DATUM ROĐENjA
Postoji više podataka o datumu Ljubišinog rođenja.
Ljubiša u svom »Životopisu« tvrdi da je rođen u Budvi »posljednjeg dana mjeseca februara 1824«. Taj datum sve doskora nije osporavan.
Prema podacima iz Izvještaja Niže osnovne škole u Budvi od 1. septembra 1834. rođen je 6. marta 1822. godine.
Iz Knjige vjenčanih Parohije sv. Trojice, br. 27-1/1 za 1844. godinu, saznajemo da je rođen 23. februara 1822. godine u Budvi. Podaci iz ova dva izvora slažu se, razlika je samo u kalendarskom obilježavanju vremena.
Imajući u vidu da je podatak iz školskog izvještaja pisan kada je Ljubiša imao 12 godina, opravdano je 23. februar 1822. godine smatrati kao datum njegovog rođenja.
Još jedan podatak o datumu Ljubišinog rođenja postoji u crkvenom anagrafu Sv. Trojice u Budvi. Svi članovi Ljubišine porodice upisani su u anagraf prilikom odjave iz Budve i selidbe za Zadar. Za Ljubišu je naveden podatak da je rođen 23. decembra 1820. godine u Budvi.
Parohija sv. Trojice nema knjiga rođenih prije 1825. godine, pa se ne mogu provjeriti podaci o djeci koja su se rađala u braku Ljubišinih roditelja, a koja su umirala »u povoju«. Ljubišina sestra Đovana rođena je 5. maja 1825., a druga sestra Đulija, 23. aprila 1827. godine.
ŠKOLOVANjE
Ljubišina sjećanja iz djetinjstva o školovanju dopunjena su tačnim podacima iz arhivske građe. Bilo mu je šesnaest godina kada je ostao bez oca. O tome Ljubiša u »Životopisu« kaže: »Jedinac u majke, Stefan je bio propušten i prohiren; prispio četrnaestoj godini, nije znao gotovo ni azbuke, jer u to vrijeme u rodnome mu gradu nije bivalo uredne škole, a onu koja je bila Stefan je malo ili nimalo pohodio«.
Prva javna Niža osnovna škola osnovana je u Budvi jula 1831. godine i imala je dva stupnja prvog razreda – niži i viši. Prije otvaranja ove škole djecu su obučavali privatni učitelji Antun Kojović i drugi.
Ljubiša je 13. marta 1832. godine polagao ispit za prvi semestar prvog razreda višeg stupnja i iz svih predmeta pokazao odličan uspjeh. Imao je tada deset godina. Na kraju drugog polugodišta na ispitu nije bio tako uspješan, vjerovatno zbog češćeg izostajanja sa nastave (20 opravdanih i 9 neopravdanih časova).
Školske 1832/1833. nema podataka o Ljubišinom školovanju u Nižoj osnovnoj školi.
Naredne 1834. godine, u martu mjesecu, kao redovni učenik drugog razreda polaže prvi semestar pred upraviteljem Niže osnovne škole Lorencom Lorencijem i privremenim učiteljem sveštenikom Lukom Antunovićem i pokazuje odličan uspjeh. Nastava se izvodila na italijanskom jeziku, a vjeronauka na srpskohrvatskom. Učenica nije bilo. Drugi semestar drugog razreda je položio u avgustu 1834. sa odličnim uspjehom. Imao je tada dvanaest godina.
Pripreme za polaganje trećeg razreda trajale su do 1840. godine, kada će, kao osamnaestogodišnjak, privatno polagati treći razred pri Višoj osnovnoj školi u Kotoru. U međuvremenu, izmjenom propisa morao je posjećivati nastavu u praznično-nedjeljnoj školi u Budvi. Tako je 1834. godine ponovo polagao drugi razred ove škole i iz svih predmeta pokazao odličan uspjeh i bio najbolji učenik.
Školske 1834/1835. završio je prvi semestar drugog razreda a naredne godine je pauzirao. Tek 1836. završava drugi semestar drugog razreda, takođe sa odličnim uspjehom.
O Ljubišinom daljem školovanju postoje dokumenta iz školske 1840/41. godine. Sačuvana je njegova molba Inspektoratu u Kotoru da mu se odobri polaganje trećeg razreda osnovne škole. U molbi navodi razlog da je postavljen kao činovnički pripravnik u Opštini i da mu je neophodno da položi treći razred.
Kao »uzornom mladiću« dozvoljeno mu je polaganje i pred komisijom Okružnog inspektorata, koju su sačinjavali Antun Bašić, Vuk Popović i Ivan Borges, Ljubiša je sve ispite položio sa odličnim uspjehom. Time se završava njegovo redovno školovanje.
Upornim radom Ljubiša je, blagodareći svojoj izvanrednoj inteligenciji, stekao široko obrazovanje.
RAD U OPĆINI BUDVANSKOJ
——————-
Više od četvrt vijeka Ljubiša je radio u Općini budvanskoj nalazeći se na raznim dužnostima, počev od pripravnika pa do načelnika Upraviteljstva. Najduže je radio na dužnosti sekretara opštine.
Počeo je kao pripravnik 1834. godine, kada mu je bilo svega 12 godina. Radio je besplatno i istovremeno pohađao prvi i drugi razred Niže osnovne škole u Budvi.
——————
Opštinska administracija vođena je na italijanskom jeziku.
——————
Po konkursu koji je raspisan početkom 1843. godine za mjesto sekretara opštine zvanično je izabran i postavljen na mjesto sekretara opštine. Dokumenat o njegovom izboru sadrži glavne karakteristike njegove ličnosti i ocjenu rada i u njemu se, pored ostalog, kaže: »Od 1834. g. kandidat Ljubiša radi besplatno kao pripravnik, a nekoliko puta i kao vršilac dužnosti sekretara. On je nesumnjivo doka-zao da je pošten, diskretan, pokoran i sposoban i kod dolje potpisanih je stekao povjerenje i naklonost.
—————–
Poslije izbora za poslanika u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću Ljubiša je i dalje obavljao odgovorne dužnosti u opštini sve do 1870. godine kada je izabran za predsjednika Sabora i preselio se iz Budve u Zadar.
POLITIČKI LIDER BOKE I DALMACIJE
Političku afirmaciju stiče na poznatoj Bokeškoj skupštini, održanoj 13. juna 1848. godine u Prčanju. Zapisničar je Skupštine i aktivno učestvuje u njenom radu. Pred glavarima i izabranicima cijele Boke istupa sa programom, za čije he se temeljne principe boriti u toku čitave političke karijere, imajući punu podršku svojih birača. »Naš narod u ovoj pokrajini nema bića, jer je ugnjetan od italijanštine… Nas je Austrija, protiv svoje sopstvene koristi, više poitalijanila u trideset godina, nego li Venecija u četiri vijeka«, – govori Ljubiša na Skupštini. Iz toga proističe i njegovo glavno političko opredjeljenje: borba za ravnopravnost jezika, za uvođenje srpskohrvatskog jezika u školama, administraciji i sudstvu, ravnopravnost vjeroispovijesti i ekonomski razvoj i prosperitet Boke i Dalmacije.
—————-
Na februarskim izborima 1861. godine izabran je od strane bokeljskih opština za poslanika u Dalmatinskom saboru. Iste godine Sabor ga bira za poslanika u Carevinskom vijeću (Reishastag) u Beču.
—————-
Dan 30. avgust 1861. godine ostaće zabilježen u Bečkom parlamentu time što je Ljubiša govorio na jeziku svoga naroda i time izazvao iznenađenje svih prisutnih i šire javnosti. Time je faktički uveo ravnopravnost jezika u zakonodavnoj skupštini.
—————-
Njegove veze sa Cetinjem i Beogradom ostvaruju se raznim kanalima. Knjaz Nikola ga prima na Cetinju 1869. godine sa počastima i sa njime satima razgovara nasamo. Sa Jovanom Ristićem razmjenjuje poruke preko posrednika i poverljivom korespondencijom.
Bokeljski ustanak 1869. godine bio je veliki ispit i iskušenje za Ljubišu . Kroz parlamentarnu djelatnost on je nastojao da ne dođe do primjene Zakona o landveru u Boki. Pokušavao je da spriječi ustanak. Zajedno sa generalom Rodićem doprinio je njegovom smirivanju. Poslije potpisivanja mira sa ustanicima Ljubiša je u Beču podvrgao najoštrijoj kritici vladu i Vagnera, optužujući ih za zlodjela koja su počinili paleći i rušeći kuće i crkve, ubijajući djecu, žene i starce. Odbacujući pokušaje da se za pobunu okrivi Crna Gora i šire zaleđe, on je naveo 12 vladinih grešaka koje su dovele do ustanka. Njegovim zalaganjem dobijena je znatna pomoć za obnovu porušenih kuća i crkava, a sam car je poklonio 50.000 f. za tu namjenu. Vlada je bila prinuđena da podnese ostavku.
Godine 1870. ponovo se sastaje sa knjazom Nikolom i s njim vodi razgovore oko pripremanja crnogorskog ustava.
Izbori 1870. godine su velika proba za Ljubišu , ali on i ovoga puta dobija podršku svojih birača. Izabran je za poslanika u Dalmatinskom saboru u ime cara i imenovan za predsjednika Sabora na šest godina. Istovremeno ga Sabor ponovo bira za poslanika u Carevinskom vijeću. Izborom za predsjednika Sabora, on je preuzeo i dužnost predsjednika Zemaljskog odbora.
Poslije duge i istrajne borbe, polemika sa episkopom Kneževićem i pisanja Memoranduma, Ljubiša je uspio da se u Kotoru ustanovi posebna pravoslavna eparhija na čelu sa vladikom. Tako je Boka izdvojena iz nadležnosti dalmatinske pravoslavne eparhije, što je bilo u skladu sa njenom tradicijom i povezanošću sa Crnom Gorom. Isposlovao je da se u Krivošijama ogradi nova škola, a u Risnu i Kastel-Lastvi (Petrovcu) pristaništa.
—————
Godine 1873. poslije raspuštanja Rajhsrata, na novim upravnim izborima Ljubiša je ponovo izabran kao bokeški zastupnik u Dalmatinskom saboru i kao bokeški predstavnik u Carevinskom vijeću. Njegov izbor podržavao je »Glas Crnogorca«, zvanični organ crnogorske vlade.
Godine 1875, uz Ljubišino zalaganje i uticaj, došlo je do posjete cara Franje Josipa Dalmaciji i Boki. Ljubiša je bio stalno u njegovoj pratnji.
Rascep u Narodnoj stranci, izazvan, pored ostalog, i promjenom Ljubišinog stava oko pitanja prisajedinjenja Dalmacije Hrvatskoj, poslije uvođenja dualizma, stvorio mu je mnogo protivnika koji su na sve načine željeli srušiti njegov autoritet, služeći se klevetama i neistinama i koristeći tom prilikom i dobijanje koncesije za izgradnju dalmatinske željeznice.
Vrhunac te podvojenosti i optuživanja izražen je na izborima 1876. godine. Ljubiša je zajedno sa Lazarom Tomanovićem izabran u redovnom postupku glasanja u Boki. Podrška birača nije izostala, uprkos velikoj propagandi protiv njega i naporima protivnika da osujete njegov ponovni izbor. Nešto ranije, glavari Krivošija, preko lista »Zemljak« , mu poručuju: »Slijedi putem kojim slijediš, na zlotvore Tvoje i naše nemoj glavu obrćati…«. Ne treba zaboraviti da mu ovu poruku šalju glavari i vođe ustanka 1869. r. Nije ni ovoga puta izostala puna podrška Cetinja. Međutim, kada se pristupilo verifikaciji mandata u Saboru, osporena je procedura njegovog izbora i prilikom glasanja većina je bila da se poništi njegov mandat. Ljubiša je tom prilikom održao poznati govor, koji je predstavljao odgovor njegovim protivnicima, i otkrio sve zakulisne radnje uperene protiv njega. On je sve to sažeo u rečenici: »Ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srb pravoslavne vjere«, i dalje dodaje »Mojim napadačima davali su najbolji odgovor moji birači, kad su me šest puta birali svojim zastupnikom«.
Poslije poništenja mandata ostao je i dalje poslanik u Carevinskom vijeću, pripremajući se za rad bilježnika u Kotoru.
Zalažući se za kulturnu autonomiju, u ostvarivanju političkih ciljeva Ljubiša se zadovoljavao pojedinim političkim i ekonomskim ustupcima koje mu je činila austrijska vlada, a pitanje oslobođenja naših naroda povezivao je sa jačanjem nezavisnosti Crne Gore i Srbije.
PUBLICISTA. PREVODILAC. KNjIŽEVNIK
Kao pisac, Ljubiša se prvo ogledao u publicistici. Beh 1838. godine vidimo ga kao pretplatnika na Vukovu knjigu Crna Gora i Boka Kotorska, a nešto kasnije na Kovčežići i Srpsko-dalmatinski magazin.
Prvi rad Opštestvo Paštrovsko u okružju Kotorskom objavljen mu je 1845. godine u Srpsko-dalmatinskom magazinu.
Na osnovu policijskog izvještaja pretpostavlja se da je u periodu 1853-1855. bio dopisnik bečkog lista »AGRAMER ZEITUNG«. U izvještajima »Sa crnogorske granice« saopštavao je glavne vijesti o događajima u Crnoj Gori. Takvih dopisa ima 18.
Publicistička djelatnost je tijesno povezana sa Ljubišinom političkom aktivnošću u ostvarivanju velikih ambicija na tom polju.
—————–
Članke i druge priloge je objavljivao u »Narodnom listu«, koji je izlazio u Zadru, »Cittadinu« u Trstu, »Pozoru« u Zagrebu, novosadskoj »Zastavi«, »Srpskoj zori« u Beču i dr. Ljubiša je najviše svojih priloga objavio u listu »Zemljak«, koji je pokrenuo zajedno sa Danilom i drugim saradnicima 1873.
—————-
Počeo je sa prevodima djela italijanskih pisaca koje je čitao u originalu. Tako je 1862. godine u zadarskom »Narodnom listu« objavio odlomke iz nekoliko Ariostovih satira i Horacijeve Ode. U »Javoru« za 1862. godinu objavljuje, takođe, Horacijeve Hvale seljačkog života, a Ariosta u »Vili« 1868. i u »Narodnom kalendaru Matice dalmatinske za 1873«. Iz Danteove Božanstvene komedije preveo je i objavio 1867. u »Dubrovniku«, zabavniku Narodne čitaonice, odlomak Smrt Ugolinova.
U rukopisu mu je ostao prevod Salustija Ć. K. Sa zakletva Kataline.
Inspirisan velikom pobjedom austrijske flote nad italijanskom kod Visa 1866. godine, u kojoj su vidnu ulogu odigrali dalmatinski mornari, Ljubiša je u desetercu, u duhu narodne poezije ispjevao i objavio iste godine u Zagrebu dugu epsku pjesmu Boj na Visu. To njegovo jedino poetsko djelo posvećeno je baronu Franu Filipoviću. Štampana su dva posebna izdanja – latiničko i ćiriličko.
U Ljubišinom književnom stvaralaštvu 1868. godina zauzima posebno mjesto, jer upravo te godine počinje sa objavljivanjem svojih pripovijesti, koje mu donose zaslužena priznanja sve do epiteta »Njegoš u prozi«.
A Njegoša je Ljubiša iznad svih pisaca volio i cijenio. Vidi se to iz njegovog teksta Seni Petra Petrovića Njegoša II vladike Crnogorskoga i spisatelja slavenskoga, objavljenog u Arhivu za povjesnicu jugoslovensku u Zagrebu 1852. godine, kao i iz predgovora prvom latiničkom izdanju Gorskog vijenca, koje je Ljubiša priredio, a objavila Matica dalmatinska, upravo 1868. godine.
Šćepan Mali kako o njemu narod povijeda je prva pripovijest objavljena 1868. godine u Dubrovniku, u »Zabavniku Narodne čitionice dubrovačke«.
U »Dubrovniku« za 1870. godinu objavljuje pripovjetke Prodaja Patrijare Brkića i Kanjoš Macedonović.
Skočiđevojka. Povijesnica paštrovska na uzmak petnaestog vijeka, objavljena je 1873. godine u »Kalendaru Matice dalmatinske« u Zadru. Iste godine objavljuje u »Pravu« (Zadar) tri priloga Sud dobrih ljudi, koji su preštampani u zadarskom »Zemljaku«.
Pop Andrović novi Obilić. Pripovjest paštrovska druge nolovine osamnaestog vijeka, prvi put je objavljena u »Dubrovniku« za 1874. godinu. Preštampana je u »Glasu Crnogorca« iste godine.
- godina je Ljubiši donijela veliku radost i dalju književnu afirmaciju.
U Dubrovniku je u izdanju Dragutina Pretnera štampana kao posebno izdanje prva njegova zbirka Pripovjesti crnogorske i primorske. Objavljeno je šest pripovjedaka i spis Boka Kotorska.
Prvi put Ljubišina proza objavljuje se u Srbiji, gdje on postaje popularan pisac. »Otadžbina« mu objavljuje priče:Prokleti Kam, Krađa i prekrađa zvona i Pop Andrović novi Obilić. Urednik »Otadžbine« Vladan Đorđević prvi put za Ljubišu upotrebljava izraz »Njegoš u prozi«.
Zadarski »Zemljak« u nastavcima 1875. objavljuje priču Prokleti kam.
- priče objavljene u »Otadžbini« sa uvodnim tekstom Boka, o trošku uredništva, pojavljuju se kao posebno izdanje štampano u Državnoj štampariji u Beogradu.
U zabavniku »Dubrovnik« izlaze dvije priče: Pop Andrović novi Obilić i Krađa i prekrađa zvona.
- »Srpska zora« u Beču počinje sa objavljivanjem Pričanja Vuka Dojčevića i u toku godine objavljuje 11 nastavaka.
Istovremeno, uredništvo »Srpske zore« Ljubišina pričanja izdaje i kao posebne brošure. Pojavilo se pet izdanja Ljubišinih Pričanja(1-HHH).
Novosadska »Zastava« donosi pričanje Ako laže koza, ne laže rog, a »Orao«, veliki kalendar, objavljuje priču Gorde, ili kako Crnogorka ljubi.
- »Srpska zora« nastavlja sa objavljivanjem Pričanja Vuka Dojčevića i donosi i Ljubišinu priču Skočiđevojka.
PORODICA
U knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih parohije sv. Trojice ubilježeni su podaci o članovima Ljubišine porodice.
Ljubiša Stefan, sin pok. Mitra, vjenčao se sa Sofijom Ćelović u Budvi 5. oktobra 1844. godine. Sofija je rođena u Budvi 3. marta 1821. godine, što znači da je bila starija od Stefana godinu dana. Njen otac, Joko Ćelović, dobrostojnik, doselio se iz Risna, a majka Pola, rođena Vrčević, po zanimanju plelja, takođe je iz Risna došla u Budvu.
Stefan i Sofija imali su u braku sedmoro djece i sva su rođena u Budvi: sin Ljubomir rođen je 10. marta 1845. godine, kćerka Draginja -17. maja 1848., sin Veselin Georgije – 20. aprila 1851., sin Dimitrije Stanislav (Mitar) -23. januara 1853, sin Trifun Niko- 1. februara 1856., kćerka Jefimija – 19. januara 1859., kćerka Ljubezna Poleksija – 11. avgusta 1861.
Porodične tragedije, nedaće i nemaština pratile su kroz čitav život Ljubišinu porodicu. Koliko je sve to daleko od onih optužbi i kleveta da se obogatio, najbolje se vidi iz njegovih pisama prijateljima i iz drugih raznih dokumenata.
Bolest mu je odnijela četvoro djece: sedmogodišnji Ljubomir umire 4. marta 1852. godine, a samo petnaest dana kasnije umire mu i sin Veselin, ne napunivši godinu dana života. Treći sin Niko umro je u drugoj godini života 28. jula 1857. godine. U pismu češkom prijatelju Vaclavu Zeleniju saopštava mu da je umrla njegova kćerka Draginja u trinaestoj godini života, a nešto kasnije piše (1862) da je njegova siromašna kuća još uvijek bolnica… »Ali ja koji sam podignut u školi nemilosrdne sudbine, znam da podnosim stojički i ove udare groma«.
Ljubiša je često bolovao, preležao je 5. mjesečnu groznicu 1864. godine, a čitavo ljeto 1874. ležao je bolestan u Zadru. Mučile su ga brige »što he biti od njegove porodice ako ga ugrabi smrt, a do tada je nije opskrbio ni dospio da obezbjedi« .
Sinu Mitru, koji je inače bio nježnog zdravlja i slabog vida, ukidaju stipendiju od 30 fjorina mjesečno, pa ga je poslao » ljuta pečalna« kući u Budvu.
Račeti piše 1870. godine da nema para za putovanje u Beč. U drugom pismu saopštava da je vratio dugove od prodaje zemlje i da vjeruje da he se izvući iz materijalnih teškoća. Poslije selidbe porodice u Zadar, prinuđen je bio da proda svoju rodnu kuću u Budvi i to ispod stvarne vrijednosti. U Zadru je živio sa porodicom u stanu, ali je radi obavljanja svoje poslaničke dužnosti često i dugo boravio u Beču, gdje je odsjedao u Helerovom hotelu u Burgtasse 2. »Dođe mi da puknem među ovijem svijetom koji nema ni duše ni čuvstva« – piše Ljubiša iz Beča 1873. godine.
Posljednju godinu života proveo je uglavnom u Beču. Prvi put, ljeta 1878. doputovala je supruga Sofija sa kćerkom u Beč »da se i one prođu i razonode« (Vilovski) . Vilovski u svojim sjećanjima detaljno opisuje Ljubišin život u Beču i druženje sa njime i daje cjelovit portret njegove ličnosti. On je detaljno opisao i posljednje dane Ljubišinog života. Mada se nije osjećao dobro, oktobra mjeseca 1878. putovao je na Cetinje da prisustvuje vladičenju svoga brata od strica Visariona Ljubiše za crnogorskog vladiku. Bio je to posljednji susret sa rodnim krajem. Na putovanju se prehladio, dobio jaki bronhitis, koji je prerastao u tešku upalu pluća i umro u svojoj hotelskoj sobi u Beču 11. novembra 1878. godine.
Stvarno stanje njegove imovine vidi se iz dokumenata Sreskog suda u Kotoru. Sud je utvrdio 22. januara 1879. godine sledeću zaostavštinu: od novca, kaucija od 1.000 f. za bilježničko mjesto: od obveznica – ništa; potraživanja – ništa; dragocjenosti – 20 f.; namještaja – 39 f.; pasiva – miraz udovice Sofije – 6.800 f. Ukupna pasiva po odbitku aktive – 5745 forinti . Poznato je da u času smrti kod Ljubiše nije bilo novaca, te se i na osnovu toga može zaključiti da je umro kao puki siro- mah.
Supruga Sofija je ustupila izdavačka prava na cjelokupna djela svoga muža Braći Jovanović iz Pančeva. Sin Mitar je pokušavao da izda sabrana djela. Neko vrijeme radio je u Beogradu, ali je morao da napusti Srbiju i pređe u Beč. Tu je umro 1900. godine ostavivši nezbrinutim petoro djece. Kćerka Eufemija udala se za austrijskog diplomatskog službenika Henčela i živjela je u Beogradu. Druga kćerka Ljubezna udala se za željezničkog službenika u Trstu.
Iz knjige
St. M. Ljubiša
PRIPOVIJESTI CRNOGORSKE I PRIMORSKE
Izdavači:
CRNOGORSKA AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI
NIO “UNIVERZITETSKA RIJEČ”
ISTORIJSKI ARHIV, BUDVA
Titograd 1988.
