Banjani – najmlađe crnogorsko pleme – Željko Vukmirović

O braći, kršima i dolovima

Sa jedne prenke, nedaleko od raskrsnice na putu za Trebinje, baš tamo gdje na putokazu piše Velimlje, sve naprijed, pa i lijevo i desno, pripada teritoriji Crne Gore pod nazivom Banjani. To prostranstvo broji 380 kvadratnih kilometara zapadno od Nikšića. U istorijskim spisima prvi put se pominje 1319. godine. Banjani su Crnoj Gori prisajedinjeni 1878. godine na Berlinskom kongresu. Prema tome, najmlađe su crnogorsko pleme

Čini se da točkovi automobila baš lagano ”grabe” prelazeći preko starog i od mnogih snjegova oštećenog asfalta na putu koji vodi k Banjanima. Oštar planinski vazduh priziva skoru promjenu i pretpostavke o novom snijegu se završavaju tipom – iz jedan u jedan. Ipak, bar još za malo, sunce ostavlja prostora za jedan drugačiji pogled.
I priča može da počne.
Sve do početka šezdesetih godina prošlog vijeka na teritoriji današnjih Banjana postojala je opština Banjsko – vučedolska, koja je brojila čak 14 hiljada žitelja. Danas, pak, od tog broja na teritoriji u okruženju brda Gradina, Vardar, Golo brdo i Zaljuta, te pogledom na planine Bratogošt, Njegoš i Somina, malo je ostalo.
Raseljenje nije zaobišlo ni ovaj dio Crne Gore.
No, ostalo je da se zna, i to za vazda – ko je, gdje i odakle.
O tome, u društvu Rada Filipova Pejovića, jednog od malobrojnijih ovdašnjih autora bratstveničkih rodoslova i pisca knjige ”Erakovići u Banjanima”.
”Rođen sam i odrastao u selu Cerovica koja je, naravno bez prava na dvoumljenje, ime dobila po cerovoj šumi koja je okružuje. Ipak, to bogatstvo podrazumjeva tek drva za ogrjev i spremanje lista za stoku, te i nema neku važniju upotrebu. Selo Cerovica se nalazi na ispod 800 metara nadmorske visine i klima je nešto povoljnija. Uspijevaju sve žitarice. I kukuruz i pšenica, ječam, raž, ovas… krompir, skoro sve vrste zeleni i svekolikog voća, posebno onog divlje-prirodnog, kao što je drenjina, šipurak, gloginja, trnjina, jagoda…”
Prvo zastajanje, u jedinoj banjskoj varoši Velimlju, Rade koristi da pokaže tamošnju seosku bistijernu zvanu Vladičina voda, spomen obilježje žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata i tri biste narodnih heroja Mila Kilibarde, Sava Erakovića Strahinje i Vasilja Koprivice.
A onda, kako se pogled otima i prelazi preko brdsko planinskog horizonta, samo kratko dodaje:
”Ma, samo ti se čini da od ovih krša čovjek ne može ni kosom da mane ali, ima tu i lijepih dolova. I za seljaka koji radi na zemlji ovdje ima dosta posla. Vazda se ovdje držala stoka, i goveda i ovce. I vazda je bilo da se prodaje i meso i vuna.”
Tu negdje, u priči o hrani, odvojila se po koja riječ i za ovdašnji kačamak, čuvenu krtolu i posebni sir zvani ”prljo”, onaj slani, tvrdi, spravljen u obliku malih oblutaka, kao stvoren za mezu uz po koju kap ”konavaoke” ( rakija iz Konavla koja je nekada bila neizostavno piće na banjskim trpezama – nap.a).
Tek, vrijeme je i da se kaže o svakom bratstvu ponešto.
Prema ovdašnjem uvjerenju bratstvo Koprivica je najbrojnije i za njih važi priča da ih u Banjanima i po svijetu ima bar 8.000 muških i ženskih glava. Ovdje su naseljeni u selima Renovac, Čista Vlaka, Crni Kuk, Brekovac, Šake…
Najveće selo koje naseljava bratstvo Miljanića je Dubočke. A i Muževice, naravno. Od ovih Miljanića potiče i serdar Đoko Radov Banjanin.
Selo Tupan, Gornji i Donji, naseljavaju Kilibarde, Erakovići, Sarići, Bakoči… U selima Dolovi i Dukat, takođe, postoje kuće Kilibarda i Erakovića.
Selo Riječani pripada porodicama Andrijaševića, Kilibarda, Nikolića.
U selu Cerovica žive Pejovići, porijeklom od Erakovića, potomci kapetana Ćetka Pejova, po kojem su kasnije uzeli prezime Pejović. U Cerovici žive još i pripadnici bratstva Elezovića i Ognjenovića.
Selo Prigradina pripada bratstvima Matovića, Mićovića i Krušića.
U selu Rusenovići žive uglavnom Ognjenovići.
Pod planinom Somina su Orbovići, Tomaševići, Đurkovići, Sarići i Mujičići, od kojih potiče i banjski serdar Todor.
U selu Macavare i danas žive pripadnici bratstva Mirkovića i Perovića.
U selu Dubočke, osim pomenutih Miljanića, ima i Milovića. A ima i Krš Milovića, da se zna.
Klenak naseljavaju Baćovići, od kojih potiču jedine ovdašnje vojvode, Jovan, Maksim i Simo. U ovom selu žive Komnenovići za koje važi da su jedno od najstarijih banjskih bratstava. Tu su još Lučići, Antovići, Tomaševići i Zečevići. Iz ovog sela potiču i Đurkovići, te od njih i doktor Živko Đurković, autor knjige ”Klenčani”.
U selu Podljut su Bijelovići, Milovići, Radojevići i po jedna kuća Đurkovića i Elezovića.
U selu Petrovići i okolnim zaseocima žive Mrkajići, Pejovići, Vasiljevići, Kneževići, Popovići, Janičići. U blizini ovog sela nalazi se i, sada već čuveno, arheološko nalazište Crvena Stijena.
U Velimlju – Papići i Radojevići. I bar poneka kuća od svih banjskih bratstava. Plus, doseljenici.
Svakako, zastajkivanje na ovom mjestu podrazumjeva i obilazak spomenika, najprije onom koji pripada spomenu na Stevana Pavlova Kilibardu, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu, u bici kod Verdena, kao narednik 10. artiljerijskog puka američke vojske i jedinom čovjeku s područja bivše Jugoslavije koji je bio nosilac ratnog ordena Čeličnog krsta. Do tog spomenika je i onaj podignut Kilibardama koje je 1918. godine zvjerski pobio austrougraski okupator.
A onda i pogled na drugu stranu, prema velikoj zgradi smještenoj u okrilje brda, Osnovnoj školi ”Rade Perović” te bolnici ”Dr Niko Miljanić”, nazvanoj po banjskom ljekaru čiji je otac Petar bio osnivač bolnice ”Danilo I” na Cetinju.
Na kraju, jedini zaključak koji se nameće je da o ovdašnjim bratstvima, te predjelima od krša i dolova – uvijek ima još nešto da se kaže.
Zato, do prve sljedeće prilike…