjkivani susret braće po krvi i oružju, pravoslavnoj vjeri i idejama, zajedničkoj istoriji i kulturi. Misiju su činila 22 pripadnika Crvene armije: dva generala, jedan pukovnik, tri potpukovnika, šest majora, dva poručnika i osam potporučnika i podoficira. General N. V. Kornjejev (1900), oficir iz Oktobarske revolucije i general iz Staljingradske bitke, teško ranjen u nogu, pokazaće se stamen čovjek, uzdržan u razgovoru i službenim odnosima, strog u ocjenama, načelniku Vrhovnog štaba NOVJ naklonjen i zato što je prije rata, kao i on, godinama bio na katedrama vojnih škola i pisac više knjiga iz ratne vještine, a u ratu na visokim štapskim dužnostima, pa je znao da cijeni Arsov profesionalni odnos prema obavezama i smisao za saradnju. Imao je veliko životno iskustvo i široko vojno znanje, vičan i diplomatskim poslovima, principijelan, sa visokim osjećanjem dužnosti i odgovornosti. Njegov zamjenik A. P. Gorškov (1908) bio je komandant sa velikim iskustvom, pogotovo u partizanskom ratovanju od Urala do Bjelorusije; pokazaće se kao otvoren, druželjubiv i pogodan za saradnju, još vojnički stručan i vješt u štapskim poslovima, što je načelnika VŠ posebno zanimalo, jer su njih dvojica u Drvaru i na Visu, po ovlašćenju pretpostavljenih, tako reći svakodnevno sarađivali, naročito na pitanjima pružanja sovjetske vojne pomoći oružanim snagama NOP-a.

Više puta odlagana misija

U susret partizanima Jugoslavije, misija je, krećući se maršrutom Moskva-Staljingrad-Astrahan-Baku-Teheran-Bagdad, stigla u Kairo, gdje se, čekajući saveznički avion, dugo zadržala. Iz Kaira u Bari stigla je početkom februara, ali su njen let za Jugoslaviju engleske vojne vlasti odlagale više puta zbog vremenskih nepogoda – niske oblačnosti, nepovoljnih vjetrova i, naročito, zasniježene piste, pa će se Miladin Ivanović do kraja života sjećati kako je, sa dodijeljenom jedinicom, uzalud raščišćavao snijeg – što bi oni danju, sa sto muka, očistili, vjetrovi bi noću zatrpali smetovima, a to će potrajati bezmalo cio mjesec. Iznerviran tim odveć dugim čekanjem i čestim obećanjima Engleza, a u nemogućnosti da se, zbog vlastite invalidnosti, spusti padobranom, Kornjejev je odlučio da Misija iz Barija na Medeno polje, nadomak Drvara, preleti u tri velike jedrilice vučene avionima. Na isti aerodrom su se, dva mjeseca prije, po drugi put prizemljili engleski brigadir Maklin i major armije SAD Lin Feriš, oba puta padobranima, što je, po Arsovim mjerilima, bilo sa više vojničkog viteštva nego jedrilicama, ali je uvažavao generalove nezaliječene rane na nozi. I svime bio ushićen sem u jednom nezadovoljan – zdravicama maršala Tita i generala Kornjejeva, očevidno nedarovitih govornika i nevelikih vještaka u sastavljanju logične i „pitke” rečenice, izgovorene na prvoj zajedničkoj večeri u Drvaru, nijesu mu zvučale baš svečano i gromoglasno, kako bi to ovom dugo i željno očekivanom trenutku, bar po crnogorskim nazorima, jedino i priličilo.

Nikada više neće biti kako je bilo

Čerčil će 1. aprila, zazirući od “invazije Rusa u Bosni”, pisati Antoni Idnu kako je stigla “grandiozna ruska misija u Titov štab”, naglašavajući kako je malo vjerovatno “da Rusi neće sve učiniti za uspostavljanje komunističke Jugoslavije pod Titovom upravom”. Zvaničnoj Americi je pak – kako piše general Gorškov – smetalo što su pred Sovjetskom misijom dva generala

Ipak najvažnije je bilo da su Rusi već jednom došli i da nikada više neće biti kako je bilo – da može biti samo bolje, jer će se s generalima Crvene armije lakše i neposrednije dogovarati o zbrinjavanju ranjenika, dobijanju oružja i druge materijalne pomoći, o školovanju tehničkog kadra, a uskoro – nadao se – i o borbenom sadejstvu. A Čerčil će 1. aprila, zazirući od „invazije Rusa u Bosni”, pisati Antoni Idnu kako je stigla „grandiozna ruska misija u Titov štab”, naglašavajući kako je malo vjerovatno „da Rusi neće sve učiniti za uspostavljanje komunističke Jugoslavije pod Titovom upravom”. Zvaničnoj Americi je pak – kako piše general Gorškov – smetalo što su pred Sovjetskom misijom dva generala, u čemu su nazirali neke „ruske imperijalne interese”, a Čerčilu će, veli, smetati i što su Jugosloveni u Moskvu uputili dva (Terzić i Đilas), a u London samo jednog generala (Vlada Velebita).

Priprema misije za Moskvu

Odmah poslije dolaska Sovjeta u Drvar, postavilo se pitanje odlaska Vojne misije NOVJ u Moskvu. U „prvom krugu” načelnika VŠ niko nije konsultovao o njenom mogućem sastavu, ali jeste o njenim zadacima; vrhovni komandant mu je naredio da pripremi listu pitanja kojima će se Misija baviti, i to po prioritetima, da bi po njoj, poslije usvajanja, pripremao pojedine njene „resorne” članove. Predložio je staloženog, sistematičnog, marljivog, sređenog i uređenog, upornog i obrazovanog, u odnosima tolerantnog generala Velimira Terzića, a za njegovog zamjenika po vazduhoplovnim pitanjima pukovnika Mila Pavičića, oficira Vojske Kraljevine Jugoslavije rodom iz Srebrenice, dobrog stručnjaka i patriotu, koji je, u njemačkom zarobljeništvu 1941, odbio ponuđenu mogućnost da, kao Hrvat rođen na teritoriji NDH, ide u Pavelićevu vojsku i ostao je sa kolegama Srbima i Slovencima, do prve prilike za bjekstvo – među ustanike. Njima dvojici je, uvjeren da je zbrinjavanje ranjenika i prvorazredan operativni problem, a nakon konsultacije s general-majorom dr Gojkom Nikolišem, dodao pukovnika dr Đuru Mešterovića, „našeg Španca” i požrtvovanog partizanskog hirurga, tada šefa Sanitetske misije NOVJ u Italiji, a za predstavnika po intendantskoj problematici potpukovnika Stanka Danilovića, diplomiranog ekonomistu i pravnika, afirmisanog stručnjaka za snabdijevanje pri VŠ.

Nakon dobre pripreme u VŠ, Misija od 11 članova će, prebacujući se sovjetskim avionom preko Barija, Kaira i Teherana, stići u Moskvu 12. aprila 1944.

Aktivnosti generala Terzića

General Terzić će već 28. aprila, poslije serije razgovora u Državnom komitetu odbrane i Generalštabu, „aktivirati” dokumenat sastavljen pod rukovodstvom načelnika Vrhovnog štaba. Iz njega je, od u Drvaru formulisanog „Plana potreba NOVJ”, sužavanjem dobio „Plan najhitnijih potreba” za svaki glavni štab i korpus. Računajući sa naoružanjem i odjećom i obućom za armiju od 300.000 boraca, „stavke” su se kretale od 54.000 pušaka, 11.900 automata i 3.950 lakih i 610 teških mitraljeza do 2.100 snajperskih pušaka i 120 malih i većih gumenih čamaca, pa „hitne potrebe” za ishranu 300.000 i za odeću 56.000 ljudi. Za razliku od Anglo-američke, Sovjetsku vojnu misiju, odnosno „braću Ruse”, kako su ih u Drvaru od početka zvali, za pomoć – kako se brzo pokazalo – nije trebalo moliti, pogotovo ne na preuzete obaveze podsjećati; general N. V. Kornjejev je, sa saradnicima, a naročito svojim zamjenikom generalom A. P. Gorškovom, pomoćnikom za vazduhoplovstvo pukovnikom S. V. Sokolovom i sekretarom Misije majorom Saharovom, činio najbolje što je mogao kod Državnog komiteta odbrane i Generalštaba Crvene armije da se NOV pomaže najviše što se može u datim okolnostima. Tome će svojevrstan doprinos davati i 20 sovjetskih specijalista raznih struka koji su – kako bjeleži stari dr Josip Smodlaka u svom „Partizanskom dnevniku” – ubrzo stigli preko Barija k Vojnoj misiji pri VŠ. Na Medeno polje je noću 10/11. aprila bačeno deset glomaznih paketa, sem ostalog s djelovima pet teških mitraljeza za protivavionsku odbranu Drvara koji su sve češće nadlijetali njemački i ustaški avioni. Bačeni, međutim, s velike visine, paketi su se rasuli, a jedan „sasvim nestao”. Od pet bačenih mitraljeza samo dva su bila upotrebljiva – kao okosnica Mitraljeske čete Pratećeg bataljona.

“Neizmjerni i trajni dug u krvi”

Pomoć iz baza u Kalinovki i Bariju. Prilikom prvog referisanja vrhovnom komandantu u oslobođenom Beogradu, rečeno da su sovjetski avioni sa jugoslovenskog ratišta u savezničke bolnice prebacili 11.030 ranjenika i bolesnika…

Jedinice na istočnom dijelu ratišta, počevši na frontu duž Lima, Tare i Drine, snabdijevale su – sa promenljivom srećom u bici sa vremenskim prilikama i njemačkom odbranom – letelice 4. bombarderskog korpusa za daljinska dejstva, uzlećući iz rejona Kijeva, sa daljine od gotovo 2.000 km. Vrhovna komanda je, isključivo za snabdijevanje NOVJ, već u decembru 1943. formirala „Južnu avio-grupu za daljinska dejstva”, sa zadatkom da pomoć baca iz vazduha, ali je tokom operacije, uprkos odlučnim posadama i obostranoj dobroj volji, bilo neviđenih teškoća: udaljenost je bila velika, a akcioni radijus letelica ograničen, pogotovo pod velikim teretom, te lovaca za njihovu pratnju; veze su bile neredovne i krajnje nepouzdane, pa se letjelo na veliki rizik bez pouzdanih meteo-podataka, bez benzina za eventualnu dopunu rezervoara, u velikoj taktičkoj neizvjesnosti, još uz jaku njemačku protivavionsku odbranu iz rejona Ukrajine, Rumunije i Banata. Tako se i događalo da se desetine srčanih pilota vrate neobavljena zadatka, a neki „zauvijek ostanu na maršruti”.

Pomoć iz vazduha

Odlukom Državnog komiteta odbrane, 6. maja je ustanovljena Specijalna baza u selu Kalinovka (60 km od Vinice u Ukrajini), odnosno na oko 1.300 km od Beograda, namijenjena isključivo za snabdijevanje NOVJ iz vazduha. Sa te lokacije je u naredna dva mjeseca, avionima „5. avio-divizije za daleka dejstva”, izvršeno 1.930 letova i NOV-u prebačeno 1.768 tona oružja, municije, sredstava veze, ljekova itd. Samo u avgustu će iz te baze, prema uređenim punktovima u istočnom dijelu Jugoslavije, uzletjeti 345 transportnih aviona, od kojih je samo 146 uspješno obavilo zadatak, 147 se vratilo neobavljena posla zbog krajnje nepovoljnih vremenskih uslova, naročito iznad ćudljivih Karpata i planinske Crne Gore, 34 nije uočilo ugovorene signale, 11 se vratilo zbog tehničkih kvarova na motorima, jedan je oboren, a šest se bestragom izgubilo. Međutim, bez obzira na udaljenost i sve teškoće na putu, Kalinovka nije posustajala – samo u prvih deset dana septembra 115 transportnih letelica je, dolećući sa istoka, prebacilo 102 tone materijala.
Sovjetska baza u Bariju, uspostavljena u julu, bila je, u stvari, pozadinska institucija ruske Vojne misije pri VŠ NOVJ. Njom je komandovao pomoćnik generala Kornjejeva za vazduhoplovstvo, pukovnik S. V. Sokolov. Kao osnova za njeno formiranje – prema sjećanju generala Gorškova – poslužilo je 12 sovjetskih transportnih aviona, koji su, u pratnji 12 „jakova”, preletjeli iz rejona Poltave u Bari, sa ličnim sastavom od 250 pripadnika Crvene armije. Njihove letelice će, u 1.500 letova za potrebe NOVJ, prebaciti do 52 uređena punkta više od milion tona razne opreme, a sa 32 improvizovana letelišta prihvatati ranjenike, prebacivati štabove, grupe oficira i kurire. Samo u avgustu iz te baze je preko Jadrana obavljeno 221 poletanje; 183 posade su uspješno obavile zadatak, 16 se vratilo zbog nevremena, 22 nijesu pronašle ugovorene signale; prevezene su 293 tone materijala i prebačeno 3.280 ranjenika.

Obećanje je ispunjeno

Te i druge podatke, brižljivo usaglašene kod generala Kornjejeva u Drvaru i na Visu i Terzića u Moskvi, operativci su upisivali u dnevnike VŠ, a Arso u svoju „priručnu” bjeležnicu. Jedan, ubjeležen 25. oktobra 1944, zarad prvog referisanja vrhovnom komandantu u oslobođenom Beogradu, svjedočiće da su sovjetski avioni sa jugoslovenskog ratišta u savezničke bolnice prebacili 11.030 ranjenika i bolesnika, što je Arso smatrao „neizmjernim i trajnim dugom u krvi”. On je u maju od Kornjejeva tražio dva „iskusna hirurga za rad u bolnicama” i „8 hirurških ekipa od po 4 člana”, 12 trupnih ljekara „za organizaciju sanitetske službe”, deset ljekarskih pomoćnika za rad u bolnicama, veliku količinu sanitetskog materijala i ljekova. To je 18. maja u Drvaru prihvaćeno kao „racionalan zahtjev”, pa ispostavljeno Moskvi, gdje je načelnik Glavne vojnosanitetske uprave, general-pukovnik prof. dr Smirnov, 26. maja, u razgovoru s članom Misije NOVJ pukovnikom dr Đurom Mešterovićem, obećao da će se zahtjev ubrzo ispuniti, dodajući da prebacivanje ranjenika u Sovjetski Savez „za sada nije izvodljivo zbog velike udaljenosti”, pa je to ostavljeno „za priliku kada bude oslobođen Krim, odnosno Crvena armija prodre bliže Dunavu”. Obećanje je ispunjeno.
U dosta opuštenoj, po mnogo čemu mirnodopskoj, atmosferi u Drvaru Sovjeti su znali da organizuju prijeme, a ni oni nijesu propuštali slične ugođaje priređene u VŠ ili kod Anglo-Amerikanaca. Prikazivani su i njihovi umjetnički i dokumentarni filmovi. Tako su u noći uoči desanta Tito i njegovi najbliži saradnici poslije večere gledali film „Zoja Kosmodemjanskaja” – povijest o najčuvenijoj heroini Velikog otaybinskog rata.

Sa ledine kod Bajramovaca poletjeli u Bari

Sve je urađeno brzo i sigurno, pa je 3. juna u 21 sat na ledinu kod sela Bajramovaca sletio A. S. Šornjikov, pilotirajući avionom DC-3 iz “grupe Sokolov” u Bariju. On je u Bari, prema autentičnom britanskom izvještaju, prebacio Tita i 25 rukovodilaca NOP-a, četiri Rusa i jednog Britanca

Jedan od glavnih udara svog vazdušnog desanta Njemci su – vjerovatno namjerno – izveli preko sjedišta Sovjetske vojne misije i u prvom naletu je lišili jakih radio-prijemnika i sve druge tehnike, a ljudstvo razbili na dva dijela: oko 30 starješina i stručnjaka je, zajedno sa majorom Randolfom, sinom premijera Čerčila, i američkim novinarima Stojanom Pribićevićem i Yonom Talbotom, izmaklo prema Tučevu, dok su se generali Kornjejev i Gorškov našli u sastavu kolone VŠ, koju je bespućem Vitoroga vodio Arso, ljudski sažaljevajući šefa Sovjeta koji je, kao teški invalid, s mukom hodao planinskim bestragijama. Zato je i naredio potpukovniku Ivanoviću da, sa grupom oficira iz obje savezničke misije, i sa Titovom dozvolom, požuri na Kupreško polje i utvrdi mogućnost polijetanja aviona. Sve je urađeno brzo i sigurno, pa je 3. juna u 21 sat na ledinu kod sela Bajramovaca sletio A. S. Šornjikov, pilotirajući avionom DC-3 iz „grupe Sokolov” u Bariju. On je u Bari, prema autentičnom britanskom izvještaju, prebacio Tita i 25 rukovodilaca NOP-a, četiri Rusa i jednog Britanca. Ubrzo su Kupreško polje nadlijetala i dva britanska aviona, ali se oni, zbog gustih niskih oblaka koji su prekrivali polje i pistu na njemu, nijesu mogli spustiti. Pred zoru je Šornjikov, opet probivši guste oblake, došao po drugu grupu, koju je predvodio načelnik VŠ, a zatim su, tokom 4. juna, tri aviona zapadnih saveznika u Bari prebacila i treću grupu – 51 partizana, 14 Rusa i 9 Britanaca.

Evakuacija ranjenika

Sa Kupreškog polja noću 5/6. juna je, na Arsovo insistiranje, savezničkim avionima evakuisano i 77 prikupljenih ranjenika iz jedinica Prvog proleterskog korpusa i 10. krajiške divizije i 56 saradnika u aparatu VŠ. Da se pamti: A. S. Šornjikov je proglašen za narodnog heroja Jugoslavije. Zasluženo.
Iz Barija, 6. juna, engleskim razaračem – na ostrvo Vis, tvrđavu u Jadranu, tada već posjednutu sa više od 5.000 naših boraca, pod komandom Boža S. Božovića, i savezničkih komandosa, iskrcali su se kada i Ajzenhaurova armada u Normandiju, čime je, konačno, otvoren Drugi front.

Sa Visa, gdje se sa Sovjetima sve uspješnije sarađivalo, samo dvije-tri pojednosti. Prva, Kornjejev mu je – nakon svog jednomjesečnog izbivanja u Moskvi, gdje su kod Staljina utvrđena sva suštinska pitanja saradnje između dvije države i njihove armije – rekao da nema više razloga da se satire operativnim poslovima, dodajući, kao objašnjenje: „Od danas samo desetinu vojnika da imate pobijedićete, jer je Hazjain (jedan od nadimaka Staljina; prim. aut.) stao iza vas”. Stvar je, nema sumnje, bila „malo” uprošćena, jer je Staljin odlučio da dodijeli naoružanje za 10 divizija NOV Jugoslavije, a još toliko će dodijeliti za vrijeme Arsovog, 49 dana dugog, boravka sa grupom generala u Moskvi, u januaru i februaru 1945, što je značilo da je cijenio kako će mu ta armija, brojna i jaka, itekako trebati prema sve agresivnijem Zapadu.

Iz Barija za Moskvu

Avionom iz grupe „Sokolov”, Arsove kćerkice Ubavka i Zoja su, brigom novog komandanta i načelnika Štaba Drugog korpusa, generala Vukanovića i Hamovića, sa aerodroma Berane prebačene u Bari. To je urađeno pred sam početak operacije „Ribecal” (durmitorska), kad je i taj aerodrom bio ugrožen. Tako su se djevojčice, njihova majka Senka, tatka Miluša i on, brižni otac, sastali prvi put od pokreta ka Pljevljima, novembra 1941. Nešto poboljelu Senku i njih dvije je ispratio „na avion” za Moskvu, na kraći oporavak. Avion je uzletio noću 22/23. avgusta i u njemu su još bili: Moša Pijade, supruga kipara Augustinčića, grupa vojnih i političkih rukovodilaca, sa majorom Đurom Lončarevićem na čelu, upućenih da „prihvate” i dovedu na naše ratište Prvu jugoslovensku brigadu formiranu u SSSR-u. U tom i drugim avionima koji su te noći uzletjeli iz Barija ka Moskvi bila su i 132 slušaoca upućena na školovanje za pilote. Otputovalo je i 7 teških bolesnika i invalida. Društvo je Arsu na ispraćaju putnika za Moskvu pravio general Gorškov, koji je djevojčicama poklonio po oveću „babušku” punu bombona. Arso je glavnom pilotu aviona i prijatelju sa Kupreškog polja, gardijskom majoru i heroju Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, A. S. Šarnikovu – poklonio debeli džemper od bijele vune, pleten rukama i ljubavlju majke Zorke, namijenjen sinu joj jedincu, a ono ispade po onoj narodnoj: „Nije kome je namijenjeno – već kome je suđeno!” To je ovom geroju bio 52. noćni let za potrebe partizana Jugoslavije …

Izbjegao akciju zbog takvog “dijeljenja pravde”

Na kolonu, dok je promicala kroz selo Podgorija, na 5-6 km od Mliništa, sjedišta VŠ – pripucalo iz šumarka. Komandant Druge proleterske, Ljubodrag Đurić, bilježi da su “6 bandita pred mještanima strijeljana, ali je vođa ekspedicije tražio još kažnjenih”. Arso je prema takvom “dijeljenju pravde” osjećao duboki otpor, ljudski prezir

Oko podne 14. oktobra 1941, mladić Bogdan Gledović, maturant Pljevaljske gimnazije i sin uglednog domaćina Đola sa Kosanice, u svojstvu kurira Velimira Jokića vodi „grupu drugova iz Crne Gore” za Maoče. Zagazili su u nadošlu i hladnu Taru, čija je matica odjednom zahvatila i oborila mladića, pa je zaprijetila opasnost da se, nevičan vodi, udavi. Shvativši dramu, dugajlija sa čela, odjeven u oficirsku uniformu bez epoleta, i sam se izlažući opasnosti ali veliki vještak u plivanju sa Morače, skače za davljenikom i uspijeva da ga uhvati i izvuče. Iznosi ga na rukama i „istjeruje” mu vodu iz pluća, a onda mu, vještom primjenom metode „usta na usta”, uspostavlja disanje. Izmasirao ga je i iscijedio mu odjeću, a u jednoj kući iza Prenćana istrljali su ga ljutom rakijom i dali mu gutljaj-dva za okrjepu. Tek tada se dugajlija okrenuo sebi. Osušili su odjeću, a domaćin ih je ugostio ukusnom cicvarom. A kad je ocijenio da su to „važni ljudi” svario im je i pola šiljega – sjećao se tog dobročinstva pukovnik i ugledni istoričar Bogdan Gledović. Sve se dobro završilo i putnici su stigli na konak u domu Peruničića. Bio je to Arso i saputnici: Mitar Bakić, major Zaharije Ostojić i engleski kapetan Hadson. Svi zapućeni za Užice.

Lični Titov zahtjev

Izmičući iz (od Njemaca) ponovo zauzetog Jajca, Arso je 4. oktobra 1942. jahao na čelu kolone članova i saradnika Vrhovnog štaba. Odjednom je na kolonu, dok je promicala kroz selo Podgorija, na 5-6 km od Mliništa, sjedišta VŠ – pripucalo iz šumarka. U koloni su bili Ranković, Moša Pijade, Kosta Nađ i dr Ivan Ribar sa sinom mu Lolom, ljekari Simo i Olga Milošević i dr. Jahali su nehajno, valjda zamišljeni nad brzim gubitkom sa dosta muke i velikim žrtvama oslobođenog Jajca. Tako ih je pucnjava četnika iz šumarka iznenadila, a neke i upaničila. Arso je, shvatajući i svoju grešku i odgovornost, naredio da saputnici sjašu i zalegnu. Prvi je otvorio vatru iz pištolja, pretrčavajući, pognut, od jednog do drugog saborca, određujući im zaklon i pravac otvaranja vatre. „Borbu su ” – bjeleži Savo Orović – „vodili čitav sat, ali bez gubitaka”. Ipak, selo Podgorija je sjutradan, na lični Titov zahtjev, strogo kažnjeno, s tim što se na čelo kaznene ekspedicije dva bataljona srpskih proletera, po svojoj želji, stavio Moša. Komandant Druge proleterske, Ljubodrag Đurić, bjeleži da su „6 bandita pred mještanima strijeljana, ali je vođa ekspedicije tražio još kažnjenih”. Ipak se Moša „na molbu seljaka i uz plač žena i djece rastužio i nekolicini od uhapšenih oprostio”. Arso je prema takvom „dijeljenju pravde” osjećao duboki otpor, čak vojnički i ljudski prezir, pa je akciju izbjegao.

Spremnost na samožrtvovanje

Jedan od primjera Arsove spremnosti na samožrtvovanje vezan je za starog vojničkog dužnika – rijeku Bosnu, vazda tajnovitu i branjenu. Na njoj, iznenadno nadošloj i hirovitoj, sa Kočom i Pavlom Ilićem je proveo cijelu posljednju noć jula 1943. Nedavno se bio vratio iz višemjesečne ratne misije u Sloveniji i ponovo se prihvatio poslova na čelnika Vrhovnog štaba, pa, sem ostalog, predložio da se jedinice i štabovi prebace preko Bosne i prikupe, srede i odmore na Petrovom polju. Pri tom je smatrao vlastitom moralnom i vojničkom obavezom da se, u toku te operacije izvođenje kritične noći, nađe gdje je najteže. Preuzeo je obavezu da nadgleda prelaženje partizanskih brigada preko rijeke i pruge, na odsjeku od Vranduka do Nemile. Upućivao ih je i požurivao na gazove, pazeći pri tome da ne nastanu gužve, a pogotovo metež kao posljedica zapomaganja neplivača. Onako krakat i vješt u vodi, nekolicini uspaničenih je pomogao da se domognu druge obale, a stigao je čak da nadgleda i miniranje pruge na nekoliko mjesta. Bio je to njegov izbor.
Čak 4 primjera Arsove spremnosti na samopožrtvovanje vezani su za „ratni predah u Drvaru”, a to je od Svetog Save do Zadušnica, odnosno 118 dana veoma dinamične prve polovine 1944. na našem ratištu.
Tokom ostvarivanja zamisli o prodoru snaga NOV-a na istočno vojište zapelo je sa upućivanjem „jedne udarne grupe divizija” preko Drine. Na to je predložio vrhovnom komandantu da mu odobri prebacivanje na aerodrom u Šekovićima kako bi, u Štabu Trećeg korpusa, sa generalom Danilom Lekićem i pukovnicima Jovanom Vukotićem i Gligom Mandićem, učestvovao u doradi plana i organizaciji prodora te operativne grupacije u zapadnu Srbiju. Odobreno mu je, na njegovo insistiranje i ličnu odgovornost – kada je s obje strane Drine toliko „zagustilo” da je bila nesavladiva. Sa tog ratnog zadatka u istočnoj Bosni vratio se istog dana (10. maja) u Drvar.

Dva istovjetna pisma Maršalu

Partizanski aerodrom Šekovići bio je u zoni intenzivnih ratnih dejstava i niko generala Jovanovića, sem njegove savjesti, nije tjerao da onamo slijeće i odande uzlijeće, još s velikim rizikom da izgubi glavu, ali je on duboko preživljavao žrtvovanje tih jedinica zarad uspjeha toliko priželjkivanog i planiranog prodora u Srbiju, te je išao da, kao najodgovornija vojna ličnost, pomogne u rješavanju krajnje zaoštrenog problema. Sa još većim otporom vrhovnog komandanta, Arsu je, na jedvite jade, odobreno da 21. maja, dakle drugi put u desetak dana, „skokne na dan” avionom do Šekovića, u Štab Trećeg korpusa. Tamo je, s komandantom korpusa i načelnikom njegovog štaba, generalima Nađem i Jovom Vukotićem, i komandantom Grupe generalom Danilom Lekićem – usaglasio dejstva divizija sa prostora istočne Bosne u vezi s narednim prodorom preko Drine. Izložio je strategijsku zamisao za naredni, „odlučni i odlučujući”, prodor sa ovog prostora u Srbiju „najmanje 4 divizije”, naznačivši, na osnovu najsvježijih i neveselih ratnih iskustava, obaveze operativnih sastava i obezbjeđenje njihovih leđa, odsjeke prelaska Drine, pravce prodora, način ostvarivanja sadejstva sa jedinicama koje će prodirati ka Šumadiji i druga pitanja bez čijeg se rješavanja nije moglo u jedan takav prodor strategijskog značaja. Precizirao je i obaveze Vrhovnog štaba: prebacivanje tamo po jedne divizije iz Slavonije i centralne Bosne, koje će, sa dvije vojvođanske, učestvovati u tom prodoru, utvrđivanje prioriteta u snabdijevanju od strane saveznika, poboljšanje veza komandovanja. To je uveče verifikovao sa Titom, prećutkujući da je ovog puta situacija kod Šekovića bila još dramatičnija, pa ga je general Vukotić „zakumio da se ne igra vlastitom glavom”.

Dramatična situacija

U toj Sali je, po kartama i prema depešama, pratio dramatičnu situaciju dvije ponajbolje divizije NOV-a Jugoslavije, 2. proleterske i 5. udarne, a to je oko 5.000 biranih boraca pod komandom dva sjajna komandanta, pukovnika Ljuba Vučkovića i Milutina Morače. One su u dvomjesečnim dejstvima po Srbiji doživljavale neuspjehe, uglavnom kao posljedici njihovog uvlačenja u političke igre oko sudbine tog dijela Jugoslavije. Pa načenik VŠ 9. maja piše Titu, nudeći svoje znanje i svoju umješnost, pa i svoj život, kao ulog za spasavanje obraza antifašističke Srbije i života hiljade saboraca.

Pismo načelnika Vrhovnog štaba, kucano na mašini i potpisano prepoznatljivim ćiriličnim „Arso R. Jovanović”, glasi:

„Druže Maršale,

Tačno ne znam položaj naših pokretnih operativnih grupa i tvoje dalje namjere u pogledu rada u Srbiji i Sandžaku. Prema razvoju situacije, bez obzira na regulisanje komandovanja ovom grupom, smatram da bi trebalo da neko iz Vrhovnog štaba prenese tvoje direktive i naređenja. Dokazalo se da se radio-depešama ovo ne da uspješno riješiti, tim prije što mogu biti hvatane i od neprijatelja.
Moje mišljenje bi bilo da me uputiš na taj sektor. Bilo bi dobro kada bi tamo pošao i neki Rus, na primjer general Gorškov. Pošli bismo avionom kojeg će dati bilo Englezi bilo Rusi. Moj ostanak na tom terenu zavisio bi od tvojih namjera i odluka. Ovdje bi me zastupao general Koča (ili Klišanić) koji se inače nalazi kod Vrhovnog štaba”.

Istoga dana Titu piše pismo gotovo istovjetnog sadržaja i sa istim prijedlozima član VŠ i Politbiroa Sreten Žujović Crni. Teško je odgovoriti na pitanja: zašto pišu i starješini s kojim su svakodnevno u neposrednom kontaktu; da li to čine dogovorno i kakav odgovor očekuju, ali ono što im je zajedničko to je da im je Srbija bila zajednička briga, ljubav i sudbina.

Hitro, vješto i hrabro

Njih dvojica su, zajedno sa Rankovićem, glavni junaci i slijedeće priče. Riječ je o tome da je 6.35 časova 25. maja 1944. Drvar bio zasut bombama od 250 do 500 kg, što je praćeno snažnim mitraljiranjem. U toku prvog napada načelnik i dva člana Vrhovnog štaba, general-lajtnanti Arso Jovanović, Sreten Žujović i Aleksandar Ranković, sa ličnim naoružanjem, iskočili su iz pećine u kojoj je bilo sjedište najvišeg političkog i vojnog vođstva NOP-a. Osmotrili su situaciju nad Drvarom, naredili dejstvo Mitraljeskoj četi sa njena dva voda protivavionskih mitraljeza, dogovorili se ko će koji dio položaja organizovati za odbranu, podijelili ljudstvo Pratećeg bataljona (komandant i komesar, kapetani Milorad Janković i Drago Božović) koje se zateklo na obezbjeđenju i u obližnjim objektima oko pećine. I tako organizovali odbranu. Komandant Pratećeg bataljona se sjeća da su sve to činili „hitro, vješto i hrabro”.

Broz neće da izađe iz pećine

Arso je, sa vodom boraca, zauzeo položaj na desnoj obali Unca, istočno od pećine; Žujović, takođe sa vodom boraca, bio je zapadno, zatvarajući prilaze pećini od pilane i Mandića mosta; Ranković je, u stalnoj vezi s Arsom, bio na položaju iznad pećine.

O držanju njih trojice, generala i članova Vrhovnog štaba, opširnije čitamo iz memoarskih zapisa Ladislave Slavke Becele. Ona je bila jedno od 11 lica bombardovanjem zatečenih u pećini – uz Tita, I. Milutinovića, A. Jovanovića, S. Žujovića, A. Rankovića i E. Kardelja, te „tehničko osoblje”: prevodilac Olga Humo, sekretarica Davorjanka Paunović, vozač Nikica Prlja, radio-telegrafista L. Becele i Kardeljev pratilac Vlado Miklovc. Poslije rata supruga A. Rankovića, u knjizi „Život uz Leku”, navodi kako su „drugovi iz VŠ” (poimenično navodi A. Jovanovića, A. Rankovića Marka i S. Žujovića Crnog) od početka desanta „predlagali Titu hitan izlazak iz pećine, ali je on to, sa primijetnim uzbuđenjem, odlučno odbijao, sa obrazloženjem da ne želi da izađe pred njemačke mitraljeze”. Shvativši da Tito neće promijeniti svoju odluku, uzeli su oružje i krenuli napolje, s tim što su pred samo napuštanje pećine „opet sa Titom razgovarali o izlasku. Naročito je bio uporan Arso, koji je počeo da ga moli da se odluči na izlazak. U Arsinom glasu je istovremeno bio prizvuk molbe i upozorenja na ono što bi se moglo dogoditi ukoliko bi Njemci uspjeli da se probiju do pećine. Međutim, Tito je bio uporan da ostane gdje jeste”. Arso se – navodi – u jednom trenutku sastao sa Markom, radi dogovora o organizaciji odbrane sjedišta VŠ, uvjerenim da ga Tito, „zbog posebnog odnosa prema pećinama”, neće brzo ni lako napustiti.

Izmišljene priče o podvizima

Odjednom je naletio avion i na njih osuo mitraljesku vatru. Zajedno su „našli neki nesiguran zaklon od njemačkih mitraljeza, dok je Crni sa jednim vodom tada bio negdje iznad pećine”. U 10.30 je u pećinu – piše – ušao Žujović, prenoseći Titu kraće izvještaje od Marka i Arsa. Sva trojica su insistirala da odmah napusti pećinu, a Žujović mu je naznačio i kuda da se, pomoću užeta napravljenog od padobranskih konopaca, „spusti niz procijep do vodopada”. Odugovlačio je, međutim, još cio sat. Po Becelevoj, kasnije ispredane priče o tome „da je Broz tražio snajpersku pušku i gađao Njemce nikako se ne mogu uklopiti u zbilju dešavanja u pećini za vrijeme desanta”, odakle je, inače, poteklo „dosta izmišljenih priča o herojskim podvizima nekih ličnosti koje se nijesu baš isticale svojom hrabrošću”.

Uz Rankovićevu bjelešku, kojom se Titu u 9,45 javlja sa položaja, od izvornih dokumenata je sačuvano samo Arsovo pisamce u pećinu dostavljeno u 10,00 sati. To je izvještaj načelnika VŠ, pisan kratko i precizno, primjereno uslovima u kojima ga je, grafitnom olovkom, ćirilicom i na koljenu, pisao:

„Druže Maršale,

1) Mi držimo položaje ispod Pećine.

2) Oficirska škola stupila u dejstvo. Šesta (divizija) se još ne pojavljuje.

3) Njemaca ima oko 400. Većinom se kreću ka groblju. Na ovu stranu rijeke ne prelaze.

4) Ispitati mogućnost izlaska iz Pećine.

Arso”.

Nošen na rukama

Ispitivanje „mogućnosti izlaska iz Pećine” je potrajalo, a odnosilo se na evakuaciju vrhovnog komandanta s Kardeljom i grupom muškaraca i žena. Oni će pećinu, pod dramatičnim okolnostima, napustiti nešto poslije 11,00 sati; spuštali su se koritom presahlog potoka ispod pećine, onda okrenuli ulijevo, štićeni vatrom i tijelima, a na dijelu staze vrhovni komandant je i nošen na rukama ljudi sa položaja koji su bili pod komandom načelnika VŠ. Tako su se domogli platoa, gdje je odbranu organizovao Ranković. Uto je uslijedio novi nalet njemačke avijacije, a potom, u 11.50 sati, spušten drugi desantni talas od 171 padobranca. Međutim, zakašnjenje generala Lotara fon Rendulica, komandanta 2. oklopne armije Vermahta, bilo je nenadoknadivo.
Osvanuo je 22. avgust, najdramatičniji dan za oko hiljadu ranjenika prikupljenih po rubovima aerodroma u Donjim Breznama i za jedinice koje su ih odsudno branile pod snažnim udarima „Ribecala” (Durmitorska operacija). Od jutra su komandanti 2. i 12. korpusa sa Visa dobili radiograme: general Vukanović – da toga dana slijeću četiri aviona, a „sjutra će doći avioni za evakuaciju svih ostalih ranjenika”; general Lekić – da je „danas Arso odletio do vas”.

Evakuacija ranjenika i savezničkih avijatičara sa Brezana

Na Vis se vratio noseći u bilježnici precizne podatke o učinku operacije od 22. avgusta: 36 savezničkih transportnih aviona, praćeno formacijama od 50 lovaca, u nekoliko navrata sa Brezana evakuisano 1.059 ranjenika, a uz njih i 16 savezničkih avijatičara koje su spasile jedinice Drugog korpusa, i još tri britanska oficira

Prethodnog dana načelnik Vrhovnog štaba je predložio (jedinom) pretpostavljenom da mu se dozvoli da se, nakon intervencije kod vicemaršala Eliota, prebaci 22. avgusta pod Durmitor, na improvizovani aerodrom kod Donjih Brezana, i odande lično rukovodi dejstvima jedinica dva korpusa u odbrani letelišta i evakuacijom prikupljenih ranjenika, a zatim štabove uputi na manevarske borbe. Dozvoljeno mu je i 21. avgusta se sa Visa prebacio u Bari, na ugovoreni sastanak sa vicemaršalom Eliotom, komandantom BAF-a, da bi mu, po koji već put, predočio svu dramatičnost položaja više od hiljadu ranjenika NOVJ pod Durmitorom. General je vicemaršalu prenio ocjenu svog vrhovnog komandanta da bi evakuacija tih ranjenika „bila momentalno najznačajnija saveznička pomoć jedinicama NOVJ, a ujedno bi bitno uticala na manevarsku sposobnost skoro 6 divizija angažovanih za njihovu odbranu”.

Dobar početak operacije

Vicemaršal je svesrdno izašao u susret tim traženjima i naredio da se „pripremi dovoljan broj aviona” za evakuaciju ranjenika iz krajnje ugrožene zone. Ohrabren dobrim početkom operacije, Arso odmah javlja Visu: „Stiglo avionima 120 teških ranjenika. Danas idu još 24 transportna aviona. Ja idem s njima. Eliot se ozbiljno zauzeo”. Uzalud se, međutim, zauzimao i britanski vicemaršal avijacije, od načelnika VŠ NOVJ podsjećan i na čvrsto obećanje premijera Čerčila koji je – kada mu je 12. avgusta rečeno da još oko 3.500 teških ranjenika čeka u Jugoslaviji na evakuaciju – rekao: „Učinićemo sve što možemo da ih evakuišemo. Oni svakako vežu vaše snage”. U drugom radiogramu iz Barija general Jovanović javlja: „Do sada prebačeno 30 transporta ranjenika iz Crne Gore. Ja nijesam tamo otišao, jer su me (britanski činovnici; prim. I. M.) prevarili o mjestu i vremenu polaska. Javite noćas da li će sjutra aerodrom Brezna biti siguran”. Bezbjednost aerodroma ga je zanimala stoga što se bio dogovorio sa vicemaršalom Eliotom da se sa istog letelišta, nakon evakuacije teških ranjenika, u Italiju prebaci i 200 bolesnih Italijana i 150 bolničarki. Na to pitanje je odgovorio general Vukanović – da aerodrom kod Brezana „više ne može primati avione, jer ga je neprijatelj ugrozio”. Obaviješten o tome od svog zamjenika generala Dušana Kvedera, Arso je sjutradan ujutro, nakon čvrstog dogovora s vicemaršalom Eliotom, izdao precizne zadatke generalu Branku Poljancu i pukovniku Mitru Vujoviću u pogledu snabdijevanja iz vazduha dva korpusa NOVJ pod Durmitorom. Na Vis se vratio noseći u bjeležnici precizne podatke o učinku operacije od 22. avgusta: 36 savezničkih transportnih aviona, praćeno formacijama od 50 lovaca, u nekoliko navrata sa Brezana evakuisalo 1.059 ranjenika, a uz njih i 16 savezničkih avijatičara koje su spasile jedinice Drugog korpusa, i još tri britanska oficira.

Priče zavičajne

U jesen 1942, djelujući na širokom prostoru „Bihaćke republike”, a naročito u sjedištima visokih štabova i bolnica, kao i centrima izbjeglica, Arso je bio u prilici da, kadikad, gleda izvođenje skečeva, jednočinki, scenskih slika i dramskih prikaza, pa i predstava Nušićevih komedija „Narodni poslanik” i „Sumnjivo lice”, Gogoljevog „Revizora” i dr. Oko glumaca, mahom rodom iz Hrvatske, okupljali su se i korisno djelovali: pjesnici i publicisti, slikari i novinari. Na njega, poznatog ljubitelja lijepih umjetnosti, radoznalog čovjeka s njegovanim ukusom, to je ostavljalo dubok utisak, produbljivan grubim ratnim okolnostima. Jednom je o tome, početkom novembra, u svom „kabinetu” – kupeu šumske željeznice na Oštrelju, pričao pred Radovanom Vukanovićem i Mitrom Bakićem, a odnekud je banuo zakleti agitpropovac Radovan Zogović. Tada je Arso – sjećao se tri decenije kasnije ovaj pjesnik i revolucionar iz Vasojevića – sjetno rekao kako „samo zločesti Crnogorci, za razliku od ostalog pametnog svijeta, ne umiju u ratu da poštede svoje umjetnike i intelektualce, već ih šalju u prvi juriš a zatim i u desetak bombaških akcija, da se kroz vatru potvrde kao patriote i junaci, a onda ko preživi upute ga, eventualno, iza prve linije, na zadatak kojem najveći broj boraca nije ni vičan i dorastao, a koji je i u ratu od opšteg značaja i velike koristi”. To su prisutni shvatili kao opomenu, a i zadatak.

Surove ocjene na račun vrhovnog komandanta

Znao je i da ne može zabraniti pojedinim znanim komandantima i komesarima da i tako misle, a najglasniji su bili Crnogorci, pa se, namračen i ćutljiv, ograđivao i od njih i od samog sebe, prepuštajući Arsu da, dobrodošao “sa zapadnih strana”, vodi i njegove poslove

Poslije izlaska iz pakla Sutjeske, vrhovni komandant je bio ćutljiv i toliko razdražljiv, da su i njegovi najbliži saradnici zazirali od susreta sa njim, izbjegavali da „Starinu” uopšte nešto pitaju, pogotovu mu protivurječe. Nesumnjivo su na to uticali i neka zapažanja i ocjene izrečeni na analizama jednomjesečnih ratnih dejtava vezanih za Sutjesku, organizovanih po štabovima divizija, gdje se moglo čuti da je vrhovno komandovanje, svojim odlučivanjem ili neodlučivanjem, a naročito pogrešnim procjenama i naredbama, osudilo na smrt hiljade ranjenika, bolesnika i proletera, pa i samog, slavom ovjenčanog, komandanta Savu Kovačevića Mizaru. Stizale su mu do ušiju, najčešće „u obradi”, i tako surove ocjene, istina bez spominjanja njegovog imena, ali je on dobro znao da su to ocjene njemu. Znao je i da ne može zabraniti pojedinim znanim komandantima i komesarima da i tako misle, a najglasniji su bili Crnogorci, pa se, namračen i ćutljiv, ograđivao i od njih i od samog sebe, prepuštajući Arsu da, dobrodošao „sa zapadnih strana”, vodi i njegove poslove.

Svjedok iz prve vrste

Svjedok iz prve vrste, Aleksandar Ranković, pričao mi je 23. oktobra 1973. kako Titu – inače, a tih dana pogotovo – kada ujutro izađe turoban iz pećine, šatora, kućerka i sličnih konačišta, niko živ nije smio ili htio prići dok ne dođe sebi – sem Arsa. On je, „po prirodi uklete službe načelnika štaba”, morao, i to redovno, bez ustezanja i samoosude – „pred Miloša”, da referiše vrhovnom komandantu o tekućim pitanjima, stanju na ratištu, vijestima sa svjetskih frontova. A da je znao da „obijeli zub” i na račun Titovih odluka svjedoči i ovaj primjer: na prijedlog komandanta 2. proleterske divizije, Peka Dapčevića, vrhovni komandant je bio odlučio da djelovima 5. crnogorske udarne brigade, pristiglim nakon njenog razbijanja 13. juna na Tjentištu, popuni tu, zbog velikih gubitaka, prorijeđenu proletersku jedinicu. To je Arso odlučno – najprije na osami, a onda, da bi dobio podršku, pred grupom najviših starješina – osporavao, navodeći da je Peta, poznata i po nazivu „Savina brigada”, stara jedinica, sa bogatim ratnim iskustvom, sa prekaljenim boračkim i starješinskim sastavom, sa zavidnom ratnom tradicijom, pa će se brzo oporaviti od teških rana i popuniti mladim borcima okupljenim oko njenih djelova koji su se iz pakla Tjentišta probili u dva pravca – jedni za glavninom, a drugi k Crnoj Gori. Takav stav načelnika VŠ, podržanog od dvojice tek pristiglih čelnika na poraz osuđene Druge grupe divizija, Radovana Vukanovića i Milovana Đilasa, usvojen je kao odluka. Život će uskoro pokazati njene prave vrijednosti i velike prednosti. Naime, ona je popunjena i u borbama tako prekaljena da je tri puta od VŠ pohvaljena i – na smotri 13. jula 1944. u Kolašinu – drugi put proglašena za proletersku, ostavši do Dana pobjede uzor – brigada, ponos antifašističke Crne Gore.

Događaj sa Orovićem

Ovom „crnogorskom slučaju” je, vremenski i tematski, blizak događaj sa Savom J. Orovićem. On je odmah nakon Sutjeske, u činu general-lajtnata, upućen na dužnost načelnika Glavnog štaba Vojvodine. Pa je, povodom unapređenja kao prvog u rangu među generalima NOV-a, spomenut u radio-emisiji „Slobodne Jugoslavije”, što je odjeknulo i u VŠ, u prevodu (sa ruskog) majora Veljka Dragićevića. Nakon toga, Tito je 9. septembra, bez konsultacije sa saradnicima, uputio iz Jajca protest Moskvi što se u emisiji pojavilo „nezgodno i netačno saopštenje” – o „genijalnom strategu Savu Oroviću”. On kaže da je to „vrlo nezgodno za Sava Orovića i za nas zato što se Orović uopšte nije bavio vojnim stvarima i za nas on jedino ima politički značaj”. Čulo se u Vrhovnom štabu za taj Titov protest „Slobodnoj Jugoslaviji” i iz njega se, logično, mogao izvesti zaključak da „jedino politički značaj” ima prisustvo u NOVJ brojnih „bivših oficira” sada generala na dužnostima komandanata divizija i višim, što je podjednako važilo i za 5 od 8 prvih pukovnika i dr. Biće, ipak, da je njihovo zapaženo i produktivno angažovanje u tako visokim štabovima imalo i te kakav i vojni značaj, da je njihov doprinos u stvaranju i izgradnji oružane sile NOP-a, a naročito u planiranju operacija, unapređenju vojne organizacije, razvoju vojnog školstva itd. bio vidan i dragocjen, pa je Arso i na to, po prirodi „uklete dužnosti”, a i u svoje ime, skrenuo pažnju pretpostavljenom. Tako je, „taknuvši se obraza”, tu svoju ocjenu i vrhovni komandant – brzo i donekle, a na upit iz Moskve – ispravio: 13. septembra, takođe u poruci „Slobodnoj Jugoslaviji” – osim ponavljanja opaske da nije trebalo uz ime Sava Orovića dodati da je „genijalni strateg” – navodi se da je u pitanju „pukovnik Jugoslovenske vojske, pomalo starog kova, ali divan čovjek, hrabar i odan stvari naroda, izvršava zadatke vojnog karaktera koje od nas dobija. Ima velike političke zasluge za našu borbu, a je na vojnoj dužnosti, i za to unaprijeđen u čin general-lajtnanta jedini u našoj vojsci, i to će opet imati veliki politički značaj”.

Podgorica razorena, Vezirov most porušen

Orović, istina, nije bio „genijalni vojskovođa”, ali se bavio, i to uspješno, vojnim pitanjima: bio je zamjenik Save Kovačevića; komandovao je Kupreškim operativnim snagama od 16 bataljona; utemeljio je Oficirsku školu NOVJ; poslije Sutjeske bio je prvi načelnik Glavnog štaba Vojvodine; kasnije će, u Drvaru, biti predviđen za šefa Vojne misije NOVJ kod Ruzvelta, za šta se, sa njegovom Joškom, predano pripremao, sem ostalog intenzivno učeći engleski jezik. I, nesporno, bio je uzor odanosti otačastvu, oficirskoj profesiji i viteškom moralu, zbog čega ga je načelnik VŠ izuzetno cijenio i u svakoj prilici mu zbog toga ukazivao naročito poštovanje. I još nešto: general će (1974) i umrijeti, a da za sadržaj te dvije Titove depeše neće saznati, jer su one kasnije prevedene sa ruskog i objavljene.

Bolni radiogram

Zavičajna Podgorica oslobođena je uoči Svetog Nikole (19. decembar) i Arso je u čast toga u svojim „neprikosnovenim rezervama” našao za najbliže od 368 iz VŠ saradnika litar lozovače – baš za tu priliku čuvane. Raspoloženje mu je ubrzo pokvario radiogram dobijen od generala Vukanovića: „Podgorica razorena, Vezirov most porušen”. Kasnije će, iz zaplijenjenog ratnog dnevnika njemačkog majora Bema, pročitati: „Varoš Podgorica, koja je ranije imala 10.000 stanovnika, potpuno je razorena, nijedna kuća više nije čitava”. Pričaće mu stric Mirko da se „na cijelom gradskom području nije čulo ni vidjelo ljudsko biće”. Zapisaće i Ratko Parežanin da od Podgorice „skoro ništa ostalo nije. Govorilo se da je Podgorica bila uzeta kao neki objekat na kome se vježbaju nedoučeni avijatičari”. Ako je tako i bilo, piloti zapadnih saveznika su – nema sumnje – imali vremena i prilike da ispeku zanat: više od 70 puta su je bombardovali, između 25. oktobra 1943. i 18. novembra 1944. godine, iz „tvrćava” 15. vazduhoplovne armije SAD, koje su uzlijetale sa kojeg od 19 aerodroma u području Fođe. O tome će izvorno posvjedočiti i knjiga prof. dr Branislava Kovačevića. Za Arsa je bombardovanje vlastitih gradova, kao i uništavanje fabrika, rušenje mostova, pruga i puteva – kako je govorio prijateljima i saradnicima – ratna „neminovnost i nesreća, dio velike i nezaobilazne drame i usud naroda”, pa baš zato treba biti „rigorozan u njihovom izboru, precizan u zahtjevima od vazduhoplovaca i strog u poštovanju pravila utvrđenih sa savezničkim komandama”. To pod uslovom da je Štab 15. vazduhoplovne armije SAD bio spreman za ikakvu saradnju, tim prije što je pukovnik V. Strit, u ime generala Vilsona, saopštio generalu Arsu da „nijesu obavezni da se konsultuju”. Noćima nije mogao – sjećao se general Savo Orović – usnuti kad je čuo za masovnu pogibiju nedužne podgoričke sirotinje koja se od ratnih nesreća sklanjala po pećinama u koritu Ribnice, gdje su stotine skončale u vrijeme razornog bombardovanja uoči Đurđevadne, kada je poginuo i njegov kum major Đorđija Lašić. Bio je to i grad njegove bosonoge mladosti i prvog naukovanja, a tamo su, na 11. kilometru, bile njegove kćerkice, majka i sestre. Sve je to bolno doživljavao, a opet se moralo ratovati”.

Obilazak razorenog grada

Grad svoje mladosti Arso će obići tek u martu 1945, poslije misije u Moskvi, razgovora s feldmaršalima Eliotom i Aleksanderom, i dogovora s komandantima armija. Bila je, doslovno, sa zemljom sravnjena, sa jedva prokrčenim prolazima. Na razvalinama je ugledao vidno istaknutu tablu sa natpisom „Njegoševa”, što ga je podsjetilo da je tu nekada bila ulica kojom je, kao đak Podgoričke gimnazije, na hiljade puta prošao. Sem rodnog doma, obišao je ognjišta poginulih generala iz Pipera Ivana Milutinovića i Vlada Ćetkovića, a u Potkraju kraj Danilovgrada dom Milovana Šaranovića, poginulih na tri kraja ratišta: Milutinović na Dunavu; Ćetković na Velebitu; Šaranović u Beloj Krajini. Starinom Podgoričanin Milan Vukotić, „šofer pri Vladi Crne Gore”, dovezao ga je do osnovne škole u kojoj je i sam naučio prva slova, gdje se srio sa bosonogom dječicom u crnini. Odatle je ovaj čestiti radnik zauvijek upamtio suzu u oku generala, rekli su mu – načelnika Generalštaba. A kada je „šoferski vuk” u avgustu 1948. „čuo od glavara” da je general Jovanović „ubijen na državnoj granici pri pokušaju bjekstva iz zemlje”, otišao je u njegov rodni dom u selu Zavala. Sa kućnog praga je, po starom narodnom običaju, uglas zalelekao „za prvom sabljom Crne Gore”, a onda okupljenim mještanima rekao da je „general Arso bio duševan čovjek – ispod one vojničke bluze kucalo je srce veliko ka’ Lovćen”. Razumije se, i oni što su tih dana budno „držali na oku” Arsovu kuću – znali su svoj posao, pa će i taj „lelekač” zapasti u velike nevolje.

Oštra nota zbog bombardovanja oslobođenog Bijelog Polja

Bombardovani su, po više puta i sa razornim posljedicama, i Nikšić, Pljevlja, Bijelo Polje i druge crnogorske varoši. Uglavnom na zahtjev Štaba 2. udarnog korpusa, čija je to bila zona ratnih dejstava. Samo je Cetinje, Arsovim odlučnim zauzimanjem kod Tita i saveznika, pošteđeno razaranja iz vazduha – „zbog njegovih dragocjenih muzeja, arhiva, istorijskih spomenika, manastira i galerija”. Uspio je u tome, iako su se na grad pod Lovćenom bili nameračili Ameri, jer je bio sjedište njemačke Krajskomandanture, a i moglo im se vala.

Greška saveznika

U „slučaju” bombardovanja tek oslobođenog Bijelog Polja – pokušao je da ublaži posljedice, iz petnih žila braneći teško povrijeđene Bijelopoljce od dvojice maršala. Riječ je o razgovoru 7. decembra 1944. sa viceadmiralom Eliotom, komandantom Balkanskih vazduhoplovnih snaga (BAF) posvećenom sadejstvu u završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije. Engleski „podmaršal” je u Beograd stigao sa nevelikom svitom, a uz našeg maršala su bili: generali Arso Jovanović, Vladimir Velebit i France Pirc, sa „okrivljenim” pukovnikom Mitrom Bakićem. Radilo se o tome da je 19. novembra uveče Arso dobio radiogram u kome general Vukanović javlja da su saveznički avioni „greškom bombardovali oslobođeno Bijelo Polje, zbog čega su nastale ogromne materijalne štete i veliki ljudski gubici”. Naveo je da je iz 7. crnogorske omladinske brigade – ljubimice „Budo Tomović”, prema prvim izvještajima, poginulo sedam a ranjeno 35 boraca, da se ubijenim i ranjenim civilima ni broja ne zna, a da je oko hiljadu mještana ostalo bez krova nad glavom. Onako uzrujan, pošto je prethodno, telefonom „preslišao” pukovnika J. B. Selbija, oficira za vezu BAF-a pri VŠ, Arso je tražio od pukovnika Bakića da ga odmah poveže s vrhovnim komandantom. To se pokazalo nemogućim – jer se maršal upravo odmarao pred koncert koji je te noći ansambl pjesama i igara Trećeg ukrajinskog fronta priređivao u Narodnom pozorištu, kojem je, po protokolu, i načelnik VŠ trebalo da prisustvuje. On i Mitar su, na osnovu generalnog ovlašćenja i stečenog povjerenja, uputili oštru notu feldmaršalu Henriju M. Vilsonu, u kojoj je protestovano protiv bombardovanja Bijelog Polja i zahtijevano da se hitno formira komisija za ocjenu odgovornosti u ovom i sličnim slučajevima, te odredi obeštećenje. Notu je, u svojstvu šefa Kabineta i „po ovlašćenju vrhovnog komandanta”, potpisao Bakić. Takav ton je bio neuobičajen u dotadašnjem komuniciranju s vrhovnim komandantom Sredozemlja, a i neprimjeren odnosima „malih” i „velikih” u koaliciji saveznika, što je grdno naljutilo sujetnog Engleza i podstaklo ga da uzvrati oštrim protestom kod Tita, insistirajući na formalnoj strani – ko je, zašto i otkud mimo utvrđenog reda, preskočivši brigadira Maklina, napisao i potpisao notu, ali nije odgovarao na suštinu – zašto je bombardovan jedan oslobođeni gradić, pobijeni borci i nejač, porušeni domovi koji su nadživjeli sve švapske ofanzive, ko je za to odgovoran i kakve će konsekvence podnijeti. I Arso i Mitar su, iz najtežih ratnih dana, visoko cijenili doprinos ljudi Bijelog Polja u borbi za pobjedu, znali koliko je – pored Lima, podnijelo žrtava, pa su tim više bili na strani Bjelopoljaca. Otuda se reagovalo kako se reagovalo – do kraja iskreno i patriotski, uz nešto nediplomatskog šlifa.

Tito pomirljiv

Vicemaršal Eliot je rekao da su „događaji ove vrste bolni” i da se „posebno vodi računa pri izboru ciljeva i davanju uputstava letačkom osoblju”, ali je uvrijeđen što je nota upućena i bez njegovog znanja. Brigadir Maklin je, nakon što je ukazao na neprihvatljivost postupka pukovnika Bakića, rekao da će „oficiri njegove misije učiniti sve što mogu da služba veze djeluje”. Arso i Mitar su – koliko su uopšte mogli doći do riječi – objašnjavali kako su Bjelopoljci siromašan ali ponosan i borben narod, veoma zaslužni u antifašističkom ratu, te kako „treba preduzeti sve da se slični slučajevi ne bi ponovili”. Kao i uvijek u sličnim razgovorima sa predstavnicima saveznika o nesporazumima, Tito je, prema (engleskom) zapisniku, bio pomirljiv, govoreći „da ne treba preduzimati nikakve dalje akcije u vezi s tom notom, već je tražio da se poboljša održavanje veze i da se, kao potvrda toga, jedna specijalna pošiljka sa namirnicama isporuči avionima na područje Bijelog Polja kada to operacije budu dopuštale”. Komandant BAF-a se složio s tim prijedlogom i bio spreman da ga prihvati kao zaključak, ali se načelnik VŠ založio da se „savezničko komandovanje odgovarajućeg nivoa”, možda posredstvom brigadira Maklina, izvini Štabu Drugog korpusa i Bjelopoljcima što su im pobili ljudstvo i porušili domove, a da se u pogledu upućivanja „specijalne pošiljke u namirnicama” pričeka dok se, preko generala Vukanovića, izvidi da li će je ti ponosni domaćini prihvatiti.

Crnogorci uvijek “tjeraju nešto svoje”

Arso nije tražio ni glave ni odmazdu, ali je odlučno stao na stranu gubitnika. Svejedno, Tito je „poprijeko” pogledao načelnika VŠ, a ostali su oćutali; samo je – inače po običaju korektni – Maklin procijedio kako Crnogorci uvijek „tjeraju nešto svoje”, dodajući da upravo general Vukanović „nije htio da primi njegove ljude”. Na to je Arso, koliko je mogao smirenije, podsjetio gospodina brigadira da „kao Škot po rođenju – dobro zna kako ponosan narod sve žrtvuje za čast, a čast ne daje ni za sva zlata svijeta”. On će – rekao je – redovnim putem, preko generala Vukanovića, učiniti sve što može da se „taj dostojanstveni i povrijeđeni narod smiri, prihvati izvinjenje savezničkog komandovanja i, kao znak pažnje a ne milosti primi ponuđenu pomoć”. U zapisniku je o slanju one „specijalne pošiljke u namirnicama” upisano da će „Vrhovni štab NOV i POJ označiti najpodesnije vrijeme”. I označavaće bar tri puta, ali je maršalska poricana.

Glad zahvatila srezove

General Dapčević je 13. aprila vapio da „neke jedinice doslovno gladuju”, da je glad „zahvatila pojedine srezove”, a „cjelokupna saveznička pomoć u hrani jedva zadovoljava potrebe korpusne bolnice”, pa moli da VŠ „interveniše kod saveznika radi spasavanja vojske i naroda od gladi”. Situacija je bila tim teža što se o sasvim ispražnjenu torbu Drugog korpusa „vješalo” i 9.000 Italijana, pa je Peko predlagao mjere rasterećenja kako ne bi „bili dovedeni u bezizlazan položaj”, dodajući da „narod inače odan NOP-u, ali krajnje osiromašen, već protestuje, jer je potpuno iscrpljen”. Četiri dana kasnije Peko i Mitar su još precizniji i uvjerljiviji, navodeći ono što je i Arso u Drvaru znao: da se „većina jedinica i sve bolnice Drugog udarnog korpusa nalaze na prostoriji koja je potpuno iscrpljena. Narod smo doveli u vrlo težak (ekonomski) položaj i više mu nemamo što uzeti. Ni s jedne strane ne možemo pribaviti hrane. Vojska nam je usljed slabe ishrane fizički oslabila, a uz to je gola. Imamo oko 800 ranjenika i bolesnika, bez 2. divizije.
Pomoć saveznika je minimalna, a u hrani skoro nikakva.
Molimo vas da intervenišete kod Rusa i saveznika da nas odmah počnu snabdijevati većom količinom hrane”.
Javljao se i Lekić sa obala Drine, na vratima Srbije, da mu dnevno, od gladi, umiru desetine boraca, preklinjući za pomoć u spasavanju života.
Mučile su te žive muke i načelnika VŠ i komandante, s tim što nijesu znali i najgore – da te izvještaje, nesumnjivo iz domena najstrože vojne tajne, neprijatelj odmah dešifruje, pa prema njima i dejstvuje.

Sirotinjo i, Bogu si teška!

Saosjećao je Arso s komandantima pred čijim se očima topila snaga jedinica, a da im nije mogao pomoći, pa bi, najavljen ili iznebuha, danju ili noću, a po Titovom odobrenju, dolazio kod šefova savezničkih vojnih misija, generala Kornjejeva i brigadira Maklina, a po „generalnom ovlašćenju” i njihovim zamjenicima, generalu Gorškovu i pukovniku Stritu, insistirajući na pomoći. Uvijek držeći do sopstvenog dostojanstva i ugleda institucije koju je predstavljao, ali suočen sa nevoljama vojske koja ratuje za slobodu i predstavlja značajnu pomoć i podršku saveznicima, pozivao se na dogovore, obećanja i obaveze, zahtijevajući, predlažući i moleći, ističući zajedničke interese. A propo, u takvim, veoma čestim, situacijama bivalo je da moli i mlađe, pa i – što narod veli – „gore od sebe”. S tim u vezi će, kad se 14. februara 1945. vratio iz 39 dana duge misije u Rusiji, reći generalu Terziću kako se „u gostoljubivoj Moskvi, među braćom Rusima, osjećao veoma posramljeno”; u prestonicu ruske imperije, večite uzdanice slovenskih naroda i želje žive svakog Crnogorca, stigao je „s dubokom praznom vrećom”, baš kao što su nekad „carevi junaka” sa Cetinja stizali na Dvor imperatora u Petrogradu, moleći svakovrsnu vojnu pomoć, svjesni da onima kojima se vraćaju, koliko god im donijeli u vreći – neće biti dovoljno, a darodavci će, uprkos svoj ljubavi i interesu u ime kojih „driješe kesu” – misliti da su mnogo dali. Pamtio je izreku iz svog zavičaja: „Sirotinjo, i Bogu si teška!”, ali i pouku da se ta „grdna ljudska muka ne može sakriti”.

U Kabinet načelnika GŠ je, najavljen, došao Iko Mirković, član Biroa CK SKOJ-a. Tražio je pomoć vojske za smještaj delegata Prvog kongresa antifašističke omladine Balkana (8-15. jul 1945). Dogodilo se da u trenutku njegovog dolaska u Kabinet nije bilo nikoga ispred kancelarije u zgradi Starog Generalštaba, pa je taj poznati podgorički komunista i prvoborac NOR-a pričekao. Učinio je to podstaknut pričom da je Arso „veoma strog general”, a on je ovamo i upućen da bi se, u onoj grdnoj nemaštini, što lakše sporazumio „sa svojim Podgoričaninom”.

Iskrivili vratove od stalnog gledanja ka Istoku

Ugledavši ga kroz otvorena vrata, Arso ga je pozvao k sebi, rukovao se i ponudio mu stolicu, a onda, već upoznat sa sadržajem te važne manifestacije, uz diskretan osmijeh, zatražio spisak potreba. Čitajući, svakoj brojci bi dodao bar još pola traženog, govoreći kako su i vojničke potrebe velike, a zalihe male, ali da se „kao domaćini ne smijemo obrukati pred mladošću Balkana”. Zadovoljnom Mirkoviću je ostalo da zahvali što je dobio i više nego što je tražio: hrane, vozila, posteljine i prostorija, priznajući da su ga Brana Perović, Slavko Komar i Rato Dugonjić pripremili na to da se može dogoditi da mu načelnik Generalštaba, „pritisnut nemaštinom vojske, ništa ne odobri”, a ovamo sve ispade „brzo, lako i izdašno”. On je Arsa tada prvi put vidio i malo o njemu znao, jer nije bio čovjek od onih o kojima se pjeva i koji drže „plamene govore”, pa je smislio da mu odmah kaže kako je Podgoričanin, ne bi li na to nešto „uhvatio”, ali će mu to tek na kraju, kada je sve bilo gotovo, povjeriti, na šta mu je domaćin rekao: „Javljeno mi je da si Podgoričanin, znam ti i roditelje, poštene Kuče, ali na to bi, moj sugrađanine, malo dobio od ove božje sirotinje da nijesi došao za državnu rabotu, a obraz države si mora čuvati”?

Prijateljstvo kao Božji dar

Gajio je prijateljstvo „kao dar Božji”, čuvajući poštovaoce rodne mu Crne Gore. Pljevljak Branko Obradović mi je u Herceg Novom, gdje je imao stanište, pričao, pri samom kraju osamdesetih, kako bi se Arso i on, januara 1945, ispisnici (1907) i kolege po činu u kraljevskoj vojsci i „crveni generali”, noću, kada delegacija JA „nije bila u programu”, pješice „otiskivali Crvenim trgom i obigravali, u širokom krugu, svevremenski svetionik i bastion slobode” (Kremlj). U tome bi im se, kadikad, pridružio i general Kiseljov, novi šef Sovjetske vojne misije u Beogradu. Pričao bi Arso, poetski nadahnuto, o čestim, a o Svetom Aranđelu obaveznim molitvama svog oca Radivoja „za zdravlje i svaki napredak Cara Moskova”, te o generacijama saplemenika, a naročito piperskih komunista, koji su hodali iskrivljenih vratova od stalnog pogledavanja ka Istoku. Na Bogojavljenje (19. januar) uveče zastao je ispred zdanja Vasilije Blaženog i rekao kako bi tako rado, da je to moguće, zapalio svijeću u tom svetilištu u slavu svih poginulih junaka sa Skadra (1913) i Mojkovca (1916). A najradije se Arso sjećao dugih i iskrenih ratnih priča s generalom NOVJ Fjodorom Mahinom (koga je od milja zvao„privatni Rus” i Ataman). Rođen 1882. u Nikolajevsku na Amuru, bio je čovjek visoke kulture, širokog opšteg i vojnog obrazovanja, izrazitih patriotskih osjećanja i tanane ruske duše, s kojim je prijateljevanje bilo pravi božji dar. Sticao se utisak da o njemu zna sve: izdanak čuvene kozačke porodice sa Urala preseljene u daleki Sibir, generalštabni oficir carske vojske, znalac više svjetskih jezika, u Prvom svjetskom ratu pripadnik jednog od 64 kozačka puka, pa borac Srpske dobrovoljačke divizije u Dobrudži i na Solunskom frontu. Poslije rata se, nakon lutanja svijetom, skrasio 1923. u Jugoslaviji, smatrajući je drugom domovinom. Uvijek i svuda dobar Rus i pisac više knjiga i članaka u prilog sovjetskoj vlasti, u KPJ od 1939, u NOR-u od ustaničkih dana. Radio je u Vrhovnom štabu, na poslovima propagande, sarađujući u listovima i časopisima i pripremajući materijal za „Slobodnu Jugoslaviju”, autor više publikacija obavještajnog sadržaja i vojno-političkih procjena. Zasluženo dobio čin general-lajtnanta JA. Ponešen zovom „majčice Rusije”, rekao je Arsu pred sam ulazak u avion da mu pozdravi „matušku Moskvu” i kaže nasred Crvenog trga da će joj brzo doći u posjetu, a potom primiti državljanstvo Crne Gore. Arso je amanet ispunio, a Ataman samo prvi dio obećanja, jer drugi nije stigao: vratio se iz Moskve u Beograd i zatražio crnogorsko državljanstvo, što su mu u ratu obećali generali Orović, Đilas i Jovanović, ali je smrt bila brža; umro je 3. juna 1945, na dužnosti načelnika Istorijskog odjeljenja Generalštaba JA. Arso mu je na odar položio buket od 63 crvena karanfila – za svaku godinu časnog života po jedan.

Članak Ilje Erenburga

Sjetio se Arso u Moskvi i članka barda ruske publicistike i „kralja ratne propagande” Ilje Erenburga, naslovljenog „Zajedno”. Napisao ga je povodom susreta Crvene armije i NOVJ, a obnarodovan je u sovjetskoj štampi i u radio-emisijama koje su „zračile” iz Moskve. Znajući ga naizust, Arso je češće ponavljao ono mjesto gdje to „zlatno pero”, svjedočeći o ratnom savezništvu dviju armija, piše kako se „prijateljstvo ne provjerava na gozbi već u nevoljama” i „da će Jugoslavija na Mirovnu konferenciju doći ne kao komordžija već kao izviđač, izborivši sebi časno mjesto u Evropi”. Poželio je da se sa Erenburgom sretne u Moskvi, što je povjerio Kiseljovu, ali mu je, sjutradan, odgovoreno da je „negdje na frontu”, pa će mu želja biti prenijeta, kako je i učinjeno.

Majka Zorka nadahnula Ilju Erenburga

Nadahnut epskim kazivanjem Arsove majke Zorke i gledajući njene šake – napisaće zapaženu priču “Ruke”: o rukama koje su “hranile muža oslijepjelog ratnika, podizale sina budućeg vojskovođu, štitile unuke od kame zločinaca, darivale dobrodošle, prijetile zlotvorima”

Tako će slavni pisac, prispjevši kasnije u Beograd, biti gost doma Jovanovića; nadahnut epskim kazivanjem Arsove majke Zorke i gledajući njene šake – napisaće zapaženu priču „Ruke”: o rukama koje su „hranile muža oslijepjelog ratnika, podizale sina budućeg vojskovođu, štitile unuke od kame zločinaca, darivale dobrodošle, prijetile zlotvorima”. Taj tekst, naslovljen „Ruke” je – kako su se sjećali Branka i Pavle Savić – čitan u jednoj od emisija Radio-Beograda.

Jedna sportska priča

Za kraj kazivanja o Arsu i zavičajcima, jedna, naoko bizarna, „sportska priča”. Gusinjac po rođenju, Đuro Lončarević, sin uglednog pekara Maksima, prije rata student tehnike i daroviti fudbaler u prestonici – sa visoke političke dužnosti u Drugoj proleterskoj diviziji više puta je srio Arsa, a bar triput su, u Foči i u Drvaru, zaigrali u suprotstavljenim timovima. Arso je u half-liniji, a Đuro u napadnom redu. Obojica uspješni. Dogodilo se da taj ljuti Arsov rival sa zelenih poljana putuje sa njegovom porodicom za Moskvu. To je 23. avgust 1943. u ponoć. Pred samo polijetanje aviona, Arso je, kao savjet na rastanku pred dalek put, rekao fudbaleru u činu majora da ne propusti priliku da u Moskvi, s grupom ratnih drugova, pogleda koju utakmicu slavnog CDKA. Pogledali su i Đuro će mu u oslobođenom Beogradu, krajem novembra, tada već pukovnik i komesar 14. srpskog korpusa, pričati kako je imao velikih neprilika „kod nekih naših u Moskvi” zato što je glasno rekao (istinu) – da naš „Hajduk” igra bolje fudbal od onog viđenog na inače dobroj utakmici između CDKA i „Dinama”. „Ne može” – rekao mu je na to „jedan naš“, stariji po činu i uticajniji od njega – biti „da iko na bijelom svijetu, da goni oca očinskog, igra bolji fudbal od crvenoarmejaca; naš „Hajduk” jeste dobar, ali su Rusi čudo neviđeno. I tačka”! Gotovo da ne bude tačka – zamalo da Đura kazne, što je Arsu bilo smiješno, ali je ubrzo shvatio da je „đavo odnio šalu”, pa je, sa Tempom, udesio da se ta ujdurma prekine. Ali, ne lezi vraže, na samom početku ere mira krenuo je još jedan „fudbalski aber”, pa je sad general Lončarević morao da spasava urednika „Fronta”, kapetana Nika Kadiju, koji je nasred Moskve, u prvom radio-prenosu sportskog događaja iz inostranstva, rekao da je „Partizan” nadigrao slavni CDKA. To jeste bilo tačno, ali je „politički budna” ćelija KPJ „Narodne armije”, na insistiranje moćnog generala Otmara Kreačića Kulture – a „čvrsto stojeći na liniji internacionalizma” i bespogovornog slušanja „starijeg brata” – zapela iz petnih žila da se Kadija „izbaci iz Partije i smijeni sa dužnosti”. Da ne bi razboritog Lješnjanina pukovnika Sava Vukčevića – moglo je biti svašta. Čestiti Niko do smrti nije mogao shvatiti „tu isključivost i ljudsko ludilo”, ali ko ga je za to pitao.

„VOROŠILOVAC” (15. mart 1946 – 31. maj 1948)

Pred svoj put u prijateljsku posjetu Poljskoj i Čehoslovačkoj a njihov odlazak na školovanje u Moskvu, grupu od 15 „vorošilovaca” je primio maršal Tito. Prisustvovali su i generali Koča Popović i Ivan Gošnjak. General Đoko Jovanić se sjećao kako je Tito, još na početku, „pokvario raspoloženje nesuđenom „vorošilovcu Gošnjaku”, prekorjevajući ga što je molio Rankovića da ga „skine sa spiska za školovanje”, jer kao stolar neće moći da savlađuje gradivo generalštabne akademije, najčuvenije na svijetu. Maršal je, istina, uvažio tu molbu, šaljući umjesto njega drugog predstavnika Hrvatske, generala Matu Jerkovića, ali i tvrdeći ovdje da njegov general „ma bio stolar ili bravar”, mora da bude dorastao svakom zadatku, čak da, nakon dobre pripreme, predaje i astronomiju, što je on, pred kraj tridesetih u Moskvi, „uspješno radio na KUNMZ-u”. Uz večeru im je pričao i o „prestonici zemlje sovjeta”, opominjući ih da ih ne pokolebaju posljedice rata: ruševine, glad, prosjačenje. Još im je rekao da dobro uče „da bi to znanje prenijeli našim kadrovima”.
Uveče uoči Arsovog leta za Moskvu, Ranković ga je pozvao na večeru. Tri decenije kasnije pričao mi je kako su i ponoć dočekali u prisnom razgovoru, „skačući s teme na temu”.
Rastali su se „s nadom u ljepša ljudska svitanja” i svjetlije zore sa Istoka, s tim što je domaćin zauvijek ponio utisak da je njegov ratni drug pomalo i zebao od tog puta na daleko, od dugog boravka u Moskvi, daleko od ratnih drugova i porodice.

Učenje u najvišoj školskoj ustanovi Sovjetske armije

Službeno, nikakvih pritisaka, ponuda i ucjena organa NKVD – koji su se neki “sjećali” poslije 1948 – nijesu trpjeli, a da li je neko nešto tajno “mutio” to je teško reći

U sovjetskom transportnom avionu su se 15. marta 1946, uz „vorošilovce”, našli i slušaoci vojnih akademija koje su nosile imena „drugova za sva vremena” Đeržinskog, Lenjina, Staljina i Kujbiševa. U grupi „vorošilovaca” su bili generali: Arso Jovanović, Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Slavko Rodić, Milutin Morača, Ljubo Vučković, Dušan Kveder, Mate Jerković, Đoko Jovanić i Božo Božović, pukovnici Sredoje Urošević, Momčilo Moma Đurić, Vojo Todorović Lerer, Pero Kosorić i Slobodan Radulović. Većinom su bili intelektualci, pretežno pravnici, a od „bivših oficira” samo generalštapci Arso i pukovnik Radulović.

Dvogodišnje školovanje

Krenuli su na dvogodišnje školovanje u vrijeme kada je u vojnim akademijama i učilištima u Sovjetskom Savezu bilo 3.740 oficira JA. Slučaj je htio da je avionu sa „vorošilovcima”, negdje iznad Karpata, stao jedan od dva motora, pa su se prizemljili u Besarabiji, gdje su, na aerodromu, sačekali djelove iz Moskve. Motor je osposobljen i putovanje nastavljeno – sa gromkom pjesmom u slavu Staljina i Tita.
U Moskvi su „vorošilovci” za smještaj dobili staru zgradu u Krapotnjikovom pereulogu, nedaleko od centra grada. Za prvu poslijeratnu godinu, smještaj i uslovi za učenje bili su dobri. U sobama su bila po četvorica. Prostorije su bile nevelike, učionice s velikim stolovima za komotan rad nad raširenim kartama i šemama. Dobili su i „dobru platu u rubljama”, zatim „knjižice s odrescima” (tačkicama) za kupovinu u posebnim trgovinama (kao i u Jugoslaviji) namijenjenim ministrima, generalima i diplomatama. Hrana je, za ondašnje moskovske prilike, bila dosta dobra, ali i dozlaboga jednolična – svakodnevno, bivalo je i za dva obroka, kokošije meso, češće kravlji maslac, obilno hljeba. Organizovani u partijsku ćeliju vezanu za predstavnika CK KPJ u Moskvi Borisa Zuherla, na početku školovanja održali su više uzastopnih sastanaka, uglavnom o učenju i ponašanju u Moskvi, ali su ubrzo „sastančenja i isprazne priče” – po sjećanju Peka Dapčevića – proređena. Prionulo se na učenje, sa saznanjem da su došli u najvišu školsku ustanovu slavne Sovjetske armije.
Živjelo se bez većih trzavica, sa velikim obavezama u pogledu savlađivanja programa školovanja. Na početku im je „razredni starješina”, general-major po činu, skrenuo pažnju da je Moskva puna džeparoša, prosjaka i gubitnika svih vrsta, nagrnulih u glavni grad umiješani među bar dva miliona ratnih dođoša, što dobrodošle generale i pukovnike iz savezničke zemlje ne smije zbuniti, još manje razočarati. Kako im je slično, na rastanku, govorio i maršal Tito – stvar su utoliko ozbiljnije shvatili.
Sa grupom Jugoslovena bila su i tri pukovnika Albanske armije, koji su imali podjednake teškoće i sa ruskim i sa srpskim jezikom, a k njima je češće, govorilo se „na predavanja”, dolazio general Mehmet Šehu, dosta osion u ponašanju, nekadašnji uspješni pariski đak, ovdje Arsov redovni sagovornik na francuskom jeziku.

Obilan program

Program je – pričali su mi – „vorošilovci” M. Morača i S. Urošević – bio „prenapregnut do užasa”, a ne prećutkuju da ih je to „snašlo poslije godina ratovanja i odviknute od učenja”, a još sve na ruskom jeziku, pretežno u rješavanju zadataka po karti, ali i na terenu po svakom vremenu. Svakodnevno je cijenjena situacija, donošene odluke u ulozi komandanata ili načelnika štabova od korpusa do fronta, ali i pojedinih rodova.
Osvanjivalo se nad knjigom; general Morača se sjeća i „prvih gostiju na džerima – raspjevanih slavuja”. Malo je vremena ostajalo za pozorište, za sport, za izložbe, a i čuvene cirkuse. Moskovljani su ih, na svakom koraku, prepoznavali i dočekivali kao prijatelje, kao braću. Službeno, nikakvih pritisaka, ponuda i ucjena organa NKVD – kojih su se neki „sjećali” poslije 1948 – nijesu trpjeli, a da li je neko nešto tajno „mutio” to je teško reći. Istina, ima jedno mjesto u Đilasovoj knjizi „Vlast i pobuna” gdje on navodi da je sa jednog sastanka sa „vorošilovcima i predstavnicima drugih akademija”, početkom januara 1948, „ponio mračan utisak o prisustvu tajnih službi u redovima naših ljudi koji se školuju u Sovjetskom Savezu”. Tu veoma tešku ocjenu, bezmalo pedeset godina poslije, nije mogao (ili nije htio) da mi komentariše i argumentuje, a što se Arsa tiče, sjećao se, „bio je inficiran samo pogledima ruske vojne doktrine, i to neizlječivo, zbog čega sam gorko zažalio što sam glasao da ide na školovanje, u Moskvu”.

Klicali i mahali generalisimusu Staljinu

Radi bržeg prilagođavanja novoj sredini i obavezama , odveli su ih za Lenjingrad, a odande na rusko-finski front iz 1940. na Karelijskoj prevlaci; obišli su čitav spelet podzemnih rovova i skloništa, gdje je bilo “prostorija u kojima bi stao cijeli bataljon”.

A učestvovali su i na Prvomajskoj paradi 1946; u civilnim odijelima i pomiješani sa sovjetskim građanima, defilovali su ispred Lenjinovog mauzoleja
General Jovanić navodi i kako su ih, valjda radi bržeg prilagođavanja novoj sredini i obavezama, odveli u Lenjingrad, a odande na rusko-finski front iz 1940. na Karelijskoj prevlaci; obišli su čitav splet podzemnih rovova i skloništa, gdje je bilo „prostorija u kojima bi stao cijeli bataljon”. A učestvovali su i na Prvomajskoj paradi 1946; u civilnim odijelima i pomiješani sa sovjetskim građanima, defilovali su ispred Lenjinovog mauzoleja i klicali i mahali generalisimusu Staljinu, a on im „krajnje diskretno otpozdravljao”.
Prvi čas u učionici održao im je general-major Sovjetske armije, u ratu komandant korpusa iz sastava Bjeloruskog fronta, a ovdje inače starješina grupe. Dao im je zadatak „Streljačka divizija u napadu”: iscrtane karte i tekst na pola stranice, sa obavezom da donesu odluku i za sat vremena je, na ruskom jeziku, formulišu. Nakon uvida rekao im je da je to što su napisali „galimatijas”, da slabo vladaju jezikom, te im je dodijeljena profesorica, potpuno ćelava od posljedica tifusa, žena njihovih godina, marljiva, duševna i uporna da im pomogne, pa su je drugarski prihvatili, kao i tehničko osoblje koje je stalno dežuralo – da bi im pribavilo kartu, knjigu, šemu, sve strogo povjerljivo. Sagorijevalo se u učenju, a odgovaralo doslovno svakog dana, što su omogućavale i male grupe slušalaca. Zadaci su bili iz domena strategije i operatike, po kartama, za razna područja Evrope. Među predavačima je bilo i avijatičara i mornara. Zadaci na tlu Jugoslavije, valjda zbog savezničkih obzira, nijesu davani. Jednom je, istina, rješavan zadatak na tlu jugoistočne Austrije, na frontu na Dravi, gdje je napadala armija. Valjalo je procijeniti situaciju i donijeti odluku. General Dušan Kveder je, u analizi situacije, tvrdio da je „na zadatom odsjeku i u to doba godine Drava gazna”, što sovjetski general, čitajući kartu, nije prihvatao, pa je prekratio Arso: „To najbolje zna Kveder, jer je kraj nje odrastao, osloncem na nju ratovao”.

Raznovrsni zadaci

Težište je bilo na rješavanju zadataka iz domena upotrebe operativnih i strategijskih sastava, uglavnom u ofanzivnim operacijama, ali su uz to izučavani opširni programi marksizma-lenjinizma, vojne istorije i geografije, teorije ratne vještine. Nastavnici su – od general-pukovnika do potpukovnika, kao oficiri veoma stručni, kao ljudi korektni, vjerni rodini i prestižnom pozivu.
Po volji su izlazili u grad i k njima se, pored ljubaznog nastojnika zgrade, slobodno dolazilo u posjete i sjedjelo u foteljama u širokom foajeu. Arso, Peko, Radovan i Milutin su u više navrata obilazili svog ratnog druga i prijatelja potpukovnika Volođu Ješurina, filmskog snimatelja pri štabu Drugog korpusa, pa 1. armije, gdje je, od Njegovuđe pod Durmitorom do fronta u Sremu, snimio dragocjene storije, pa su se zajedno, gledajući taj potpuno sređen materijal, sjećali rata i ratnika, među kojima i Volođinog „kolege po kameri” i velikog prijatelja, ma brata Crnogoraca, Viktora Muromceva. On je, u sastavu jedinica generala Dapčevića pa Vukanovića, snimio svjedočenja o operacijama i bojevima u Crnoj Gori, oko Sarajeva i u Dalmaciji, pa sa Arsom u Istri i sve do Trsta. A poginuo je tako reći pred njegovim očima, 30. aprila 1945. u uvodnim borbama za Trst, tačnije u Bazovici. Očevici su pričali načelniku Generalštaba kako su ga opominjali da se u tom žestokom okršaju pričuva, a on im je odgovorio da je nadživio i ulične borbe u Staljingradu. Poginuo je sa kamerom u rukama, od vatre iz njemačkog tenka, pogotkom u srce. Iza njega je, sem dirljivih ratnih uspomena ostalo i dragocjeno, u Moskvi sređeno i (sa)čuvano, svjedočanstvo o borbama od Durmitora do Trsta, o nama i ratu.

Neispunjena želja

Više puta je Arso, s ponekim od drugova, išao ka izlazu iz Moskve, do mjesta na putu uočljivo objeleženog krstilom – dokle je Švaba, u ofanzivi na „crvenu prestonicu”, stigao u jesen 1941. I tu zaustavljen. Zauvijek. Dugo bi, duboko zamišljen, stajao na tom mjestu. Tako i u Borodinu, mjestu gdje je u jednom danu 1812. poginulo 94.000 vojnika francuske i ruske armije, poprištu najkrvavije bitke 19. vijeka, koja je taktički ostala neriješena, a i feldmaršal Kutuzov i car Napoleon su je ubrajali u svoje pobjede. Za Arsa je to bio očit i tragičan primjer bezumlja rata. Dozvoljeno mu je da posjeti Mamajev kurgan kraj Staljingrada, oko kojeg su vođene najkrvavije bitke u staljingradskoj epopeji, a ostala mu je neispunjena želja da obiđe front na Ladoškom jezeru iz 1941-1943, ali su sjajni Ješurin i Muromcev i o tome snimili filmove.

Malo razočaran poslije “susreta sa Iljičem”

Nekako pred kraj boravka u Moskvi posrećiće mu se da ostvari staru želju – posjetiće Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu. Ispred ulaza je, u ledenom januarskom podnevu – doslovno kao i svakog dana u svako doba svake godine – stajao neobično dug red ljudi svih uzrasta, koji su disciplinovano, u nekoj bogobojažljivoj tišini, čekali „na svoj susret sa Iljičem”, ali je grupa „vorošilovaca” uvedena bez čekanja, na „vrata za državne goste”. Uslijedilo je hodanje u ledenoj tišini, gledanje bez daha i objašnjenja nekako tajanstvenih vodiča. Odatle je – kako se povjerio generalu Radovanu Vukanoviću – „izašao i malo razočaran”, vjerovatno i preveć očekujući, a utisak je ostao: omalen rast „vođe i učitelja svjetskog proletarijata”, zauvijek sapetog u staklenom sarkofagu, „uzeta” ruka, koža voštane boje, glas sa magnetofonske trake piskav. Taj utisak bitnije nijesu popravili ni nezaboravni izvođači večernje predstave „Evgenije Onjegin” u Boljšom teatru.

U društvu sa Marusjom

Dešavalo se Arsu – sjeća se pokoji „vorošilovac” – da nedjeljnim danom odloži knjigu i satima, u društvu prijatelja iz Moskve, obilazi Novodjevičje groblje, sve aleju po aleju, „otkrivajući” objeležja vječnih staništa „ruskih vertikala” u poeziji, slikarstvu, ratovodstvu, panslavizmu. U tim šetnjama društvo mu je, kadkad, pravila i prelijepa Marusja, kći generala; njihovi odnosi su bili uočljivo prisni, „ali su – kako su vjerovali generali Božo Božović i Sredoje Urošević – „ostali na nivou simpatija”.
Ubrzo pošto je stigao u Moskvu nezvanično je, sa znanjem ambasadora Vladimira Popovića Španca i vojnog izaslanika generala Nika Jovićevića, posjetio svoje stare i drage znance, osvjedočene prijatelje JA, generale Alekseja Antonova, Nikolaja Kornjejeva i Nikanara Čibisova; svakome je, u znak pažnje i po dobrom slovenskom običaju vezanom za radost davanja, poklonio po bocu prepečenice.
Neki su uspostavili emotivne veze s „djevuškama”, što je sekretar ćelije KPJ general Dapčević toliko zaoštrio na partijskom sastanku da se o tome „nemoralu” čulo i pričalo i u Beogradu. Tako je na jednoj sjednici partijskog vrha Ljubinka Milosavljević pitala da li je tačan podatak da „ima vorošilovaca sa po dvije žene”.
U zemlju, porodicama, dolazili su avionom, ostajući po dvadesetak dana. Od „relativno visokih plata” većina je slala novac rodbini u Jugoslaviji, gdje se živjelo u velikoj oskudici, kako je silna sirotinja tavorila i u „matumki Moskvi”. Svi ostali moskovski dani bili su ispunjeni napornim učenjem i, mahom, iskrenim druženjem. Niko se nije izdvajao; svima su, reklo bi se, podjednako teško padali učenje i odvojenost od porodice i drugova u zemlji. A kada je Milutin Morača dobio telegram od supruge Mire da im se rodio sin, Arso mu je sa velikim zadovoljstvom pocijepao košulju i prihvatio se uloge kuma pa će najmlađem Morači, kod matičara opštine Savski venac, dati najmilije ime – svoga oca Radivoja, s tim što je upisana „bosanska varijanta” Radivoj. Bio je srećne ruke – kumče je izraslo u darovitog beogradskog arhitektu.

I ispitivan i ocjenjivan

Sporo su odmicali dani, dosta i jednolični: učenje prije i poslije podne, nad zadacima i na predavanjima, često odgovaranje i referisanje. Češće se na predavanja išlo na drugi kraj Moskve, gdje je bilo glavno sjedište Akademije „Vorošilov”. Arso se nije posebno isticao znanjem niti mu je školovanje, bar koliko se moglo vidjeti, lakše padalo nego drugima, pa nije ni bio, kako se kasnije pakosno pričalo, miljenik nastavnika ruskih generala i demonstrator na ratnim igrama. Uzgred, povremeno bi se čulo od načelnika Akademije, generala Zaharova, da je general Božović, uz kolegu Kvedera, najuspješniji. Što se Arsa tiče, pretjeran je navod dobronamjernog bivšeg golootočanina Dragana Komadinića iz Markovića kod Budve – da ga nastavnici u akademiji „Vorošilov” nijesu mogli da ispituju „jer je general Jovanović predstavljao riznicu znanja iz vojnih vještina”. Ma, ispitivali su ga i ocjenjivali i te kako!

Broz provjerio Ziherlovo referisanje o “vorošilovcima”

Susreti s ambasadorom Vladimirom Popovićem, s predstavnicima CK KPJ pri CK SKP(b) Borisom Ziherlom, a zatim Ilijom Došenom, pa Punišom Perovićem, s vojnim izaslanicima generalima Nikom Jovićevićem i Brankom Poljancem i drugim zvaničnim predstavnicima Jugoslavije u Moskvi, bili su veoma rijetki, uglavnom zbog dva razloga: prvi – usljed nemanja vremena zbog intenzivnog učenja; drugi – zbog zvaničnog stava uprava svih ovdašnjih akademija i učilišta da jugoslovenski slušaoci i pitomci kontakte sa zvaničnim predstavnicima FNRJ svedu na izuzetke – da bi se posvetili zadatku zbog kojeg su i upućeni na tako dalek put. U tom smislu karakteristično je izlaganje Borisa Ziherla na sjednici Politbiroa CK KPJ održanoj 26. decembra 1945, dakle uoči polaska „vorošilovaca”. Na dnevnom redu je bio samo „Izvještaj druga Ziherla”. On je podrobno referisao, a u zapisniku, dosta neuredno vođenim rukom Krste Popivode, ostalo je zapisano: „U učilištima je bilo slabih elemenata… Šaren sastav – ima ljudi koji su služili neprijateljskim vojskama… Partizansko solunaštvo – negativno… Stari partizani bez školske spreme – i drugi koji su dobro spremni, jer su učili, ali politički slabi. Došli su ljudi sa iluzijama u Sovjetski Savez. Demoralisani. Pisma gdje traže da se vrate, jer ne žele da stradaju”. I sam Ziherl Će 20. aprila 1946. iz Moskve, kad su tamo već bili „vorošilovci”, pisati Kardelju da je „blokiran u radu”, sveden na administrativno lice koje obavlja „uglavnom tehničke poslove”. Ako je, pisao je, imao koristi od boravka u Moskvi, on ju je svodio na „sticanje jednog osjećanja realnosti”, dodajući: „Rusija je velika škola političkog realizma koji izbija iz svakog čovjeka i funkcionera”. Zbog toga je nestrpljivo čekao zamjenu, pukovnika Iliju Došena, ratnog komesara 5. korpusa, vjerovatno izabranog da bi „zaveo red” kod školovanja sve brojnijeg vojnog kadra JA u Sovjetskom Savezu.

Pismo Đilasu

U nešto ranijem pismu đilasu, Ziherl je molio da mu se za saradnike šalju „politički čvrsti ljudi, koji se neće demoralisati čim se sretnu s prvim poteškoćama u ovdašnjem životu, nego Će shvatiti šta je Sovjetski Savez u ovom ratu žrtvovao, pa neće tražiti suviše”. I nešto što je moglo biti poruka „vorošilovcima”: „Pojasni, molim te, drugovima koji polaze ovamo da ovdašnji drugovi ne vole suviše familijarnosti između pitomaca akademija i zvaničnih predstavnika Jugoslavije. Do sada je svaki viši oficir naše armije smatrao da treba da mu bude na raspolaganju automobil Misije, ili Poslanstva. To su primijetili čak Rusi, pa su Misiji oduzeli jedan automobil”. To je vrijeme kada je v.d. šefa Vojne misije bio major Teodosije Parezanović.

Dva susreta…

Od susreta „vorošilovaca” s delegacijama iz zemlje, koje su veoma često pohodile Moskvu – za koju se govorilo da je „grad iznad svih gradova, iznad je Kremlj i u njemu Staljin, iznad njih Sunce i Bog” – navodimo samo dva: s početka juna 1946. i januara 1948. Takav izbor činimo zato što su imali i te kakve veze s Arsom. Prvu delegaciju predvodio je maršal Tito, a u njegovoj pratnji cijela svita – od Blagoja Neškovića i Borisa Kidriča, generala Aleksandra Rankovića, Koče Popovića, Jovana Vukotića, Srećka Manole i Mijalka Todorovića, do posljednjeg na listi zvaničnika, književnika i agitpropovca Radovana Zogovića. U Moskvu su stigli 27. maja i u gostima – kako je red u velikih prijatelja – ostali do 10. juna. Suština posjete je bila potpisivanje dugoročnijih privrednih ugovora. U dva dana programa, 1. i 2. juna, Tito je, u dogovoru s domaćinima, odvojio izvjesno vrijeme da posjeti nekoliko vojnih škola u Moskvi u kojima su učili i oficiri JA, vjerovatno i da bi provjerio koliko se popravilo stanje o kome je Politbirou, pola godine prije, onako neveselo referisao Ziherl. Prvog dana je obišao neke akademije u Moskvi, razgovarao s njihovim upravama, prisustvovao časovima nastave s jugoslovenskim slušaocima i, kako je govorio, ponio povoljan utisak. O tome što se sjutradan, 2. juna, događalo u ambasadi FNRJ u Moskvi svjedoči više prisutnih, jer su se tu, po dogovoru Tita i vojnog izaslanika Nika Jovićevića, uz sve „vorošilovce”, okupili sekretari Ćelija KPJ iz ostalih akademija iz Moskve.

Prosočio oficira da je rezao meso perorezom

Peko Dapčević je opazio da ima oficira koji ruše naš ugled u očima Moskovljana, pa je Tito insistirao da bude konkretan. “Pa, vidio sam jednog našeg oficira kako u restoranu vadi iz džepa perorez i, umjesto da se posluži nožem koji mu je na stolu, meso je rezao perorezom”

Jedan od učesnika tog susreta, prvoborac 1. proleterske i 1. tenkovske brigade, tada major i sekretar ćelije KPJ u Tenkovskoj akademiji „Staljin”, Radomir Ljaka Vujošević, ustupio mi je za ovu knjigu dio svog zapisa s lica mjesta, pod uslovom da se ne krati ili mijenja, a ni komentariše, što sam ispoštovao:
„Sjutradan, 2. juna 1946, Tito se u našoj ambasadi srio sa svim polaznicima Više vojne akademije „Vorošilov” i sa po dva-tri naša oficira iz akademije „Frunze”, Tenkovske akademije „Staljin”, te Artiljerijske, Inžinjerijske, Vazduhoplovne i Obavještajne akademije. U Akademiji „Vorošilov” na školovanju je bila naša generalska elita: Arso Jovanović, Peko Dapčević, Dušan Kveder, Radovan Vukanović, Đoko Jovanić, Milutin Morača, Božo Božović, Mate Jerković, Slavko Rodić, pukovnici Sredoje Urošević, Moma Đurić…

To je bonton!

Tito, s kojim su bili Aleksandar Ranković i Koča Popović, od nas je čuo da vrijedno učimo i da, na žalost, samo jednom mjesečno dobijamo po desetak brojeva „Borbe” ili „Politike”. Peko Dapčević je opazio da ima oficira koji ruše naš ugled u očima Moskovljana, pa je Tito insistirao da bude konkretan. Peko je nešto petljao i, na ponovljeno Titovo insistiranje da jasno kaže kakva je nevaljalština po srijedi, kazao: „Pa, vidio sam jednog našeg oficira kako u restoranu vadi iz džepa perorez i, umjesto da se posluži nožem koji mu je na stolu, meso je rezao perorezom”.
„Ooo! To je bonton!” nasmijao se Tito. „A ja mislio, tamo naši ljudi prave neke gluposti. Bonton će oni, Peko, lako naučiti.”

Peku nije bila po volji Titova reakcija, pa se počeo znojiti.

Tito je govorio o prilikama u zemlji, a ponajviše o odnosima sa Zapadom. Potanko nas je upoznao o razmjeni nota sa Amerikancima u vezi s obaranjem njihovog aviona. Kada su Amerikanci, nezadovoljni našim odgovorima, po treći put uputili protestnu notu, kod Tita se pojavio šef njegovog kabineta Mitar Bakić, s pitanjem: „Druže Tito, šta da im odgovorimo?” „Odgovorite im, rekao sam – pričao nam je Tito – da idu u pizdu materinu!”
Tek što smo sjeli za sto da ručamo, Tito je podigao zdravicu svom, kako je kazao, „glavnom vojnom saradniku, generalu Arsu Jovanoviću”. Prema Titovim riječima, Arso je bio „inicijator krupnih operacija”, ili „njihov planer”. Ređao je najjače epitete, s kojima njegov oskudni rječnik raspolaže, uz ime načelnika Vrhovnog štaba. Načelnikove uši prelivalo je crvenilo, slivalo se niz vrat, prekrilo obraze. Na čelu je bubrila žila, a Tito nije smalaksavao u odavanju priznanja. Zalivao je ditirambom dok je on sjedio oslonjen laktovima na sto, sagnute glave, koja je, valjda, smišljala odgovor. Čim je Tito završio zdravicu i sio, Arso se istog trena uspravio, zvonko priljubio petu k peti na kojima su se caklile mamuze koje nije skidao s čizama, brižno održavajući njihov niklovani sjaj. Cijelim tijelom se okrenuo Titu, u „stavu mirno” držeći u desnoj ruci nožicu čaše u kojoj se ljeskala votka. Čašu je držao u visini lica, kao da drži balčak sablje dignute na pozdrav. „Druže maršale!” – ispalio je Arso gromko i resko, „ja sam bio samo običan vojnik koji je izvršavao tvoja naređenja!” Tako je on odlučnim samosmanjivanjem do najnižeg ranga u vojnoj hijerarhiji podigao Tita na nedostižnu visinu. Ne časeći, Tito je ustao i izgovorio: „A ja sam bio običan vojnik koji je izvršavao naređenja druga Staljina. I sjutra, ako zatreba, naše će armije biti prethodnica Crvene armije na putu k Lamanšu!”

“Težak sam, polomiću kosti…”

Prolomi se aplauz. Svi smo bili na nogama. Oni koji su bili najbliži Titu podigli su ga na ruke i stali bacati k tavanici, a on je, padajući na podignute ruke i ponovo uzlećući k tavanu, izbačen tim rukama, dovikivao veselo: „Težak sam, polomiću kosti ako padnem”. Ruke su ga sigurno primale kad im se vraćao i niko nije bio zabrinut za njegovu sigurnost, čak ni Ranković. Mislili smo: hoće li taj pohod na Lamanš uskoro uslijediti”.
Tih Titovih visokih pohvala ratnom načelniku Vrhovnog štaba i tada „vorošilovcu”, ali još usijanijih i gromkijih, sa naglaskom na tvrdnji da je najveće operacije ne samo inicirao i planirao već i uspješno realizovao, sjeća se više svjedoka, ne dovodeći u pitanje uopšte to da li ih je on zaslužio, ali i danas upitani nad povodom i pravim razlozima da se izreknu baš tada, u tom susretu i na tom mjestu.

Tajni odlazak u Moskvu

U Moskvu je – na Staljinov poziv – stigla po sastavu veoma jaka vojnodržavna delegacija: član Politbiroa Milovan Đilas i generali Koča Popović, Mijalko Todorović, S. Vukmanović Tempo i Ivan Rukavina, sa ekipama stručnjaka za vojnu industriju i naoružanje, a zatekli su Bogdana Crnobrnju iz Ministarstva za spoljnu trgovinu

Još je to bila prva Titova zdravica na tom ručku, i to u neuobičajenom trenutku, na samom njegovom početku, bez ikakvog datog povoda. U svakom slučaju, riječi su zazvučale kao najveće priznanje koje vrhovni komandant može izreći načelniku svoga štaba, a jedino je pragmatični vođa, što bi profesor Branko Petranović rekao „majstor primijenjene dijalektike”, još u gostima u Moskvi, mogao znati njegovo pravo značenje. Neki od još živih svjedoka tog „zbitija usred Moskve” sjećaju se kako su najrevnosniji učesnici tog „urnebesa od slavljenja Tita” bili „pukovnici orijaši” tada na školovanju u ruskoj prestonici, Moma Đurić (prije rata prvak Jugoslavije u bacanju kugle) i Pero Popivoda, da bi se s obojicom 1948, kao i s Arsom, među prvima i zauvijek, razišao. Sve je još zanimljivije kada se vidi šta je od svega toga objavljeno u tomu 30 Titovih „Sabranih djela”. Zvanična verzija se bitno razlikuje od onog što su prisutni zabjeležili: datum je sa 2. pomjeren na 9. jun; Arso je veoma visoko Titovo priznanje „podijelio na potpuno ravne časti” sa Kočom Popovićem; nema ni pomena Lamanša; sve je umiveno, ali nije čisto – kao što je bila istina. Zašto je ona naknadno tako prekrajana, pa pohranjena u Arhivu CK KPJ (reg.br. XVVV, k. 30/1) zna onaj ko je to radio i, vjerovatno, sam Tito.

Ni riječi o posjeti

Osmog januara 1948. u Moskvu je – na Staljinov poziv – stigla po sastavu veoma jaka vojnodržavna delegacija: član Politbiroa Milovan Đilas i generali Koča Popović, Mijalko Todorović, S. Vukmanović Tempo i Ivan Rukavina, sa ekipama stručnjaka za vojnu industriju i naoružanje, a zatekli su Bogdana Crnobrnju iz Ministarstva za spoljnu trgovinu. Boravili su inkognito – o njihovoj posjeti, sagovornicima i rezultatima razgovora ni u moskovskoj ni u beogradskoj štampi riječ nije objavljena, što je već bilo sasvim netipično za međusobne odnose dvije partije, dvije države i dvije armije. Nije ni čudo: uputio ih je krajnje uznemiren i nestrpljiv Politbiro – da kod odgovornih lica i institucija, ako se mogne i Staljina konačno izvide šta je Moskva stvarno spremna i kada da od često obećavanog već jednom da za naoružanje JA. Naglasak je bio na razvoju vojne industrije, a u tom okviru posebno na brodogradnju – rekonstrukciju brodogradilišta u Rijeci i Kraljevici i izgradnju još jednog novog i velikog na ušću Neretve, sve za vojne potrebe. Računalo se da bi se ulaganjem 60 milijardi dinara dobilo novih 200.000 tona brodovlja, čime bi Jugoslavija izrasla u regionalnu vojnopomorsku silu, što je, po Titovim procjenama, bila po obimu i naoružanju kopnene vojske i vazduhoplovstva.

“Oči čarnije”

Delegaciji je – nakon dvodnevnog boravka u Moskvi i trosatnog razgovora M. Đilasa sa Staljinom – priredio večeru vojni izaslanik general Niko Jovićević. Pozvao je sve „vorošilovce”, a iz drugih akademija i učilišta, po ustaljenoj praksi, generale i sekretare partijskih ćelija. U očekivanju večere, sjedelo se u prostranom i prilično luksuzno opremljenom holu. Đilas, po običaju raspričan, sjedeo je u fotelji i dugo vodio glavnu riječ, sem ostalog opširno odgovarajući na znatiželju Arsa Jovanovića o repertoaru prestoničkih pozorišta, baleta i opere, o izdavačkoj djelatnost. Poimenično ga je pitao o beogradskim pjesnicima, slikarima, glumcima, pjevačima, muzičarima, s kojima je prisno prijateljevao. To su bili ljudi s kojima se Arso družio, povremeno i u svom domu, zbog čega je, s početka, imao nerazumijevanja od Đilasa i Tempa, a bolje o tome nije mislio ni Radovan Zogović, što nije krio. Arsu je spočitavano i to što je prije rata znao da u čuvenoj kafani „Kazbek”, „zborištu i utočištu bjelogardejaca i zakletih protivnika komunizma”, zapjeva „Oči čornije” u duetu s Olgom Jančeveckom, „dižući kafanu na noge”. Odgovarao mu je Đilas šta se „kuva u beogradskoj umjetničkoj kuhinji”, a taj „jelovnik” je, vidjelo se, dobro znao. U šali je rekao da bas-bariton Cvejić pjeva arije u operi i priča kako je imao sreće što je Arso Jovanović otišao u generale inače bi on ostao bez hljeba.

General Koča se vrpoljio u stoličici

Arso je – u jednoj dosta neprijatnoj, a i napetoj atmosferi, opet upitao: ko to tako radi u Generalštabu, gdje se prečesto mijenjaju formacije, i zašto je to potpisano, zašto se tapka u mjestu sa osavremenjavanjem vojske u svim sferama, a naročito starješinskog sastava, gdje se uporno i dalje zadržava gotovo cjelokupan ratni kadar…

Sjedeći preko puta Đilasa, na naizgled nesigurnoj stolici, Arso se odjednom, bez nekog povoda, oglasio pitanjem generalu Koči: kako se u Generalštabu mogla napraviti formacija divizije po ugledu na takve jedinice velikih, moderno organizovanih i, naročito, opremljenih armija, „zasićenih” oklopnom tehnikom i motornim prevoznim sredstvima, a prenebregnuti iskustvo i tradicija Srpske vojske, u kojoj su konji i volovi iznijeli golem teret u potonja četiri oslobodilačka rata. Time je otvorio seriju pitanja: zašto se istrajava na tuđici „streljačka” kada postoji naš tradicionalni naziv pješadijska divizija; otkud u formaciji JA dva mehanizovana korpusa; otkud strategijski sastavi nazvani „frontovi” kad za to nema ni tradicije ni realnih izgleda… Uslovi su se – rekao je – promijenili, i to bitno, u odnosu na tek vođene ratove; treba gledati u budućnost, ali se ni domaća iskustva, kada se stvaraju mirnodopska i ratna formacija, ne smiju zapostaviti, još manje kopirati moderne armije, kada za takvu opremu i naoružanje dugo neće biti uslova.

Napeta atmosfera

Vrpoljeći se na stoličici, Koča je ćutao, pa je Arso – u jednoj dosta neprijatnoj, a i napetoj atmosferi, opet upitao: ko to tako radi u Generalštabu, gdje se prečesto mijenjaju formacije, i zašto je to potpisano, zašto se tapka u mjestu sa osavremenjavanjem vojske u svim sferama, a naročito starješinskog sastava, gdje se uporno i dalje zadržava gotovo cjelokupan ratni kadar… Na to je Koča nešto procijedio, spominjući nova vremena, savremene potrebe, rezultate istraživanja, a onda, dosta oporo, dodao kako, valjda, i aktuelni načelnik Generalšaba i njegovih 374 saradnika, koje je, uostalom, dobrim dijelom birao Arso, znaju šta su interesi odbrane zemlje, te kako se oni (interesi) i formacijom kao dokumentom od najvišeg značaja izražavaju i njenom materijalizacijom postižu, a to usmjeravaju Politbiro i lično vrhovni komandant. Crven u licu i s uočljivo uvećanom vratnom žilom, Arso je rekao da će za JA, i u bitno izmijenjenim uslovima ratovanja, brdska artiljerija i zaprege dugo ostati velika potreba; tu svaka megalomanija i oponašanje drugog, imućnijeg, može nanijeti nenadoknadive štete, pa se ne smije podlegati uticaju. Koča je opet nešto promrsio, očevidno veoma iznerviran, ali je Đilas prekinuo dalje sporenje. Kod prisutnih je ostao utisak da je to ratni načelnik vrhovne komande – već svjestan da poslije pet mjeseci, kad se vrati u zemlju sa školovanja u Moskvi, neće sjesti na raniju stolicu – htio da javno postavi pitanje stručnih kvalifikacija po sastavu već znatno izmijenjenog i nekih osnovnih ovlašćenja lišenog Generalštaba, pa i nadležnost njegovog aktuelnog načelnika, koji je tada, u uslovima „predominantne uloge Partije”, „spao” na trećeg zamjenika ministra narodne odbrane – iza Gošnjaka i Tempa.

Đilas popravlja raspoloženje

Da bi popravio raspoloženje, Đilas je prenio skupu dobru vijest: za koji dan će Albanija – rekao je – „zvanično ući u sastav zajedničke države, Jugoslavije”, pa je sekretare partijskih organizacija ne samo ovlastio već i zadužio da to prenesu slušaocima. Toga navoda – svakako izraza zvanične politike – nema u partijskim dokumentima, ali ima u Đilasovoj knjizi „Razgovori sa Staljinom” i u pokojoj uredno vođenoj i pravim čudom sačuvanoj bilježnici partijskog sekretara, što je takođe vrsta dokumenta. Nakon dužeg razgovora od prethodne večeri, u kome je Staljin ovlastio Jugoslaviju „da proguta Albaniju”, odnosno da se „svi Albanci ujedine u jednu republiku kao jednu od članica Federacije”, Đilas je zadužen da, u ime zvanične Moskve, uputi depešu Titu da su „potpuno saglasne sovjetska vlada i Jugoslavija u pitanju Albanije”. Đilas je, navodi, napisao takav telegram, ali ga, nakon procjene nekih novonastalih okolnosti, nije poslao. U međuvremenu je jugoslovenskoj „vojnoj koloniji u Moskvi” rekao šta je rekao, a to je ostalo zapisano u sveskama partijskih sekretara.
Sjedajući uz bogatu trpezu, Đilas je počeo s anegdotama o ljudima iz samog državnog vrha, obaška se sjećajući zgoda vezanih za ime Moše Pijade. Govorio je, izgledalo je, sa simpatijama, ali je sve, gotovo bez izuzetka, ispadalo „u korist Mošine štete”. Odužio je, po navici, „drug Đido”, a i pretjerao, dok se Tempo sve uočljivije vrpoljio, pa onda – tako glasno da svi za stolom čuju – rekao kako je „dosta tih šala o odsutnom čiča Janku”. Na to je Đilas ispričao dvije-tri šale s Tempom u glavnoj ulozi, a onda „zakačio” i Arsa koji je za večerom, kao najstariji po rangu, onako stasit i u novoj uniformi, sjedeo preko puta njega…

Đilasov izvještaj iz Moskve

Narednih dana Đilas je, u okviru „jednomjesečnog i zaludnog dežuranja u Moskvi”, našao vremena da, kao član Politbiroa, šire porazgovara sa grupom generala „vorošilovaca”. U Beogradu je načuo, a tu, poslije razgovora sa ambasadorom Popovićem, „ozbiljno shvatio njihovu neslogu, idejno i akciono nejedinstvo”. Raspravljalo se otvoreno i žustro. On je, piše u „Vlasti i pobuni”, bio „iznenađen koliko ne poznaju aktuelnu situaciju, shvatio da su neobaviješteni, da je Ce-Ka griješio što ranije nijesu obilaženi i sa njima obavljani kraći brifinzi”. Sa tog sastanka je ponio već naglašeni „mračni utisak, ne samo o uplivu sovjetske doktrine i otporu intencijama našeg Ce-Ka (misli na mogućnost odbrane zemlje; prim. I. M.) nego i o prisustvu tajnih službi u redovima naših ljudi koji se školuju u Sovjetskom Savezu”. Nijednu potvrdu te teške optužbe, ničiji „slučaj” nije mi naveo u razgovoru vođenom gotovo pet decenija kasnije, sjećajući se da je bilo riječi „o karakteru budućeg rata i uticaju atomskog faktora na njegovo vođenje i ishod”. Arso je, veli, cijenio da će u budućem ratu presudnu ulogu imati atomska bomba, čija je masovnija proizvodnja i u Sovjetskom Savezu bila pitanje dana, tako da će je imati obje vodeće vojne sile, pa se u slučaju njihovog „sasvim izglednog sudara” mali narod, neminovno, mora naći pod jednim od ta dva „kišobrana”. Tako ga je shvatio i o tome je, veli, „morao referisati kao član Politbiroa”, pa ne isključuje mogućnost da je i to uticalo da ga Tito „ne postavi na obećanu dužnost načelnika Generalštaba, nego takođe prestižnu ali za stepen nižu – za komandanta Više vojne akademije u osnivanju”. Možda je, cijeni, „to bila ona kap koja je prelila čašu, podstakla Arsovo uvjerenje da je degradiran”.

Šturi zapisnik

Iz još jednog od šturih i dozlaboga nesređenih zapisnika sa sjednice Politbiroa, održane 19. februara 1948, vidimo i tačku dnevnog reda „Đilasov izvještaj iz Moskve”. Podnio ga je usmeno, pa zapisničar Krsto Popivoda gotovo nijedan navod iz njega nije cjelovitije i smislenije zabilježio, što iznenađuje od jednog iskusnog partijskog „kadra” i intelektualca, ali mi je to Đilas, u svom domu u Palmotićevoj, devedesetih, objašnjavao posljedicom dugog ilegalnog i zavjereničkog rada pa i izvjesne bahatosti „sablje revolucije”, kako je Krsto volio da ga zovu. A o „mračnom utisku” iz razgovora sa „vorošilovcima” – ni riječi. Vidi se samo toliko da je delegacija u Moskvi boravila u januaru, gdje su k Đilasu 8. februara, radi razgovora sa sovjetskim vrhom o „nastalim komplikacijama”, stigli Kardelj i Bakarić – na Staljinov poziv. Zapravo, pozvao je lično Tita, ali se on, zbog bojazni za sopstvenu bezbjednost, nije odazvao, već poslao bliske saradnike, izgovarajući se „da se ne osjeća dobro”, što je shvaćeno „znakom međusobnog nepovjerenja”. Đilas referiše: „Ostali mjesec dana i ništa. Ostao Rukavina da raščisti neka obećanja”. Iz Đilasovog izlaganja o traženim a nedobijenim milijardama za vojnu industriju, te iz upadica, vidi se da je glavni razlog putovanja visoke vojnodržavne delegacije s njim na čelu u Moskvu bio traženje ekonomske pomoći, a „Kardeljeve grupe” pokušaj „raščišćavanja međusobnih nesporazuma i problema koji su se gomilali, što je kulminiralo Titovom odlukom o slanju dvije divizije JA u Albaniju”. O tome je sa dosta žuči raspravljano na drugom razgovoru sa veoma ljutim Staljinom, vođenom 10. februara. Prva od dvije divizije JA obećane Enveru Hodži, 2. proleterska, sa štabom u Bitolju, bila je spremna da krene na jug, a druga je pripremana na Manjači, s tim da 15. februara bude spremna za pokret u Albaniju.

Zamisao Beograda i Tirane

Po zamisli Beograda i Tirane, a bez znanja Moskve i, čak, njenih instruktora u „zemlji orlova”, one su imale da posjednu istočnu, a Enverove jedinice granice Albanije prema Grčkoj koja je krvarila u građanskom ratu. Staljin je oštro zamjerao Titu što uopšte šalje divizije JA u Albaniju, a posebno zašto ga o tome nije konsultovao. Tito je na toj sjednici Politbiroa primio odgovornost za to, napominjući da je „dovoljno bilo obavijestiti, a ne pitati”, dodajući kako je on imao namjeru da to učini, ali zaključio da „ozbiljnih mimoilaženja nema”, uostalom „divizija nije ni upućena”. Na kraju rasprave o tački „Pitanje ekonomskih odnosa sa SSSR-om i naoružanje naše armije” Tito je izveo dva, po intonaciji dosta zloslutna, zaključka: prvi – „ne slati ljude na školovanje u SSSR. Sovjetski drugovi iz mnogih stvari prave pogrešne zaključke”; drugi – „da Leskošek u Politbirou preuzme brigu o vojnoj industriji”, koje, zbog potpunog oslonca na SSSR, nije bilo u Petogodišnjem planu (1947). Na kraju zapisnika: „Tito: ideja o Petom kongresu”. To su tragovi pera „sablje revolucije”, pa je od njih i sličnih sjajni istoričar i znalac događaja Branko Petranović s mukom satavio zbornik.

Odnosi Tito-Staljin “došli u ćorsokak u posljednje vrijeme”

U vezi s drugim zaključkom, Politbiro je održao sjednicu već 1. marta, na kojoj je, pod 3, bila tačka „Armija i vojna industrija”. Prisustvovao je i načelnik Generalštaba, general Koča Popović U zapisniku nema ocjena, nema zaključaka. Već su sporovi Staljin-Tito bili poodmakli, otuda i opaska da su odnosi „došli u ćorsokak u posljednje vrijeme”. Tito je rekao da Rusi „nijesu hteli ići nama u susret po pitanju naoružanja armije”, već su govorili: „Što će vama jaka armija, mi smo tu”. S druge strane, Bugarskoj su – iako su znali da su vojne potrebe FNRJ 25 milijardi dinara – dali 300 tenkova i moderne avione. Ljut na Tita što je, navodno na molbu albanske vlade, pristao da bez njegovog znanja pošalje dvije divizije u južnu Albaniju, gdje je JA već imala i avio-puk (što se u Moskvi prećutkivalo), Staljin je govorio: „Ako Albanija bude napadnuta – neka se njena vlada obrati nama za pomoć”, dodajući kako smatra „da bi slanje divizija JA u Albaniju dalo povoda Americi za napade”. Tito je na to rekao da je, usred zahuktalog „hladnog rata” i na navodnu molbu albanske vlade, pristao da uputi dvije divizije JA „zbog grčkih pretenzija prema sjevernom Epiru”, da smo Korču, povezano s Ohridom, „htjeli kao našu bazu. Nijesu (monarhofašisti Grčke) spremni za rat, ali za provokacije jesu. Mi smo počeli pripremati jednu bojnu diviziju” radi slanja zarad „otklanjanja spoljne prijetnje Albaniji, a preko nje i Jugoslaviji”. To je Politbiro usvojio kao platformu za odgovor na Staljinovu i Ždanovljevu ljutnju i upućivanje ambasadora A. I. Lavrentijeva da kod Tita ispita o čemu je tu riječ i izrazi protest svoje vlade.

Depeša Molotova

Na drugu depešu Molotova – u Moskvu su, umjesto pozvanog Tita, išli Kardelj i Bakarić. Takođe inkognito. Objašnjenje o divizijama nije prihvaćeno. Đilas je – kako se sjećao pet decenija poslije – ispričao Arsu kod ambasadora Vlada Popovića u čemu je spor, dodajući kako Jugoslavija želi da, ubrzanim razvojem sva tri vida JA, „brzo izraste u respektivnu regionalnu vojnu silu na jugozapadnim granicama porodice zemalja narodne demokratije”. I još da je Jugoslavija, uprkos svojoj vlastitoj nemaštini, Albaniji dala 1,2 milijarde dinara za izgradnju armije, a izvoz jugoslovenskih roba i usluga u tu zemlju samo za 1948. planirala u vrednosti od tri milijarde, uz uvođenje carinske unije. Rusi su tada tamo – kaže Đilas – „imali svoje vojne inspektore, začetke vojnih baza, preduzeće za eksploataciju nafte” (koje je ubrzo optuženo od Tita da je preotelo proizvedeno „crno zlato” od jugoslovensko-albanske kompanije). Komentar generala Jovanovića je bio: „U pitanju su, dakle, značajni vojni i ekonomski interesi, o čemu susjedna Jugoslavija, u jednoj racionalnoj spoljnoj politici, mora voditi računa”.To je sve, sjeća se Đilas, „zvučalo kao prekor Titu”.

Još jednom o “vorošilovcima”

Nema sumnje da su članovi Politbiroa, na sjednici od 19. februara, imali pred sobom još jedan dokument o „vorošilovcima”, pisan rukom predstavnika CK KPJ u Moskvi Puniše Perovića. Riječ je bila o zapisniku sa sastanka njihove partijske ćelije, održanog po nalogu Đilasa. Perović je, inače, imao u planu takav sastanak, jer je od svojih prethodnika u Moskvi, Ziherla i Došena, čuo kako je i ovdje, među „vorošilovcima”, kao i inače u školama, bilo – povremeno – „nervoze, zavisti, netrpeljivosti, hvalisanja, ogovaranja”. U tome je – po opštoj ocjeni, zapisanoj i u zvaničnom dokumentu – prednjačio general Peko Dapčević, inače sekretar ćelije KPJ, pa je često „varničilo” između njega i gotovo svih ostalih „vorošilovaca”, a pogotovo Arsa Jovanovića, što se prepričavalo i u „visokim krugovima u Beogradu”. O tome je Perović htio da s njima razgovara, a u međuvremenu je dobio i zadatak od Đilasa da, već početkom januara, „raščisti tu situaciju”, što je pokušao, pa napisao opširan izvještaj Beogradu „o stanju u partijskoj grupi generala akademije „Vorošilov”, a posebno o slučaju Peka Dapčevića”.
Sastanak je održan u prostorijama Vojne misije. Sekretar ćelije Peko je, na početku, insistirao „da se govori stojeći, jer je takav red u Boljševičkoj partiji i da treba i mi da se toga držimo”, ali mu je to, većinom glasova, osporeno.
Svi „vorošilovci”, kojima se na drugoj godini školovanja pridružio i šef Vojne misije general Branko Poljanac, otvoreno su govorili i podjednako oštro osuđivali ponašanje generala Dapčevića, naročito njegov „nekorektan, netolerantan i potcjenjivački, a ponajviše prepotentan stav” prema Arsu, koji je vukao korijene iz NOR-a, kada je „načelnika VŠ smatrao nekompetentnim, pa ga, u komunikacijama, zaobilazio”, a ovdje ga, po Sredoju Uroševiću, „crtao najcrnjim bojama, kao da želi da ga unizi, da mu podvali”. Peko je priznao „da ne misli dobro o Arsu, da smatra da ne može dati veliku korist našoj armiji, da ga ne trpi, smatra ga lukavim i tvrdoglavim i da s njim ne može biti nikad dobar drug i prijatelj”.

Peko Dapčević preoteo starješinstvo

Kada su iz Beograda krenuli za Moskvu dogovoreno je (kod Koče) da Arso, kao najstariji po rangu i godinama, bude “starješina jedinice”, veza sa Generalštabom JA i upravom Akademije, ali je sve to “preoteo” Peko Dapčević, pišući čak, na Gošnjakovo traženje, prijedloge za odlikovanje i unapređenje, gradeći “monolitnu grupu”

O Pekovim greškama se ovdje, gotovo dvije godine, često govorilo, ali sa dosta opreza i uzdržanosti, a i nešto straha, naročito kako se približavao kraj školovanja, jer je on pisao karakteristike i ocjene od kojih će, kako je otvoreno govorio, zavisiti ko će u Armiji kakav položaj dobiti. Kritike na njegov račun, pak, nazivao je „bapskim pričama”. Kada su iz Beograda krenuli za Moskvu dogovoreno je (kod Koče) da Arso, kao najstariji po rangu i godinama, bude „starješina jedinice”, veza sa Generalštabom JA i upravom Akademije, ali je sve to „preoteo” Peko Dapčević, pišući čak, na Gošnjakovo traženje, prijedloge za odlikovanja i unapređenja, gradeći „monolitnu grupu”, što priznaje kao grešku i smatra poukom da raniji komandant ne bude partijski sekretar.
Predstavnik CK KPJ u Moskvi Puniša Perović naglašava u izvještaju da „o Arsu drugovi imaju dobro mišljenje, isto tako ljudi iz uprave Akademije”, te da među Pekom i Arsom „postoji duboka netrpeljivost, u čijoj osnovi stoji stav druga Dapčevića”. Taj stav je, prije svega, „prema drugovima oficirima bivše Jugoslovenske vojske. Utvrdio sam s njim u razgovoru da slično mišljenje koje ima o Arsu ima i o Terziću i Apostolskom. Drug Dapčević tvrdi da takav stav ima samo prema njima trojici, da njih ne trpi, ali čini mi se da tu ima i nešto više”.

Vukanović novi sekretar

Zbog navedenih i drugih grešaka, koje je samokritički priznao, generala Dapčevića je Perović, na osnovu svojih ovlašćenja, „pomjerio” sa dužnosti partijskog sekretara i na njegovo mjesto, na prijedlog ambasadora Vlada Popovića, do odluke CK KPJ, imenovao Radovana Vukanovića, što će Beograd potvrditi. Zapisnik sa tog sastanka, obima 14 gusto kucanih stranica, Perović je u januaru 1948. dostavio „za CK KPJ” (u zabilješci ispisanoj rukom na vrhu dokumenta piše da su ga „na ruke dobili” Krsto Popivoda, Veljko Vlahović i Veljko Zeković).
Završne ispite „vorošilovci” su – „vojujući” po kartama širom centralne i zapadne Evrope – polagali krajem maja, da bi svi – pod datumom 28. maj 1948. i zaveden pod istim brojem 200 – dobili dokument da su „Višu vojnu akademiju imena K. E. Vorošilova, odlikovanu Ordenom Suvorova V stepena”, završili u redovnom roku „s diplomom dobar” (uspješno), što, u ime Državne ispitne komisije, potvrđuje potpisom njen predsjednik general-lajtnant Razuvaev, a ravnopravno s njim i načelnik Akademije general armije M. Zaharov (kasnije načelnik Generalštaba Sovjetske armije).
Završetak školovanja obilježen je svečanim prijemom u rezidenciji ambasadora Popovića. Kao i u ranijim sličnim prilikama, generale je trebalo da primi lično generalisimus J. V. Staljin, ali je on, vjerovatno zbog pogoršanja odnosa sa maršalom Titom, prekršio to pravilo, pa k „vorošilovcima” poslao svog izaslanika. Svečanosti su prisustvovali svi diplomci, pretežno generali JA (većina unaprijeđena za po jedan čin dok su bili na školovanju, što nije važilo za pukovnike) te veliki broj zvanica. Raspoloženje je – naoko – bilo kao u najboljim vremenima: pilo se i nazdravljalo Staljinu i Titu, pobjedi i slobodi, otadžbini i komunizmu, savezništvu i bratstvu po oružju, a potom i ljudima za sofrom. Iako većini poznat i po tome što nije podnosio alkohol, Arso je morao da „odgovara” na te brojne zdravice, pa je u oproštajnom govoru, po ocjenij nekih prisutnih, popustio pred naletom maligana i emocija, te je „prenijet na predah” u ambasadorovu spavaonicu.

U susret smrti (1. jun – 12. avgust 1948)

U zemlju su se „vorošilovci” vratili prvih dana juna 1948, spavaćim kolima. Ispratili su ih domaćini, nijednog ne nagovarajući da ostane u Sovjetskom Savezu. Niko od njih – bar javno – nije ni izražavao tu želju, a nijesu, istini za volju, ni znali dovoljno o pravoj prirodi, razmjerama i oštrini sporova između centralnih komiteta KPJ i SKP(b), odnosno Tita i Staljina. Zapravo, do tada su – nakon opoziva 427 sovjetskih vojnih savjetnika i instruktora, na osnovu Bulganjinovog pisma od 18. marta 1948, s obrazloženjem da su „okruženi nepovjerenjem i nedruželjubljem” – bila izmijenjena po dva oštra pisma (iz Moskve 27. marta i 4. maja, a odgovori iz Beograda 13. aprila i 9. maja) i odlukom CK KPJ od 20. maja odbijeno da se ide na sjednicu Informbiroa u Bukurešt, zakazanu za sredinu maja, pa odloženu za kraj juna.
O onome što se u tim odnosima, u osnovi, događalo „vorošilovce” je u Moskvi „selektivno” informisao predstavnik CK KPJ Puniša Perović, koji ni sam, daleko od centra odlučivanja u Beogradu, nije mnogo znao.

Izolovani na Miločeru “da bi se pročistili”

“Vorošilovci” iz grupe koja je boravila u Miločeru navode da su se u tih dvadesetak dana odmora na Južnom Jadranu osjećali “kao neki zatočenici”, ili bar istaknuti vojni rukovodioci izolovani “da bi se pročistili”, oslobodili od eventualnih prosovjetskih pogleda, pa i opredjeljenja

U dvadeset dana njihovog odmora po grupama, u Miločeru, Crikvenici i na Bledu, s njima su bili predstavnici Glavne političke uprave (u Miločeru, gdje je grupa bila najbrojnija, bio je potpukovnik Dušan Dozet). Obavještavani su u okviru partijskih aktiva i iz „Borbe” i „Narodne armije”, da bi već od 23. juna, prikupljeni u Beogradu i očekujući raspored na dužnosti, pomnije pratili razvoj događaja, a s naročitim interesovanjem sadržaj „Rezolucije Informbiroa” i odgovor CK KPJ na nju 28. juna, pri čemu se prvi dokument završavao pozivom „zdravim snagama” u Jugoslaviji da smijene rukovodstvo s Titom na čelu i „istaknu novo internacionalističko rukovodstvo KPJ”.

Odbrambena politika

„Vorošilovci” iz grupe koja je boravila u Miločeru navode da su se u tih dvadesetak dana odmora na južnom Jadranu osjećali „kao neki zatočenici”, ili bar kao istaknuti vojni rukovodioci izolovani „da bi se pročistili”, oslobodili od eventualnih prosovjetskih pogleda, pa i opredjeljenja, u svakom slučaju isključeni iz veoma intenzivnog života Partije i Armije, koja je tada, prema izvještaju podnijetom na sjednici Politbiroa, imala 128 generala i oko 100.000 oficira i podoficira, a od naoružanja 700 aviona i 600 topova. Uz to su za vojne potrebe, a naročito razvoj vlastite vojne industrije i, u okviru nje, brodogradnje trošene i tražene na pozajmicu desetine milijardi dinara. Sa tako radikalno naglašenom odbrambenom politikom mogli su se – čulo se u Miločeru – razgnjeviti susjedi, prije svega Mađarska, Rumunija i Bugarska, i navesti da jednostranom odlukom ojačaju svoje ograničene kontigente vojske i policije. A i izazvati imperijalistički krugovi da iz Grčke i Italije posegnu na Jugoslaviju, ili je bar grubo provociraju, što bi SAD podržale s mora i iz vazduha. Kao visoke vojne starješine i osvjedočene patriote, bili su zabrinuti za razvoj odnosa sa Zapadom i za ishod očevidno dubokih nesporazuma sa Istokom, pa bi – kao ljudi učeni od Partije da govore slobodno i kako misle, a imajući u vidu da je istina vrhovni kriterijum prakse – pričali o onome šta ih tišti. Neko bi, recimo, u razgovoru sa svojim ratnim i školskim drugom rekao da treba poći na sastanak Informbiroa u Bukureštu i tamo braniti istinu koja je na strani KPJ; da je vojna pomoć Sovjetskog Saveza NOV-u bila dragocjena, čak i presudna – za pobjedu; da je neprihvatljiv „slučaj” slanja divizija JA za Albaniju; da su troškovi za razvoj vojne industrije preveliki i Armija glomazna, a još i da se s planom podizanja 4.000 zadružnih domova, te sa odlukom o gradnji „nove zgrade CK KPJ preko Save” moglo pričekati u uslovima kada je, istovrijemeno, na sjednicama Politbiroa (koji je u partijskom i državnom vrhu nazivan „bojni štab revolucije”, „mozak Partije”, „nervni centar države”, „najmoćnija poluga vlasti”), odlučivano o „smanjenju porcije hljeba za stanovništvo” i „broja pari gumene obuće”, o obaveznom otkupu poljoprivrednih viškova, o prisilnoj kolektivizaciji sela…

Film “U planinama Jugoslavije”

Napadno im je, kao vrstu testa, „delegat” Dozet nametao raspravu o sadržaju i porukama sovjetskog filma „U planinama Jugoslavije” režisera Mihaila Roma, preskromnih umjetničkih vrijednosti, u kome se, po ocjeni Agitpropa, vidi „uprošćena, a i prilično netačna i, svakako, nekorektna predstava o NOV-u”, jer je „data slika brojno nevelike, krajnje oskudno odjevene i slabo naoružane partizanske vojske kojoj je pomoć Rusa bila ne samo dobrodošla već i spasonosna”. Ispostavilo se da neki „vorošilovci” nijesu tako strogo sudili o dokumentarnosti filma, pogotovo vidjeli zlu namjeru ruskih filmadžija, pamteći, uostalom, kako su i neke elitne proleterske divizije – na prodoru u Srbiju uoči susreta sa Crvenom armijom – brojile i ispod 2.000 boraca, a nove bile naoružane gotovo isključivo lakim streljačkim oružjem sa pokojim metkom, sve bez topova i minobacača, obaška aviona, čega su Rusi, već od kraja septembra 1944, davali i ne brojeći. To je sada, na sastancima partijskih rukovodstava, nazivanoa „takozvanom bratskom pomoći” i tvrđeno kako je sve to „baćuška dobro naplatio” – ne nudeći za to nikakve dokaze. O tome se – pričaće kasnih osamdesetih svjedoci Radovan Vukanović i Božo Božović – čula riječ i generala Jovanovića, s navodima koji su u to olovno vrijeme, još „u obradi”, mogli biti suprotstavljeni tvrdim ocjenama Agitpropa, a sve češće i partijskih rukovodstava. To je, prema dostavama, gotovo podjednako važilo za većinu „vorošilovaca”. S druge strane, doslovno svi su nedvosmisleno prihvatali ključni stav CK KPJ, izrečen u pismu 13. aprila upućenom Staljinu – da „ma koliko neko od nas volio zemlju socijalizma SSSR, on ne smije ni u kom slučaju manje voljeti svoju zemlju, koja takođe izgrađuje socijalizam”.

Teško vrijeme za naše “Moskove”

U vrijeme usvajanja Rezolucije Informbiroa, u Sovjetskom Savezu se, na školovanju, zateklo 1. 424 oficira JA, s tim što su se 1.082 vratila u zemlju, a 342 ostala u SSSR-u. Ranije je, od aprila 1945. do kraja 1947, tamo iškolovano 5.135 pitomaca i slušalaca. Možda i trećini tih “ruskih đaka” u narednih pet-šest godina prilijepiće etiketu “informbirovac”
U Miločeru su se sastali i dugo razgovarali dva bliska rođaka i iskrena prijatelja, general Arso Jovanović i pukovnik pravne službe Vujadin Ćetković. Zlo koje se događalo i još veće koje je očekivano nadvilo se nad njihov razgovor, ali nijesu pretpostavljali da im je to posljednje viđenje. Zapravo, Arso je kroz dva mjeseca fizički likvidiran, a Vujadin, predsjednik Vojnog suda u Sarajevu – zbog odbijanja da izvrši naređenje komesara armije, generala Milinka Đurovića, da oficire, navodno informbirovce, osudi za „krivično djelo protiv države i naroda” – uhapšen i osuđen na 12 godina strogog zatvora, što će izdržavati u St. Gradiški, na Sv. Grguru, na Ugljanu i u Bileći.
Ondašnji pukovnik Živojin Nikolić Brka, na službi u Sarajevu i odmoru u Miločeru, do kraja života je pamtio sliku: Arso u suton sjedi na hridi, osamljen i duboko zamišljen, pa čas gleda u otvorenu knjigu čas u morsku pučinu, „nijemo komunicirajući sa junacima knjige, sa sobom, sa životom.”

Sastanak sa “vorošilovcima”

Poslije povratka u Beograd, s njima svima je, prvo, razgovarao Tempo, pa s generalima Ranković, a na kraju, sa trojicom „najtvrđih” – među kojima je, po navodima Peka Dapčevića i Vlada Dedijera, bio i Arso – lično Tito, na Brdu kod Kranja, „odmah nakon Petog kongresa KPJ”, koliko se sjećaju „oko 5. avgusta, svakako popodne”.
Onda još pukovnik, Sredoje Urošević se sjeća kako je prvi od tih sastanaka, potpuno nenadano zakazan, održan u Kabinetu načelnika Generalštaba JA Koče Popovića, ali u odsustvu domaćina. Stigavši iz Crikvenice, pomislio je da je u pitanju nešto hitno i važno, čak dramatično. Na okupu su bili svi „vorošilovci”. Tempo je, dosta dramatično, rekao da je riječ o „njihovom izjašnjavanju u vrijeme odmora”, pa na sastanak, kao svjedoka, pozvao i potpukovnika Dušana Dozeta. Kad su prisutni čuli o čemu referiše „sa terena” (Miločer), zahtijevali su da ga Tempo smjesta udalji sa sastanka, nazivajući to „teškom provokacijom i klevetom”. Oni su nastavili razgovor, u kome se pokazalo da pretežnu većinu razdiru brige, nedoumice, pitanja sudbine – ne pojedinačne i njihovih porodica, već zemlje izložene mogućim ekonomskim i vojnim pritiscima, međunarodnoj izolaciji, pa i vojnoj agresiji. Samo su – po sjećanju Dozeta – „ispravan stav o glavnim spornim pitanjima imali generali Peko Dapčević, Slavko Rodić i Radivoje Jovanović Bradonja”. Za razliku od Dozeta, general Bradonja mi je (juna 1998) rekao da on ni jednog od prisutnih „Moskova” na tom sastanku nije doživio kao staljinistu, već iskrena čovjeka, profesionalca i patriotu „zapitanog kuda nas zahuktali spor može odvesti”. Stvarno, za mnoge, pa i gotovo sve „vorošilovce”, zabrinutost je bila zajednička tegoba. Na tu temu će general Tempo kasnije objelodaniti podatak kako je danonoćno razgovarao sa oko 200 generala i pukovnika u Sali Petog kongresa u Topčideru i na svaki sat obavještavao Tita kako se koji izjašnjava, ponavljajući prisutnima: „Ako i za trenutak posumnjamo – nema zemlji spasa!”

Politički vrtlog

Dokumenti Rezolucija Informbiroa i odgovor CK KPJ, (objavljeni u 600.000 primjeraka „Borbe” od 29. juna 1948), oba opširna, po sadržaju i u ocjenama oštra – samo donekle su olakšali „vorošilovcima” snalaženje u političkom vrtlogu. Nekima su stvari postale jasnije, drugi su se uvukli u sebe, treći smatrali patriotskim činom da odboluju istinu. Reklo bi se da se, ipak, sve završilo dobro – jednim razgovorom kod Rankovića, koji on 1973. naziva „otvorenim susretom ratnih drugova”; jednim telegramom podrške svih „vorošilovaca” upućenim Centralnom komitetu KPJ, gdje naglašavaju kako su uvjereni „da Rezolucija Informbiroa predstavlja tešku uvredu, tešku istorijsku nepravdu”, te izražavaju nadu da će njeni autori shvatiti da je ona „rezultat nasijedanja krivim informacijama i nepoznavanja stanja u KPJ”, obećavajući „da ćemo i od sada, kao što smo to i do sada uvijek činili i dokazivali u danima najtežih borbi protiv našeg zajedničkog neprijatelja, voljeti i cijeniti veliki Sovjetski Savez”. Pismo je objavljeno 8. jula 1948. na naslovnoj strani „Narodne armije”.
U vrijeme usvajanja Rezolucije Informbiroa, u Sovjetskom Savezu se, na školovanju, zateklo 1.424 oficira JA, s tim što su se 1.082 vratila u zemlju, a 342 ostala u SSSR-u. Ranije je, od aprila 1945. do kraja 1947, tamo iškolovano 5.135 pitomaca i slušalaca. Možda i trećini tih „ruskih đaka” u narednih pet-šest godina prilijepiće etiketu „informbirovac”, uz šta su išle i odgovarajuće zakonske ili disciplinske konsekvence, dok je najveći dio – gotovo odreda važeći za „nedovoljno pouzdane” – profesionalno i patriotski vršio dužnosti u JNA i, u činu potpukovnika ili pukovnika ostajući i po dvije decenije, doživio ziju. Od tih hiljada pitomaca školovanih u SSSR-u samo trojica su dobila čin generala JNA.

Počela da mu tamni vojnička zvijezda

Ostao je zabilježen u Đilasovim memoarskim spisima podatak kako se Arso, “zbog toga što nije vraćen na obećano mjesto načelnika Generalštaba, osjećao degradiranim”. Tako je govorio i Peko

Dio slušalaca akademija u zemlju su se vratio nekako u vrijeme Petog kongresa KPJ (21-28. jul). List „Narodna armija” u broju od 24. jula objavljuje telegram podrške tom „istorijskom skupu” od 200 oficira dotad na školovanju u akademijama u Sovjetskom Savezu, a tada „s puta preko Rumunije za Jugoslaviju”. Pišu kako su uvjereni da će „Peti kongres jednodušno osuditi sve klevete nanesene našoj Partiji i njenom rukovodstvu, dokazati njihovu neosnovanost, sačuvati i još više učvrstiti jedinstvo naše Partije i uzdići njen autoritet u zemlji i inostranstvu”.
U međuvremenu su (naredbom ministra narodne odbrane od 1. jula) „vorošilovci” postavljeni: Arso za komandanta Više vojne akademije (VVA), Milutin Morača i Dušan Kveder za njegove pomoćnike, a Sredoje Urošević za načelnika (vodeće) Katedre taktike; Peko Dapčević za glavnog inspektora JA, Radovan Vukanović za komandanta 3. armije, Mate Jerković za zamjenika komandanta 2. vojne oblasti, Slavko Rodić i Đoko Jovanić za načelnike V i VV uprave Generalštaba, Momo Đurić za zamjenika komandanta KNOJ-a…

Rad po timovima

Školovanje V klase VVA – u koju su određena 82 slušaoca, među kojima i 12 generala i 19 pukovnika iz vojnog vrha JA – trebalo je da počne 1. oktobra, što je, u uslovima kada ništa nije bilo pripremljeno sem „prošvercovanih” zabjeleški sa školovanja u Moskvi i darovane stručne literature, bio vrlo kratak rok. Po Arsovoj zapovjesti – rađeno je u timovima: na utvrđivanju ciljeva, sadržaja i vremena školovanja; obezbjeđivanju osnovnih uslova za rad; izboru nastavnika za 12 katedri i dr, što je teklo dosta sporo. Došlo se i do optimalnog modela organizacije od osam grupa slušalaca, od kojih su prvu činili generali: Kosta Nađ, Savo Burić, Pavle Jakšić, Miladin Ivanović, Blažo Janković, Nikola Karanović, Božo Lazarević, Nikola Ljubičić i Branko Obradović. Već po tako respektivnom sastavu slušalaca vidi se koliki je značaj pridavan osnivanju VVA i izboru njenog komandanta, koji će biti autoritet za tako odabranu „klasu”. On je, zbog urgentne potrebe sistematskog školovanja najuglednijeg kadra, faktički bio druga ličnost u vojnoj hijerarhiji, vezan direktno za ministra narodne odbrane, za razliku od Koče koji je kao načelnik Generalštaba JA bio ministrov tek treći pomoćnik. Nema službenih izvora iz kojih bi se bar naslutilo da to Arso nije tako prihvatio, čak da se osjećao potcijenjen i zaskočen – što nije ponovo dobio dužnost načelnika Generalštaba, čime je, po najbližima, „počela da mu tamni vojnička zvijezda”. Ima jedan trag u memoarima Pavla Jakšića gdje se kaže kako je Arso, iznoseći „svoja shvatanja o organizaciji Vrhovne komande, neposredno pred svoju pogibiju”, izrazio jednu svoju neostvarenu ambiciju: „Arso – tada, poslije povratka sa školovanja u SSSR-u, na raspolaganju – nekako usplahiren upao je na naš generalski sastanak u Ratnoj sali u zgradi Generalštaba, na kojoj su razmatrana organizaciona pitanja, među kojima i organizacija Vrhovne komande; uzeo je riječ i rekao: „Kod Tita treba da bude jedan autoritativan general, jaka ličnost (misleći očevidno na sebe!), i poslije toga je otišao u nepovrat”.
Ostao je zabjeležen u Đilasovim memoarskim spisima podatak kako se Arso, „zbog toga što nije vraćen na obećano mjesto načelnika Generalštaba, osjećao degradiranim”. Tako je govorio i Peko.
General Sredoje Urošević se, oktobra 1999. u Beogradu, sjećao da je Arso, nakon što se, pred povratak iz Moskve, pronijela vijest da će dobiti dužnost komandanta Više vojne akademije – nekoliko dana bio „nervozan, ćutljiv i primjetno ljut”.
Još će Dedijer, početkom osamdesetih u „Novim prilozima”, pisati da je Arso Jovanović „bio žrtva vlastitih bolesnih ambicija”, što, lišeno bilo kakve argumentacije, najviše govori o tom „hroničaru revolucije” odveć lakom i prebrzom i na jeziku i na peru.

Ni uspjesi se ne opraštaju

Teško je reći kako je to Arso lično doživio, pogotovo jer nema izvornih dokumenata, a ni krunskih svjedoka. Ipak, na jedan trag mi je, 1986, ukazao pukovnik Milutin Šušović, nesporno njegov blizak prijatelj. On navodi podatak iz vremena predaje dužnosti Koči Popoviću i pripreme za odlazak na generalštabno školovanje (koje su sa uspjehom završili pet godina prije, i to ono najcjenjenije, „a la Frans”). Tada je Arso, s nekim filozofskim mirom, pričao svom „klasiću” iz svih 16 godina školovanja kako su mu sasvim jasne bar tri stvari: prva – da se vojskovođama kada rat prođe i počnu da se eksploatišu njegove tekovine, ni uspjesi ne opraštaju, odnosno da se „najteže opraštaju iskrenost i uspjesi”; druga – da su političari poznati po tome što uopšte nerado trpe nadmoćnost i vođstvo poznatog vojnika, pa „jedva čekaju da ga vide na dici i dosole mu”; treća – da je sudbina vojnog vrha silnog Vermahta, istina gubitničke strane, karakteristična za hudu sudbinu vojnika: od 17 njemačkih feldmaršala deset je još u toku rata uklonjeno s položaja, trojica su likvidirani, jedan je u zatvoru, a samo jedan je uspio da na položaju dočeka tragičan kraj rata; od 36 istaknutih generala, 26 je uklonjeno s položaja, trojica su pogubljena, a samo su trojica dočekala kraj rata.

I Tito shvatio da nije uputno dizati ruku na “ruske đake”

Naravoučenije: moglo je za njega, znači, biti i gore, pa je tu ranu – ako ju je i osjećao u jesen 1945, odbolovao do ljeta 1948.

Uostalom, da je toliko bio nezadovoljan novom dužnošću, on ne bi u julu, uz sve druge obaveze, radio i na tri značajna „papira”: pristupnoj besjedi pred slušaocima V klase VVA, što je, poznat kao savjestan i ambiciozan čovjek, sa završenim generalštabnim akademijama dvije armije, pripremao s posebnom odgovornošću, s proračunom da traje tačno nastavni čas; lekciji o napadnoj operaciji korpusa na brdsko-planinskom zemljištu; zamisli o podršci avijacije i mornarice armiji na primorskom strategijskom krilu, ugrađujući vlastita iskustva iz prodora 4. armije od Zadra do Trsta. Sva tri rada je – sjećao se general Terzić – završio u prvoj verziji i davao mu ih, „kao đaku stare škole”, na konsultaciju, kao i svojim pomoćnicima „vorošilovcima” Milutinu Morači i Dušanu Kvederu, „ali ne da bi ga hvalili već mu, kritikom i sugestijama, pomogli”. „Opšti moj utisak je”, veli Terzić, „bio da je to taj ključar i zatočenik naše ratničke tradicije sasvim solidno uradio, istina sa nešto natruha modernih vojnih doktrina velikih sila, i živa je šteta što, kao svjedočanstvo o jednom vremenu, nije sačuvano”.

Arsovo iskustvo – opomena

Sa Arsovom likvidacijom u avgustu 1948. ti radovi će podijeliti sudbinu ostalih njegovih spisa zaplijenjenih – u porodičnoj kući i u kabinetu. A prvi komandant VVA će 1. oktobra biti general Terzić, od političkog vrha takođe smatran „ruskim đakom”, jer je 20 ratnih mjeseci, kao šef Vojne misije NOVJ, proveo u Moskvi, pa će, sa etiketom „nepodoban”, biti zionisan u svojoj 50. godini, u činu general-pukovnika JNA. Svi ostali „vorošilovci” ostali su na predviđenim formacijskim mjestima. Od njih 17 samo general-lajtnant Branko Poljanac i pukovnici Moma Đurić i Slobodan Radulović će stradati u zaređalim informbirovskim čistkama, pri čemu je general Poljanac na Golom otoku od torture nervno popustio, a pukovnik Đurić – dušmanski mučen sa još 23 sebi ravna po činu (od kojih dva rođena brata Peka Dapčevića – Vlado i Milutin), tri potpukovnika i šest majora u zloglasnoj „Petrovoj rupi” – spao sa 110 na 46 kg tjelesne težine i jedva živu glavu izvukao. Ostali su se održali opomenuti i Arsovim tragičnim iskustvom, a upravo na njemu je i Tito, pod talasom agresivne sovjetske propagande, shvatio da, u sve složenijim odnosima sa Moskvom, nije uputno dizati ruku na generale „ruske đake”, tim prije jer su u sovjetskoj i njoj pridruženoj propagandnoj mašineriji – po istraživanju dr Radojice Luburića – ubrzo zaređale rasprave na 35 jezika o 24 veoma osjetljiva pitanja vezana za Titovo ime, među kojima pet-šest za generala Arsa Jovanovića; peto po redu je glasilo: „ko je odgovoran za prvodecembarsku katastrofu na Pljevljima”, a deveto – „oko čega se Arso Jovanović, načelnik VŠ, sporio sa Titom nakon Sutjeske, kako se Tito probio iz obruča, kako je poginuo Sava Kovačević i šta borci nijesu znali, a što su Tito i Politbiro skrivali od javnosti”. Koliko je god u toj zahuktaloj propagandi bilo neistina i insinuacija, a najviše poluistina, ona je Titu, u cjelini, bitno otežavala položaj, malo-pomalo „otkrivajući put i način njegovog trajanja na presto pobjednika”.

Osipanje “vorošilovaca”

Trojica 2001. živa „vorošilovca” pričala su mi kako čvrsto vjeruju, navodeći i dokaze za to, da su bili „sigurno pokriveni” – pod prismotrom, prisluškivani i praćeni, tako da su kontrolisani i blokirani. General Morača se, recimo, sjeća kako ga je „bezbednjak, čestit neki čovjek, bogom kumio da ništa ne priča iz politike u kolima, jer vozač mora sve da prijavi” – iako je bio u pitanju komandant armije. A i broj „vorošilovaca” na najvišim vojnim dužnostima se brzo osipao: Slavko Rodić je iznenada umro u aprilu 1949, saopšteno je zvanično – od akutnog i onda, navodno, neizliječivog meningitisa (dok general Jovanić, u feljtonu NIN-a broj 2596, navodi da su ga organi KOS-a „po kratkom postupku strijeljali”); ranih pedesetih Dapčević, Lekić i Kveder upućeni su u diplomatiju, Vukanović prevremeno zionisan, a Urošević s 40 godina preveden u rezervu, Morača „povučen” na dužnost saveznog ministra itd. Arso je, pak, prvi od „vorošilovaca”, nažalost i fizički, nestao, još u ratu dobrano zadužen kod mnogih moćnika: kod Tita govoreći mu – u vrijeme Kupresa, poslije Sutjeske, kod prodora u Srbiju, u „kampanji” završnih operacija za konačno oslobođenje zemlje – ono što misli o njegovim samovlasnim odlukama i postupcima njegovih miljenika; kod Kardelja, naročito zbog prve misije u Sloveniji; kod nekih „naših Španaca”, a njih 29 su na kraju rata bili moćni generali…

Shvatio da neće izaći na dobro

Iz referata i cjeline rada Petog kongresa KPJ, koji je, kako se povjerio revolucionaru Petru Komneniću, tada predsedniku Narodne skupštine Crne Gore, „proticao u znaku militantnog monolitizma”, iz arogancijom natopljenih odgovora bezbjednosti čiji su ga pripadnici sve otvorenije „pratili”, iz predominantne uloge Partije u personalnoj politici u Armiji, iz diletantskog rada na utvrđivanju ratne doktrine, a naročito iz atmosfere titula, počasti, idolatrije, carevanja dogmatizma i sektašenja – shvatio je da neće na dobro. On je od bihaćkih dana pamtio Titovu izrazitu sklonost ka samovlasti i svevlasti, ka neprihvatanju kolektivnog odlučivanja. Stvarno, mjesecima se, u tom burnom, čak prevratničkom, vremenu prve polovine 1948. nije sastajala niti kolektivno odlučivala Vlada, pa je bez većeg značaja činjenica da je njen predsjednik Tito, na sjednici Politbiroa, izražavao navodnu spremnost da podnese ostavku na tu funkciju i ostane samo partijski vođa i vrhovni komandant, što je, kako će Đilas kasnije pisati, bio svojevrstan test da vidi kako će ko od vodećih političkih ličnosti reagovati. Čuo je na kojim su pitanjima i na kako surov način slomljeni Andrija Hebrang i Sreten Žujović; znao je za pregovore s Njemcima u martu 1943, koji su sada uporno poricani; znao pravu istinu o rušenju mostova preko Neretve, što je sada slavljeno kao „genijalni primjer Titovog odlučivanja i operativnog maskiranja”; upoznat da je i Staljin u novembru 1943. bio protiv proglašenja maršala Jugoslavije i objedinjavanja u njegovoj ličnosti najviših partijskih, državnih i vojnih dužnosti, što je sada slavljeno kao „izraz jedinstva volje naroda”; doživio držanje Tita, Kardelja i grupe oko njih u Drvarskoj pećini, dok su Žujović, Ranković i on, na čelu jedinica za njihovu neposrednu odbranu, izlagali živote smrtnoj opasnosti, a sada je Tito sve sebi upisivao u zasluge. Nije dijelio ocjene s onima koji su sa kongresne govornice, na mitinzima i u štampi, grmjeli da je Josip Broz Tito genijalni vojskovođa kome treba pripisati zasluge za sve pobjede, a je tome i sam, na cijelom ratnom putu, a posebno od Drenove do Jajca, znatno doprinio, govoreći i pišući o „darovitom strategu” i „velikom vojnom misliocu”, pjevajući kao i drugi: „Druže Tito, sabljo britka – pobjedniče sviju bitka”, a je to, bar u pjesmi, pripadalo revolucionaru Georgi Dimitrovu.

Nije Titov “izum”

Bio je od onih koji su cijenili da je Narodnooslobodilački rat, sa kombinovanim borbenim djejstvima operativnih jedinica i partizanskih odreda, bio osoben i veoma uspješan, ali da je partizanski način ratovanja, kako su Staljin i Molotov pisali Titu zbog toga što ga je kao svoj „izum” svojatao, stvarno na ratištu egzistirao više od 140 godina, misleći pri tome na Španiju 1808, Rusiju 1812, Oktobarsku revoluciju 1917-1921, Španiju 1936-1939. i Kineski oslobodilački rat koji je još trajao. Nije prihvatao grubo poricanje obima i značaja sovjetske vojne pomoći Jugoslaviji, naročito u naoružanju i izvođenju operacija za oslobođenje Beograda, Banata, Bačke, Baranje i Podravine u završnoj fazi rata, ali je, s druge strane, bolno doživljavao Staljinove uvrede na račun svojih saboraca – stavljajući ih iza Bugara. Nije mogao da prihvati grubo iskrivljavanje istine o vrijednostima i prednostima sovjetske vojne doktrine, o kojoj se već, sve glasnije, govorilo s nipodaštavanjem, kao o „skupu dogmi i šablona”.
Bojao se da se „s prljavom vodom ne izbaci i dijete” – da se u osudama i aktuelnim sukobima, u kojima su obje suprotstavljene strane zastranjivale, zaboravi na zahvalnost za neizmjernu vojnu pomoć Sovjeta NOR-u i, naročito, da se kidaju naše duboke i bogate duhovne veze s Rusima, a pogotovo da se ne osile sve brojniji „rusojedi”. Volio je rusku istoriju i tradiciju, literaturu i slikarstvo, pjesmu i muziku, volio „široku rusku dušu” i na to nikome nije dao. Visoko je uvažavao Staljina kao vojskovođu, ali ga ne i – kako je cijenio Šušović – volio, jer „nije bio duševni Rus već lukavi, podmukli, surovi Azijat”. Ono klicanje generalisimusu na Petom kongresu razumio je kao obezbjeđivanje vremena za nove poteze protiv njega, uz garanciju Vašingtona i Londona Titu da će za to imati njihovu podršku, zapravo da Staljinu – zbog svojih strategijskih interesa – neće dozvoliti oružani napad na Tita, ne smiju dopustiti „da Tito potone”, za šta je jedino proleće 1948. bilo i ostalo dobra šansa.

Odsustvovao sa Kongresa

Samo se mogu nagađati razlozi zašto, kao jedan od 2.344 delegata, nije prisustvovao Kongresu prvog dana poslije podne i sjutradan ujutro, a biće da je to – po mišljenju najupućenijih – bio zazor od visokoorkestriranog ushićenja kojim je praćena svaka riječ lidera KPJ. A kako je sjedio u prvom redu, to je njegovo odsustvo bilo upadljivije. O tome „ekscesu” u Topčideru s Arsom je razgovarao Ranković, a on se izgovarao na migrenu – što je moglo, a i nije moralo, biti tačno. U daljem toku Kongresa, držanom sedam dana, smetala mu je naglašena agresivnost u iskazivanju jedinstva Partije i naroda i odanosti vođi, što je – kako se povjerio Petru Komneniću – shvatao kao vrstu prijeke potrebe malih naroda i njihovih institucija, pokušaj samopotvrđivanja, naročito u situacijama kada se, po vlastitoj procjeni, dovodi u pitanje suverenitet zemlje.

U dvorište banuli operativci kaznenog odreda revolucije

Tražila su „druga generala”. Rečeno im je da je bolestan, pod visokom temperaturom, sa “glavoboljom od koje puca čelo”, što je i bila istina, ali su oni bili uporni, nasrtljivi, bijesni, govoreći da su tu “po nalogu druga Starog”. Molbe nijesu pomogle, Arso je izašao u hol

Ipak se tu, u Topčideru, kako su cijenili pribraniji – pretjerala svaka mjera, naročito od „mladih lavova” okupljenih oko Tita. Uz to, smetalo mu je što je stalno za petama imao bar po dva „djevera”, što se pomno pratilo da li neko i koliko dugo aplaudira pri spominjanju Titovog imena.
U isto vrijeme nikada i niko – bar javno, koliko god ga klevetao – nije rekao da je, od povratka iz Moskve do likvidacije sa životne scene, držao neke neformalne sastanke, kontaktirao s bilo kojim predstavnikom ambasada Sovjetskog Saveza ili drugih zemalja „bratske zajednice” u Beogradu, u razgovorima pretpostavljao Staljina Titu, ili Rusiju Jugoslaviji. U vezi s tim, desetine „informbirovaca” tvrde da se na sastancima ćelija KPJ sa kojih su odvođeni u zatvore nije tražio odgovor: Tito ili Staljin, Jugoslavija ili SSSR, jer bi se, bez rezerve, izjašnjavali za prvo. Pamtilo se, međutim, kako je Tito 12. maja 1945, u prepunoj sali „Kolarca”, grmio: „Ljubav Sovjetskog Saveza prema nama je bezgranična – od velikog vođe Staljina pa do posljednjeg čovjeka”.

Pouzdan patriota

Oni koji su ga tih dana sretali i s njim razgovarali kažu da je ostao pouzdan patriota, uspravan i poštovan vojnik, a za delegata je biran na Titovo insistiranje, valjda da bi se uvjerio kako ga Partija i dalje cijeni, ili, možda, provjerava njegovu odanost. A on je odveć dobro, iz pravih provjera, znao Titovu prirodu i sklonost ka samovlasti, ali nije imao razloga ni da mu se skloni, ni da mu se pokloni. Bio je, kako se to kaže u njegovom zavičaju, „čist pred Bogom i narodom”: kao profesionalni vojnik i patriota, prenebregao je zakletvu datu suverenu kad je on napustio zemlju i narod; krenuo je u ustanak i, kao izabranik narodne vojske, „doveden” za načelnika vrhovne komande antifašističke vojske; postao je član Partije, jer je to bio uslov da opstane u toj oslobodilačkoj vojsci na najvišoj štapskoj dužnosti, ali nikada komunista kominternovske, sektaške i zavjereničke „sorte”, vazda nekako „vještački prišiven” uz grupicu od 5-6 ljudi koji su bili vrh politike, Partije i vojske. Bio je načelnik Vrhovnog štaba uz vrhovnog komandanta starog Kominterninog đaka i rezidenta, vjernika i zatočenika, s njim bio solidaran, odan mu kao potčinjeni, ali nikada istomišljenik u sprovođenju revolucionarnog kursa, naročito u krajnjoj politizaciji vojske, u borbi za vlast, u razgaranju građanskog rata, u nasilju nad građanskom klasom…
Nikada nije razumio onu duboku neslogu i nejedinstvo komunista iz vrha, nagon da se međusobno ogovaraju i omalovažavaju, svađaju i, čak – u nacionalnim i međunarodnim okvirima – istrebljuju. Otuda mu je bilo mnogošta neshvatljivo u bespoštednoj satirućoj svađi vrha jugoslovenske i sovjetske partije, a pogotovo Tita i Staljina; nije razumio kako to Tito ne ide u Bukurešt i zašto se pribojava „duge ruke sa isukanom sabljom” samodršca iz Kremlja, ne doznavši nikada da je on milione „skratio za glavu”, među kojima i svoje najtalentovanije vojskovođe, čak i onog carskog oficira, pa sjajnog sovjetskog maršala Mihaila Tuhačevskog. Gali je čitao da „svaka revolucija nameće krvave, grozne obračune”, shvatio da je u tradiciji boljševizma da se i u miru dozvoljava sve – od atentata i sabotaža do gerilskog rata, teško je shvatao takve lomove u glavi vođe: u godinama NOR-a zahtijevao je da se s poklicima Staljinu gine na bunkerima, 1946. pozivao u prethodnicu Staljinovog prodora ka Lamanšu, a 1948. protiv Staljina – sve radi bezobzirnog očuvanja vlastite pozicije, optužujući one koji s njim ne dijele takve nazore za „krivično djelo izdaje države i naroda”, govoreći, s početka, da „opozicionere treba udariti po rukama, pa i po glavi, ali im ne otkidati ruke i odsijecati glave”, što se u zahuktalim razračunavanjima nije moglo držati pod kontrolom, nije moglo obezbjediti da „revolucija ne jede svoju djecu”, pa će samo Udruženje „Goli otok” za Crnu Goru prikupiti podatke o „oko 220 usmrćenih”.

Vjerodostojna sjećanja

Dvojica jakih o istim, po zemlju bar naoko sudbinskim, pitanjima imala su, očevidno, različita uvjerenja i procjene i obojica u vojnom vrhu nijesu mogla opstati, a unaprijed se znalo da će pobijediti obavješteniji, lukaviji i beskrupulozniji, pa time i jači.
Zna se, iz sjećanja u čiju su se vjerodostojnost majka Zorka i sestra Miluša zaklinjale uspomenom na Arsa, a to je najteža zakletva Crnogorke majke ostale bez jedinca i sestre bezbratnice – da je jedne noći, „negdje početkom avgusta, a poslije Kongresa svakako”, odveden iz kuće kojoj se nikad više nije vratio. Banulo je u dvorište terensko vozilo i na vratima su se pojavila dvojica „operativaca iz letećeg kaznenog odreda revolucije”. Tražila su „druga generala”. Rečeno im je da je bolestan, pod visokom temperaturom, sa „glavoboljom od koje puca čelo”, što je i bila istina, ali su oni bili uporni, nasrtljivi, bijesni, govoreći da su tu „po nalogu druga Starog”. Molbe nijesu pomogle, Arso je izašao u hol, čuo da ga traži vrhovni komandant, pa da odmah krene. Pokušao je da „gostima” objasni kako je bolestan, kako će kod vrhovnog komandanta doći ujutro, odjeven u uniformu, ali se druga strana nije predavala. Polazeći, rekao je majci da ide na Avalu i da će se vratiti, pa neka ga rođak Mirko Jovanović, koji je trebalo uskoro da stigne iz Titograda, sačeka.

Stigao crni glas o pogibiji

Tako će čekanje na Arsov povratak potrajati do dolaska generala Koče Popovića, odnosno Otmara Kreačića Kulture 12. avgusta sa crnim glasom, što će, zvanično, biti potvrđeno šest dana kasnije, u saopštenju Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ – da je “ubijen u pokušaju bjekstva preko jugoslovensko-rumunske granice”

Ubrzo poslije njegovog izlaska „sa djeverima”, iz Zrenjanina je stigao njegov sestrić, kapetan V klase službe veze Božidar Pavićević, rodom iz Rsojevića, koji se sjeća da je to bio „4. ili 5. avgust” i da su telefonske veze sa ujakovim domom već bile prekinute, porodicu pritisnuli neizvjesnost i strah. Tako će čekanje na Arsov povratak potrajati do dolaska generala Koče Popovića, odnosno Otmara Kreačića Kulture 12. avgusta sa crnim glasom, što će, zvanično, biti potvrđeno šest dana kasnije, u saopštenju Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ – da je „ubijen u pokušaju bjekstva preko jugoslovensko-rumunske granice”.

Tri pojedinosti

Od onoga što se u međuvremenu dogodilo pouzdano se znaju samo tri pojedinosti – jer su ih preživjeli zapisali. Prva je da je, svakako prije odvođenja iz kuće a na poziv domaćina, bio na ručku u domu Milovana Đilasa, što će on zabjeležiti u „Vlasti i pobuni”; to je, navodi, bilo „odmah poslije Petog kongresa”, a razgovarali su najviše „o nasrtaju sovjetskog vođstva na nas”, pri čemu je domaćin neuvijeno iznosio šta o tome misli. „Arso je ili zbunjeno ćutao, ili neodređeno izjavljivao: „Ja ne znam šta Rusi hoće”… Svoje utiske o Arsovoj neodređenosti saopštio sam Rankoviću”. Teško je i pretpostaviti da su ova dva člana najužeg rukovodstva KPJ tu „Arsovu neodređenost” prećutala pred generalnim sekretarom i Politbiroom, što je, svakako, moglo samo otežati njegovu poziciju.
Druga pojedinost je da je, dan prije ili poslije tog „gošćenja” u Đilasovom domu, bio, „po prijateljskom pozivu”, na večeri s generalom i diplomatom Vladimirom Velebitom, čovjekom od Titovog najvišeg povjerenja, za koga je zvanična Moskva navodila da je „engleski špijun u Ministarstvu spoljnih poslova”. Po sjećanju domaćina, gost (Arso) je za večerom, sem ostalog, prigovorio odluci da se u Albaniju, bez valjane vojne argumentacije, dislociraju dvije divizije JA, još bez i obavještavanja Kremlja, koji je tamo, na samom rubu vazda ugrožene „zajednice zemalja narodne demokratije”, imao i te kakve strategijske interese, što je mogao biti jedan od ozbiljnih razloga nesporazuma između dva partijska, odnosno državna, vrha; iznio je „lični stav” da je trebalo ići u Bukurešt i tamo braniti istinu; napokon, govorio je o opasnosti od naglog kidanja dubokih duhovnih veza Južnih Slovena, naročito Crnogoraca i Srba, sa Rusima. Prosto se podrazumijeva da sve to ni do svanuća nije smjelo ostati „samo u četiri oka”.
Za ovu povijest je, svakako, najzanimljivija treća pojedinost – da je Tito, najvjerovatnije nakon Arsovog „privođenja”, u nekoliko navrata, šetajući krugom kompleksa Brdo kod Kranja, žustro raspravljao sa svojim prvim general-majorom; razmahivali bi rukama, zastajkivali, pa bi maršal, ljutit, odlazio na kafu, ostavljajući sagovornika na stazi. Toga su se sjećala bar trojica Titovih čuvara, oficira po činu, od kojih je jedan bio njegov sinovac, kapetan Branko Broz, dok je major Boško Čolić sličan prizor pamtio iz Bijelog dvora. Niko ne zna o čemu su raspravljali, ali je čudan bio prizor, pogotovo kad domaćin odlazi na obaveznu kafu, a gosta ostavlja samog na stazi.
Svuda prisutni Dedijer će 1982, u „Novim prilozima”, zapisati kako je Tito tih dana na Brdu kod Kranja, u pauzi sjednice proširenog Politbiroa, razgovarao sa trojicom „vorošilovaca”, od kojih mu je samo Arsovo držanje bilo sumnjivo, zapravo se – kako je Peku rekao domaćin, a on, navodno, prenio Dedijeru – držao „kao pokisla kokoš“, za šta razlog nije moralo biti opredjeljenje za Staljinovu stranu, već je mogla biti zabrinutost nad razvojem događaja, pa i eventualno nezadovoljstvo time da je postavljen na novu dužnost a ne za čelnog čovjeka Generalštaba, pa i mogući razlog intimne prirode. No, u svakom slučaju „bila je upaljena crvena sijalica”.

Tvrdnja Rankovića

Ubrzo je Arsa nestalo, a onda je, 18. avgusta, uslijedilo saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova u „Borbi”. U njemu se navodi da su noću 11/12. avgusta generali Arso Jovanović i Branko Petričević i pukovnik Vlado Dapčević pokušali da, naoružani i ilegalno, pređu državnu granicu i prebjegnu u Rumuniju, kada je Arso poginuo. U najmanju ruku je čudno: granicu čuva vojska i na njoj gine njen čelni general, a saopštenje, umjesto Generalštaba, daje Ministarstvo unutrašnjih poslova, s tim što vijest porodici, sjutradan poslije navodnog udesa, saopštava načelnik Generalštaba. A čelna ličnost tog Ministarstva, Aleksandar Ranković, pak, dvadesetak godina kasnije, u razgovorima sa Arsovim sestrićem Božidarom Pavićevićem, tvrdi da s tim saopštenjem nema veze, čak da tih dana nije bio u Beogradu. Meni će još (u oktobru 1973) reći da je Arso bio „prvorazredni profesionalac, krajnje odgovoran čovjek i dokazani patriota”, a na pitanje kako se tako visoka ocjena može usaglasiti s viješću o navodnom pokušaju bjekstva preko granice, ogradio se: „O tome neka istorija da svoj sud”!

Ne zna mu se za grob ni poslije 60 godina

Za grob Arsov se ne zna ni poslije 60 godina, kao ni za akt kojim je i mrtav osuđen na takvo samovanje, što kriminolozi smatraju veoma indikativnim s gledišta njihove vjerodostojnosti

On će povodom vlastitog „slučaja”, gdje mu je Tito 1966, u borbi za (pre)vlast, natovario na leđa neutemeljene teške greške i politički ga likvidirao, zapisati: „Istina nikada nije ostala pokopana. Mogla je biti samo prigušena, a nikako poražena”. Siguran sam da je znao svu i pravu istinu o „Arsovom slučaju”, ali ne i da je za života uradio koliko je mogao da ne ostane zauvijek pokopana i poražena, tim prije jer je Tita nadživio tri godine i mogao je otkriti bar mjesto Arsovog groba. No, kako sve više vjerujem i da istina neće ostati ni pokopana ni poražena, to svaku pojedinost, doslovno u zadnji čas, ispisujem u nadi da će, kad-tad, poslužiti nekom istraživaču za utvrđivanje istine, ohrabren saznanjem kako savremena nauka efikasno razotkriva tajne smrti čak i egipatskih faraona.

Bez pisanog traga

Ondašnji oficir KOS-a upravo za dio granice na kojoj je, navodno, stradao Arso – Vlajko Bajić navodi da ga je pretpostavljeni onamo uputio 4-5 dana poslije datuma udesa datog u saopštenju, da je srio uplakanog milicionera Vladimira Kovačevića, uplašenog od kazne što je „ubio načelnika Generalštaba”, dok bilo kakve druge tragove događaja nije vidio. Prije njega je tamo, danima, boravio pukovnik Ilija Kostić, pomoćnik načelnika Uprave KOS-a, generala Jeftimije Šašića. Ovdje je zanimljivo da se s početka govorilo da je generala Jovanovića ubio vojnik na graničnoj liniji, a poslije milicioner u prigraničnom pojasu. Obići će ovaj Vasojević granični sektor i poslije dvadesetak dana i naći milicionera Kovačevića zdrava i vesela, jer mu je rečeno da je „obavio patriotsko djelo”.
Na suđenju Petričeviću i Dapčeviću, organizovanom tek dvije godine kasnije, navodi se u presudi kako su stručnjaci „izvršili potrebno vještačenje”, ali nema pisanog traga da su se pojavili pred sudom, niti su njihovi nalazi, ako ih je uopšte i bilo, dati uz presudu. Nema, dakle, obaveznog sudsko-medicinskog uviđaja, balističke ekspertize i nalaza granične komisije, što je i tada u ovakvim slučajevima bila obaveza; u Knjizi umrlih opštine Vršac upisano je ime poginulog navodnog vođe prebjega Svetolika Arabljaca, a Arsovo nije – ni u jednoj od tri opštine: rođenja (Podgorica), boravka (Savski Venac), pogibije (Vršac). Za grob Arsov se ne zna ni poslije 60 godina, kao ni za akt kojim je i mrtav osuđen na takvo samovanje, što kriminolozi smatraju veoma indikativnim s gledišta njihove vjerodostojnosti.

Osude krenule odmah

Nekima je, pak, sve bilo jasno: bezgranično vjerujući u zvanično saopštenje državnog organa, institucije i pojedinci su se odmah okomili na Arsa. Prva se, svojim pismom partijskim komitetima i komandama jedinica, oglasila Glavna politička uprava, s generalom Tempom na čelu, predstavljajući Arsa najcrnjim bojama, zahtijevajući da se, poslije čitanja i prorade Saopštenja, svi oficiri, pojedinačno i javno, izjasne o tome „činu izdaje države i naroda”, a najdalje za pet dana komesari i „organi” o svemu dostave podrobne izvještaje, s posebnim naglaskom na „moguća odstupanja od linije Partije”. Nema podataka iz tih izvještaja sem fraza o vjernosti Titu i Partiji, ali se akteri tih sastanaka sjećaju totalne zbunjenosti, čak „uplitanja” u taj „slučaj” i zapadnih obavještajnih službi, uz šta je, po Tempovom sjećanju, išla i procjena Politbiroa da „tada od 75 do 85 odsto sastava JA ne bi okrenulo oružje protiv Crvene armije”. Svaku i svačiju suzdržanost, odugovlačenje s odgovorom na licu mjesta, rezervu, neslaganje sa navodima u Saopštenju koje je proglašeno „linijom” – brižljivo su bjeležili prilježni „kosovci” i ti „antilinijaši” su odmah bili žrtve represije. Tako će nastradati njegova sestra Miluša, poznata po partizanskom nadimku Igmanka, zet major Luka Stojanović, susjed pukovnik i kum Dukljan Vukotić, bliski rođak pukovnik Vujadin Ćetković, general Đoko Mirašević i stotine saboraca, rođaka, prijatelja, saplemenika, poštovalaca, poznanika – nerijetko samo zato što su se glasno upitali da li je to moguće, ili čak što nijesu htjeli javno da pljunu na njegovo ime. Primjera radi, evo kako su hapšeni. Major Luka je, čim je čuo tragičnu vijest, sio u svoj lovac i banuo u Zemunu, pa ispred Milušina doma, kakav je običaj u Crnogoraca, zalelekao za Arsom. Odmah je uhapšen i desetak godina život proveo „na ljetovanju” na Golom otoku, uglavnom u zloglasnoj Petrovoj rupi, od sapatnika nazivan Luka Pošteni. Pukovnik Dukljan je, pak, uhapšen u Kolašinu, gdje se, u tazbini, u domu Milete Simonovića, odmarao pred polazak na dvogodišnje školovanje. Bio je sa suprugom Vojkom i kćerkicom Nadom. U zoru su banuli „organi” sa viješću o Arsovoj pogibiji na granici. Stigao je da kaže samo toliko da u tu priču ne vjeruje, no kakva god bila istina on se kumstva i kuma neće odreći. Lisice su škljocnule. Sa desetinama drugova je preko St. Gradiške, zaglavio u „Petrovoj rupi”. Eh, da: prilikom njegovog hapšenja dostojanstveni tast Mileta je, kako je red u dobra domaćina, prigovorio tom činu hapšenja na njegovom ognjištu, još pred djecom i ženama. I on je, na licu mjesta, dobio lisice. I 7 mjeseci u Bogdanovom kraju, bez suda i suđenja, bez papirića o tome gdje je on to tako dugo izbivao iz porodice.

Tjerali suprugu da se odrekne “supruga izdajnika”

Porodicu su smjesta izbacili iz kuće i strpali u tjeskoban stančić, lišili je telefonskih veza, suprugu Senku otpustili s posla, nagovarajući je da se “odrekne supruga izdajnika” pa će joj, sa kćerkicama, riješiti egzistenciju…

Tridesetak godina kasnije Dukljan mi je, prilikom očeve sahrane na zajedničkom groblju Sveta Petka, rekao da priča o Arsovom pokušaju bjekstva iz zemlje i ubistvu na granici „nema veze sa istinom”. Samo toliko.
Porodicu su smjesta izbacili iz kuće i strpali u tjeskoban stančić, lišili je telefonskih veza, suprugu Senku otpustili s posla, nagovarajući je da se „odrekne supruga izdajnika” pa će joj, sa kćerkicama, riješiti egzistenciju…
Štampa i radio, očevidno danima pripremani, osuli su ga „drvljem i kamenjem”, spočitavali mu „klasnu pripadnost prije rata”, ređajući mu navodne greške iz NOR-a, a obaška „kukavičko držanje pred Staljinom” u januaru 1945. i „rad za NKVD”. General Pavle Jakšić se 12. avgusta – piše u svojim memoarima – „vraćao sa špica Ade Ciganlije – u to vrijeme omiljene plaže političkih i vojnih rukovodilaca. Na Čukarici su me nervozno i neuobičajeno legitimisali organi službe vojne bezbjednosti, na početku svog budućeg dugogodišnjeg sviranja prve violine u oružanim snagama – i nijesu ukazali tada uobičajenu pažnju prema generalima, ni poslije identifikacije moje ličnosti”. Ubrzo je saznao i razlog za tu premetačinu – da je „u pokušaju bjekstva preko granice poginuo general Arso Jovanović, ratni načelnik Vrhovnog štaba NOV”. Može se razmišljati: ako mu je lješ na prilazu granici, šta Arsa onda „vojna bezbjednost traži među generalskom elitom na Čukarici”, gdje odgovor takođe upućuje na nevještu režiju.

Tempo nije bio iznenađen

General Tempo, tada načelnik Glavne političke uprave i rukovodilac organizacije KPJ u vojsci, u svojim memoarima s početka sedamdesetih, naslovljenim „Revolucija koja teče”, piše da je poslije Petog kongresa, premoren, otputovao na Crnogorsko primorje, gdje mu je, poslije desetak dana, javljeno da se hitno vrati u Beograd. Na putu, u avionu, čuo je, piše, da su Arso, Petričević i Dapčević pokušali da pređu rumunsku granicu, da je Arso ubijen na samoj granici, Petričević je uhvaćen, a da se Dapčević nalazi u bjekstvu, pa zaključuje: „Što se tiče Arsa Jovanovića, nije me iznenadio njegov postupak: bio je oficir stare vojske, a poslije rata je poslat u sovjetsku vojnu akademiju „Vorošilov”, gdje je mogao biti vrbovan”, dok ga je postupak druge dvojice, navodi, iznenadio.
Pedesetih godina ambasador SFRJ u SSSR-u, Veljko Mićunović – u vrijeme Rezolucije Informbiroa general-lajtnant UDB-e i pomoćnik ministra Rankovića – u svojim memoarima naslovljenim „Moskovske godine” sjeća se kako je u žustrom razgovoru sa sovjetskim vođom N. S. Hruščovom u vrijeme intervencije Sovjetske armije u Mađarskoj (1956) čuo domaćinovu primjedbu „da se stalno hvalimo jugoslovenskim demokratizmom, a da smo hapsili 1948. desetine hiljada komunista koji se nijesu slagali s nama”. Bivši moćni general mu je – kako piše – odbrusio: „Istina je da smo mi hapsili informbirovce. To za nas nijesu bili nikakvi komunisti, već neprijatelji socijalizma i inostrani agenti. Ne znam da su osuđivani na strijeljanje, a bilo je ubijenih, kao general Arso Jovanović, koji je pokušao da pobjegne preko državne granice prema Rumuniji. Taj je prije pogibije došao iz SSSR, gdje je učio vojne škole”.

Neuvjerljive pretpostavke

Uz Tempovu pretpostavku da je Arso u Moskvi „mogao biti zavrbovan” i Mićunovićevu aluziju da je bio zavrbovan od organa NKVD – ide i kod Dedijera objavljen navod „jednog od najpouzdanijih Titovih komandanata (koji je s Arsom bio na školovanju u Sovjetskom Savezu”) o tome kako su ga dva pukovnika te službe, zbog njegovog „neučtivog ponašanja prema Staljinu” na večeri 25. januara 1945. u Kremlju, oštro ukorila i, pred Hebrangom, obavezala da radi za njih. To i sa stranica „Novih priloga” zvuči krajnje neuvjerljivo – ma bilo i iz usta Peka Dapčevića i iz pera Vladimira Dedijera!
Iz Vrnjačke Banje je „Narodnoj armiji” 4. septembra stiglo pismo koje su „podoficiri, oficiri, generali i vojni činovnici Vojnog lječilišta Vrnjačka Banja”, sa protestnog mitinga uputili drugu Titu, u kome „izražavaju svoje negodovanje što se u Mađarskoj i Rumuniji veličaju izdajnici našeg naroda tipa Arsa Jovanovića, a je poznato da je Arso Jovanović izdao svoje narode, otadžbinu, pogazio zakletvu i poginuo na granici od borca koji je savjesnije i bolje čuvao granicu od njegovog general-pukovnika”.
Crnogorski lider Blažo Jovanović, na Preobraženje Gospodnje (19. avgusta) došao je u rodne Pipere, na živu vodu Brajalovicu, i na pitanje domaćina: „Šta ovo bi, Blažo, s našim Arsom”? – odgovorio da je „poginuo kao posljednja konjokradica i da mu niko ni ime ne spominje”. Tri decenije kasnije sam ga, u lječilištu Igalo i u društvu Ika Mirkovića, podsjetio na te riječi i on mi je – sa bolesničkog uzglavlja – rekao da je tako kazao da bi „saplemenike sačuvao od Udbe”.

Četvorica na udaru druga Peka

“Predmet” su bili generali Arso Jovanović, Branko Petričević i Pero Popivoda i pukovnik Vlado Dapčević, njegov rođeni brat. Naziva ih “malograđansko-ambicioznim tipovima”, “prezrenim dezerterima”, ljudima koji “nikada nijesu imali za sobom nikoga u Armiji i Partiji koji bi za njihove prljave ambicije htjeli nešto žrtvovati”
Oglasio se i general Peko Dapčević na „sastanku partijskog aktiva Ministarstva narodne odbrane” održanom 15. septembra 1948. u Centralnom domu JA. Njegovo izlaganje, lišeno podnaslova i međunaslova, ispunilo je cijelu naslovnu stranu „Narodne armije”, a još piše da je to rekao „između ostalog”. „Predmet” su bili generali Arso Jovanović, Branko Petričević i Pero Popivoda i pukovnik Vlado Dapčević, njegov rođeni brat. Prvi od njih je, vjerovatno, bio mrtav, Petričević i Dapčević u zatvoru, a Popivoda u Rumuniji, gdje je prebjegao avionom sa Pančevačkog aerodroma. Pisalo je kako je general Dapčević, sem ostalog, rekao da su ta četvorica „ljudi koji su bili tuđi našoj armiji, ljudi koji su pošli u izdaju, jer nijesu bili srasli s našom armijom, oni su bili i ostali tuđi i korumptivni elementi, ljudi kojima nijesu ležali na srcu interesi svoje domovine i naše obaveze u antiimperijalističkom taboru. To su ljudi koji su iz svojih ličnih i prljavih razloga pokušali uprljati čast našeg oficira i baciti ljagu na našu armiju i na sve nas”. Naziva ih „malograđansko-ambicioznim tipovima”, „prezrenim dezerterima”, ljudima koji „nikada nijesu imali za sobom nikoga u Armiji i Partiji koji bi za njihove prljave ambicije htjeli nešto žrtvovati”. Osuđuje što partijska štampa Informbiroa, lažnim podacima, veliča ime Arsa Jovanovića, navodeći „kao da je, tobože, bio organizator naše armije, kao da je, tobože, priznat kao rukovodilac svih najvažnijih operacija u periodu oslobodilačke borbe našeg naroda, duša i mozak svih strategijskih i taktičkih operacija u borbi protiv okupatora”, dodajući kako moskovska „Pravda” navodi da je „bio veliki organizator i vojni talenat, prijatelj SSSR”.

“Bacanje blata”

Na to im Peko odgovara da je riječ o oficiru „koji je izgubio čitav niz bitaka (npr. Pljevlja, Bosansko Grahovo, Bugojno itd), bio udaljavan od najvažnijih strategijskih operacija, da je za vrijeme Beogradske operacije bio ostavljen u Aranđelovcu sa izričitom naredbom da ne dolazi u Beograd i da se ne miješa u ovu operaciju; da je povučen sa dužnosti načelnika Generalštaba, pored ostalog i zbog nesposobnosti i rđavog odnosa prema ljudima. Tvrditi da je Arso Jovanović prijatelj Sovjetskog Saveza kada se zna da je on – kada mu je u Beogradu 1941. godine prišao Mitar Bakić da ga kao oficira veže za Partiju – istjerao druga Mitra iz kuće, odgovarajući mu da je Crvena armija džin na staklenim nogama, da je on protiv svake diktature, kako fašističke, tako i komunističke, da će Bakića prijaviti policiji ako mu ovaj još jednom dođe kući po tim stvarima itd”. Smatrajući da je takvo pisanje „bacanje blata i na one koji te neistine iznose”, general Dapčević naglašava da su „ta četvorica odroda mislili da je Partija sredstvo za zadovoljavanje njihovih ličnih ambicija i zato su oni prljavi individualisti, pučiste i dezerteri.
Eto takvi su ljudi o kojima u zemljama narodne demokratije govore kao o ljudima koji treba da „spasu” zastavu marksizma u Jugoslaviji! Neka svi znaju da smo mi zastavu marksizma – lenjinizma držali uvijek čvrsto u rukama, mi smo je ne jednom odbranili od napada oportunista i frakcionaša i mi ćemo je danas lakše odbraniti od svih nasrtaja, zahvaljujući jedinstvenosti radničke klase, naših naroda i naše armije, koji, pod rukovodstvom naše partije i našeg druga Tita, izgrađuju socijalizam…”.
List „Pobjeda” 8. oktobra 1948. objavljuje dokument Osnivačkog kongresa KP Crne Gore u kome se „smatra nedostojnim i osuđuje pokušaj cijepanja jedinstva naše slavne Partije, pokušaj stvaranja frakcija u njoj, pri čemu se dezerteri i kukavice (Arso Jovanović, R. Golubović i dr) proglašavaju za heroje”.

„Neposlušni i nepodobni pravnici”

Gotovo dvije godine će vrhovnom vojnom tužiocu, tada generalu Iliji Kostiću biti potrebno da pripremi suđenje dvojici navodnih Arsovih saputnika u bjekstvu – generalu Branku Petričeviću i pukovniku Vladu Dapčeviću. Dogodilo se to tek početkom juna (1-4) 1950. godine. On je u međuvremenu došao na mjesto generala Veljka Žižića, koji je, kao i predsjednik Vrhovnog vojnog suda, general Mirko Krdžić, te pukovnici pravne struke Milija Laković, Vlado Lakić i Vujadin Ćetković, odbio da tuži i sudi po policijskoj prijavi, „bez pravnog osnova za krivično gonjenje”, jer je, u većini, bila riječ o ljudima koji su samo nešto i negdje rekli, ali bez činjenja krivičnog djela i bez poslijedica za interese zemlje i naroda. Svi ti „neposlušni i nepodobni pravnici” dobili su od vojnih sudova kazne od 10 do 12 godina strogog zatvora, s tim što je Kryić, surovo mučen i ponižavan, neznano gdje u mreži beogradskih apsana umro u toku istrage.
Sem odstranjivanja i upućivanja na višegodišnju robiju najistaknutijih ličnosti iz vrha vojnog pravosuđa, uoči početka suđenja akterima „slučaja Arsa Jovanovića” preduzete su i posebne mjere obezbjeđenja u zemlji, a pojačana je i politička propaganda protiv „diplomatskog osoblja zemalja Informbiroa u Beogradu” i, posebno, njihovih vojnih mjera na granicama Jugoslavije, tada, u stvari, sa svih strana opkoljene, što bi Arso rekao, BRIGAMA (po početnim slovima država), a po tvrđenju generala Tempa samo na sjevernom graničnom frontu „bilo je 7 motorizovanih sovjetskih divizija”.

Nije sudski utvrđena smrt ni gdje je grob

O spoljnopolitičkim uslovima u kojima se to događa opširno piše dr Darko Bekić u studiji „Jugoslavija u hladnom ratu” (Zagreb 1988), naglašavajući kako je bila riječ „o suđenju generalima B. Petričeviću i V. Dapčeviću, sudionicima poznatog pokušaja bjekstva u Rumuniju, u ljeto 1948. godine, kojom prilikom je ubijen njihov vođa puta, šef Generalštaba JNA, general Arso Jovanović”, dodajući da je naglasak bio „na obavještajnoj aktivnosti sovjetske ambasade u Beogradu. Primjerice, objavljeno je da je sovjetski vojni ataše, general Sidorovič, preko optuženih, pokušao vrbovati Ivana Gošnjaka i Koču Popovića, ali od toga, naravno, nije bilo ništa. Zapadni posmatrači su ocijenili da, politički gledano, suđenje ima zadatak da raskrinka nedozvoljenu aktivnost Sovjetske ambasade, odnosno upozori domaće nezadovoljnike da ne kontaktiraju sovjetske diplomate, jer se takve aktivnosti budno prate i oštro kažnjavaju”. Piščev komentar je nesporno tačan, ali su mu se samo u ovom kratkom navodu potkrale tri faktografske netačnosti, uz uzimanje zdravo za gotovo saopštenja o pokušaju bjekstva: V. Dapčević nikada nije bio general; A. Jovanović bezmalo tri godine prije smrti nije bio načelnik Generalštaba; JNA zvanično postoji tek od 22. decembra 1951. Zamjerke mogu izgledati formalne, ali govore o nedopustivo površnom poznavanju tog veoma osjetljivog „slučaja”, što se u radovima istoričara i publicista ponavlja do današnjih dana.

Javno suđenje

Suđenje je bilo javno: prenošeno preko zvučnika po halama, školama, trgovima i selima i davano opširno u štampi, a sudski zapisnik će, za međunarodnu javnost, biti objavljen u „Bijeloj knjizi” iz 1951. godine. Optuženi su priznali kako su, prije pokušaja bjekstva, održavali veze sa predstavnicima sovjetske ambasade, vojnim atašeom general-majorom G. S. Sidorovičem i njegovim saradnikom majorom I. V. Kolobanovim, od kojih su dobijali zadatke i podnosili im izvještaje, istina ne miješajući u to ime Arsa Jovanovića. Na sudu, bar prema zapisniku, nije bilo riječi o tome kako su ta dvojica po mrkloj noći utvrdila da je Arso mrtav, a oni se istom razbježali; nije, ponavljamo, čitan komisijski uviđaj i sudsko-medicinski nalaz, ako su uopšte postojali. Nije sudski utvrđeno da je Arso mrtav i gdje mu je grob, što bi bio pravni osnov da mu porodica ostvari neka elementarna prava, ili bar dobije moralnu satisfakciju. U „građi za interne potrebe o personalnoj politici i praksi u JNA” general dr Drago Nikolić navodi da je Arso Jovanović, „odlukom nadležnog organa”, lišen čina generala i odlikovanja, uz šta je išlo i „gubljenje svih građanskih i časnih prava”, ali odluke o tome ili kakvog pisanog traga nema ne samo u Vojnom arhivu već ni u toj građi. Za razliku od nekih drugih informbirovaca, u bjeleškama uz njegovo ime u Titovim „Sabranim djelima” nema tog navoda. Dosije o njegovom „slučaju”, prema tvrdnjama onih koji bi to morali da znaju, nije sačuvan, a je, sredinom osamdesetih, postojao u najstrože čuvanom dijelu arhive Saveznog SUP-a i mogao se, prema riječima ministra, izvaditi iz kase i dobiti na uvid po odobrenju tri najodgovornije ličnosti s čela Partije, Armije i Policije. Kada je 1995. od samog vrha Srbije – jer je u međuvremenu ta arhiva „prešla” u nadležnost njene policije – preko uticajnih ljudi traženo odobrenje za uvid u taj dosije (makar i selektivno proređen), prvo je, uz insistiranje na odgovoru ko to i zašto traži, odgovoreno da se „po stav” dođe sjutradan, a tada je, prvo, rečeno da tog dosijea nema, a onda da bi, možda, mogao biti u arhivu KOS-a, da bi se (na insistiranje molioca) ukazalo na „zanemarujuću mogućnost da je u nekim bunkerima kraj jednog grada u Sremu”, te, na kraju, da (tom građom u knjizi, i uopšte tom knjigom, po ocjeni Slobodana Miloševića), „ne treba sada talasati”. Onda je, u 1999, izgovor za odbijanje zahtjeva bio tvrdnja da je arhiva uništena (izgorjela) u bombardovanju od strane NATO, a u 2001. da bi, eventualno objelodanjivanje dosijea generala Arsa R. Jovanovića bilo u kompetenciji Vojske Jugoslavije, za koju zakonske odredbe o otvaranju arhiva ne važe…

Iza devet brava

Od Vojnoistorijskog instituta sam, po utvrđenoj proceduri, tražio da mi se omogući uvid bar u koji dokument iz dosijea A. Jovanovića do 1941, na šta mi je (po nalazu načelnika Vojnog arhiva, mr Velimira Ivetića) odgovoreno da ću to dobiti za osam dana, a onda da mu nema nikakvog traga, pa sam mjesecima, uglavnom iščitavajući hiljade stranica „Službenog vojnog lista”, prikupio osnovne podatke za taj dio njegove, inače bogate, biografije. Iz dosijea o njegovom „slučaju”, pak, mogle bi se dobiti bar indicije o zasnovanosti optužbi koje njegovo ime prate evo 60 godina: da ga je bio zavrbovao NKVD; da je pokušao da pobjegne preko granice i sl, a možda i koja dostava onih koji su, po mjeri svoje pameti i morala, tumačili ono što je govorio. Pokušao sam da do takvog dosijea dođem u Moskvi, ali bezuspešno, što je, uostalom, slučaj i sa Titovim dosijeom do 1941, koji je, kako navodi istoričar prof. Đorđe Stanković, „zabravljen sa devet brava” u specijalno čuvanim ruskim arhivima.

Koje sile strepe od grobova svojih protivnika?

Stiče se nedvosmislen utisak da je Arso, neposredno po nalogu ili bar odobrenju Josipa Broza Tita, likvidiran u organizaciji generala Jeftimije Jefta Šašića, još od ratnih dana šefa OZN-e kao “roditelja” zločinačkog KOS-a i čovjeka od Maršalovog najvećeg poverenja

Tako se dogodilo ono što mi je prof. dr Branko Petranović rekao u februaru 1993, upitan da li pisati knjigu o životnom putu generala Arsa Jovanovića: „Pisati, nego šta!? To je bio najistaknutiji vojnik NOR-a, prvi čovjek Generalštaba, što rekao stari Smodlaka”. Tome je dodao: „Upamti dobro, Piperu – da je to bilo moguće napisati, ne bi tebe, pored nas ovoliko istoričara, čekala ta izazovna tema, kojoj je nemoguće staviti tačku dok se ne otvore arhive KOS-a i UDB-e, s jedne, i NKVD, s druge strane, a to nećeš, majčin sine, dočekati”! Tako mi je rekao naučnik koji je u testamentarnom djelu „Istoričar i savremena epoha” objavio brilijantan esej naslovljen „Epistolarna razmjena mišljenja” – s kćerkom generala Arsa R. Jovanovića, dr Zojom – a povodom njegovog „slučaja”. A zaključio ga sa tri pitanja koja je – nažalost, svojom preranom smrću (1994) – (p)ostavio svojim kolegama da na njih, u ime struke i nauke, a time istine, traže i daju odgovore: „Je li Arso Jovanović jedini proklet da o njemu treba zauvijek zaćutati? Koje su to sile koje strepe od grobova svojih protivnika? Zar je grobna tišina nad njegovim „slučajem” plodotvornija od raščlanjivanja drame čovjeka kojega su razapinjale bure stare vjere i otpora dojučerašnjih prvosveštenika istovjetne religije”? Istina, pošto je prvo izdanje knjige „Vojskovođa sa oreolom mučenika” izdržalo sud javnosti, pojavio se tračak nade da će se, iz dosijea koji mora da postoji, saznati, konačno, puna i prava istina o Arsovoj sudbini. S tim u vezi sam polagao nade u novog, mladog i poletnog, načelnika Vojnoistorijskog instituta, kapetana bojnog broda mr Dragana Nenezića. Napokon, priznao mi je da se taj dokumenat čuva u ispečaćenom sandučiću u njegovoj kasi, sa nekoliko dokumenata najstrože i trajne tajnosti, pa mi, u prisustvu svjedoka, dao tvrdu riječ da ću ga dobiti do isteka njegovog mandata. Vjerujem do danas da bi to ovaj časni Šavničanjin učinio – da se ikako moglo. To se, sasvim izvjesno, može dovesti u vezu sa njegovim hitnim i prijevremenim zionisanjem.

Traganje za istinom

Šest godina mi je trebalo da – brižljivo tragajući za istinom – shvatim kako je ugledni istoričar Petranović – uz sve najave desetina ljudi koji su tvrdili da će mi sigurno pomoći da dođem do istine o životnom kraju generala Jovanovića – bio, u krajnjem, u pravu. Uz traganja za relevantnom građom, prije svega u Vojnoistorijskom institutu i Arhivu Jugoslavije u Beogradu, a onda u dokumentima iz arhiva od Moskve do Vašingtona i od Rima do Londona, čitao sam izvore i sretao ljude koji su mi nudili, ili bar nagovještavali pomoć u rasvjetljavanju „slučaja” te značajne ličnosti. Tako sam došao do tridesetak verzija njegovog životnog kraja, pa shvativši da nijedna nije utemeljena na činjenicama kojima se – bez potvrde u dokumentu – može bezrezervno vjerovati, stekao nedvosmislen utisak: da je, nesporno po nalogu ili bar odobrenju Josipa Broza Tita, likvidiran u organizaciji generala Jeftimije Jefta Šašića, još od ratnih dana šefa OZN-e kao „roditelja” zločinačkog KOS-a i čovjeka od Maršalovog najvećeg poverenja. To nije, uostalom, bila ni prva ni posljednja žrtva njegove žudnje za svevlašću, a u političkim likvidacijama stvarnih ili izmišljenih protivnika smo se, hvala Bogu, odavno izvještili na ovim prostorima, u čemu su ruski i jugoslovenski komunisti mogli barjak nositi, vješto se koristeći iskustvima „Ohrane” i Specijalne policije, „čeke” i „Ozne”. A Jefta sam, posredstvom istoričara pukovnika mr Antuna Miletića, kontaktirao u njegovom stanu na Dedinju. Najavljeno mu je da želim da porazgovaramo o sudbini generala Arsa Jovanovića. Pristao je, ali je odugovlačio sa sastankom, za koji sam mu ostavio da bira mjesto i vrijeme. Pozvao me je u svoj dom, gdje je, valjda, jedino bio siguran. Inače smo se poznavali iz službenih odnosa u VIZ-u, kada je, kao zionisani general, radio na obimnom rukopisu o Pariskoj komuni i zvao me je, ne znam zašto, Mali.

Razgovor sa Šašićem

Tek sam ušao u hol, još dok sam skidao ogrtač, rekao mi je da Arso „nije imao nikakvih nesporazuma sa Titom, već je preko granice zagrabio u zagrljaj ljubavnici Marusji, špijunki iz Moskve”. To je bila i tačka na naš „razgovor”. I danas prekorijevam sebe što sam, u momentu nemoći da dođem do istine, pomislio da bi to mogla biti crkva za moljenje za Arsa.
Ono što u cijeloj priči nije sporno to je da ime Arsa R. Jovanovića živi u mislima svih generacija, a ratnih i poratnih pogotovo, ali i mlađih. To sam provjerio u jednoj anketi grupe studenata novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu: iz uzorka od 30 mladića i djevojaka, za Arsovo ime je čulo 26, nešto o njemu pročitalo 22, osnovne podatke o njegovoj ulozi u NOR-u i, naročito, o smrti zna 18, a niko ne vjeruje u istinitost zvanične verzije o njegovom životnom kraju. Sprovođenje te ankete omogućio mi je dekan FPN, dični Vasojević prof. dr Momo Stojković, zbog čega je imao i nešto neprilika od režimskih „službi”.

Smrt režirana u prigraničnom pojasu

Po scenariju i u prisustvu generala Šašića, a priveden od pukovnika Davida Lauševića, ubijen je rukom oficira KOS-a, takođe pukovnika po činu, “u službenom stanu” kosovaca u Bulevaru revolucije br. 28.

Dalje, niko od šest „vorošilovaca” s kojima sam razgovarao od 1973, niko od njegovih bliskih ratnih drugova, niko od ličnih prijatelja, od porodice, od plemenika, a pogotovo bez izuzetka i građana koji su prije pet decenija pratili novine i radio, te mlađih ljudi koji su o njemu slušali i čitali – ne vjeruje u vjerodostojnost onog saopštenja Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ, tj. vjeruju da Arso živ granice nije ni vidio, a ako kojim slučajem i jeste, to je mogla biti samo režija šefova onih kojima se uglas pjevalo: „Milicija i odbrana – to je vojska odabrana”. To jeste bila elita, ali sve više u službi političkog i vojnog vrha, kome nijesu bile potrebne jake već poslušne ličnosti, koji nije shvatao da Će državi u nailazećim kriznim situacijama zatrebati ugledne vojskovođe, odgovorne samo pred otadžbinom i profesijom, inače Će se partijska vojska raspasti s partijom koja ju je stvorila, što Će nam se i dogoditi, istina četiri decenije kasnije.

Dvije pojedinosti

Kada je riječ o režiji u prigraničnom pojasu, evo dvije pojedinosti: prvo – neka nadležni državni organi pokažu izvorne dokumente i Arsov grob, pa da se, nezavisnom ekspertizom, utvrdi istina i odbace sva nagađanja; drugo – zasad ostaje indikativno da akademik Milan Milutinović, dugogodišnji šef Katedre za kriminologiju Pravnog fakulteta u Beogradu i naučnik te struke cijenjen u evropskim razmjerama, a zamoljen da, s kriminološkog stanovišta, analizira Saopštenje i Presudu, kaže da oni „ne drže ni po jednom šavu”: nije utvrđeno da je Arso poginuo; ključni svjedoci Vlado Dapčević i Vladimir Kovačević ne slažu se, jer prvi govori o rafalu koji je Arsa sasekao po čelu, a drugi da je pucao iz puške, jedinačnom paljbom i opalio četiri metka dok je peti zatajio; dokumente ne „prati” nalaz sudsko-medicinske komisije, uviđaj vještaka balističara, nalaz vojne komisije za udese na granici koji je u takvom slučaju obavezan; ime njegovog navodnog vodiča je upisano u Matičnu knjigu umrlih i zna se za grob, dok Arsovog imena nema u tom obaveznom dokumentu, a ni traga njegovom grobu, „što je, vjerovatno, najveća mana ove inače loše režije”. Tako mi je rekao u martu 1996. u Beogradu. To podjednako važi i za iskaze na suđenju organizovanom čak dvije godine kasnije – gdje se njegov ubica pojavljuje u ulozi krunskog svjedoka, a dvojica navodnih saputnika kao optuženi za „krivična djela protiv naroda i države”; ta tri čovjeka ne mogu potvrditi, a na tome, sudeći po presudi, niko nije ni insistirao – da je Arso smrtno pogođen. Sva trojica svjedoče da je bio „mrkli mrak”, pa zašto nije moglo biti: kao vješt vojnik, on je, čim je pripucalo, zalegao, onda, kao i obojica saputnika, stigao u Beograd, pa se sklonio kod sestre Miluše, tu likvidiran ili ponovo uhapšen i, možda, odvučen na granicu, živ ili mrtav.
Uostalom, Miluša je, prepričavajući razgovor s Đilasom u tajnovitoj „Maderi”, za njegove vlasti govorila kako mu je rekla da je Arso „odvučen u pidžami”, a istaknuti borac NOR-a i univerzitetski profesor Milo Marković mi je skrenuo pažnju na još jednu od varijanata koje je čuo – da je Arso prethodno lakše ranjen i sklonjen u Beogradu, pa odvučen i likvidiran na granici. Navod iz knjige dr Svetislava Božovića „Golootočki genocid”, objavljene 1992, zabjeležen u Igalu iz priče „pukovnika iz pratnje Josipa Broza”, da je Tito „snažno udario pesnicom o sto kada je pročitao u Kranju telegram iz Beograda u kojem je pisalo da je „general Arso Jovanović, prilikom bjekstva preko granice, ubijen” – može se, kao i mnogošta iz ovog poglavlja, a u nedostatku zvaničnih podataka, tumačiti kako je kome drago, videći u njemu, sem ostalog, i dokaz više da je sve bilo režija.

“Kozak” zove “rusku vezu”

Kada je riječ o verziji da je likvidacija generala Arsa Jovanovića izvršena u (dosta nevještoj) režiji vrha Partije i njenog surovog represivnog sistema, evo i navoda iz publikacije Živorada Mihajlovića Šilje „Srpski krug ratom”. Taj prvoborac Prve proleterske i ratni intendant Korpusa narodne odbrane, a u poslijeratnim godinama o kojima se ovdje svjedoči visoki oficir UDB-e u prestonici, piše kako se Arso sastajao sa Brankom Petričevićem i Vladom Dapčevićem, gdje je bilo govora i o bjekstvu za Rumuniju, ali se u zadnji čas predomislio i pokajao, pa – navodeći im „i nekakve patriotske razloge” – odustao od dogovora, o čemu će Dapčević, šifrovano zvan „Kozak”, obavijestiti „rusku vezu u Beogradu”, izvjesnog Bandarjenka. U međuvremenu je Arsa k sebi – upoznat da se sastaje s Petričevićem i Dapčevićem, već „objeleženim ruskim ljudima” – pozvao Ranković i opomenuo ga da se čuva jer su se „Šašićevi agenti nakačili na tebe”, na šta mu je odgovorio da nema čega da se ni kaje niti stidi, te da „nema za šta da se zakači Jefto”. Međutim, pokajniku to odustajanje od odlaska iz zemlje nije bilo „dovoljno jako pokriće”: po scenariju i u prisustvu generala Šašića, a priveden od pukovnika Davida Lauševića, ubijen je rukom oficira KOS-a, takođe pukovnika po činu, „u službenom stanu” kosovaca u Bulevaru revolucije br. 28. Te navode mi je, u usmenom razgovoru vođenom 17. novembra 2000. godine, potvrdio autor, navodeći (pred svjedokom) i ime egzekutora (koje, iz određenih moralnih obzira, bjeležim samo sa stvarnim inicijalima Đ. M.).

Po Staljinovom naređenju šest miliona vojnika odalo poštu

Oko šest miliona vojnika slovenske imperije, po Staljinovom ličnom naređenju- minutom ćutanja odalo poštu. To mi je rekao i dozvolio da ga na njegovu riječ objavim akademik Branko Đ. Pavićević, koji je dugo “kopao” po moskovskim arhivima, naglašavajući rezon da “špijunu, dostavljaču, prodanoj duši, izdajniku vlastite otadžbine – takve počasti niko ne ukazuje, a velika sila pogotovo”

Sve se to događa prije nego što su Petričević i Dapčević pokušali sa bjekstvom, da bi tamo, na državnoj međi prema Rumuniji, otkrili kako je Arsov lješ prebačen na granicu, gdje je uz njega, radi uvjerljivosti priče, ubijen i upravnik mjesnog poljoprivrednog dobra. Kada su to saznali razbježali su se na dvije strane, da bi „Kozak”, stigavši u Beograd, napisao pismo „ruskoj vezi” u Beogradu (koje je palo u ruke UDB-e) da su Arsa „ubili ovdje, u Beogradu, pa ga prenijeli dolje, na granicu”, potom sastavili „ono nezgrapno, lažno saopštenje”. Sve je, piše, urađeno po scenariju generala Jefte Šašića, pri čemu su Arsov lješ, prije transporta ka granici, „obukli u bijelu ljetnju bluzu”, što mu je, piše Rusu, razlog za veliko čuđenje „kako to general načelnik Generalštaba, vrhunski oficir, prelazi noću granicu u bijeloj bluzi”. Veza iz Ambasade SSSR je pomogla Dapčeviću da se domogne sjeverne Bačke, ali mu bjekstvo nije uspjelo, pa će, na saslušanju sa Petričevićem, pristati da, kao cijenu vlastitog života, prihvati izrežirani navod kako su, zajedno s Arsom i onim zlosrećnim upravnikom, „naletjeli noću na zasjedu”, pa Arso i vodič poginuli, na osnovu čega ih je, tek juna 1950, sudsko vijeće novounaprijeđenog pukovnika Milonje Stijovića osudilo na po 20 godina robije.

Nijesu demantovali

To je Mihajlović objavio 1992. godine – za života i Vlada Dapčevića, i generala Jefte Šašića, i pukovnika navodnog egzekutora, ali niko od njih niti drugih javno prozvanih aktera i mogućih svjedoka – ništa nije demantovao. Ne bar javno.
Mjesecima će „istočna propaganda” tvrditi da je pogibija generala Arsa Jovanovića „organizovano mučko ubistvo” i da su se „takvim metodama obračuna služili hitlerovci. Moskva je, preko susjednog i u to „umiješanog” Bukurešta, insistirala da zajednička komisija – s obzirom na značaj ličnosti i težinu incidenta – provjeri, pa potvrdi ili ospori, navode iz Saopštenja u koje se od prvog časa na Istoku nije vjerovalo, na šta Beograd nije pristajao iako je „slučaj” i te kako zadirao u međudržavne odnose. Naime, ambasador FNRJ u Rumuniji Radonja Golubović – predratni advokat, stari komunista, prvoborac NOR-a, vijećnik AVNOJ-a i na Visu šef Kabineta Predsjedništva Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, pa republički ministar – 29. jula 1948. dao je ostavku i ostao u Bukureštu, što je „Pravda” zabjeležila 2. avgusta, a tamo je nešto ranije prebjegao vazduhoplovni general Pero Popivoda i oko njih je počela da se okuplja jugoslovenska emigracija. Otuda je i zvanična Rumunija bila zainteresovana da se utvrdi istina. Moskva je tvrdila da je „najveći strateg NOR-a i veliki prijatelj Sovjetskog Saveza” prisilno doveden na rumunsku granicu i „tu inscenirano njegovo bjekstvo i izvršena likvidacija”. Tako se u „Izjavi Narodne skupštine FNRJ” od 30. septembra osuđuje što moskovska „Pravda” tvrdi da „odgovornost za smrt Arsa Jovanovića snose današnji rukovodioci KPJ i da se u našoj zemlji vrše široke represije, hapšenja i ubistva komunista i nekomunista”, a je „vrlo dobro poznato da sovjetski predstavnici do detalja tačno znaju da je Arsa Jovanovića noću ubio milicioner koji je čuvao granicu, pošto je ovaj prvi otvorio vatru na njega. Pa iako je to njima poznato, „Pravda” kuje tog izdajnika u zvijezde i pravi aluzije kao da je njegovo ubistvo namjerno organizovano”.
Ocjenu o Arsovim kvalitetima kao savezničkog vojskovođe Moskva je izrazila i time što mu je cjelokupna oružana sila slovenske imperije, a to je bilo oko šest miliona vojnika grupisanih od istoka Azije do zapada Evrope, na vijest o njegovoj pogibiji – po Staljinovom ličnom naređenju – minutom ćutanja odala poštu. To mi je rekao i dozvolio da ga na njegovu riječ objavim akademik Branko Đ. Pavićević, koji je dugo „kopao” po moskovskim arhivama, naglašavajući rezon da „špijunu, dostavljaču, prodanoj duši, izdajniku vlastite otadžbine – takve počasti niko ne ukazuje, a velika sila pogotovo”. Uostalom, da ponovimo da bi se bolje upamtilo: Arso je bio jedini saveznički vojskovođa nosilac dva najprestižnija ruska vojna odlikovanja za doprinos pobjedi nad fašizmom – ordena Kutuzova i Suvorova prvog reda, pa je i ta sila od vojske imala kome da se pokloni.

Poštedio potomke

Sada po koju pojedinost o nekim od onih „trideset i kusur” verzija Arsovog životnog kraja.
Više oficira UDB-e, sa dosta „uzdignutih osmatračnica” u ondašnjem sistemu potkazivača i dostavljača – priča da zna čak i ko ga je, u podrumu te i te kuće na Banjici, likvidirao, ali nespremni da to pismeno posvedoče.
Iskaz akademika Miomira Dašića: jednog dana je kod njega, u kabinet direktora gimnazije u Beranama, banuo zionisani viši oficir KOS-a i ukorio ga što pušta k sebi, u kancelariju, tog i tog kapetana, bivšeg đaka ove ugledne škole, „rđu od čovjeka, nitkova bez premca”, kosovca koji je „iz pištolja, u kancelariji u Generalštabu, ubio Arsa Jovanovića”. Akademik mi je to ispričao pred desetak svjedoka, dozvolivši da se navede u knjizi, ali mi – mudar i obazriv – nije mogao dati imena dvojice kosovaca, budući da su obojica, veli, u međuvremenu preminula, a „imaju brojno potomstvo koje treba poštedjeti njihove poganštine”.

Kosti mu čame ispod staza Belog dvora…

Više ondašnjih oficira KOS-a bi tek natuknulo da je Arsov leš vezan u vreću, pa bačen u Dunav ili Savu; drugi bi rekli da je likvidiran i tajno pokopan u krugu ondašnjeg vojnog lječilišta ispod Avale; treći da mu kosti čame negdje ispod staza Belog dvora ili u provalijama južno od njega; četvrti spominju krug Brda kod Kranja…

Jedan drugi akademik, poznati književnik i golootočki mučenik Dragoslav Mihajlović, 1998. mi je naveo kako mu je čovjek u Redakciji „Književnih novina” pričao da je general Jovanović likvidiran u Beogradu, čak je znao mjesto zločina i ime egzekutora, ali pojedinosti prećutao.
Trajući penzionerske dane, general Radovan Vukanović bi, u razgovoru s onima kojima je vjerovao – bolje od ikoga od ratnih drugova i kolega poznajući Arsa – tvrdio da on, sa svojim shvatanjem morala, patriotizma i profesije, nije mogao zakoračiti ka granici da bi prebjegao u inostranstvo, čak i u slučaju ako se potpuno „idejno i akciono” razišao sa Titom i osjetio opasnost za vlastitu bezbjednost i život. Na priču o bekstvu avionom Ane Pauker, svojstveno sebi je odmahivao rukom, odbacujući to kao svojevrsne izmišljotine, ali je navodio prijetnju prvoborca Prve proleterske i tada potpukovnika i opunomoćenika OZN-e sreza Savića Mićkovića svom načelniku u Beogradu, generalu po činu, da će, ne udovolji li se nekom njegovom zahtjevu, objelodaniti „kako ste Arsa ovdje ubili i lješ odvukli na granicu”. Pukovniku Radomiru Petkoviću i meni je 1985, u svom domu, rekao o Arsovom kraju: „Vjerovatno je u Beogradu likvidiran, a sve ostale priče su dimne zavjese za prikrivanje zločina i zločinaca”. To je, u drugoj prilici, za stolom u „Metropolu”, rekao i grupi generala svojih ratnih drugova i prijatelja, u kojoj su bili Savo Drljević, Božo Božović i Petar Radević. Predratni narednik pilot Mirko Šćepanović, komandant bataljona „Bijeli Pavle” u Pljevaljskoj bici 1941. i puka jurišnika 1944, a u prvoj godini Informbiroa komandant vazduhoplovne divizije u Nišu, rekao je „organu” KOS-a u Komandi RV: „Znamo mi kako uništavate najbolje kadrove, kako je likvidiran i general Arso Jovanović u Beogradu. Pazite šta radite, jer i mi imamo oružje”! Nedugo potom Komanda RV je izvještena kako je potpukovnik Šćepanović „nastradao od metka graničara prilikom pokušaja bjekstva u Albaniju”, a ja sam, 60 godina poslije, srio ondašnjeg udbaša koji mi je, na smrt bolestan, pričao kako je, sa grupom saradnika Šiptara, izvukao iz Peći druga Šćepanovića, i kamenjem ga dotukao u Juniku.

Preživio ponoćnu pucnjavu

Više ondašnjih oficira KOS-a bi tek natuknulo da je Arsov lješ vezan u vreću, pa bačen u Dunav ili Savu; drugi bi rekli da je likvidiran i tajno pokopan u krugu ondašnjeg vojnog lječilišta ispod Avale; treći da mu kosti čame negdje ispod staza Belog dvora ili u provalijama južno od njega; četvrti spominju krug Brda kod Kranja…

Narodnog heroja i penzionisanog pukovnika pilota Petra Radevića (u čin generala u rezervi unaprijeđen novembra 1999), negdje sedamdesetih, poveo je general Blažo Janković u Novi Sad, svome sestriću Milu Vukmiroviću. Taj partijski rukovodilac Vršca iz 1948. opričao mu je „slučaj” onako kako ga je interpretirao i na suđenju Petričeviću i Dapčeviću, a to je, u najkraćem: grupi je pomogao da dođe do vodiča i granice, gdje je Arso pao; ovog puta, međutim, nije isključio ni mogućnost da je, možda, i preživio tu „ponoćnu pucnjavu u mrklom mraku” – pa se vratio u Beograd i „poslije se se njim moglo što je režimu odgovaralo”. Vlado Dapčević ne dopušta takvu mogućnost – pri svom iskazu datom juna 1950. pred Vojnim sudom ostaje i u februaru 1999 – „ne odustajući ni od jednog slova”, a kada sam ga, u prisustvu prijatelja, revolucionara Ika Mirkovića i zagrebačkog publiciste Jova Popovića, zamolio da mi objasni neke grube nelogičnosti u njegovom iskazu – on je to, najprije, dosta nevoljno, prihvatio, ali sjutradan – krajnje nekorektno izbjegao.

Mnogi vjeruju samo Dapčeviću

Indikativno je da mnogi, uprkos stotina drugačijih tvrdnji, vjeruju samo Vladu Dapčeviću, i to bespogovorno, pogotovo jer važi za časna i čvrsta čovjeka. Tačno, on 50 godina ni jednom riječju nije doveo u pitanje ni jednu pojedinost iz svog iskaza koji se u svemu poklapa sa zvaničnim saopštenjem o toku i ishodu Arsovog „slučaja”. Ali, zašto i ovako ne postaviti stvar: koliko je čvrstih revolucionara, pod pritiskom i ucjenom u istrazi ili kojeg drugog razloga, priznalo i nešto što nije ili kako nije bilo, izdavši nerijetko i svoje ideale i saborce, što se, obično, kasno saznavalo. Zašto ne pristati na pretpostavku da mu – u opštoj konfuziji i beznađu, u strahu i nezainteresovanosti za tuđe nesreće – nisu pravi znalci postavili prava pitanja, a on stvarno nije bio čovjek koji bi pljunuo na svoje već rečeno juna 1950, kada je valjalo spasavati glavu u nadi da će se ubrzo, pod Staljinovom intervencijom, nastaviti ostvarivanje vlastitih ideja i zamisli. Zašto se ne bi i tako moglo razmišljati?
U zvaničnu verziju vjeruje i Nikola Koča Jončić, onda načelnik jednog odjeljenja u vrhu UDB-e Srbije, kojom je rukovodio Slobodan Krcun Penezić; njegovo ljudstvo je posijedalo taj dio graničnog pojasa, spriječavajući naročito intenzivan šverc krupnom stokom; slušao je, izvorno, priču Arsovog ubice milicionera V. Kovačevića, ali lješ – kaže – nije vidio, o njegovom grobu ne zna ništa. Istovjetna je priča i rezervnog generala Boška Todorovića, onda oficira KOS-a na granici. Njih dvojica su, dakle, od onih, bogme i brojnih, koji navodno ništa nijesu vidjeli, ali čvrsto vjeruju politici, ostavši takvi do danas (2007).

Ponekad mu se omakne da zna istinu

Tokom istraživanja Arsovog životnog kraja obraćao sam se i nekim visokim starješinama ondašnje Milicije, za koje sam vjerovao da bi, po prirodi dužnosti koje su obavljale, morale (bar više od drugih) znati o tom „slučaju”, utoliko prije što je njihov „običan redov”, zvanično, ubio vodećeg generala JA. Molio sam ih – pismeno i usmeno, lično i posredstvom uticajnih ličnosti – da o tome porazgovaramo, preuzimajući obavezu da njihove autorizovane iskaze objavim bez komentara. Većina se, pak, nije odazvala, uglavnom vidno pogođeni i samom činjenicom da neko uopšte može sebi dozvoliti čak i sumnju u istinitost zvaničnog saopštenja njihovog resornog ministarstva sa Rankovićem na čelu, iza kojeg su (ministarstva i ministra) stajali Politbiro i Josip Broz Tito lično.

Bilježnica iz Hotela “Berane”

Jedan od njih je i Nikola Kmezić, u ono vrijeme povjerenik UDB-e za Vojvodinu, na čijoj se teritoriji, prema zvaničnom saopštenju, zbio taj „slučaj”. Do tog razgovora posebno mi je bilo stalo zato što me na Kmezića kao sagovornika o toj temi uputio ondašnji njegov kolega na visokom položaju, rečeni Jončić, a još više što mi je Zarija Guberinić, prvoborac NOR-a iz Vasojevića i pukovnik JNA u penziji, dva-tri puta u toku ovog istraživanja skretao pažnju na navod iz njegove bjeležnice zapisan 17. jula 1988. u hotelu „Berane”. Tu mu Gojko R. Đukić – rođen 1922. u Polici, 1941. gimnazijalac, pa učesnik Pljevaljske bitke i borac iz prvog stroja Prve proleterske brigade, a u avgustu 1948. major JA i načelnik političkog odjeljenja divizije koja je pokrivala i državnu granicu prema Banatu – svjedoči kako „Nikola Kmezić, visoki oficir OZN-e iz Vojvodine, zna istinu o pogibiji Arsa Jovanovića”, ubrajajući i „mjesto skrivanja njegovog groba”. Dodao je i da je „sve organizovano i obavljeno u dogovoru sa Ćećom (nadimak Rankovićevog zamjenika Svetislava Stefanovića) i Jeftom” (general Jeftimije Šašić, načelnik Uprave KOS-a). Kmezić, istaknuti aktivista (blagajnik) aktuelnog udruženja građana koje sebi, kao glavni cilj svog javnog djelovanja, postavlja „odbranu istine o antifašističkoj borbi naroda Jugoslavije”, nije se odazvao na razgovor, što je njegovo građansko pravo. Najgore i po istinu i po njega je ako i on – kao i neki njegovi saborci u odbrani pune i prave istine o borbi fronta antifašista u nas – smatra Arsovu sudbinu „samo epizodom”. Tako su oni (usmeno) odgovorili na moj prijedlog da taj „slučaj” stave na dnevni red i povedu javnu raspravu, uz ponudu da im svu prikupljenu građu, bez ikakvog uslovljavanja, stavim na uvid. Pa šta utvrde? Po njima ispada da ova tema, omalovažena do „epizode”, ne zaslužuje traganje za istinom, što, uostalom, i nije nešto novo, jer takvo rezonovanje caruje, evo, više od pola vijeka. Međutim, kako vrijeme odmiče i arhiva raste: „slučaj” po „slučaj”, „epizoda” po „epizoda”, podatak do podatka o pojedincima i grupama likvidiranih na granicama i od „Glavnjače” do „Petrove rupe”, pa o hiljadama osuđenih „za izdaju zemlje, naroda i države” i zatočenih i mučenih u Gradiški, na Golom otoku, na Svetom Grguru, u Bileći, te o desetini hiljada „u disciplinskom postupku lišenih i hljeba”, a sve učesnika slavnog antifašističkog rata. Tako buja građa za odslikavanje one posve tamne strane naše istorije pred kojom istina ne može više (op)stajati i slijepa i gluva, a pogotovo nijema. Pri tome vladajući „etički nazor” da počinioce zlodjela ne treba „prozivati” u ime spokoja njihovih potomaka (ot)pada pred istinom da iz korena generala Jovanovića i mnogih drugih „slučajeva” i „epizoda” izrastaju i praunuci, i te kako zainteresovani da saznaju punu i pravu istinu o svojim, više od pola vijeka izopštenim, precima.

Galama krunskog svjedoka

To je ono najmanje što istorija za njih (i pretke i potomke) ne samo može već i mora učiniti. U ime istine i civilizacijskih obzira. A Kmezić se, prozvan ovim tekstom, oglasio u „Politici”, gdje se na moju knjigu o Arsu i pisca feljtona po njoj, Radovana Kovačevića, oborio drvljem i kamenjem, tvrdeći po koji put da je istina samo ono što je, u svojstvu krunskog svjedoka, rekao početkom juna 1950, na suđenju Vladu Dapčeviću i Branku Petričeviću. I ponovio je to u kraćim „potezima”. Ne ulazeći sa njim u polemiku, postavio sam mu sa stranica istog lista dva suštinska pitanja: prvo, kako je bilo moguće da grupa oficira naoružana puškama i u svečanim bijelim uniformama projezdi nezaustavljena i neprimijećena potpuno blokiranim Banatom, još bez službenog naloga, pa noću nekontrolisano vršlja i glavinja pored potpuno kontrolisane granice; drugo, kako on svjedoči sa mjesta događaja kada je onamo stigao najmanje 16 sati poslije navodnog graničnog udesa, za koje vrijeme se moglo režirati što se htjelo. Nije se više „javljao za riječ”.
Zastavniku u penziji, Ličaninu rodom, vrlo snalažljivom i okretnom osamdesetogodišnjaku zaokupljenom prometom nekretnina, ponekad se omakne da zna istinu o životnom kraju Arsa Jovanovića, čak pamti i broj terenskog vozila „kojim je vožen u smrt”, a ima se neodoljiv utisak da i sebi u tom „slučaju” pridaje izvjesnu ulogu, možda i vozača. Međutim, više od toga neće da kaže, braneći se zakletvom koju je, navodno, potpisao, a su prošlost tri države i tri vojske, kao i njihove „službe” kojima se zakleo.

Nije se čuvao ugroženih ljudi

Arso Jovanović i Tito

Ipak, Tito je – od moskovskih dana i godina – najbolje znao kako je bezopasan samo mrtav protivnik; osjećajući se lično ugrožen i nesiguran u Beogradu, sklanjao se na Brdo kod Kranja i u Split, a Arso se, nemajući razloge da se ikoga boji i ičega odriče, nije čuvao ugroženih ljudi, nije znao za njihovo “osjećanje potrebe da se” – kako zapisa nobelovac Andrić – “štite i brane, i zbog toga često neočekivano i podmuklo napadaju”

Kada je riječ o vozačima, jedan od trojice koji su Arsa na red vozili srio je, negdje sredinom 1950, njegovog sestrića majora Božidara Pavićevića i rekao mu da je „ono što se o Arsovom bjekstvu govori gola laž! Rekoh i sad mi je lakše na duši. Ništa me više ne pitaj…”. U izvještajima sa suđenja se kao svjedok navodio izvjesni „Bruno Bensan, rodom iz Karlovca”, koji će oficiru UDB-e i književniku Đurici Laboviću naširoko opisivati događaje sa puta Banatom.
Penzionisani general Koča Popović je Božidaru Pavićeviću, u svom domu u Dubrovniku, rekao: „Duboko žalim što je Vaš ujak stradao na takav način. Glupost, bezumlje”. U svom domu u Lackovićevoj na Dedinju meni će, u maju 1985, reći da „general Jovanović nije zaslužio da mu nema pomena u enciklopedijama, u leksikonima, u većini istoriografskih djela; on jeste u NOR-u pravio greške, čak i grube, kao i svi mi, ali to nikome ne daje pravo da Arsovu ulogu zapostavlja, marginalizuje, prećutkuje, još manje četiri decenije skriva grob – ako je uopšte sahranjen”. Koča će u Saveznoj skupštini, kao potpredsjednik SFRJ – možda se sjećajući kako je bio čest gost u Arsovoj kući, a kod njega je neko vrijeme i stanovao – pokrenuti ideju da se formira „državna ili anketna komisija” koja bi ispitala Arsov „slučaj”, pregledala sve dokumente i izrekla sud istine, ali zamisao tada nije prihvaćena u skupštinskim odborima. Na moje podsjećanje da je prvi, 12. avgusta 1948, donio crni glas porodici o Arsovoj pogibiji na granici, nerado se sjetio te nemile uloge, dodajući da je to bio „posao policije”, jer Arso nije poginuo od vojnika, ali je „tako naredio Broz i to što mi je on rekao prenio sam Senki”.

Dijalog sa Bakićem

Sekretara Savezne skupštine Mitra Bakića prof. Pavićević je 1959. zatekao u bolničkoj postelji. Dijalog je bio kratak:

– Znam da je sve ozvučeno; prisluškuju, ali ne marim. Smrt Arsova za mene je najteža rana. Grize me savjest…

– Zar nijeste mogli da pomognete?

– Bio sam spriječen i onemogućen… Samo to mogu da Vam kažem.

Što se pomoći Arsu tiče, tu je jedino Tito mogao sve, a svi drugi premalo. Da u njemu iz najbližeg okruženja nije vidio čovjeka koji bi mu se, u onom smutnom vremenu, mogao suprotstaviti – mogao je i sa svojim vjernim saradnikom iz najtežih ratnih situacija postupiti kao sa političkim vrhovima Bosne i Hercegovine i Crne Gore: strogo ga ukoriti zbog neshvatanja prave opasnosti koja dolazi od Kremlja, pa ga, svjesnog kako je mogao proći i mnogo gore, vratiti na posao, odnosno, kao sposobnog, uglednog i zaslužnog vojskovođu, osuditi na život u izolaciji, možda i na angažovanje na nekoj izmišljenoj i beznačajnoj a strogo kontrolisanoj vojnoj dužnosti u unutrašnjosti zemlje, ili na izgnanstvo na nekoj bačkoj pustari, u poddurmitorskim provalijama ili rodnom selu, a možda ponajprije u Sloveniji; što se inostranstva tiče, za progon ili slanje u neku fiktivnu misiju nije bilo pretpostavke: na Zapad, zbog vezanosti za Staljina i potpunog prekida svih veza, nije mogao, a na Istok više nije smio. Ipak, Tito je – od moskovskih dana i godina – najbolje znao kako je bezopasan samo mrtav protivnik; osjećajući se lično ugrožen i nesiguran u Beogradu, sklanjao se na Brdo kod Kranja i u Split, a Arso se, nemajući razloga da se ikoga boji i ičega odriče, nije čuvao ugroženih ljudi, nije znao za njihovo „osjećanje potrebe da se” – kako zapisa nobelovac Andrić – „štite i brane, i zbog toga često neočekivano i podmuklo napadaju”. Bio je pošten čovjek, a poštenje je najveća hrabrost – pred drugima i, naročito, pred sobom. Svjedoka koji mnogo zna, a još je, u nekim procjenama, mogao biti i opasan protivnik – najlakše i najbrže se moglo osloboditi likvidacijom. Sve je drugo bilo tehnika. Stari revolucionar i plodan pisac Rodoljub Roćko Čolaković, čovjek upamćen i po tome što su m u bile strane svaka isključivost, ostrašćenost i omraza, Tita je, u svom Dnevniku, nazvao „uobraženi samodržac”, a 22. marta 1983, dakle samo koji dan pred smrt, kada se, inače, govori i piše samo istina – zabjeležiće da je „bio demokrata dok se s njim slažeš, ali samo malo se suprotstavi – bićeš urnisan bez milosti”.

Ozbiljna upitanost

Neka se čitalac upita zašto jedan od tih urnisanih nije mogao biti i general Arso R. Jovanović? Što Tito ni poslije tri decenije, bar pred vlastitu smrt, nije naredio da se Arsovom potomstvu otkrije grob njihovog slavnog pretka, može se tumačiti ličnom nemirnom savješću, a možda i rezonom: neka grobovi načelnika vrhovne komande dvije srpske suprotstavljene ratne strane, generala Arsa i Draže, ostanu zauvijek nepoznati; tako će se, na ravnoteži polova, lakše održavati mir u srpskom nacionalnom korpusu s obje strane Drine, u kom rezonu, pored svega licemjerja i lukavstva, ima i jedno krupno „ali” – prvi je, ipak, bio pred pobjedničkom antifašističkom vojskom. Da je, pak, otkrio Arsov grob, možda bi se i sam sa manje muka preselio u predjele naših sjećanja, a svakako s teškim grijehom manje na duši ušao u kolektivno pamćenje Crnogoraca i Srba. A time bi se i potomci Arsovi, napokon, oslobodili teške, pet decenija duge, more: sahranom njegovih zemnih ostataka u grobnici oca Radivoja, junaka i stradalnika Mojkovačke bitke, ispunio bi osnovni civilizacijski dug prema preminulom pretku, a svakako ne bi više trpjeli savjete državnih organa da „umrlicu” svog slavnog pretka traže putem „sudskog oglašavanja nestalog lica za umrlo”, što bi za porodicu Jovanović bio ponižavajući postupak, a nedoličan za državu, jer nije u pitanju neki klošar ili lutalica kome se „za života zameo svaki trag i glas”, već načelnik Vrhovnog štaba u antifašističkom ratu, vojskovođa kojim bi se ponosila svaka oslobodilačka vojska i svaki slobodoljubivi narod.

Ovo što si vidio nijesi vidio

U septembru 1990. u “Borbi” se oglasio Slavko Đurić, zemljoradnik iz Izbišta u Banatu, star 85 godina. U avgustu 1948. je, kao “fijakerist sreskih budža”, prisustvova prizoru kada je grupa “kaputaša” na karoseriji pokrivenog kamiona dovezla u rejon sela Sočice čovjeka u civilu; odvezali su mu ruke i podviknuli da trči ka granici, a onda ga likvidirali s leđa
Golootočanin, ranije poručnik JA i nastavnik pilotaže, Mišo Burić, upoznao me u jesen 1995. u Pančevu sa „čovjekom koji je vidio lješ Arsa Jovanovića”, oružarom Perom Kumarskim. Dugo i slikovito mi je pričao o teškim prilikama na tom odsjeku državne granice prema Rumuniji, ali je suština u tome da je, pregledajući oružje graničara, zanoćio u karauli vodnika Stevanovića, pa pred zoru čuo neku pucnjavu i ujutro saznao „da su ubijeni jedan general i jedan civil”. Ubrzo mu je major Kurc, Slovenac i komandant vršačkog graničnog bataljona, rekao da je poginuo general Arso Jovanović, da su ga „ubili čuvari polja, naoružani i sa ovlašćenjem da pucaju na svakog u zoni od 15 km od granice – ako ga ne najavi UDB-a”. To je navodno, utvrdila komisija KOS-a i UDB-e. Navodi još Kumarski kako je, kraj nekog džipa i crnih, vidio lješ, brižljivo prekriven ćebetom. Upitao sam ga otkud zna da je to bio lješ generala, još Arsa Jovanovića, da li ga je lično poznavao, ili bar nekada vidio na fotografiji. Odgovorio je odrečno. Uostalom, i lice žrtve je bilo potpuno prekriveno ćebetom, a kraj glave šapka, i samo blatnjave čizme otkrivene.

Tajna do smrtne ure

Evo razgovora vođenog 1998. između podgoričkog advokata i predsjednika Udruženja „Goli otok” za Crnu Goru, Milinka B. Stojanovića, i profesora istorije i Arsovog bliskog rođaka Jagoša Jovanovića, koji je živio u Beogradu, a prvi ga zove iz Podgorice:

– Ovdje se, Jago, priča da ti znaš gdje je Arso ubijen i gdje mu je grob?

– Znam, Milinko, Božja mi vjera!

– A hoćeš li mi to reći, jer mi odavno tragamo za ta dva podatka?

– E, ne, Milinko, bogami!

– A kad ćeš to otkriti, Jago?

– Neću do smrtne ure, Milinko!

– E, na vrijeme, duše mi…

Sa tim devedesetogodišnjakom, istina prije ovog „intervjua” i pred advokatom Petrom M. Markovićem, razgovarao sam o Arsovom „slučaju” i ponio nedvosmislen utisak da on o tome, u cjelini i u pojedinostima, zna jedva nešto više od opštih mjesta. Ubrzo je i umro, ponijevši u grob i tu (ako je to bila) tajnu.
U septembru 1990. u „Borbi” se oglasio Slavko Đurić, zemljoradnik iz Izbišta u Banatu, star 85 godina. U avgustu 1948. je, kao „fijakerist sreskih budža”, prisustvovao prizoru kada je grupa „kaputaša” na karoseriji pokrivenog kamiona dovezla u rejon sela Sočice čovjeka u civilu; odvezali su mu ruke i podviknuli da trči ka granici, a onda ga likvidirali s leđa. U povjerenju, predsjednik sreza Branko Jeremić mu je rekao da je to general Arso Jovanović, uz prijetnju: „Ovo što si vidio nijesi video, inače proći ćeš kao on”. Tajnu je – tvrdi novinaru Dragu Božiću – nosio više od četiri decenije i, predosjećajući da mu se smrt prikrada, javno je saopštio, da bi se lakše s dušom rastao. Kako više među živima nema ni Đurića ni očevidaca čija imena navodi, ostaje samo njegova čvrsta staračka časna riječ, s rezervom da su ga, možda, obmanuli da bi se istina i tako sakrila.

Grob kod Vršca?

Oglasio se (17. septembra 1994) u „Politici” i Milan Vučak, iz Knina, obnarodujući da je „grob Arsa Jovanovića kod Vršca, prema rumunskoj granici”. Vidio ga je, piše, „rođenim očima 1952, kada je, kao pitomac Škole rezervnih konjičkih oficira, u sastavu školskog eksadrona, obilazio teren”, a da su tu pokopane kosti generala Jovanovića rekao im je, u povjerenju, njihov komandir Nikola Pavlović. Usljed loma nastalog u potonjem građanskom ratu, nemoguće je bilo ući u trag i Vučaku i njegovom komandiru Pavloviću, a komanda Graničnog odsjeka Vršac mi je odgovorila da je njenim pripadnicima „nepoznat takav grob”.
Iz Pirota mi se u junu 1995. javio penzionisani zastavnik koji je prije 50 godina, navodno, bio komandir konjičkog voda u prigraničnom pojasu kome je pripadala Sočica. Vidio je, javlja, u avgustovskom osvitu lješ generala Jovanovića u čučećem položaju; „ubijen je dok je obavljao fiziološku potrebu, pa su mu pantalone ostale pospuštene”. Teško ranjen i dva i po sata lišen medicinske pomoći – ostao je bez krvi. Na pitanje, prilikom susreta u Nišu, otkud zna da je to bio lješ generala Jovanovića, odgovorio je: „Reklo mi odozgo”.
Na tom prigraničnom sektoru je, inače, cvjetao šverc konja i goveda, a već od sredine maja, a naročito s kraja juna, učestali su i prebjezi, pa je kontrola kretanja u pojasu dubine 15 km bila rigorozna. S tim u vezi ovlašćenja organa bezbjednosti, čuvara polja i raznoraznih (naoružanih) saradnika UDB-e bila su neograničena. U tom, pouzdano najfrekventnijem, prigraničnom pojasu ubistva su postala sve češća, tako reći redovna pojava.

Dnevnik letjenja iz 1948 nedostupan

“Kako je je čovjek koji namjerava da bježi preko granice mogao da ne iskoristi priliku koja mu se juče pružila u avionu? Sigurno je imao pištolj, kojim bi prisilio pilota. A rumunska granica je udaljena samo nekoliko kilometara. Ukratko, bar za ljude iz Centra bilo je odmah jasno da službena verzija o Arsovoj smrti teško “pati” od manjka vjerodostojnosti. Odnosno da je riječ o konstrukciji samo da bi se opravdala Arsova likvidacija”!

Poslije serije napisa o životnom putu i, naročito, tragičnom kraju Jovanovića, objavljene u septembru 1995. u „Politici”, piscu feljtona novinaru Radovanu Kovačeviću javio se penzionisani inženjer Milan Egarić – sa podatkom da je Arso, uoči navodnog dana pogibije na granici, bio u Vršcu i čak, sa upravnikom vazduhoplovnog sportskog centra i pilotskim asom Pavlom Crnjanskim, razgledao panoramu vršačkog kraja. Nakon razgledanja objekata u krugu aerodroma i razgovora s pitomcima i nastavnicima o uslovima školovanja sportskih pilota, gost je rado prihvatio ponudu pilota Crnjanskog da, u ruskom PO, naprave dva-tri kruga. Svi su bili zadovoljni, a naročito Arso. Ujutro je, međutim, komesar Centra „ispalio tirade baš protiv generala Arsa Jovanovića: pokušao je da dezertira, ali je u tome spriječen, na granici”! Kao reagovanje, u Centru su se, naročito među 150 mladića, uglavnom budućih intelektualaca, čuli komentari koje, bez obzira na opasne rizike, nije bilo moguće suzbiti: „Kako je čovjek koji namjerava da bježi preko granice mogao da ne iskoristi priliku koja mu se juče pružila u avionu? Sigurno je imao pištolj, kojim bi prisilio pilota. A rumunska granica je udaljena samo nekoliko kilometara. Ukratko, bar za ljude iz Centra bilo je odmah jasno da službena verzija o Arsovoj smrti teško „pati” od manjka vjerodostojnosti. Odnosno da je riječ o konstrukciji samo da bi se opravdala Arsova likvidacija”! O tome Egarić piše u „Politici”, upućujući autora da potraži Dnevnik letenja iz 1948, koji bi ove navode, eventualno, potvrdio, ali Kovačević i ja do njega nijesmo mogli doći.

Tri pojedinosti

Kada je riječ o mogućnosti bjekstva iz zemlje avionom, navodimo tri pojedinosti. Prva je onaj Titov navod zabjeležen kod Dedijera kako je otkrivena zavjera da će Arso pobjeći u Rumuniju avionom Ane Pauker, što je očevidno bila puka izmišljotina i nemogućnost, sem ostalog i zbog toga što se u tome, ako se već znalo za taj misteriozan plan, lako mogao onemogućiti: avion je dobro čuvan na Zemunskom aerodromu, a Arso danima praćen. Druga je da je suprug njegove rođene sestre Drage, major Luka Stojanović, predratni narednik pilot, bio komandant lovačkog puka u Velikoj Gorici i mogao je brzo i veoma bezbjedno da ga prebaci preko granice. Treća je u neposrednoj vezi s prethodnom: komandanta lovačke avio-divizije u Beogradu, pukovnika Petra Radevića, pozvao je k sebi komesar Ratnog vazduhoplovstva general Milija C. Stanišić. Nakon kraćeg razgovora o stanju u jedinicama, upitao ga je: bi li on, da ga je zamolio, dao avion generalu Arsu Jovanoviću da se prebaci u inostranstvo? Predratni potporučnik pilot i komandant Prvog puka lovaca JA formiranog 1945. u Krasnodaru, odgovorio je: „Ne samo dao već i, radi što bezbjednijeg leta, lično pilotirao”! Tada mu je general saopštio ono što će Petar ubrzo i pročitati – zvanično saopštenje o Arsovoj pogibiji „prilikom pokušaja prelaska granice i bjekstva u Rumuniju”.
Na suđenju Branku Petričeviću i Vladu Dapčeviću u junu 1950. kao moguće sredstvo za bjekstvo preko granice spominje se i tenk. Naime, rečeno je (a ponavlja se do naših dana) kako su njih dvojica, prispjevši oko 17 sati Arsovim kolima u Belu Crkvu, „potražili njegovog bliskog rođaka Dukljana Vukotića, nekog komandanta oklopne jedinice, koji bi im dao tenk za bjekstvo preko granice, ali ga nijesu zatekli, pa su produžili prema Vršcu”. U toj rečenici su bar tri izmišljotine: prva – Dukljan Vukotić nije bio ni u kakvom krvnom srodstvu sa Arsom, već samo dobar komšija i trostruki kum iz zavičaja, predratni narednik tenkovskih jedinica u Gardi sa tek položenim ispitom za oficirski čin, ustanik i rukovodilac u NOVJ koji je kraj rata dočekao na čelu Štaba 52. kosovske divizije; druga – on nije bio „neki komandant” u Beloj Crkvi, već načelnik Tenkovskog učilišta u Vršcu; treća – on ne samo što se 11. avgusta nije nalazio na radnom mjestu, nego je već treći dan boravio u Crnoj Gori, tačnije u tazbini u Kolašinu, na odmoru u domu Milete Simonovića, sa suprugom Vojkom i kćerkicom Nadom, a pred školovanje u prvoj klasi VVA. To je Arso dobro znao, jer je Dukljan, čekajući na prevoz avionom za ondašnji Titograd, kod njega odsio, čak ga molio da im se, kao kum i sa Senkom i djevojčicama, pridruži u Kolašinu i Budvi.

Grube omaške

Uostalom, kakav bi to bio general-pukovnik na jednoj od najvažnijih vojnih funkcija koji ne bi znao da su svi prelazi na granici minirani, ili bar telefonom, pred pokret u takvu avanturu kakva je ilegalni prelazak državne granice, provjeri da li ga veza čeka – sa obezbijeđenim tenkom. Tako grube omaške se ni u zahuktaloj političkoj propagandi, a kamo li pred sudom i dvije godine nakon događaja nijesu smjele dopustiti, no dopuštene su još i veće. Ta tri visoka vojna rukovodioca sedmicama su u stopu pratili „organi” KOS-a, naročito od dana uoči Kongresa pa onda danonoćno, u kojima Dapčević i Petričević, po vlastitom priznanju pred sudom, češće kontaktiraju sa sovjetskim vojnim predstavnicima u Beogradu, što se, ako je bilo tačno, pratilo i znalo. General Tempo saradnicima, krećući na odmor poslije Kongresa, kaže: „Pripazite na Arsa, izgleda da je na liniji Informbiroa”. Istovremeno i vrhovni komandant „ima podatke” da se priprema da bježi avionom Ane Pauker, odnosno generalu Dapčeviću, po Dedijeru, kaže da se u razgovoru s njim „Arso ponaša kao pokisla kokoš“, što znači, u najmanju ruku – veoma sumnjivo.

Najveći gubitnik među 1.673 nosioca Spomenice

Šest je “vorošilovaca” s kojima sam od oktobra 1973. razgovarao o životnom kraju njihovog kolege; nijedan ne vjeruje da je on izdao zemlju i krenuo ilegalno preko državne granice. On je, po njima, možda i najveći gubitnik među 1.673 nosioca Spomenice 1941. i još 21.880 učesnika NOR-a kojima je prikačena etiketa “informbirovac”
Postavlja se pitanje: kako te tri visoke vojne starješine lako napuštaju radna mjesta i Beograd, pa – u uslovima kada milicija i vojska, UDB-a i KOS, sa hiljadama svojih saradnika, kontrolišu sve prilaze i prolaze, naročito prema Rumuniji, kuda vozilo bez naloga i pratnje nije moglo maknuti – neopaženi po danu jezde Banatom do Bele Crkve i Vršca. A uveče, po kišurini, srljaju i zaglavljuju se u blatu u najstrože kontrolisanoj prigraničnoj zoni, pripomognuti od sekretara Sreskog komiteta KPJ i upravnika državnog poljoprivrednog dobra u Sočici, a da obojica, bez ikakve sumnje ljudi od UDB-inog povjerenja, znaju da trojka, još odjevena u svečane bijele mundire, nije krenula u navodni „lov na divlje veprove” već u bjekstvo preko granice. Danas je neshvatljivo kako se sve to i još mnogošta moglo događati i u svu tu konstrukciju i režiju punu nelogičnosti i budalaština povjerovati, pogotovo pred sudskim vijećem, kojim presjedava potpukovnik Milonja Stijović, a vojni tužilac je pukovnik Radoš Raičević, obojica predratni pravnici i prvoborci NOR-a, dok su porotnici generali Đuro Lončarević i Vlado Šćekić. Sve Crnogorci, što su bila i dvojica optuženih.

Crnogorski generali kao mora

Šest je „vorošilovaca” s kojima sam od oktobra 1973. razgovarao o životnom kraju njihovog kolege; nijedan ne vjeruje da je on izdao zemlju i krenuo ilegalno preko državne granice, a svakako ne zbog izdajničkih pobuda i nedostatka lične hrabrosti. On je, po njima, možda i najveći gubitnik među 1.673 nosioca Spomenice 1941. i još 21.880 učesnika NOR-a kojima je prikačena etiketa „informbirovac”. Pri tom su mnogi komunisti, učesnici represivnih mjera, u ime čistote Partije i uz okorele zlikovce, okrvavili ruke, ocrnili vlastiti obraz. Ovdje je mjesto da se kaže kako je Edvard Kardelj kasnije govorio da su Andrija Hebrang i Sreten Žujović poslije Aprilskog plenuma 1948. uhapšeni i dati „na dalju istragu organima javne bezbjednosti” i izolovani na Fruškoj gori ne zato što se na Plenumu nijesu složili s Politbiroom (čitaj Titom) već da se ne bi prebacili u Rumuniju i pojavili kao „legitimni predstavnici zdravih snaga u KPJ” na savjetovanju Informbiroa. Kad je tako, zašto se Tito, zbog istih, a i ozbiljnijih, razloga ne bi pobojao eventualnog Arsovog odlaska u Rumuniju, gdje je već, oko bivšeg ambasadora Radonje Golubovića, počela da se okuplja grupa zatečenih ili k emigraciji pristiglih, od kojih bi se, objektivno, mogla sastaviti jugoslovenska vlada u izbjeglištvu, s generalima Jovanovićem i Popivodom kao stožerom buduće vojske. Mogle su se sve spomenute ličnosti i u zemlji, pod određenim okolnostima, pojaviti kao jezgro „zdravih snaga”, kojih se maršal panično bojao koliko i Staljinove duge ruke, dok su mu druga mora bili crnogorski generali – po njemu „jedinstveni i skloni zavjerama”, kako je cijenio i Kardelj.
Nije bilo sporno da Tito ne smije Arsa pustiti da se osamostali, osjeti da je gospodar svojih misli i postupaka, iskaže kao vojnik jake volje i riješenosti, a valjalo je – kao i za svaku vlastitu grešku u vojnim procjenama i postupcima u toku NOR-a – naći „žrtvenog jarca”. U tome je sada obezbijedio sigurnu podršku „mladih lavova”: Đilasa, Rankovića, Bakarića, Kidriča i Tempa, dok su tri četvrtine „stare garde”, uglavnom njegovih ispisnika, vaspitani na slijepoj odanosti Staljinu, za koje je Rusija bila drugi dom – kako je 1951. rekao američkom kongresmenu Džonu Kenediju – izginuli u ratu ili nestali u prvom talasu otpora „brkajliji iz Gruzije”, recimo Hebrang, Žujović i Božo Ljumović, pa mu je tim lakše bilo loviti i lomiti neistomišljenike, praskajući – po Đilasovoj „Vlasti” na sjednicama Politbiroa: „U haps! U logor! Nego šta, kad hoće da služe drugima protiv svoje partije…”.

Politička giljotina

Sredinom 1948, kada je tek počinjao da se zahuktava mađupatriotski rat Staljin-Tito, na Arsa, čovjeka dalekog od svih partijskih funkcija i politike, nije bilo lako politički nasrnuti. Zbog toga je valjalo dobro smisliti kako da politička giljotina padne na vrat posvećenika vojne nauke i prakse nepokor(e)nog vojnika. Njega, kao najistaknutijeg oficira, nije Tito smio javno likvidirati, i to bar iz dva razloga: prvi – pribojavao se da je odavno „jak kod Staljina”; drugi – zazirao je i od mogućeg reagovanja, tačnije rečeno zavjere „grupe crnogorskih generala” kojih je na Dan pobjede 1945. bilo 28, a od njih 15 Arsovih predratnih kolega, oficira Vojske Kraljevine Jugoslavije.
Nije ga smio ni izvesti pred sud, jer se proces još nije mogao pouzdano usmjeravati i kontrolisati; vojno sudstvo i tužilaštvo, sastavljeno uglavnom od crnogorskih pravnika, bilo je još, u političkom smislu, neuigrano i nepouzdano, a Arso je, kao najuticajniji general, mnogo znao i ko zna šta bi otkrio, dok pobjednik nerado trpi raspravu o tome kako se ispeo na vlast, pa svjedoci mogu da biraju između osude na uporno ćutanje, ili na surovu likvidaciju. Najprihvatljivije je bilo likvidirati ga, bez suda i suđenja, tamo kuda danonoćno nasrću konjokradice, i to rukom policije kako bi njegova armija „ostala čistih ruku i svijetla obraza”.

Pripaziti na Crnogorce, jer su skloni bunama i zavjerama

A ovi će to, sa doglavnicima, shvatiti kao dozvolu, a i obavezu – da se Crnogorci masovno trpaju u logore i biće i tamo, procentualno, najbrojniji. Pa kada Titu revolucionar Andro Mugoša, povodom obilježavanja stogodišnjice Njegoševe smrti kaže da se “vrlo surovo postupa s uhapšenim drugovima”, on mu odgovara: “Slušaj, drug Mugoša, treba da znaš da uz suva drva gore i sirova. Zato je bolje i sto nevinih osuditi, nego jednog krivog držati na slobodi”
Tito je bliskim saradnicima Rankoviću i, posebno, Šašiću, naredio da se poslije Arsove likvidacije „pripazi na Crnogorce, jer su skloni bunama i zavjerama, a reaguju plemenski – kud vodeći, za njim svi ostali, atavistički”. A ovi će to, sa doglavnicima, shvatiti kao dozvolu, a i obavezu – da se Crnogorci masovno trpaju u logore i biće i tamo, procentualno, najbrojniji. Pa kada Titu revolucionar Andro Mugoša, povodom objeležavanja stogodišnjice Njegoševe smrti (1951), „kao klasnom drugu i vođi”, kaže da se „vrlo surovo postupa s uhapšenim drugovima”, on mu odgovara: „Slušaj, drug Mugoša, treba da znaš da uz suva drva gore i sirova. Zato je bolje i 100 nevinih osuditi, nego jednog krivog držati na slobodi”. Takav stav se kosio sa osnovnim načelom sudovanja od rimskih vremena. Uostalom, to su, uglavnom, bila politička suđenja, a politika i pravda obično hode u raskoraku.

Svemoćni “kosovci”

Ondašnji državni javni tužilac Josip Hrnčević u svojim „Svjedočanstvima”, piše da UDB-a „nije dozvoljavala nikome, pa ni javnom tužiocu, da se u te stvari miješa. Sve što nam je preostalo bilo je da, u pojedinim slučajevima, uglavnom na molbu rodbine, interveniramo kod UDB-e”. On je – piše – intervenisao dok nije otkrio da i njega provjeravaju, pa se povukao u sebe. U vojnom tužilaštvu i sudstvu onaj ko nije htio da igra kako mu svemoćni kosovci „sviraju” – ekspedovan je u St. Gradišku, pa na Goli otok. Primjera za to, poput pravnika generala Krdžića i Žižića i pukovnika Lakovića, Lakića i Ćetkovića, ima više – koji su odbili da, u svojstvu tužioca, sudije, porotnika i svjedoka sude svojim drugovima „za izdaju države i naroda” – tamo gdje za to nije bilo elemenata krivičnih djela. A prema zvaničnim podacima, s tom pravnom kvalifikacijom je osuđeno 2.345 oficira. Udruženje „Goli otok” navodi broj 3.319, dajući i činove, Đilas u „Vlasti” piše o broju „oko 7.000”, dok moja istraživanja ukazuju na to da ih je, uz te osuđene, još oko 16.500, uglavnom u disciplinskom postupku za „istupe na liniji Informbiroa”, izgubilo čin i hljeb, odnosno svaki peti vojni ili politički starješina iz NOR-a.
Kao ilustraciju o tome šta su ljudi iz naroda, s „ono malo duše”, mislili o likvidaciji generala Jovanovića, donosimo navode iz samo tri javne publikacije. Podgoričani, znajući da Arsov životni kraj „nije bio kako je zapisano”, a ne znajući koja je varijanta od mnogih tačna, u Zborniku „Revolucionarni pokret opštine Titograd 1919-1945” izdatom 1975, uz njegovo ime u spisku trinaestojulaca, navode „umro poslije rata”. U knjizi generala i publiciste Milije Stanišića „Rukovodeći kadrovi NOB-a u Crnoj Gori” (1995) prvi put u publikacijama te vrste u nas nema one obavezne (dis)kvalifikacije o „informbirovcu i izdajniku zemlje poginulom prilikom bjekstva preko granice”. Konačno, memoari starog ratnika i slobodara Pera Đukanovića (1892-1986), rodom od Bratunca i jednog od poznatijih, uglednijih i uticajnijih ličnosti NOP-a istočne Bosne. On u svojim mamoarima „Ustanak na Drini” (Beograd 1994), pisanim u 92. godini života, kritikuje one koji „kukaju na Staljina da je ukinuo mnoge živote nekih svojih protivnika, a ne kukaju što ubiše Arsa Jovanovića, jednog od najboljih stratega u našoj zemlji, vojskovođu i načelnika Vrhovne komande za sve vrijeme rata. Danas naši političari, a na žalost i mnogi pisci, bjeleže i daju u javnost da je Tito izvodio tu glavnu strategiju za sve vrijeme Drugog svjetskog rata. Tito je davao mnogo od sebe za Partiju, ali nije vojni strateg, jer on nema višeg vojnog znanja od kaplara, desetara ili vodnika. Tito po vojnoj strategiji ne bi mogao Jovanoviću biti ni obojak. Njemu je samo bio ravan Žukov u Drugom svjetskom ratu…

Kad je ubijen Arso Jovanović, javljeno je da je pao negdje na rumunskoj granici. Valjda nije bio toliko naivan jedan general armije. Odmah su pronešene vijesti da je Arso Jovanović ubijen u Beogradu i da mu se ne zna za grob. Da mu se podigne bar spomenik pred kojim bi mase davale poštovanje jednome najsposobnijem vojnom strategu naše zemlje…”

Pragmatični vođa

Pragmatični Tito je shvatio da je ova polarizacija, bar s početka, političko, još uže unutarpartijsko trvenje, a izjašnjavanje o odlasku ili neodlasku po pozivu u Bukurešt, o slanju ili neslanju divizija JA u Albaniju – slobodno iskazano političko uvjerenje u kojem nema elemenata krivičnog djela, na šta su vodeći vojni pravnici od početka nedvosmisleno ukazivali, što će ih ubrzo koštati čina, a neke i glave. Zato su izmišljene priče o namjeravanom Arsovom bjekstvu avionom Ane Pauker, člana Politbiroa i ministra spoljnih poslova NR Rumunije, koja je od 28. jula do 18. avgusta 1948. boravila u Beogradu, na zasijedanju Dunavske konferencije. Izmišljotine su i priče: o Arsovom rođaku komandantu u Beloj Crkvi; lovu na divlje veprove u graničnom pojasu; bjekstvu ne od Tita (jer, zaboga, ko nije bio srećan da mu bude do koljena?!), već ljepotici i špijunki Marusji u zagrljaj. Sve je to – kada su prošle godine strahovlade i s nešto rezerve počela da se ocjenjuje istinitost saopštenja čak i svemoćnog Politbiroa – pokazalo naprsline po svim šavovima, ispadalo politička farsa, čak svetogrđe.

Nijesu ih boljele suze djece svojih saboraca

Nije ih se decenijama doticalo ni to što se Arsovo ime ne spominje ni u prvom sastavu uprave Više vojne akademije, u arhivskim izvorima, u publikacijama, u albumima ratnih i poratnih fotografija. Knjige koje je napisao zabranjene su, pa gotovo do posljednjeg primjerka uništene
Nimalo slučajno, o Arsovoj likvidaciji nema pisanog traga u raspravama na plenumima CK ili njegovog izvršnog organa, a Vlada FNRJ, u ortodoksnoj partijskoj državi, nije ni zasijedala, već su samo vodeći komunisti u njeno ime, sastavljali i štancovali” saopštenja i protestne note. Tako je bilo i sa ostalim: odbaci ga i ćuti, a i ljudi iz partijskog i vojnog vrha su se pravili nevješti i kasnije, decenijama, izjavljivali kako o sudbini tih ličnosti ništa nijesu znali. To je i moguće – jer nijesu imali hrabrosti da upitaju kud im nestaju saradnici, a suze njihove djece ih nijesu boljele. Nije ih se decenijama doticalo ni to što se Arsovo ime ne spominje ni u prvom sastavu uprave Više vojne akademije, u arhivskim izvorima, u publikacijama, u albumima ratnih i poratnih fotografija. Knjige koje je napisao zabranjene su, pa gotovo do posljednjeg primjerka uništene. O „izgradnji stava” o tome ostala su dva-tri pisana traga.

Delikatna pitanja

U septembru 1950. pukovnik Stanoje Brajović je premješten u Vojnoistorijski institut – za načelnika odjeljenja za objavljivanje Zbornika dokumenata iz NOR-a. Kod utvrđivanja polazišta projekta iskrslo je više problema koje ni on sa saradnicima ni njihov pretpostavljeni u Institu nijesu mogli da riješe, a ponajprije dva: prvi – šta raditi s ratnim dokumentima gdje se, u potpisu ili u tekstu, pominju imena Arsa Jovanovića, Sretena Žujovića i Andrije Hebranga, „koji su ubijeni ili žigosani kao pristalice Informbiroa; da li davati neka objašnjenja u fusnoti, ili samom tekstu?”; drugi – šta raditi s dokumentima njemačkog i ustaškog porijekla u kojima se, u prve dvije ratne godine, četnici i partizani iz Istočne Bosne nazivaju „pobunjenici” ili „odmetnici”? Zapitan, ratni komesar 21. udarne divizije se zaputio Moši Pijade koji se intenzivno miješao u poslove Instituta, veoma zainteresovan šta je ostalo zabjeleženo, šta će se i kako arhivski obraditi, a posebno šta će se objaviti, bitno na to utičući. Došljak mu je izložio pitanja o koja se na prvom koraku spotakao, a Moša ga je, za početak, upitao šta on o tome misli. U naoko opuštenoj atmosferi koju je znao da stvori Čiča Janko, pukovnik je odgovorio kako dokument ostaje dokument jedino ako se objavi u originalu, s eventualnim napomenama u kakvim je uslovima nastao, kako sačuvao. Domaćin ga je, podigavši naočare na čelo, još propitivao, pa zaključio da su to odveć delikatna pitanja da bi njih dvojica o tome mogli odlučivati; konsultovaće se s Kardeljom i Rankovićem, pa ga ubrzo o tome obavijestiti. Vjerovatno je ta konsultacija odmah i uslijedila, ali Brajoviću stav već od sjutradan nije bio potreban: ujutro je, u svojoj kancelariji i pred saradnicima, uhapšen, pa ubrzo osuđen na više godina „izolacije” na Golom otoku.

Famozne tri tačke

Rezultat dogovora u samom državno-partijskom vrhu bio je da se uvedu famozne „tri tačke” kojima se zamjenjuje dio teksta u dokumentu, ili ime ličnosti čijim bi se objavljivanjem „uznemirivala javnost”, te da se pojedini dokumenti, selektivno, mogu i ne objaviti, čak skrajnuti od očiju i istraživača. Rezultat takvog dogovora vidimo iz prvog izdanja „Vojne enciklopedije”, gdje se čak u odrednici o Vrhovnom štabu NOVJ Arsovo ime ne spominje, a ni funkcija načelnika te najviše institucije oružane sile NOP-a, već se njegovi saradnici i on obuhvataju pojmom „tehničko osoblje”. Nema imena načelnika Vrhovnog štaba čak ni u monografiji generala Voja Todorovića „Podgorički srez u Trinaestojulskom ustanku” (1954); ni u dvotomnom „Oslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije 1941-1945” (1965); ni u „Hronologiji oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije” (1964) – knjižurini od 1.265 stranica, sa 18.322 hronološke jedinice, gdje se bar u svakoj petoj spominje Vrhovni štab i više od 2.000 imena. Nema ni atraktivnih fotografija a „Lajfa” Džona Filipsa, snimljenih na Visu i objavljenih u foto-albumu na Zapadu, recimo gdje Tito i Arso kusaju iz istog tanjira, ili gdje igraju šah; autorova legenda uz tu drugu bila je „Ko će koga matirati”, a kasnije je sa nje u nas objavljivan samo vrhovni komandant, kao da se zamislio nad figurama i igra sam sa sobom. Zbog toga sam neke izvorne fotografije dobio naknadno – iz Londona. U publikacijama u kojima se navodi sastav delegacije VŠ na pregovorima sa savezničkojm komandovanjem u Kazerti (avgust 1944) Arsovo ime je – iako je uz maršala Tita bio glavna ličnost – maskirano pod „i ostali”.

Kriv izdavač

Dedijer se žalio kako mu je izdavač drugog izdanja „Dnevnika” izbacio imena i fotografije Arsa Jovanovića, Hebranga, Žujovića „i još nekih drugih koji su označeni kao kominformovci”, pa je zbog toga „ušao u sukob s moćnim policajcem Ćećom Stefanovićem”, a Tito će, navodno, presuditi da se vrate. Istovjetna je žalba Ljube Đurića, koji je, istina 1952, pao u veliku i trajnu nemilost kod Tita – da su mu 1966. u Vojnoizdavačkom zavodu iz originala „Ratnog dnevnika” (uz Žujovića, Neškovića, Đilasa, Penezića i Rankovića) izbacili i Arsovo ime; žalio se lično Titu, pa mu je „samo nešto vraćeno”. To je, nema sumnje, bilo u skladu s Titovom naredbom iz sredine šezdesetih godina generalu Milinku Đuroviću – da se imena Jovanovića, Đilasa i Petka Miletića, dakle tri Crnogorca, ne smiju objavljivati u izdanjima VIZ-a – „sem u negativnom kontekstu”. To se vremenski poklapa s pojavom knjige Dušana Plenče „Međunarodni odnosi Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata”, u kojoj se Tito spominje na 126 mjesta, dok Arsovog imena nema iako je utkano u važne ratne misije u Kazerti, u Moskvi, u Trstu.

Pominjan na 213 mjesta sa negativnom fusnotom

Što se Titovih “Sabranih djela” tiče, Arso se pominje na 213 mjesta, ali ga u registrima svakog od 22 ratna toma (izdati 1982-1990), kao usud, prati ista bilješka, formulisana kod “prvog partijca” Staneta Dolanca i “prvog istoričara” dr Pera Damjanovića: “Prihvatio Rezoluciju Informbiroa, postao neprijatelj socijalističke Jugoslavije; poginuo na granici pri pokušaju bjekstva iz zemlje avgusta 1948”

Ipak, činilo se da s pojavom knjiga Miša Lekovića dolazi do izvjesne promjene nabolje tog stava vojnih institucija o ignorisanju imena i ratnih zasluga Arsa Jovanovića: u monografijama „Ofanziva proleterskih brigada u ljeto 1942” (1965) i „Bihaćka operacija” (1972) ime tog prvog ratnog general-majora NOVJ spominje se na stotine mjesta (u prvoj 138), ali uz nezaobilazan ustupak – da mu se, u fusnoti, prikači „etiketa” s negativnim porukama. Došlo je, u međuvremenu (maj 1977), i Titovo opredjeljenje da se u dokumentima za njegova „Sabrana djela”, a to je shvaćeno i za sva druga javna izdanja, ništa ne mijenja, što se u civilizovanom društvu samo po sebi podrazumijeva u istoriografiji, ali ni to neki moćnici nijesu poštovali. Generala Velimira Terzića je jedan od suizdavača čak 1984, odlukom političkih satrapa, stavio pred surov izbor i ucjenu: ili da izbaci ime Arsa Jovanovića iz one grupice oficira koji su se u aprilu 1941, sa svojim jedinicama, hrabro suprotstavili Švabi i ustašama – ili ne može štampati dvotomno djelo „Slom Kraljevine Jugoslavije 1941”. U „Vojnom leksikonu” (1981), kao „opštevojnom enciklopedijskom priručniku”, izdanju obima 1.129 stranica, s oko 20.000 pojmova i 6.000 objavljenih ličnosti, nema imena Arsa Jovanovića i Milovana Đilasa (čak ni u fusnotama koje bi ih diskreditovale) iz grupe prvih ratnih generala i ličnosti iz najužeg rukovodstva oružane sile NOP-a.

Unakažena fotografija

Što se Titovih „Sabranih djela” tiče, Arso se pominje na 213 mjesta, ali ga u registrima svakog od 22 ratna toma (izdati 1982-1990), kao usud, prati ista bjeleška, formulisana kod „prvog partijca” Staneta Dolanca i „prvog istoričara” dr Pera Damjanovića: „Prihvatio Rezoluciju Informbiroa, postao neprijatelj socijalističke Jugoslavije; poginuo na granici pri pokušaju bjekstva iz zemlje avgusta 1948”. I kao jedna od ilustracija – ona unakažena Filipsova fotografija: Tito sam sa sobom igra šah! Istina, uz Arsovo ime ovdje nema, kao uz neka druga, navoda da je lišen čina generala, građanskih i časnih prava i odlikovanja, uostalom ordena Suvorova i Kutuzova mogao ga je lišiti jedino onaj ko mu ih je i dao – zvanična Moskva, ali ih je zato general Kultura 12. avgusta 1948. uzeo na revers i više ih potomci nijesu vidjeli. Do danas. No, s mrtvima se u talasu nasilja i nepravde moglo šta se hoće: – bio je jedan od trojice generala koji su – uz 11 pukovnika, 10 potpukovnika, 22 majora, 24 kapetana i 33 poručnika – likvidirani ili uhapšeni do kraja 1948. godine, da bi se te brojke u svim godinama Informbiroa povećale na 8 generala, 43 pukovnika, 119 potpukovnika i 322 majora. Uz spomenute Branka Petričevića, Mirka Krdžića i Veljka Žižića, te Rada Žigića – Stare Gradiške, Golog otoka, Sv. Grgura i Bileće će dopasti i generali Branko Poljanac i Đoko Mirašević, obojica oficiri Vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su najteže ponižavani i mučeni, pa je Arsova sreća u nesreći što i to nije doživio.
Srećan je i što ga ljudi pamte po dobru, raspituju se za njegov grob, imaju svoje varijante njegovog životnog kraja, dok se ispod blistavih objeležja njegovih krvnika ne zna ni ko je ni šta je. Tako je Arso pravi čovjek iz legende – došao među ljude, pomogao narodu kada mu je bilo najteže, pa se vratio na svoju zvijezdu, ponijevši zauvijek harizmu heroja mučenika, koja se na ovim prostorima vazda veoma cjenila, a koja je njegove ubice decenijama, sve do smrti, progonila, morila, podsjećala na njihov zločin. I još ih mori – gdje je koji živ …

Dželati još ćute

Prvi put je o Arsu R. Jovanoviću, zauzimanjem pisca ovog feljtona, javno i opširnije progovoreno na naučnim skupovima 1995, povodom 50. godišnjice pobjede nad fašizmom, i to u Beogradu i Podgorici. Moju prijavu je Organizacioni odbor skupa u Beogradu primio s dosta rezerve i otpora, na kraju pod uslovom da se Arsovo ime ne spominje u naslovu teme. Međutim, redaktor prve knjige zbornika radova s tog skupa, dr Dušan Živković, korektno je dao moju diskusiju, dok sam saopštenje, zbog odnosa rukovodstva skupa prema mojoj temi, javno i trajno povukao. Kada je, poslije mene, uzeo riječ general Tempo, rekao je: „Da, da, knjiga o Arsu, sazdana od istine, ali i o članovima Vrhovnog štaba: Đidu, Marku, Crnom, Blašku (Neškoviću), Božu Ljumoviću”. Ne mogu prećutati kako – pokoj mu duši – nije bio spreman da mi ijednom riječju pomogne u sricanju te istine.
Skup u Arsovoj zavičajnoj Podgorici, naslovljen „Drugi svjetski rat – 50 godina kasnije”, održan u organizaciji akademija nauka i umjetnosti Crne Gore i Srbije, toplo je prihvatio moje izlaganje o Arsu Jovanoviću, a Redakcija, s akademikom Vladom Strugarom na čelu, korektno objavila u drugoj knjizi zbornika podnijetih radova kao i poseban otisak od 12 stranica, sa sižeom na engleskom i ruskom jeziku, pod naslovom „Životni put načelnika Vrhovnog štaba NOV Jugoslavije”.
To je, bar u Jugoslaviji, bilo prvo cjelovitije predstavljanje javnosti te istaknute ličnosti antifašističkog rata. Pasus kojim sam ga završio: „Pitanje (životnog kraja i groba A. R. J.) otvoreno je evo punih 47 godina. Grobna tišina nad “slučajem” Arsa R. Jovanovića još caruje. Mrtva usta žrtve ne mogu progovoriti, a dželati ćute”.

Otvorena pisma na zatvorene adrese

Iako nije bio “njihov”, Udruženje “Goli otok” za Crnu Goru prvo se u nas, prije desetak godina, oglasilo sa idejom o traženju Arsovog groba, iz čega je proistekla žustra prepiska sa vodećim civilnim i vojnim administrativnim i naučnim institucijama, koja se završila bez vidnijih rezultata, sem jalovih obećanja da će se “traganje intenzivno nastaviti”
Na moju žalost, to važi i danas, 12 godina poslije, u kojima se (godinama) rasprave o Arsovom životnom putu i sudbini vode u Crnogorske i Srpske akademije nauka, na naučnim skupovima prestižnih instituta struke i nauke u Beogradu i Podgorici, na katedrama istorije pri filozofskim fakultetima i visokim vojnim školama, na prigodnim „okruglim stolovima” i u panel-diskusijama u organizaciji stručnih časopisa. Rezultati istraživanja se objavljuju u monografijama i zbornicima radova, u periodici i feljtonistici. Njegove fotografije se vide na tematskim izložbama, o njegovom zapaženom doprinosu ratnoj vještini saznaje se sa stranica udžbenika vojne istorije, njegova biografija čita iz foto-albuma o 37 načelnika generalštaba sa naših prostora u prošlom vijeku, kao i sa interneta. Prema (nepotpunom) uvidu ovog pisca, u proteklih 12 godina o Arsu je objavljeno čak 1850 stranica teksta, ilustrovanih se 318 autentičnih fotografija, što je svakako impresivan podatak.

Bez groba i mramora

Iako nije bio „njihov”, Udruženje „Goli otok” za Crnu Goru prvo se u nas, prije desetak godina, oglasilo sa idejom o traženju Arsovog groba, iz čega je proistekla žustra prepiska sa vodećim civilnim i vojnim adrministrativnim i naučnim institucijama, koja se završila bez vidnijih rezultata, sem jalovih obećanja da će se „traganje intenzivno nastaviti”. Taj plemeniti i patriotski napor golootočana podržala je grupa javnih djelatnika iz Beograda, sastavljena od akademika i profesora, diplomata i advokata, novinara i publicista, sa generalima Milutinom S. Moračom, Dušanom Đ. Samardžićem na čelu. Ona se otvorenim pismima obraćala na više institucija koje bi mogle znati nešto o Arsovom životnom kraju i grobu, a gradonačelniku Podgorice, dr Miomiru Mugoši – sa prijedlogom da se, odlukom Skupštine, nekoj ulici ili instituciji u gradu Arsove đačke mladosti dodijeli ime tog poznatog vojskovođe i heroja antifašističkog rata, koji čini čast gradu pod Goricom. Pismo su mediji crnogorske prestonice široko podržali, dajući mu zapažem publicitet, ali su gradonačelnik Mugoša i njegova administracija prećutali našu inicijativu. Ni na ponovljeni naš apel – nikakvog njihovog odgovora, odziva, abera …
Sa građanima, pogotovo navodnim akterima i mogućim svjedocima, pak, bilo je sasvim drugačije. Vjerovatno podstaknuti pojavom moje knjige „Vojskovođa sa oreolom mučenika” (2001), što je pratio veći broj promocija, feljtona i vijesti – javljao ih se sve veći broj, uglavnom dobronamjerno i istinoljubivo – da pomognu u rasvjetljavanju Arsovog životnog kraja i pronalaženju njegovog groba. Evo nekoliko tih reagovanja koja mi sadržajem i porukama – istini za ljubav, – nijesu mnogo pomogla sa početka ovog milenijuma, koliko ni ona sa kraja prethodnog.
Jedna ovlašćena i kvalifikovana komisija zavičajne Podgorice raspravljala je o tome ko bi se mogla trajnije obeležiti uspomena na Arsovo ime i djelo.

Grlato ćutanje

Jedan od prisutnih, borac NOR-a, više puta je, grlat kako može biti samo čovjek sa naših strana, ponavljao je kako Arso granicu nije ni vidio, već je likvidiran u Beogradu; on zna i gdje, i kako, i čijom rukom. Na to ga je, u zlo doba, uglednin novinar Budo Simonović glasno i jasno zamolio da mu to što zna i ponavlja izdiktira „u pero”, a on mu daje časnu riječ da će ta njegova priča već sjutradan, kao veliko otkriće jedne dugo skrivane tajne i istine, osvanuti u „Politici”. Grlati je namah ućutao, pa je novinar ostao bez atraktivne teme, a novina bez tiražne rubrike.
Nešto slično pamtim i sa promocije moje knjige u Vršcu. Intelektualac, postariji, ozbiljan i poštovan građanin, tvrdio je, pred prepunom salom Doma Vojske, da je Arso ubijen u tom i tom naselju kolonista u ataru Bele Crkve, pa njegov lješ „podmetnut” selu Sočica – Vršac. Sve on to lično zna i spreman je da se „zakune na časni krst” da je „istina i samo istina”. Poslije mjesec dana pozvao sam ga na promociju u Beloj Crkvi, sa molbom izrečenom u više telefonskih razgovora – da ispriča ono što smo od njega čuli u Vršcu. U nadi da to može biti put do prave istine, ponudio sam mu da mu platim taksi za dolazak i povratak. Tvrdo mi je obećao da će doći, ali – nije.
Mlađa Arsova kćerka, dr Zoja, i ja, putem crnogorske štampe, ponudili smo „aranžman” Živku Radišiću, nosiocu Partizanske spomenice, koji je u listu „Pobjeda” od 28. jula 2002. godine tvrdio da se zna u Vršcu gdje je Arsov grob. Provjeravali smo taj njegov navod, pa ga javno pozvali da, o našem trošku, dođe u grad pod Vršačkim bregom, odsjedne u hotel po svom izboru, pa pokaže Arsov grob. Bude li se–putem DNK metode – utvrdilo da je to istina – plaćamo mu sve troškove i javno uručujemo novčanu nagradu u visini jednogodišnje njegove (visoke) penzije. Ništa ni od toga.

Prevrnuli kovčeg sa generalovim posmrtnim ostacima

Izvjesni B. Todorović potanko opisuje, kako je noću, po zadatku, prevozio Arsov leš od Vršca za “Glavnjaču”, pa se terensko vozilo “dodž” u jednoj banatskoj krivini, greškom nervoznog vozača, prevrće i njih dvojica generalove posmrtne ostatke opet “kupe”

Nikakve vajde za pisca o Arsovoj sudbini ni od dva pisma data u „hičkokovskom maniru”. Izvjesni B. Todorović potanko opisuje u „Politici” od 5. jula 2003. kako je noću, po zadatku, prevozio Arsov leš od Vršca za „Glavnjaču”, pa se terensko vozilo „dodž” u jednoj banatskoj krivini, greškom nervoznog vozača, prevrće i njih dvojica generalove posmrtne ostatke opet „kupe” i po mraku nastavljaju, jurnjavu sa kovčegom na gepeku, jer je valjalo prije zore izvršiti „zadatak dobijen od podsekretara Miće Jeremića”. A drugo svjedočenje je Kosovara sa boravištem u Pančevu, Dragana Tomaševića, po zanimanju geodete, ali zatočenika i vjernika savremene istorije. Njegova teza, gorljivo obrazložena u kafani „Orašac”, glasi da Arso ne samo što nije likvidiran 1948. već ga je on lično, čak 1991, srio „na nekoj svečanosti PAZ-a” u rodnoj Kosovskoj Mitrovici!

“Na staklenim nogama”

Crnogorci i pašenozi, Božidar Vujošević i Nikola Veljović, pričaju za list „Dan” (avgusta 2003) jedan za drugim u želji da, kao svjedoci, doprinesu u otkrivanju istine o Arsovom životnom kraju. A bogme i cijene da su moji navodi u knjizi o tome „na staklenim nogama”, na šta imaju pravo a sa čime se, u krajnjem, i ja slažem. Prvi je, tada, veli, bio potporučnik, a sinovac je Bogdana Vujoševića, on kaže generala i načelnika Političke uprave, još Arsovog sustanara sa sprata zajedničke vile, pa je od njega čuo izvornu priču. A drugi je, navodno, Arsov vozač, ali kritičnog dana pod poštedom. Oni „za novine” pričaju odvojeno, ali su – u želji da čitaocu djeluju što uvjerljivije – pobrkali i ispreturali: imena, činove, nazive i datume, tako da onome ko o tome dosta zna – ne ulijevaju, kao „svjedoci sa lica mjesta” povjerenje.
Lišeno podataka o uporno traženom mjestu poluvijekovnog sakrivanja Arsovog groba, agilno udruženje „Goli otok” za Crnu Goru se sredinom devedesetih – nespremno da „baci mač u trnje” oglasila sa sloganom: „Ako država ne zna, ili neće da kaže gdje je Arso sahranjen – mi znamo gdje je rođen”. Organizovali su postavljanje spomen-ploče kraj vrata njegove rodne kuće, čime su ga „vratili u istoriju”, gdje mu je i bilo mjesto”. Tom skupu, organizovanom 14. juna 1994. godine, prisustvovali su: Arsova mlađa kćerka dr Zoja, revolucionari i slobodari, saborci iz NOR-a, poznati istoričari, visoki predstavnici političke partije na vlasti i Skupštine Crne Gore i zavičajne Podgorice, te vod pripadnika VJ. Odjeknule su riječi pristale uz Arsovu jaku ličnost i prirodu ovog zbora: da je „bio vojni strateg i duša skoro svih naših pobjedonosnih bitaka iz NOR-a, što se nikako i od zlonamjernih ne može poreći” (Milinko Stojanović); da je „volio majku Rusiju i osobito cijenio njenu ulogu u Drugom svjetskom ratu, kao i njene zasluge u oslobođenju Jugoslavije od fašizma. Ta plemenita ljubav ga je koštala života” (dr Vukašin Milić). Riječi Arsove kćerke Zoje dajem u cjelini:
„Od njegove smrti do danas, porodica – majka, sestre, njegova žena i nas dvije kćerke tražimo grob kako bismo mu postavile spomenik, vječito uzglavlje i slovo o njegovom imenu, kako to odvajkada dolikuje svakome ko se rodio kao čovjek. Hvala vam, Crnogorci, što ovom spomen-pločom mom ocu vraćate dostojanstvo čovjeka. Moj otac, po profesiji vojnik, za sobom nije ostavio imovinu – do svog ugleda, knjiga iz vojne nauke, vojničkih skica za čuvenih sedam ofanziva. Ova skromna ploča sa njegovim imenom za mene lično i za moju familiju ima veću vrijednost nego najviše jugoslovensko ratno ordenje koje je u ratu dobio, i veću nego ruski Orden Suvorova i Orden Kutuzova.
Kao kćerka generala Arsa Jovanovića imam pravo da javno kažem da kosti moga oca ne bi smjele i dalje ležati u korovu i da se i danas treba plašiti onih ljudi koji se sami ne plaše grijeha”.

Uzorni potomci

Iza Arsa su ostale majka Zorka i sestre Raka, Draga i Miluša; sve četiri su, tugujući za jedincem i ljubimcem, umrle u Beogradu, ne saznavši za života ni gdje mu počivaju zemni ostaci; sahranjena su na Novom groblju. Miluša je upamćena i kao jedan od najtragičnijih golootočkih mučenika i istrajni i hrabri borac za istinu.
Supruga mu Ksenija, poznatija kao Senka, posljednju deceniju je proživljavala u Sarajevu, gdje je u svom rodu, u krugu ugledne građanske porodice trgovaca Vujica porijeklom iz Nikšića, umrla i sahranjena krajem 1999, pretrpivši u opsadiranom gradu na Miljacki sve pokore građanskog rata započetog u proljeće 1992. I ona se u ljudska sjećanja preselila duboko povrijeđena surovom izolacijom porodice od trenutka Arsove likvidacije, što je, sem ostalog, podrazumijevalo otpuštanje iz službe, život sa djecom u neuslovnom stanu i prekid svih odnosa od strane dojučerašnjih saboraca i porodičnih prijatelja, sem kipara Antuna Augustinčića i njegove supruge Nade, ratnih drugova koji su za sve to tužno i ružno vrijeme ostali odani domu Jovanovića.

Neugasiva nada uzornih potomaka

Dvije Arsove i Senkine kćerke, starija Ubavka rođena u Sarajevu i mlađa Zorka – Zoja po rođenju Beograđanka, zapaženi su erudite i stručnjaci, te ugledni intelektualci: Ubavka doktor pravnih nauka i živi u Londonu, a Zoja ljekar specijalista u Beogradu.
Ubavkina djeca, iz braka sa glumcem Stojanom-Coletom Dečermićem, cijenjena su u profesijama za koja su se opredijelila – Dušan arhitekta u Londonu, a Irina pijanista sa međunarodnom reputacijom.
Zojini sinovi, iz braka sa novinarom i pravnikom Zoranom Petrovićem, takođe su ličnosti prisutne u naučnom i umjetničkom životu metropola Zapada: Arsen je doktor fizičko-hemijskih nauka u Londonu, a Stefan daroviti pijanista na Kraljevskoj muzičkoj akademiji u Hagu.
A počeli su, srećom, da pristižu i Arsovi praunuci…

Složna porodica

Onome ko pobliže poznaje Arsovo potomstvo nameće se neodoljiv utisak da su kao porodica veoma složni, odani i vjerni jedno dugom, u čemu je dio objašnjenja za njihove neosporne uspjehe u svijetu nauke i umjetnosti u evropskim okvirima. Drugi dio objašnjenja, rekao bih i važniji, jeste da su se, lišeni podrške svog uglednog i uticajnog pretka kada im je ona bila najpotrebnija, sami svojim talentom i marljivošću probijali kroz život, svjesni da svuda moraju biti bar dva puta uporniji, vrijedniji i uspješniji od drugih da bi, surovo izopšteni i obespravljeni zbog navodnih grijehova svoga oca i djeda – bili ravni ostalima. U svakom slučaju nesumnjivo je da su, krećući u veliku avanturu zvanu život, ponijeli dosta darovitosti i sposobnosti svog slavnog pretka.
Svi zreli i racionalni u rasuđivanju, ništa drugo ne traže, ne mole, ne očekuju – sem da im neko pokaže grob njihovog pretka, pa da ga sahrane kako dolikuje čovjeku. Žive sa neugasivom nadom da će ga već jednom, nakon 59 godina upornog i uzaludnog traganja, pronaći. Uspiju li u tome, svakako uz pomoć dobročinećih ljudi – pokupiće mučeničke kosti svog najbližeg srodnika i sahraniti ih, kako je osnovni civilizacijski red, kraj starostavne crkve na Zavali, u grobnici njihovog oca Radivoja, jednog od junaka čuvene Mojkovačke bitke (1916). Tako bi ovoj žrtvi bezdušnog jednoumlja, konačno, bilo vraćeno oteto dostojanstvo čovjeka, postavljeno vječito kameno uzglavlje i na njemu upisan trajan biljeg o Arsovom postajanju i postojanju.
Time ćemo Arsa vratiti u istoriju, u tradiciju, u kolektivno pamćenje, gdje mu je i mjesto, sa koga je surovo potisnut, istisnut, sklonjen. To je i najmanje što mu svi dugujemo, čemu će – hoću da vjerujem – slijediti obilježavanje njegovim imenom neke ulice, neke škole, neke kasarne, ponajprije u zavičajnoj Podgorici. Sevap je na to podsjetiti nadležne, prije svih gradonačelnika prestonice na Ribnici.

Srčana baba Zorka

Sa Arsom su na Pljevlja (novembar 1941), kao bolničarke bataljona „18. oktobar”, krenule supruga mu Ksenija – Senka i sestra Miluša, i izdržale borbu do Dana pobjede – Senka u sastavu Vrhovnog štaba (po potrebi: šifrant, daktilograf i sekretarica, a bivalo je i predavač), a Miluša, zvana Igmanka, sem ostalog, kao komesar bolnica NOVJ na jugu Italije u kojima se liječilo oko 11.000 naših ranjenika i bolesnika.
Čuvanje Arsovih i Senkinih kćerki, Ubavke i Zorke, na samim vratima okupirane Podgorice, bila je briga srčane bake Zorke i blagorodnih tetaka Drage i Rake. Za njih su Đorđija Lašić, Pavle Đurišić i Bajo Stanišić znali i njihovi ljudi su ih u svako doba mogli podaviti, ali im živote na vratima Podgorice nijesu ugrožavali. Ni sami ni sa Italijanima.
Djevojčice je general Radovan Vukanović, pred sam početak njemačke operacije „Ribecal” (avgust 1944), prebacio avionom sa aerodroma Berane u Bari. Tamo su se, prvi put u vihoru rata, srele sa raditeljima, pa sa majkom Senkom, zarad njenog liječenja i njihovog oporavka, upućene na kraći boravak u Moskvu.

Preuzeto iz dnevnog lista Pobjeda.