Olga Blažova
Gajin Vlašić
BIOGRADSKA GORA
JEZERO U SRCU PRAŠUME
Postoje obilježja svih mjesta, predjela, regija, nešto kao matrica; u užem smislu vezano za gradove po kojoj ih prepoznajemo; ili ona nedokučiva magija savršenog sklada prirode koju obavezno prate misteriozni nastanci. Pa tako, nađemo li se u središnjem dijelu, u samom srcu Crne Gore, nedaleko od Kolašina život će nam najednom postati uzbudljiviji, jer sa vrha Bjelasice možemo odjednom vidjeti cijelu Crnu Goru kao na dlanu.
Za samo par sati hoda naći ćemo se u N.P Biogradska gora – u jednoj od poslednje tri prašume u Evropi, a odvažimo li se zakoračiti još malo dublje ka samoj dubini planine, nabasaćemo na ono najlepše: na smaragdne boje prekrasnog Biogradskog jezera. 
Brzo ćemo shvatiti kako je tu sve na svom mjestu: i stoljetne šume, i raznobojno cvijeće, i legenda o postanku jezera koja od davnina pripovijeda da su vile ranije bile i kolo vodile na gumnu, koje je danas njegov najplići dio. Na tom mjestu gdje je danas plićak, nekada je bila zajednička njiva dva brata. U svađi koja je nastala prilikom diobe žita na gumnu, mlađi brat ubije starijeg. Slomjlena bolom, majka prokune sina, i od siline njene kletve prolomi se zemlja na mjestu gde je bila njiva, te tako nastade jezero. Ali ostalo je nešto i po mjeri vila – daleko od očiju javnosti, lijepo i ćudljivo…
U bistroj jezerskoj vodi ogleda se sva ljepota drevne šume, na dužini od oko hiljadu i prosečnoj širini od oko četiristo metara, dajući modrozelenu boju skoro providnoj vodi, posebno njenom 
sjevernom dijelu obale koju još zovu i Jarčeva strana. Kako samo nestvarno izgledaju u odrazu staklaste vode džinovska bukova stabla stara i preko petstotina godina, prečnika prerko stopedeset santimetara i visine do pedeset metara. Prizor do te mjere pobuđuje maštu i ostavlja utisak duboke misterije, da bi svako ko bi se kanio dirnuti u taj prirodni sklad, bio zarobljen u tamne predjele prašume, gde se sunce jedva probija, a miris šumskosg rastinja ukazuje na ogromnu raznovrsnost biljnih i životinjskih vrsta, koje su prirodni čuvari I živi štit od svakog narušitelja.
Prirodni potencijali su zaista ogromni za razvoj ekološkog turizma: vraćanje netaknutoj prirodi 
kao moto trećeg milenijuma. Još je 1872.god. crnogorski Kralj Nikola predvidio da Biogradska gora predstavlja neprocenjivo naslijeđe za buduće generacije i zakonom je zaštitio; a nacionalni park “Biogradska gora” osnovan je 1952. godine, smješten u središnjem dijelu planine Bjelasice. 
Centralni dio parka je prašuma sa Biogradskim jezerom koji imaju karakter strogo zaštićenog rezervata. No mistika i impresija nisu dovoljne za dobru turističku osnovu. Treba znati i realan podatak i fantastičan doživljaj da se za nešto više od tri sata vožnje od jadranske obale stiže do prelijepog Biogradskog jezera na nadmorskoj visini od 1094 metra, usred prašumskog svijeta gde se sreće 86 vrsta drveća i preko 220 različith ostalih biljaka. Ono što nije odmah vidljivo, a stvarno postoji je 150 vrsta ptica i 350 vrsta insekata. Rezervat spontanog razvoja prirode nije samo za jele, smrče, bukve, brestove, javore, jasenove, lipe, već i za jelene, srne, divokoze, medvjede, vukove, divlje svinje, lisice, zečeve, vidre, te kune zlatice i bjelice. Sve je ovo u skladu i ravnoteži, pa i vijugavi drveni mostovi dugi i po nekoliko desetina metara koji na istočnoj strani jezera omogućavaju da dokučimo još koji djelić prašumskog svijeta u koji polako uranja i delta Biogradske rijeke.
Bio je kraj avgusta, nebo je bilo zagasito plavo, a sunce je obasjavalo jezero. Blagi vjetrić nije dozvoljavao da sunčev odbljesak bude vreo, nego lagan, prosto kao najtanja svila kada klizi po užarenim ramenima. Sa istom takvom nježnošću povijao je i lelujao žute i ljubičaste grudvice 
planinskog cvijeća. I stari trošni čamci su se njihali uz obalu, i sasvim neopaženo je zavladalo neko blago, ritmično pomjeranje tamo – amo. Dok sam posmatrala čobane sa svojim stadima, na pamet mi padoše razni zaljubljenici u prirodu koji su bili facinirani ovom ljepotom. Tako je i putopisac Ante Šarinić svojevremeno zapisao:”…Nešto kasnije prošla je skupina seljaka, goneći na konjima sijeno s planinskih pašnjaka i pjevajući one, gotovo dvotonske Crnogorske pjesme. Te pjesme nijesu za grad, tamo bi bile suviše monotone. Ali ovdje, među ovim liticama i proplancima, gdje je jeka njihov sastavni dio, one pristaju. Činilo se, kao da čovjek pjeva dvoglasno ili troglasno…”
Od tada se ovde skoro ništa nije promenilo. Jezero je ostalo za nama u svojoj vjekovnoj tišini, čobani su u podne plandovali sa svojim stadima, a visoko iznad nas na obližnjem katunu odjekivala je zvučna dvotonska pjesma.
Poslednih godina je bilo pokušaja (a od toga se konačno odustalo) za izgradnju naselja od dvanaest montažnih kućica uz obalu jezera, u zoni najstrože zabrane, sve sa ciljem ekonomske valorizacije parka. Međutim Centar za razvoj Durmitora se oštro usprotivio i nije dao podršku tom planu, bez obzira na ekologičnost kućica, jer Biogradsko jezero se ne bi moglo više nazvati prašumom i rezervatom netaknute prirode, jer pojam prašume je nespojiv sa idejom uređivanja.
