Blagoje Zlatičanin – Crnogorci iz Vrake na stalnoj golgoti

 

Poštovani posjetioci, objavljujemo tekst Blagoja Zlatičanina “Crnogorci iz Vrake na stalnoj golgoti” koji je objavila Matica crnogorska u časopisu MATICA, ljeto/jesen 2011.

 

Blagoje Zlatičanin

Crnogorci iz Vrake na stalnoj golgoti

 

“…Pravoslavni slovenski živalj na skadarskom području je autohton. Kako su se često mijenjale granice, bio je pod raznim državama i gospodarima. Najčešće je bio izložen asimilaciji. Do 15. vijeka od strane Mlečana, a potom od 1479. do 1912.godine od Turaka. Mnogi su primili islam, a dio je spas našao u katoličanstvu. Čitava naselja oko Skadra koja su bila etnički čista, asimilirana su. Upoređujući popise iz 1416. i 1485. godine mnoga sela sa slovenskim življem kao Podgora, Koplik (sada grad), grad Skadar, Kaldrun, naselja ispod Skadra, postala su gotovo u potpunosti naseljena Albancima. Slovenski narod je ostao u manjini u deset sela Vrake /Gril, Ras, Kule, Omara, Stari i Mladi Borić, Kotrobudan, Turajlije, Kamenica, Derignjat (ispod Skadra blizu manastira Sveti Srđ i Vlah)/ i u gradu Skadru. Ipak je ostalo dovoljno stanovništva na skadarskom području, pa je 1820.godine osnovana slovenska škola. Od 1856. godine ruski konzul je štitio naše interese, a to su kasnije radili srpski i crnogorski konzuli. Ovo stanje je zatekla nova albanska država.

Skadar je bio centar Skadarskog pašaluka, a od 1757-1831. pod vlašću porodice Bušati (Bušatlije) koja je dala poznate vezire. Poznata je i katolička porodica Borići koja se sredinom 17. vijeka preselila iz Bara u Skadar.

Skadar je važio za trgovački centar za cio Balkan. U drugoj polovini 19. vijeka u Skadru je bilo 3500 prodavnica i zvali su ga mali Carigrad.

Tokom istorije postojanja na ovim prostorima, naš narod je živio sa albanskim stanovništvom u duhu mira, etničke i vjerske tolerancije. Mi nikad nijesmo klonuli pred nepravdom, i sačuvali smo maternji jezik, kulturu i običaje. Naši đedovi i prađedovi borili su se za svoja prava, poštujući pri tom albansku većinu. Tako su stekli veliki ugled kod albanskog naroda i bili uvažavani i poštovani.

Tokom 19. vijeka mnogi naši ljudi u Skadru bili su zapošljeni kao sekretari i prevodioci u konzulatima /ruskom, francuskom, engleskom, austrougarskom. Poznati su Berovići, Vučinići, Perovići, Andrići, Kadići… Najpoznatiji od svih je bio Aleksa Popović-Bulatović koji je ujedno bio i ruski konzul…”

 

KOMPLETAN TEKST MOŽETE PROČITATI
AKO KLIKNETE NA FOTOGRAFIJU

Pogled na Vraku sa Tarabosa