Bijelo Polje – Moamer Kasumović u filmu o svom gradu “Akovo”


MOAMER KASUMOVIĆ u filmu o svom gradu “Akovo”, 03.01.2024. godine, premijerno u Centru za kulutru Bijelo Polje u 20h.

Kratki film  AKOVA

 “AKOVA je priča o bjelopoljskoj  ljubavi. Priča o karavanima koji nisu nikad prestali da prolaze. Nagovještaj budućnosti kakva nam jedino treba jer se ljudi rađaju da dijele dobrotu. Naracija odgledana od strane svih mještana a koju je Zeko pretvorio u stihovanu priču, Moamer govori u ime svih onih koji znaju da samo ljubavlju čuvamo anđela koji nam je nikad potrebniji no u ovo današnje vrijeme. Anđeo Akove je mogao biti i neko drugi, ali anđele odaberemo upravo onako neočekivano. Svako od nas zaspe na krilima svog anđela koji šeta od Đalovića pećine pa ukrug do svake bjelopoljske adrese. Nevažno, da li još uvijek živi tu ili kad god umije oči i započne novi dan u nekoj daljini, okrene misli na svoje djetinjstvo. Na svoju prvu ubranu Jabuku. Anđeo je bio i imaće ga dok ima Bijelog Polja. Na nekom drugom mjestu, na nekoj drugoj destinaciji šeta pored svog Lima, svoje livade, svog sokaka. Marifetluk je ugrabio muštuluk o kom svi tražimo razloge koje nismo ili možda jesmo uspjeli da objasnimo na najbolji mogući način. A to je da ostati čovjek ima veću vrijednost od pohlepe, zlobe, ćeranja… “ (iz recenzije…)

Akova je priča koju su razumjeli i pomogli oni koji su svoj osmjeh sačuvali, naučili da dijele i pored svih nedaća i na tome im hvala: Nerminu Omerhodžiću i preduzeću Merkator, g. Jasminu Ćoroviću i Centru za kulturu, gđi Violeti Obradović  i TO Bijelo Polje, g. Hačku Brčvaku i g. Denisu Ćemanu iz preduzeća B2B, Opštini Bijelo Polje i gradonačelniku Petru Smoloviću.

Hvala kafani Holidej Miloradu i Desi Šekularac, Milisavu Adamoviću, kafe baru Lug i Damiru Pućurici Čilu dobrim ljudima koji su ustupili svoje kuće, dvorišta, prodavcima i direktoru preduzeća Pijaca Bijelo Polje, hvala na strpljenju svim bjelopoljcima kojima smo mijenjali pravac predvidjenog kretanja.

Osim Moamera Kasumovića koji je narator i glavni glumac, a koji je i  koreditelj sa Dejanom Senićem iz Bubulj produkcije (Igor Perčobić i Danila Pervov) u filmu igraju Branka Otašević i Hajdana Radanović. U organizacionom dijelu velika i nesebična pomoć od mnogih bjelopoljaca, ali posebna zahvalnost Harisu Numanoviću, Arminu Škrijelju, Erminu Mehoviću, Dalili Hot… 

U sjećanje na jednog anđela…

Knjiga poezije  SOK IZ KAMENA, autora Momčila Zekovića Zeka je objavljena krajem avgusta 2023. godine. Knjiga je sačinjena iz tri zbirke: Skretanje prije pakla, Skrojeno za dvoje i Apostrof ispred života. Upravo iz nje se posljednjeg mjeseca u Bijelom Polju urađen je kratki film po pjesmi i priči Akova koju govori bjelopoljski i regionalno poznati glumac Moamer Kasumović koji je ovom prilikom preuzeo i dio rediteljskih obaveza.

In memoriam Enidi Omerhodžić

Narator: Moamer Kasumović

Scenario: Momčilo Zeković Zeko (Akova – zbirka pjesama „Apostof ispred života“ iz knjige Sok iz kamena 2023)

Glume: Moamer Kasumović, Branka Otašević i Hajdana Radanović

U filmu se pojavljuju i: Haris Numanović, Armin Škrijelj, Ermin Mehović, Dalila Hot, Milorad Šekularac Šeki, MIlka Stojanović.

Muzika: Akova (tradicional) izvodi Kenan Kurtanović

Tonska obrada: Senad Drešević

 Šminka i frizure: Milka Stojanović

Garderober: Dragica Filipović

Organizator snimanja: Momčilo Zeković Zeko i Armin Škrijelj

Direktor fotografije i kamera: Dejan Senić 

Asistenti kamere: Igor Perčobić i Danila Pervov

Montaža: Dejan Senić i Aleksandra Ivanović

Kolorizacija: Savciuc Andrei

Asistent režije: Ermin Mehović

Režija: Moamer Kasumović i Dejan Senić

Produkcija: Džep sa tajnama i Bubulj produkcija (2024)

Hvala puno na razumijevanju i pomoći u snimanju filma: Nerminu Omerhodžiću Jeju i preduzeću Merkator, Harisu Hačku Brčvaku i Denisu Ćemanu i preduzeću B2B, Jasminu Ćoroviću iz Centra za kulturu Bijelo Polje, Violeti Obradović i Turističkoj organizaciji BIjelo Polje, Opštini Bijelo Polje i gradonačelniku Petru Smoloviću.

Hvala Oskaru Huteru, kafani Holidej Miloradu i Desi Šekularac, Milisavu Adamoviću, kafe baru Lug i Damiru Pućurica Čilu dobrim ljudima koji su ustupili svoje kuće, dvorišta, prodavcima i direktoru preduzeća Pijaca Bijelo Polje, hvala na strpljenju svim bjelopoljcima kojima smo mijenjali pravac predviđenog kretanja.

Jabuko

da ti rod rodi,

da ti sve godi,

da te samo ljubav vodi…

AKOVA

Mnogi su gledali i ćutali o tvojoj ljepoti.

U grlu su Akovu gutali, zubi im cvokotali.

Mislim da nikad nije bilo većeg „laveža oka“

no onda

kad je kroz čaršiju prolazila zelenooka.

Divota bez određenog roka.

Hodajuće miline. Unuka vile i starog viline.

Žene su govorile – da nije uroka –

kako ti uspijeva buđenje takvog poroka –

da se svi muški u totalno ćutanje slože

i dok ne prođeš – da svo oružje polože?

Ti si mogla biti mirovna misija,

čekana, oduvijek tražena bjelopoljska vizija –

da se uništi religijska hipokrizija.

Odabrana da vezeš savršenstva

rođena da miriš  i neba i carstva.

Da dođeš prva da ih krenu novci –

tvoju ruku su voljeli trgovci.

Kafedžije su ti kuvale jutarnju kahvu

da izbjegnu svaku pijanu kavgu;

po savjet su dolazili opštinari

o tebi su… i znani i neznani…

Toliko priče da nabuja Lim,

a možda i nijesi imala ništa sa tim –

ali željeli su te zbog svake nafake.

Svadbene mirila si barjake.

Ljekovita kao Meće za tek rođene đečake,

za posrnule crkvenjake,

društvo za sebičnjake, melem za vršnjake.

Kad te nema govorili su da ih ništa neće.

Kockarima si prije večernje table

okupljala anđele kao najbolje tambure,

od sabajle pa do noćne mrene

svi su željeli da ih krene.

Kroz kruške, jabuke i drugo voće

tvoj prolazak je potvrđivao slatkoće,

u vrijeme divlje kruške – na listove rezane,

ušećerene,

hranila si unesrećene.

Otvarala si ćorsokake,

popravljala stare čardake, ozdravila čudake,

pomagala vile i vilenjake.

Ko nije znao da potroši riječi

rekao bi samo – ona od prve liječi.

Bože, ostao sam bez daha,

tako mi Alaha.

Uvezala vijence od bamija dok prolazi kraj džamija,

od Mioče na glavi bi nosila nisku suve smokve,

al’ da joj se vide lokne.

Oči su govorile: vidi je!

Da li je ko na njoj vidio dimije?

Ne zbog zavođenja,

ali kad je prošetala šalvare –

oborila bi i najveće šarmere,

osmijehom rasula bisere.

Da ih ugazi

molile su i kocke sa kaldrme.

Pričala je Hadži-Danuš mahala

kakva je to hanuma,

ašik usne od Obrova do Pruške.

Da primakne daljine nosila je haljine,

umirila sultanije i kneginje,

da se halal zametne, muž da ne odmetne –

ko voli da se opet sretne.

Tješila je nesretne.

Glas joj se čuo sve do Sjenice

mraku je otvarala zjenice.

Ko nema – ona je plaćala ili vraćala.

Spoj mičurinke i kaluđerke

po kasabi – svi su htjeli takve kćerke.

Iz obje Mahale, tako mi Ruždije,

volio je svako kad se nasmije;

budila je jutra, jer je takva sorta,

i Svetog Pavla i Petra za nju zvonila je porta.

Moja džanum hanumo, iz srca je kanulo.

Zbog tebe se budim, na te mislim kada žmurim;

sve je usporeno i više nigdje ne žurim –

obećana sa mjerom, zaljubila se s vjerom…

Sjećanja su još uvijek česta!

Gdje je nestala? Zašto je magija prestala?

Kroz karavansku stanicu ogradila nesanicu.

Jabuke nijesu rod rodile – duši nijesu ništa ugodile

kojim putem su se vodile.

Ko po mraku sada brine do Đalovića pećine,

od Kasabnice do Bistrice?

Znaju li bar drugarice

gdje je osmjeh mile ibretnice?

Zašto je nestala bez traga –

pitali su i oni što im nije

bila draga.

Došlo je neko drugo doba, nova velika proba:

kroz kasabu i varoš prekinula moba.

Od onog nagiba gdje je stara koliba –

na sankama da se skupa ogrijev dotjera.

Rijetke su ruke da krenu u prosidbu

iz ljepote podigli poćeru.

Ko je sad lud, zbunjen, utreniran

ko je ljepše feniran?

Uvijek se gledalo preko kapije –

virilo u tuđe avlije,

ali sad su to amajlije, nekom čarolije.

Uglavnom, krenu me tako neke melanholije.

Gdje treba – ne ljube;

krenule su preljube…

Ružica je sve manje uzor.

Selma i ne gleda kroz prozor.

Naginje se i previše je opasno.

Kome treba ovo vrijeme užasno?

Negdje daleko –

statisti u tuđim filmovima

rasuti po tuđim drumovima.

Danke, mersi, tenkju, a ovdje smo zaboravili hvala,

kome se služi pita, torta, baklava i halva?

Zašto je sreća otišla daleko?

Nije neka – ni tamo preko,

Koji je vihor zamijenio Bihor –

imamo li nešto važnije do sebe?

Ne prestajem da mislim na tebe!

Rodile su jabuke kao nikad u jesen

tužan sam. Bolje reći raznesen,

Oprosti što nijesam donio sadet,

što sam tugom posuo cimet.

Mojim molitvama nije uslišen zahtjev –

kao da sam pokvario najljepši nadjev, a

želio sam da sreća bude tri puta veća…

No, živjeće se nanovo –

sabah uraniće ponovo.

Da se molimo u svoje, a da volimo bilo koje.

Džamije i hramove podigoše ljudi – gazde i begovi,

svejedno – tvoji ili njegovi.

Da pravimo slatko od dunja i razne džemove,

nosimo radosti u naše domove i hanove.

Da se u glavi nove svile sašiju,

da te možda opet vidim kroz čaršiju,

život da poveže ljude sa Lima –

jedino smo dobri kao cjelina.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


five × three =