Poštovani pośetioci, objavljujemo priču BÂBIN FES iz još neobjavljene knjige priča „Đavolja Natra“ – II, autora Mijodraga Mija Janjuševića. Radi što kvalitetnijeg uvida u ovu zanimljivu knjigu koja će se uskoro pojaviti iz štampe, u narednom periodu, objavićemo još jednu priču. Uživajte.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
BÂBIN FES
“Mislio sam da moja noga nikada više neće kročiti u Strižev Do. Dvadeset je godina proteklo, a da me nije povukla želja da ga pośetim. Naprotiv. Kad bi mi se u glavi tak’a pomisō i samo javila, zaboljela bi me ožičica, a na drob bi mi se savila muka koja nije danima prolazila. A nije bilo noći niti dana, niti sam legō i ustō, da mi Strižev Do nije bio na pameti. Niti sam zaspō, a da mi on u snu nije bio pred očima.
Imō sam devet godina kad se sve desilo.
Zavadio se i zakrvio narod uz granicu, stra’ božiji. I nije samo uz granicu. Koptisalo je’no na drugo, oči da povadi. Srbi kidisali na Muslimane, a ovi zapjenili na njig. Krive i duže je’ni druge za sve nevolje od Kosova i Kulina Bana. Spremni da se međusobno istrijebe i unište! Misle da se međusobnijem zatiranjem more ispraviti kriva Drina. Da će se time namiruti dugovi još od bir -zemana. I da se more vratiti ono čega nema. Ili, da će ako jedni nestanu oni drugi u tome naći sreću! Proklinju bra’stvo i jedinstvo i onoga ko ga je izmislio i nametnuo im ga.
Babo i stric se smračili. Pocrnjeli кō čavke. Ugnuli vratove u ramena, pa niti romore niti govore. Slute zlo. Grmi i sijeva na sve strane. Sve nakostriješeno i spremno da kidiše. Samo varnica fali. Dojučerašnje komšije, prijete iskopanjem jedni drugima. Кō da su din – dušmani. Svi bi šćeli da bude samo po njinom. Razni emisari i mutikaše krstare i talamare selima i podbunjuju narod. Kopaju i čeprkaju po prošlosti i jamama bezdanicama u koje su jedni druge, ni krive ni dužne, bacali u je’nom zlom i suludom vremenu. Vremenu u kojem je čo’ek od mržnje bio obnevidio i izgubio razum da je kidisō na dojučerašnjeg komšiju, druga i prijatelja samo zato što je druge vjere i što se drugačije moli Bogu. Čak i oni što su iste vjere i što pripadaju istom narodu nijesu odoljeli međusobnoj mržnji. Zbog različite ideje i drugačijeg mišljena bili su spremni da i na rođenog brata kidišu.
Sta je to šejtansko što uđe u čo’eka i uzme ga pod svoje da se stane ponašati gore no zvijer teško je bilo dokučivo i onijem što im je posō da u ljucku dušu zaviruju i po njoj i njenijem tajnama bištu i prebiraju.
Donese li zlo vrijeme to nešto šejtansko i usadi ga u ljucku dušu, ili to nešto šejtansko donese zlo vrijeme u kojem se ljudi pogube i zalutaju u mraku prošlosti i tmušama mržnje, teško da su i najučeniji mogli znati i dokučiti. Nerijetko bi se i oni, baš ti najučeniji, znali pogubiti u tak’om vremenu, i ne samo pogubiti, no i potonuti u zločinu i sramoti od koijeg ig neće oprati ni voda ni gora. Uzalud im je bilo što su se kasnije, kad sve bude i prođe, posipali pepelom po glavi, prenemažući se kako su samo mislili dobro svome narodu, ali, eto, stvari su se otrgle kontroli i otišle zlijem putem, zašto su krivi oni drugi. I kako u takom vremenu nijesu imali drugog puta ni izbora… No nije narod uzalud rekō: – Ko gladne godine pojede govno, site se kaje! Nažalos’, taj njihov nauk najčešće je bio kvasac tom zlom vremenu i bezumlju u kojem su ljudi postajali i gori od zvijeri i beštija. I više bi oni nanijeli zla i nesreće sopstvenom narodu no svi njegovi neprijatelji, stvarni i izmišljeni…”
KOMPLETNU PRIČU MOŽETE PROČITATI
AKO KLIKNETE NA SLJEDEĆU ILUSTRACIJU
