Biseri Boke – Kotor, Perast…

Olga Blažova
Gajin – Vlašić

Biseri Boke
Kotor, Perast…

Sunčevi zraci sa poluostrva Vrmca u pratnji prosutih bisera rosnih kapi sa najviših vrhova Lovćena, odlučiše da golicavom igrom probude još usnule stanovnike Kotora. Ali, prednost u ostvarenju te, zacijelo, kosmičke čarolije pripala je moćnom bogu Mediterana, Suncu, koji je brže bolje rasprostro svoje zlatne konce  preko modre vode spajajući Markov rt i bedeme grada, hitajući na Glavna, takozvana, Morska vrata, do malih trgova, obilježenih stubova, crkava i veličanstvenih palata.

Sunčane niti zlatile su i prozirne velove, koji skrivahu prekrasna lica bokeljskih gospa, kao i moćne bedeme kotorske tvrđave koja na prečac i sama poče da svijetli, u dužini od četiri kilometra. Zidovi debeli do šesnaest i visoki do dvadeset metara, štite u potpunosti gradsko jezgro. Takvi veličanstveni bedemi su bili glavni razlog i motiv za upis grada u kulturnu baštinu UNESKO- a 1979.godine.  Ali, niko nije mogao zaštititi pomorske kapetane, bogate trgovce i umješne juvelire od „bijelih lica tankih latinki i ponosnog stasa mladih planinki“.

Kako je vrijeme teklo, treptaj života nikad nije prestajao na ovim prostorima. Od prvog vijeka n.ere kada je nastao ilirski Katarum pa sve do dvadesetog vijeka opasnost gradu je vrebala i od osvajača i od vremenskih nepogoda. Ostao je da se pamti i nasrtaj zloglasnog turskog gusara Hajrudina Barbarose, na čiji su neuspjeli napad, kao spomen, sagrađena Sjeverna vrata sa lančanim mostom preko rijeke Škudre 1540., koja je bila i direktna veza Crnogoraca sa gradom. Svoju najsrčaniju želju mnogi carevi i vladari ugrađivali su u bedeme grada punih sedam vjekova nadajući se da su baš oni taj poslednji gospodar, koji najbolje zna kako se može opstati baš tu, tik uz plavo i čisto more, ispod ljutog crnogorskog krša, na malom nepravilnom platou sa uličicama bez reda i smisla: malo uskim, malo krivudavim, i trgovima čija imena objašnjavaju smisao svog nastajanja. I dok se moj pogled svakog trena mogao zakačiti za nešto posebno i dragocjeno, sjetih se riječi iz knige arheologa J.Martinovića koji tu nepravilnost i nepotčinjenost strogim kanonima urbanizma opisuje kao: “ … Vječitu draž neponavljanja originalnosti i spontanosti… , i zapravo kroz mlađe i starije naslijeđe sve se savršeno poklapa u arhitekturi i njenoj primjeni kroz vjekove ljudskog trajanja.“

Kotor se da prepoznati i po mirisima bilja i smilja, nebu „k’o od plave svile“, poeziji u bezimenim ulicama koje se zovu npr. „Pusti me proć“ ( uska je toliko da se dva čovjeka teško mogu mimoići ), umjeću življenja donijetom iz širokog Mediteranskog okruženja, bogatstvu i moći bezbrojnih palata čiji vlasnici i danas žive kroz predanja koja su im udahnula život i sjećanja na čovjeka kome su služile.

Šetajući glavnim gradskim trgom koji je dobio ime „Trg od oružja“, na kom se nalazio mletački arsenal, za čuvanje oružja za odbranu grada, često sam pogledom tražila ostale trgove i palate, katedrale i crkve, pa sve više i više, ne bih li ugledala Lovćen, ali pogled ni makac dalje od gornjih bedema grada i vrha brda Sveti Ivan (San Đovani), gdje je poseban Kaštel, sa svojom barutanom, kasarnom i crkvicom Svetog Ivana.

Pošto sabrah pogled sa visova, obasja me stari toranj za sat kao „stjecište pogleda sa oba dijela ovog dvokrakog trga“. Sada je toranj nagnut za skoro 20 cm od vertikale, ali našao je svoju ravnotežu, kao posledica katastrofalnog zemljotresa iz 1979. godine. I u srednjem vijeku ga je zadesila tužna sudbina da bude svjedokom mučenja na stubu srama, kamene piramide sa njegove zapadne strane, a od čije blizine dobi i ime „mučiteljski toranj“. Piramida je, nazalost, stradala u provali lažnog patriotizma i partijskog zanosa 1945. godine. Danas se u prizemlju tornja nalazi najstarija časovničarska radnja, osnovana 1865. godine. Šta sve nije podnio stari toranj: od svjetlosti, do mučenja, a na kraju upakovao se  kao brojač otkucaja vremena…

Poslije glavnog trga u laganoj tišini uputih se malo južnije do sledećeg: Trga od brašna, koji ukrašavaju dvije prelijepe palate: Pima i Buća. Na trgu, kao što samo ime kaže nalazili su se magacimi za brašno. Nekoliko koraka odatle nalazi se trg Svetog Tripuna, ispred čuvene katedrale, koji se smatrao za centar političkog i duhovnog života. Oltari sadašnje katedrale osvještani su 19. juna 1166. godine. U najnovijim istraživanjima, pokraj sadašnje, otkriveni su temelji male crkve u obliku upisanog grčkog krsta. Pretpostavlja se da je ona sagrađena 809. godine. Restauracija katedrale je dobila diplomu koju uručuje Evropska Unija i organizacija „Europa Nostra“ iz Haga,  a za: „Mukotrpno istraživanje, restauraciju i seizmičko utvrđivanje najstarije sačuvane romaničke katedrale na Istočno-jadranskoj obali“. Dodjela je bila u Briselu 2003. godine.

Južno od katedrale je Trg od salate, gdje su se prodavali proizvodi stanovnika iz obližnjih naselja. Zatim, Trg bokeljske mornarice, ranije Pjaca od cirkula ili Pjaca od muzeja. Trg ili Pjaca Svetog Luke i Svetog Nikole se zvao po postojećim crkvama.

Trg od mlijeka je mala pjaceta, na kojoj su se prodavali mlječni proizvodi. Zatim Pjaca od drva, pa ova, pa ona … Na žalost, ta stara imena trgova i ulica bila su zamijenjena neadekvatnim i nakalemljenim imenima poput: Trga oslobođenja, Trga bratstva i jedinstva itd … Moja upitna šetnja se završila ispred Palate Grgurina na Pjaci od muzeja, danas Trg bokeljske mornarice. Palata je pripadala plemićkoj porodici čije ime i nosi, i koja se krajem 18. v doselila iz Kopra u Istri. Kažu da je Konte i kavaljer Marko, poznati pomorac, sagradio ovu porodičnu palatu, i da je doveo mletačkog skulptora Frančeska Kabjanku da svojim skulpturama ukrasi Katedralu Sv.Tripuna, i mramorne oltare u crkvama Sv.Klare i Sv.Josipa tokom 1704. – 1708. Sada je u njegovoj palati pomorski muzej Crne Gore. Građena je u baroknom stilu, po venecijanskom principu. Na terasi je uzidan grb porodice Grgurina koji u sebi ima kozu – simbol grada Kopra.

Tolika sjećanja, duboko zakopani životi predaka, pustolovi i morski kapetani, ponovo su oživjeli u maloj ljupkoj papirnici „Uliks“- kada sam ih ugledala, a među njima i malu gipsanu maketu „Tre sorele“, pored koje sam, inace, bila smjestena u prelijepom apartmanu, u hladu maslina i ogromnom rastinju najrazličitijeg cvijeća. U ljupkoj papirnici svi ti vjekovi, ljudi i događaji su mi izgledali kao neka čarolija nekog paralelnog svijeta, u koji je moja mašta inspirisana krivudanjima grada, skrenula i počela da se pretvara u stvarnost, u jednoj jedinoj malenoj tački svijeta. Palate, ljetnjikovci, pretvorene u male, šuplje makete, nijesu ni mogle služiti ničemu nego uspomeni sa nekog putovanja, ili pečatu za onim što je čovjek iznutra izgubio, i što mora ponovo svojim trudom pribaviti, da ne bude da smo kupili, eto, samo njegovu uspomenu. Ali najveći nedostatak tih ljupkih maketica je u tome što su šuplje. Smanjili su ih i otvorili, pa se priče i legende nikada nijesu ni uselile u njih. Ostale su prazne, bez svog duha – čuvara. No, plemićki letnjikovac je stvaran, u našem najbližem komšiluku, potiče sa kraja 15. i početka 16. vijeka, izgrađen u gotsko- mediteranskom stilu na Prčanju. „Tre sorele“ … jedna zgrada sa tri krova, podeljena je uzdužno trima ćerkama Vlastelina Buće: Filomeni, Trifoni i Gradijani, koje su kao poslednje naslednice čuvene porodice ostale u palati iz tri dijela, čiji prozori i vrata gledaju na more. Bile su, kažu lijepe, obrazovane i uzvišene. Živjele su tako u slozi i ljubavi sve dok se jednog dana nije pojavio pomorski kapetan, pustolov Marko, koji je pomrsio živote prelijepih sestara. Skrivajući svoju ljubav jedna od druge, svaka se zaljubila u lijepog pomorca. Ali jednog dana, iznenada, kapetan je otplovio i nikad se više nije vratio. One su ga zaljubljeno čekale i mahale sa svojih prozora svakom brodu, ne bi li im vratio njihovu ljubav. U tom čekanju otkrile su da su bile prevarene i zaljubljene u istog bestidnika; tako da se dogovoriše: kad prva umre ostale dvije treba da zazidaju njen prozor. Prva je umrla Trifona, zatim Filomena. Na kraju, Gracijanin prozor nije imao ko da zazida. Tako je palata do skorašnjih dana ostala sa dva zazidana prozora i poslednjim otvorenim. Sa sjetom sam posmatrala palatu koja izgleda ruinirano i posle nekog, kao bajagi, dotjerivanja, dok stara kapela iza zadnjeg dijela palate kao da je odlučila sama da ode u zaborav, jer nema više, čak, ni legende koja je pet vijekova živjela među ovim zidovima, u toplim bokeljskim noćima, mirišući na ljubav i obećanja. Novi vlasnik je odzidao prozore, u namjeri da južni vjetrovi pročiste odaje i oduvaju stare duhove. Koliko mu je u stvari bilo jasno: da palata i legenda idu zajedno, i da samo tako, u toj materijalno – duhovnoj simbiozi mogu biti spomenik kulture? Ako legendu sa Prčanja više niko ne bude mogao uhvatiti, svakako će na žalu uhvatiti šum talasa koji sviraju tužnu serenadu trima sestrama koje su voljele istog mornara.

Poslije par dana, moje putovanje se nastavilo preko još jedog izljetišta bogatih kotorana, Dobrote i njenih krasnih vrtova. Obično sam voljela da idem sama u te jednodnevne šetnje; tada sam mogla ostati nasamo sa vremenom i svojim mislima, održavati sebe, i preispitujući svoje Ja, sretati nekako prepoznatljiva lica na stazama šetališa, prepuštiti se lakom osjećaju da pripadam tom mjestu sa koga su se prije više vjekova iselili moji preci, i sklonili od Mlečana visoko u zaleđu. Mogla sam dokučiti tu vremensku distancu cijelog prostora, čak i kad je ona toliko slaba koliko i plamen svijeće u odnosu na sunce. Predamnom, na dvanaestom kilometru, odmah iza borove šume, ukazao se stari kapetanski i plemićki gradić, nekadašnji moćni Perast, kome su Mletci od 1365. god dali upravu nad mletačkom Bokom. Stolećima je njegova moć rasla da bi u 17. i 18. vijeku dostigla vrhunac. Pisana predanja kažu da je po arhitekturi ličio na Veneciju. Imao je oko tri hiljade stanovnika, pedeset šest pomorskih kapetana i dvanaest plemićkih porodica. Po gordosti i dostojanstvu, arhitektonskoj savršenosti bijelih palata  u baroknom stilu, mirnoći i jednostavnosti, nesumnjivo je prednjačio nad mnogim gradovima Jadrana, pa i Dubrovnikom. Njegove palate, izgledom bijele i čiste, a pomalo i ekstravagantne, davale su pečat otmenosti i samim peraštanima, jer oni su ih i sagradili, i njima su i služile. Ni bogatstva im nije falilo, jer je čuveni korčulanski mermer ugrađivan u skoro svaku građevinu i palatu. Jedrenjaci su plovili na sve strane, a veliku zaradu im je donosilo i vlastito brodogradilište.

Nađemo li se u suton na malim pontama uz more, koje je svaka kuća,  imala( jer su tu vezivali brodove, a onda istovarali namirnice u magacine kuće), začas ćemo biti ophrvani svakojakim osećanjima: ljubavi, sjete, i letargije imaćemo na pretek, jer je to grad pun svega: nesebičan, saosjećajan…, i zato se strastveno voli.

Cio gradić je sa svojih trista i nešto duša jedan spomenik. Imenom Perastum se nazvao 1326. godine. A koliko su sami peraštani bili značajni za svoj grad govori i to da su na malom trgu koji se jednostavno zove Pjaca, nalaze tri biste čuvenih peraštana: kapetana Marka Martinovića, slikara Tripa Kokolja i Matije Zmajevića. Koliko su Zmajevići bili dobri pomorci govori i to da je jedan od njih  bio  Admiral flote na ruskom dvoru.

Pored silnog bogatstva i moći; ljubavi i poezije bilo je na pretek. U kapetanskom gradu svakom peraštanu je poznata legenda sa kraja tužnog 18. veka, kada su bijeli jedrenjaci zamijenjeni bučnim parobrodima. I dok su jedrenjaci čekali svoj sudnji dan, u njedrima mlade Kate, ćerke kapetana Kalfića rodila se vječna ljubav prema mladom podoficiru Anti Sloviću. Za vrijreme francuske opsade Boke, peraštani su prvi započeli borbu za oslobođenje. Brzo su napredovali. Francuska zastava se viorila samo još među čempresima na ostrvu Sveti Đorđe, sa koga je kapetan Ante, po naređenju francuskog komandanta gađao moćnu tvrđavu „Svetog Križa“, koju su sagradili mlečani još 1570. godine, a na koju se naslanjala Katina kuća. Za par sati Perast je  oslobođen od Francuza, a Kate su donijeli na peraštansko staro groblje. Podoficir Slović je obukao franjevačku odoru i dobio ime Fra Frane. Ima još jedna povijest o ljubavi, koja slovi za najozlaglošeniju, ali i najhrabriju i najstrastveniju, kapetanu Vicku Bujoviću došla je glave ćerka Trebinjskog Age, mlada i zavodljiva Selma, pred kojom je oholi i bogati kapetan drhtao kao prut na vodi, dok nije završio na stijenama u moru, tik uz samu palatu. Palata Bujovića danas je peraštanski muzej.

A sada, kako je sada na ovim prostorima, u jednom od najljepših zaliva svijeta, opravdanom znatiželjom pitaju se mnogi? Ljeto je, more je čisto i providno, lagani povjetarac hladi sa okolnih planina i brda Kašun. U ove krajeve dolaze i zalaze samo nekonvencionalni turisti, kojima nije do bučne zabave, umjetnici raznih vrsta, a za njih će se svakako naći nešto od lokalne tradicionalne zabave. U Kotoru se svake godine početkom avgusta održava međunarodni kotorski karneval. U danima fešte, cio grad je na nogama i noć i dan, magija karnevala i kulta trgovine rade svoje, pa često učesnici ne budu ni sigurni u ono što su vidjeli i doživjeli, ali to je karneval, to su maske, to su legende… Kome nije ni do karnevala, može ići na izlet po zalivu brodom „Sveti Jovan“ i obići cio zaliv, a oni treći, koji hoće potpunu eksravaganciju naćiće je u klubu „Cezar“ gdje osoblje kluba ne mogu iznenaditi ni najdelikatnijim porudžbinama.

Perast ima svoju Fašinadu, staru skoro pet stotina godina. Predanje govori da su dva brata, peraška ribara našli ikonu Presvete Bogorodice 1452.godine na morskoj hridi – škrpjeli blizu Perasta. Kao pobožni ljudi, što su Peraštani i danas, shvatili su to kao Božiji znak i odlučili da na mjestu gdje su našli Gospu, sagrade crkvicu. Dva vijeka su donosili kamenje sa peraškog kopna, kao i olupine brodova i starih barki, nebi li napravili čvrsto tle. 1630. je sagrađena prva crkvica, koja je srušena u dubrovačkom zemljotresu 1667. godine, a ubrzo zatim su sagradili novu, sa prekrasnim plavim zvonikom. Zarad zahvalnosti svojoj Gospi i zarad održavanja ostrva, Peraštani slave zavjetni dan grada 22. jula, i u dugoj povorci, barkama okićenim jablanovim granama, u tradicionalnoj nošnji i zalasku sunca kreću ka svojoj Gospi. Dok ritual traje, stotine turista posmatra okićene barke u lelujavom nizu kako lagano prave krug oko ostrva kao neko blistavilo božanskog smisla, a onda iz svojih čamaca izbacuju kamenje u plavo more, produžavajući ostrvu život, kao da priroda prije toga nije bila materijalna.

Ako se odlučite sami posjetiti najljepšu od devetnaest crkava, koliko ima Perast, prelijepu i mističnu Gospu od Škrpijela, neki ljubazni mještanin začas će vas odvesti, ali nemojte očekivati da će vam išta objašnjavati. To mjesto, koliko je za mještane posebno, toliko je i sveto, stvarati i održati dobrog i božanskog čovjeka., dovoljno je veliki izazov da se sa strahom čuvaju neke tajne. Crkvu je islikao poznati barokni slikar Tripo Kokolj, pa ona Peraštane podseća na Sikstinsku kapelu. Vrlo zanimljiv i nesvakidašnji dio oltara je i goblen koji je vezla izvjesna gospođa Hunić svojom kosom, punih dvadeset pet godina, čekajući svog muža sa jedne duge plovidbe. Tokom godina kosa je mijenjala boju, pa su se i likovi anđela pretapali u nevjerovatnom odsjaju. Goblen ima sedam stotina uboda po kvadratnom centimetru i simbol je nesvakidašnje ljubavi i strpljenja.

Poslije bezbroj utisaka i priča zaključila sam da prastari Risan, romantični Stoliv, stepeničasti Herceg Novi i ostale bisere zaliva moram ostaviti za neku drugu priču. A i novi magistralni put Žabljak –Risan, ima svoju originalnu priču, spuštajući se sa ledničkih jezera do plavog, toplog mora…

Posmatrajući vodu, koja se poslije barki vratila u stanje potpunog mira, shvatila sam da se nipošto ne smije narušiti ravnoteža u količini, ljepoti, i ljubavi između onoga što je sam Bog stvorio, i onoga što je čovjeku samome dato da sačini. Možda je ove noći za taj spokoj bio zadužen veliki srebrni Mjesec, u želji da vidi stvari izvan domašaja, šeretski se valjuškao iznad kule Zmajevića.

Fotografije iz arhiva Montenegrine