Bešir Ljušković – Zasjeda

Noćima je Omerbegovica, kojoj san ne šćaše na oči nikako, slušala huku pomahnitale Bistrice. A ujutro kad bi ustala i umornih očiju pogledala sa čardaka tu nabujalu, pobješnjelu rijeku, učinilo bi joj se da je mutna i krvava. Ne vjerujući svojim očima, držala je da to crvenilo koje joj je zadavalo posebnu brigu i ledilo ožičicu, dolazi od lišća rujevine koja se kruni sa grmlja načičkanog na liticama Đalovića klisure, odakle su noću izvirale i one strašne pjesme pune jezovitog straha. Poslije nekoliko dubokih uzdaha, spustila bi pogled na žute jerebasme popadale u zelenoj otavi, punoj rose, i nikako ne bi izdržala da koju ne pokupi svojim gospodskim rukama. Bila je prava hanuma stasom i držanjem. Njoj kao da je i sami Bog predodredio da bude begovica prije nego je napustila svoje Dizdareviće i Holuje i uda se u Boturiće u čuvenu kuću Hadžibegovića. A kad naiđe ono zlo vrijeme, kada je svaka sljedeća noć bila crnja i krvavija, iz nje sinu neka pritajena iskra i uli joj snagu da se kao najhrabriji čovjek bori sa tim zlom.

Omerbeg je bio pravi izdanak poznate kuće Hadžibegovića. Visok, koštunjav, naočit i posebno rječit, iako je mnogo više znao nego što je govorio. Zahvaljujući svom autoritetu i ugledu bio je u dva mandata predsjednik opštine Savino polje, današnja Bistrica, koja je u to vrijeme bila najnaseljenija u srezu, sa sedamnaest sela, sa puno trgovačkih radnji, kafana, vodenica, sa školom, pekarom, valjaonicom, krojačkom radnjom i svim ostalim što imaju manje kasabe. Bistrica je tada bila prvo naseljeno mjesto u sjevernom dijelu Crne Gore koje je dobilo struju, i to baš Omerbegovom zaslugom.

Selo Bistrica – Foto Ramiz Hadžibegović

Kada propade stara Jugoslavija, okupacione snage podijeliše njenu teritoriju. Talijanima pripade Crna Gora i Kosmet. Vladali su kao što vladaju svi okupatori, po onoj narodnoj „zavadi pa vladaj“, perfidno proizvodeći i koristeći mržnju između pravoslavnog i muslimanskog življa. Bilo je to vrijeme bezvlašća i masovonog terora sa svih strana, paljevina, pljački, klanja i ubijanja. Vrijeme lišeno svih moralnih normi. Sve što je bilo ljudsko i civilizacijsko preko noći je nestalo, razoreno najgorom mržnjom.

U predvečerje septembra četrdeset i prve, pred Omerbegov čardak pobodoše se dva karabinjera i terdžuman. Doniješe mu poruku da ga zovu okupacione vlasti, kao uglednog domaćina i koljenovića, istaknutog prvaka, na razgovor o situaciji među zavađenim narodom. Zebnja se uvuče u Omerbegov dom. Prvo se primijeti na bijelom Omerbegovom licu. Za jednu noć potamnje i promijeni se. Nurija ga je molila da ne ide na taj razgovor ili da ga makar odloži; da ne ide preko Vlaha, nikako. Omerbeg nije mogao da iznevjeri obećanje i pogazi datu riječ. Nije to išlo uz njegov obraz i ugled kuće Hadžibegovića, ali i njegova tvrdoglavost malo pokaza lice. Omerbeg se te noći silno trudio da zaspe, ali mu se nije dalo. A kad rano ujutro ugleda osmogodišnjeg sina Jupa kako je neuobičajeno rano ustao, nešto ga presječe. Oblak brige nadvi mu se nad glavu, poče ga pritiskati.

 Sunce se tek pomanjalo iznad  Crvenjače i Radojeve glave i sa jutarnjom svežinom ulazilo kroz Omeragin prozor, kad mu Nurija, sva podbuhla u licu, donese rahatlokum i kahvu. Begovica je cijele te noći presjedela na sedžadi u svojoj sobi, uzdisala i otpuhivala, čekajući da pukne zora, da se izgubi tamnina noći, ali zbog svega što je naslućivala, nije se radovala svjetlosti novog dana. Još uvijek, mirne ruke, Omerbeg prihvati fildžan. Drhtavim kratkim pogledom osmotri Nuriju, primijetivši promjene na njenom  licu. Bilo je u tom pogledu svega upleteno: dostojanstva, vjere, nade, praštanja a možda i oprašatanja. Smirenim tihim glasom zamoli begovicu da mu donese svječanu odježdu. Želio je da se opremi kako dolikuje njegovom imenu i ugledu. Ispred čardaka ispratiše ga begovica Nurija i najmlađi sin Jupo. Prije nego se pope na konja pomilova Jupa po kosi i ostavi mu na čelo jedan očinski poljubac. Nekoliko puta se Omerbeg okretao na đogatu i gledao kako mu Nurija i Jupo, ispred čardaka, mašu. Primijeti kako Nurija šamijom briše suze.

Malo prije izlaska na vrh Vlaha siđe sa đogata na čuvenu Dugačku česmu, koju niko nije mogao da razmine a da se na njoj ne osvježi i napije hladne vode. Sjede na ivicu korita i zagleda se u biserne mehuriće koje je voda pravila padajući sa česme. Pogleda na Rizvanovića aršlame, koje su bile oslikane žutim i crvenim lišćem. To ga vrati u doba djetinjstva i ranu mladost, u vrijeme rahatluka i sreće. Sjeti se i nekih belajluka, kad je pao sa jedne od tih aršlama, onesvijestio se i brzo došao sebi, umiven mekom rukom lijepe Rizvanovićeve kćerke, čiji slatki osmjeh, rascvjetan nad njegovim licem, nikada nije zaboravio. Pameti mu dođe i kako je prvi put u životu bio nesrećan kada se ona udala. Uzdahnu duboko, kao da hoće svu tu jed da izbaci iz grudi, ustade i uhvati konja za uzdu. Pomilova ga po vratu i grivi i taman kad se spremao da uvuče nogu u uzengiju, đogat poskoči, poče da se propinje na zadnje noge, a prednjom udari u zemlju. Kao da prvi put nije želeo da primi gospodara u sedlo. Omerbeg ga jedva smiri. Životinje imaju čudnu moć da nekim svojim čulima osjete nesreću.

Zbog tog čudnog nemira koji kraj česme uhvati đogata, Omerbegu se još jedan crni oblak brige nadvi nad glavom, zaiskri zloslutom. Od toga mu nasta nevrijeme u glavi. Čim prođe vrh Vlaha i poče da se spušta prema Bogazu, osjeti neki nemir i nespokojstvo kao da je u drugom vilajetu. Pogleda napremase u Žutojevičko brdo, a u vid mu se upleka jato nekih crnih ptičurina, koje odletješe prema Franca mahali. Dole od Bogaza prema Limu prostrla se rasovska ravnica, kao zelena dolama išarana baščama jesenjih boja. Pažljivim, laganim hodom, da ne naudi svom gospodaru, konj se približavao Krivačama. Povremeno bi uzdigao glavu odpuhujući kroz široke nozdrve, hitro strižući nemirnim ušima kristalnomaveno nebo vedrog dana. Sa desne strane puta bila je sitnija gusta šuma, a sa lijeve, naspram krivačkih livada, urvina koja se spuštala sve do potoka. Jedva držeći se u sedlu na tom uzanom, strmom, od konjskih kopita izlokanom putu, Omerbegu  se odvijao pravi košmar u glavi. Na svaku pomisao kako da pomogne zavađenom narodu, presjeklo bi ga pitanje, da li to Talijani zaista iskreno žele. Davio se u ustajalom vremenu ljudskog sljepila i umne neviđelice, kada je ljudska glava bila jeftinija od pregrš brašna. Tada se Omerbeg sjeti one Njegoševe: Ko će vjetar ludi zauzdati? Ko l’ pučini zabranit kipjeti?

Odjeknuše pucnji iz zasjede. Jeka se prolomi niz potok ka Bogazu i rasovskoj ravnici. Đogat skoči i kao da zbaci Omerbega sa sebe. Kad osjeti da mu sjedlo nikada nije bilo praznije i da nema gospodareve ruke na njegovoj grivi, okrenu se kao u narodnim pjesmama i punim kasom poleće uz Vlah put Boturića. Prije nego će Omerbeg sletjeti s konja, poleće njegov crveni fes. Letio je prema nebu kao „crveni petao“. Titrao na jesenjem lahoru iznad provalije ka potoku dok ne pade u vodu zajedno sa opalim lišćem. Pričalo se, poslije, da je cijelu heftu tim potokom tekla crvena voda i bojila Boljansku rijeku  i Lim. Tu, ispod Vlaha, pored zaseoka Krivača, u simbolici njihovih imena, đe se sretoše đavo i nečovjek, oslobodi se Omerbegova duša zla. Nečovjeku je trebalo društvo „i hrabrost čopora“, a Omerbeg je bio potpuno sam na svom đogatu.

Kad đogat, krvave grive, stiže pred Omerbegov čardak, svima bi jasno da će ih on odvesti tačno do onog grma iz koga su zapucale katilske  puške. Nađoše ga ljudi u urvini podno te strašne stmine. Pored tijela nađoše crnogorski kolaš, koga je Omerbeg dobio na poklon od jednog bliskog rođaka, koji je bio perjanik kralja Nikole. Omerbega su istog dana ukopali na mezarju Begovića u Rasovu. Njegov mezar merhametom svoji Begoviće i Hadžibegoviće.

Ostadoše šestoro nejake djece da stasavaju sa dubokim tragom na duši i sa ključem sreće u babovom mezaru, pod brižnim okom begovice, vječno zarobljene u bjelinu Boturićkih breza. Brzih dana, poslije toga što je snađe, zabrinuta begovica se dogovori sa jednom sposobnom i pouzdanom rođakom da joj odvede djecu u Rožaje, na sigurno. Plašila se da ih ne zadesi očeva sudbina. Na ispraćaju obeća da će im se brzo pridružiti. Znala je šta je čeka, ali bilo joj se teško odvojiti od čardaka.

Ne prođe ni mjesec dana od Omerbegove pogibije, a u Boturiće zapuca od svukud. Nurija se, za spas glave i one djece, krišom uputi staroj prijateljskoj kući Terzića na Grab. Taman što je sakriše na tavan, napuni se kuća nezvanim gostima. Cijelu noć se, šćućurena, naslušala svega i svačega. Kad se sutradan kuća isprazni, iscijeđena od straha, muke i povraćanja, uz pomoć neke Terzićke, prebaci se preko šumovite Vranjice u Holuje kod svojih.

Dva dana kasnije javiše joj da je Omerbegov čardak spaljen od temelja do krova. Ni laste se nemogahu gdje vratiti. Ostadoše pod tuđom strehom.