Olga Blažova
Gajin – Vlašić
Skadarsko jezero
Popodnevno sunce nježno i uz igru, rumenilo je vrhove brda, glatku površinu vode i naše ruke kojima smo lagano dodirivali naš mali turistički brodić, koji se čim je vrućina malo popustila, osmjelio put jezera. Krenuli smo iz Virpazara, malog mjesta sa jedva stotinjak stanovnika, koji se zakačio tu, na ušću Orahovske rijeke i Crmnice, na močvarnom tlu koje tek treba da pređe u jezero, okrenuvši svoje mistično lice prema vodi i magistralnom putu, a na leđima mu drijema usamljenost u zaklonu moćne Rumije. Dok brodić lagano klizi po plavozelenoj vodi, obuzima nas prizor nestvarne ljepote koji izbija iz njene unutarnje melodičnosti, pun životne snage i posebnosti, “Zar ovo nije jedno od svjertskih čuda?” pitali bi se mnogi evropski pjesnici kada bi ugledali Skadarsko jezero. Ubrzo bi potom zabilježili odgovor u svojim malim notesima kako se “ovaj pejsaž izdvaja od ostalih predjela, kao što se i zmaj izdvaja od ostalih zvijeri.”
Iz vode izranjaju bezbrojna mala ostrva kao pomeni ogromnoj vodenoj lepezi šarenila i bogatog ptičijeg svijeta. Ona su i pomen duhovne kulture naroda koji je živio i živi na ovim prostorima.
Svako od pedeset ostrvaca, koliko ih ukupno ima, nosi svoju priču i sudbinu. Neka su oživjela životom ptica, poput Grmožura, a neka poput hrabrih ranjenih ratnika, nijemo podnose svoju sudbinu u kojoj kao da su se svi “sitni grijesi svih malih ljudi, sa svih meridijana svijeta prosuli na ovo sveto mjesto.”
Utihnule su davno manastirske svetkovine. Utihnula su i zvona na porušenim zadužbinama, sa čijih su vrhova nestale straže, koje su u mračnim i vlažnim noćima osluškivale nalete osvajača. Utihnule su i bijele, vitke kamene zidine Žabljaka, prestonice Crnojevića, i utonule u meko blijedozelenu mahovinu i pastelne boje okolnog rastinja. No, ova svjetlozelena i narandžasta boja više doprinosi našem trenutnom osjećaju da se nalazimo “među javom i međ snom”, dok je u proteklim vremenima ona sigurno bila oreol oko čvrste veze ideja i materije. Na ostrvu se nalazi i krasna crkva posvećena Uspenju Bogorodice, čiji je ktitor bio Lješ Crnojević.
Dubina Skadarskog jezera se kreće od četiri do osam metara, osim između ostrva Starčevo i Beška, gdje dostiže i do četrdesetčetiri metra.
U manastiru Starčevo je bio centar prepisivačke škole sve dok se na Obodu, blizu Cetinja, nije otvorila prva štamparija južnih Slovena 1494. godine. Zato je na ostrvu 1540. godine sahranjen i čuveni “vojvoda “ štamparstva, Božidar Vuković. Na ostrvu Beška je zadužbina Balšića, manastir sa crkvama posvećenim Svetom Đorđu i Svetoj Bogorodici, sa kraja XIV vijeka, čiji je ktitor bio Đurađ Stratimirović Balšić i njegova žena Jelena.
Jezero se puni vodom rijeke Morače i Rijeke Crnojevića, nekoliko manjih rijeka i podvodnih izvora zvanih „oka“, koji su često ispod nivoa mora, pa čine kriptodepresiju. Obale su mu razuđene i bogate brojnim zalivima, poluostrvima i rtovima, dok je južni dio obale kamenit i čuva reliktne šume kestena…
Grmožur, nekadašnja turska tvrđava i granična postaja prema Crnoj Gori, potom u doba Knjaza Nilkole zatvor za najteže osuđenike, a sada gnjezdilište velikog kormorana, zidnih guštera, i drugih manjih ptica. Izgleda nestvarno lijepo, poput grudve bisera u smaragdnoj vodi.
Kao značajno stanište vodenih ptica, Skadarsko jezero je 1996. godine upisano u svjetsku listu močvara od mediteranskog značaja. To je “ptičiji raj”, sa dvjestašezdeset i četiri vrste ptica, a dvjesta sedamdeset šest vrsta selica koriste jezero kao stajalište na putu od Sjevera ka Jugu. Gnijezde se sve vrste čaplji, baljoška ( vrsta liske), bjelogrla čigra, mali kormoran i mnoge druge kojih u Evropi više nema ili su značajno prorijeđene. Svakako, na njemu živi polovina od ukupnog broja evropskih ptica močvarica. Dok su kolonije ptica izolovane i u stalnoj opasnosti od treseta i zaglavljenih brodova, prostor iz vazduha u elegantnom letu nadgleda pelikan, najegzotičnija ptica. Za ovu vrstu uživanja, u neposrednoj blizini pričijeg svijeta, najpogoniji ulaz je preko Zetske rijeke. Ovdje se životni sistem budi naglo: prvo dolaze livade bijelih i žutih lokvanja, pa trska, pa baljoška… Pošto je protočno jezero, dva i po puta se voda izmijeni u toku godine, što doprinosi da u jezeru živi četrdeset pet vrsta ribe: šarani, jegulje, ukljeve, pastrmke…Rijekom Bojanom dolaze brancin i kečiga jer se miješa sa morskom slanom vodom.
Vranjina i Lesendro su danas povezani sa kopnom nasipom kojim prolazi pruga Beograd – Bar i magistralni put Podgorica – Petrovac. Evo, ponovo savršenog primjera kako tuga i ljepota zajedno druguju. Vranjina je najljepše, a Lesendro najtužnije ostrvo. Istoimeni manastir – Vranjina, sa crkvom Svetog Nikole nastao je vjerovatno sredinom XIII vijeka, a ktitor je bio zetski biskup Ilarion i sve do dolaska Turaka bio je sedište Zetske mitropolije. Skadarski vezir Osman – paša Skopljak je krajem 1843. godine iznenadnim napadom osvojio oba ostrva, i otvorio put Turcima u unutrašnjost zemlje. Njegošu je odveć teško pao ovaj gubitak, pa se u Crnoj Gori tiho govorilo:”Izgore kao Vladika za Lesendrom”.
Njegoš je na Komu proglašen za Arhimandrita, a kraj jezera je manastir Donji Brčeli, zadužbina Jelene, žene Đurđa Balšića, poznatog u narodu po imenu Banović Strahinja.
Dok plovimo nepreglednim vodenim prostranstvima, čija površina varira od 370 do 530 Km2 , zavisno od vodostaja, ne mogu se oteti utisku da plovimo pravo u središte plavetnila; metalno plava boja vode, sivkasto plava izmaglica, golubije plavo nebo i plavi vrhovi brda i planina. Iz časa u čas nestajemo sve dublje i dublje u čudesni svijet staroslovenskih vodenih vila Rusalki, do momenta kada u našim ušima počnu odzvanjati akordi Smetanine “Vltave”.
Sve je kako jeste i kako je već udešeno. Najveće jezero na Balkanu podijeljeno je tako da dvije trećine površine pripada Crnoj Gori, a jedna trećina Republici Albaniji. Onaj Crnogorski dio sa priobaljem je proglašen nacionalnim parkom 1983. godine.
Kada nam pogled odluta ka albanskoj strani, a misao poput munje zasiječe plavet, prevoj sa karaulom, zatim mali spust stazom predaka, i eto nam Skadra. Za njega sam, zahvaljujući mojoj pokojnoj babi, znala mnogo prije nego za Skadarsko jezero, jer je to valjda bio za nas mlađe neki redoslijed saznavanja. On u glavama naših starih živi u mitu i legendi, nevidljiv a postojan u pričama sa koljena na koljeno, dok se jezero, tu ispred naših očiju šepuri u svoj svojoj lepoti… Skadar?! U sjećanju moje bake on je postao nostalgija divnih vremena prošlosti, kada su vjerovanja bila blijeda granica istorije i stvarnosti. Sjećala se ona zlataste pšenice koja se blago viorila na južnom vjetru, dok je u njenom Drobnjaku i Durmitoru još bio snijeg; sjećala se viteškog dostojanstva umornih crnogorskih vojnika po rovovima, i kanonade topova čija je vatra nadjačavala zoru; sjećala se i zastava koje su se ponovo zaviorile na utvrđenjima sa kojih su prije više od četiristo godina bile skinute slavne zastave Zete; sjećala se kako je zbog neke politike, odjednom postao „zelen, u magli zelenog ćutanja“.
Najveći Pazar za svih šezdesetak Crnogorskih naselja je bio Kod mjesta Vir, pa je tu danas i varoš Virpazar. Nedaleko od njega je plodna Crmnica koja je najpznatija po vinu, čuvenom crmničkom Vrancu i Kratošiji. Obe vrste su autohtone. Crmnički Vranac je na mnogim međunarodnim izložbama proglašavan za najbolje vino na svijetu. Pravi se od sitnog crnog grožđa koje ni na jednom drugom mjestu ne može dati onu boju i ukus koji dobija u Crmnici. Zato, za dobro vino postoji izreka da mu je: „Zemlja majka, sorta otac a klima sudbina.“ Smatra se da je najbolje vino u Crnoj gori iz Godinja, a najbolje meze uz njega je riba ukljeva iz Skadarskog jezera, koje takođe, nema nigdje više na svijetu.
Poslednjih godina, krajem decembra, u Virpazaru se organizuje Festival vina i ukljeve, gdje dobri ljudi i carstvo prirodne ljepote prave čudesan spoj.
Ovaj tekst se ne smije prenositi bez dozvole autora i uz navođenje izvora- Montenegrina.Net (i linka, ukoliko se radi o online mediju).
