U organizaciji Centra za kulturu Berane i izdavača publikacije ODGOVOR Podgorica, održana je promocija knjige BRIŽNA RUKA, koja je posvećena najuzvišenijoj profesiji – UČITELJU.
Veče je počelo dobro poznatim stihovima Vita Nikolića, PISMO MOJOJ UČITELJICI koje je govorio pjesnik Gordan K. Čampar uz pratnju pijanistkinje Natalije Djačenko.
Uz pozdrav i dobrodošlicu i riječi zahvalnosti Centru za organizaciju moderatorka večeri, pjesnikinja Kristina Babić je dala riječ direktorici Centra mr Tamari Kenjić, koja se uz pozdravni govor dotakla i sjećanja o svom učitelju, pozdravljajući ideju o stvaranju knjige, izražavajući zadovoljstvo što put BRIŽNE RUKE kreće upravo iz Berana.
Prof. dr Draško Došljak, jedan od priređivača, i inicijatora ovog svojevrsnog poduhvata, svoje izlaganje je zaključio:
Profesija učitelja je najčasnije zanimanje u civilizovanim državama, jer učitelj ličnim trudom vaja ljudsku prirodu, pokazuje karakteristike karaktera i osobnosti djeteta i, u konačnom, budućnost svog učenika. Biti učitelj nije profesija, to je cijeli život!
Najmlađe sam dijete poslijeratnih učitelja, oca Dmitra i majke Ljubice, rodjene Joksimović. Sjećanje mi dopire do Rovaca, živopisnog sela u podnožju Sjekirice. Moj prvi učitelj je bila pokojna majka, jer su tadašnje seocke škole bile i učiteljski domovi, pa sam većinom boravio u učionici, družeći se i učeći sa rovačkim osnovcima. Tako sam veoma rano naučio prva slova i račun. Potom, silazimo u Donju Ržanicu, gdje je moj otac Dmitar bio nastavnik, pitomo selo izmedju dvije rijeke, koja je za mene ostala najljepše selo na svijetu, pravi crnogorski Misir. U Donjoj Ržanici sam počeo formalno da idem u školu, bile su riječi prof. dr Radovana Stojanovića, uz tvrdnju da je ova knjiga bila potrebna i zaslužuje punu pažnju, preporučujući konzumentima literature da je pročitju.
Učiteljica – časni vojnik koji hrabro stoji pred istorijom i tradicijom; obrazac uspjeha i trajnosti vječito utkan u duh i kulturu svakog čovjeka. Male su naše riječi za njihova velika djela, a nepresušna želja da svojim postojanjem sačuvaju svaki broj, slovo, misao, istoriju, duhov- nost… Dugi su i teški koraci obilježili njihov put, od pružene ruke do vraćenog osmjeha, od dječije želje do njenog ostvarenja, od prvog slova do životnog romana, bile su riječi između ostalog Ane Lj. Bojović, odgovorne urednice člasopisa „Vaspitanje i obrazovanje“.
Kada je Kristina izgovorila najavu: Sa nama je večeras, omiljena, posvećena najvažnijoj profesiji, jedna od onih, o kojoj će neke slijedeće generacije pisati u nekoj sličnoj knjizi ili nekom slijedećem izdanju, svi prisutni su prepoznali Tatjanu Veljić, koja je u svom izlaganju istakla: važnost empatije isto koliko i struke u vaspitanju i obrazovanju djece.
Sabaheta Beka Masličić, prosvjetni radnik, dobitnik prestižne nagrade „OKTOIH“, koji se bavio stvaranjem likovnjaka, kojih je popriličan broj, se vidno emotivno prisjećala svojih početaka u Umjetničkoj školi u Herceg Novom, pominjući nepresušni telenat polimskih slikara i djela koja su nastala iz njene „radionice“.
Gordan K. Čampar, priređivač, gl. odg. urednik izdavačke kuće ODGOVOR, uz riječi zahvalnosti prisutnima, menadžmentu Centra za kulturu, firmama, institucijama i pojedincima koji su dali doprinos u realizaciji projekta i autorima tekstova i likovnih radova, je na kraju podvukao:
Da kulturom sjećanja spašavamo te divne ljude od zaborava, pronađemo tu nihovu nit u nama, produžimo smisao tim nastojanjima, da od nas uz obaveznu pismenost naprave i dobre ljude, prisjetimo se tih prvih susreta, toplih zagrljaja pri rastanku, te srdačnih susreta u vremenu kada smo već bili odrasli ljudi.
Noć je na zadovoljstvo mnogobrojne publike priveo kraju dvojac sa početka večeri uz PISMO MOJIM ĐACIMA, Vukajla Kukalja.
Be the first to comment