Barski ljetopis – Marović: Pisao sam o malim ljudima koji lako padaju u iskušenje


Iako nije po broju posjetilaca, sinoćnje veče iz bARS selekcije „Ljetopisa“ rekordno je bilo po količini smijeha i dobrog raspoloženja izazvanog duhovitošću i originalnošću Žarka Marovića, autora knjiga „Očaj“ i „Čobo u 22.561 riječi“. S obzirom na to da mu je ovo bilo prvo samostalno književno veče u spisateljskoj karijeri, Marović je i najstariji debitant na bARS-u u ove tri godine.

„Marović je prilično nepoznat na književnoj sceni, ali onaj ko ga poznaje, dobro ga poznaje. Crmničanin je, što je njemu bitna zavičajna odrednica. Sam je štampao svoje knjige, sam je svoj majstor, a tematikom i načinom pisanja odskočio je od sredine u kojoj živi, jer malobrojni su oni koji bi petnaest stilova ubacili u jednu knjigu“, kazao je u uvodnoj riječi selektor bARS-a Željko Milović.

Moderatorka večeri, Dragana Erjavšek, podsjetila je da svaka od knjiga govori o jednoj osobi, uz tu priču se provuku i drugi likovi, situacije, dogodovštine, promišljanja, razmišljanja, a Žarko je u svakoj od svojih knjiga narator ili kako sam sebe naziva – „pričač“.

Objašnjavajući zašto je relativno kasno krenuo u stvaralački pohod, te prvu knjigu objavio u srednjim godinama, a pred penziju pokazao posebnu produktivnost, čak pet do šest knjiga godišnje, Marović ukazuje da „nije želio, kako to danas mladi pisci rade, da ide ’grlom u jagode’, prečicom u visoko društvo, trikom do stalnog radnog mjesta“.

On smatra da je nemoguće napisati knjigu ako nemate iskustva. „Ja sam pisao knjigu za dvadesetak dana, bila je potpuno ’zrela’, jer sam imao nešto već pripremljeno i bilo je potrebno samo sastaviti je. Kad bih sreo neke poznanike koji su imali priliku da pročitaju moje knjige, pitali bi me jesu li te priče istinite, a ja se nađem u dilemi. Neki ljudi su mi poslužili kao motiv, pa mi je, bez želje da prepričavam njihove priče iz života, bilo interesantno da vidim kako bi se ti ljudi ponijeli u situaciji u kojoj bi se eventualno našli. Zemljotres 1979. je, recimo, naglo promijenio život ovdašnjih ljudi. Druga stvar su ratovi devedesetih… Tu je rijetko čovjek mogao biti čovjek jer je svakog dana bio u situaciji da učini grijeh… I činio ga je, manji ili veći… Pisao sam o malim ljudima koji lako padaju u iskušenje, bez imalo razmišljanja ili odricanja, u kojem je, možda, spas. Prema likovima u svojim djelima sam, uglavnom, ravnodušan. Ima, ipak, onih za koje imam razumijevanje… takav je glavni lik romana ’Očaj’ ili jedna nesrećna žena koja je život okončala na šinama“.

Nadimke likovima po kojima su poznata njegova djela daje po njihovim osobenostima. Čobo ga je dobio po albanskom „diž’ se“, što mu je majka govorila kad treba da posluži goste. Specifična riječ koju Marović koristi je „samokaljižnica“ koja nije nadimak već upućuje na ženu koja svojim postupcima sebe ruži. Prosječna žena koju najviše pominje u knjigama je nesretna, loše se ophode prema njoj, reklo bi se da do izražaja dolazi autorov grub stav prema ženama. Ipak, nije tako.

„Najgore što čovjek može da učini za sebe je da dovede sebe u stanje iz kojeg radi to što radi. Mnoge žene pokušavaju da uzmu ono što im ne pripada, te dolaze u situaciju da same sebe kaljaju. Što se dobrih i plemenitih žena tiče, ima ih mnogo ali nisu interesantne za pisanje, to je stara mudrost iz ruske književnosti.“

Marović je rekao kako je volio da „šara“ stilovima jer, „kao što bez različitih vrsta ribe, povrća i začina nema dobre riblje čorbe, tako ni bez korišćenja različitih stilova nema kvalitetne knjige“.

Na kraju je objasnio i postupak izrade knjiga, od pisanja do štampanja, što je i tema njegovog djela „Zot ni“ – „Moj Bože“, u kojem opisuje „hod po mukama“ do objave knjige, naglašavajući da sve svoje knjige sam štampa, ali i da, kad treba u trećem licu razriješi komplikovanu situaciju u knjizi, u igru uvodi lik koji se provlači kroz sve njegove knjige – Marveni doktor Slado.

Dodao je da su ga zbog nekih knjiga pljuvali, vukli za nos, „često htjeli da biju“, ali da je on stvarne likove stavljao u moguće, ne stvarne situacije, „ali se ponekad ispostavilo da je knjiga brža od stvarnosti“. „Najveći merak će“, naveo je, „biti knjiga koja dolazi, inspirisana tugom koju je osjećao posmatrajući svog konja na samrti, istovremeno gledajući kako umire jedno vrijeme“.

Posljednji segment razgovora bio je posvećen autobiografijama i kritikama.

„Svaka autobiografija razlikuje se od knjige do knjige, ponekad su to čak i kratke priče, a vrlo često autor pribjegne i autoironiji. U knjigama se mogu naći odštampane očajne kritike, koje je sam sebi pisao ovaj pisac“, istakla je Erjavšek, a Marović potencirao da je pisanje njegovih knjiga „vrsta bunta protiv okruženja u kome živimo, i načina života“.

Žarko Marović je rođen 1957. godine. Završio je Gimnaziju „Niko Rolović“ u Baru, a Metalurški fakultet je napustio kao apsolvent. Penziju je stekao radeći u gradskom preduzeću „Vodovod i kanalizacija“. Pisanjem se aktivno bavi od 2016. godine. Nesputan bilo kakvim književnim, niti stilskim normama, neukalupljen u bilo koju od polica savremenog stvaralaštva, objavio je 18 knjiga. Među njima su, pored sinoć promovisanih, najznačajnije „Četrdeset dana za moju dušu“, „Blaženi“, „G.C. Nepper“, „Nije volio vodu“, „Moliću se za tebe“, „Opšte mjesto“, „Samokaljižnica“, „Dosta je jedan za cijelo selo“…

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


nineteen − 9 =