Blazo Jovanovic spada u znamenite Crnogorce. U galeriji likova crnogorskog drzavnog i nacionalnog Panteona ovaj politicar, drzavnik, revolucionar i antifasista, pravnik i humanista zasluzio je i casno i trajno mjesto.
Rodjen 1907. godine, u vrijeme kada je klasicnu Crnu Goru potresala »bombaska afera«, u kojoj su se prvi put, jedni-indukovani spolja, pod vidom borbe za uvodjenje demokratije u autokratsko vladanje zemljom, sluzeci se teroristickim metodama, po tudjem drzavnom i nacionalnom konceptu – dosli u sukob sa svojom zemljom i njenim interesima i drugi koji su – drzeci se tradicije i istorije, iako u politickom pogledu konzervativni u odnosu na duh vremena i stanje u drustvu – bili cuvari i branitelji crnogorskih drzavnih i nacionalnih interesa, borci za opstanak Crne Gore kao drzave.
Iako dopremljenje bombe na Cetinju nijesu eksplodirale one su napravile veliki politicki krater u zemlji u koji se Crna Gora sunovratila u Prvom svjetskom ratu, iz kojega se ispravljala u Drugom i sasvim izvukla. Ali taj krater nije zagrnut ni do dan-danas. Kao da ona afera nije prestajala.
Poslije nestanka Crne Gore kao drzave 1918. godine i njenog potpunog utapanja u novu drzavnu tvorevinu, ubrzo su narasle intelektualne i politicke snage koje su nastojale da je izvuku iz »crne rupe«, iako je njena zrtva bila koliko casna toliko samoubilacka.
Uoci Drugog svjetskog rata taj intelektualni i politicki potencijal je bio prepoznatljiv, iako anatemisan i proganjan od tadasnjih vlasti drzave »troimenog naroda«, u kojoj nije bilo mjesta za Crnogorce. U ratu su te snage narasle u antifasisticki i revolucionarni pokret koji je znao sto hoce. Medju ostalim njegovim ciljevima i idealima – bilo je obnavljanje Crne Gore u formi federalne republike i uspostavljanje izgubljenog crnogorskog drzavnog i nacionalnog kontinuiteta. Osim obnove i izgradnje ratom razorene i opustosene zemlje, u novom crnogorskom preporodu morala se uspostaviti komunikacija sa sopstvenom visestoljetnom istorijom i tradicijom, suociti sa duhovnim i kulturnim nasljedjem, razgrnuti tudje ideoloske slojeve i stati pred istorijsko lice sopstvenog identiteta.
Iako je i tada bilo zestokih politickih raskola i ideoloskih sudara u jednopartijskom sistemu i centralisticki dogovorenoj drzavi i drustvu, crnogorski nacionalni i drzavni interesi nijesu bili ozbiljno dovedeni u pitanje.
Korifej crnogorske oslobodilacke, antifasisticke borbe i sirokog pokreta za novo sazdanje Crne Gore u jugoslovenskoj zajednici – bio je upravo Blazo Jovanovic sa svojim saborcima i saradnicima.
Od aprila 1945. do 1963. godine bio je prva drzavna, partijska i politicka licnost Crne Gore. U tom razdoblju bio je prvi predsjednik Vlade Crne Gore i na toj duznosti je ostao do 1953. On je istovremeno bio prva partijska licnost i predsjednik vise tadasnjih drustveno-politickih organizacija, partijskih foruma, kako na republickom tako i na saveznom nivou, savezni narodni poslanik. Za predsjednika Ustavnog suda Jugoslavije izabran je 1963. Na toj duznosti je ostao do 1975. godine. Jula 1971. izabran je u Izvrsni komitet Svjetske organizacije pravnika »Svjetski mir putem prava«. Autor je vise politickih tekstova i monografije »Aktuelna pitanja Ustavnog suda Jugoslavije«. Bio je clan Savjeta Federacije; general-major JNA u rezervi; narodni heroj od 1952.
Blazo Jovanovic je krupna licnost novije crnogorske istorije, ciji se znacaj i velicine posebno isticu u svom dobu, ali se i sa ove istorijske distance vide i jasnije i objektivnije.
Istorijski sud o doprinosu Blaza Jovanovica kao drzavnika, politicara, funkcionera, revolucionara i humaniste tesko je svestrano sagledati bez serioznog naucnog istrazivanja i promisljanja. O njegovom zivotu i radu postoji relevantna gradja. Takodje, postoje i njegovi odabrani tekstovi. Ali bez ozbiljnog pristupa njegovoj epohi, bez njenog kriticko-naucnog sagledavanja i njegove uloge u tom kontekstu – nije moguce napraviti valjan istorijski portret ovog velikana novije crnogorske povijesnice. A to zahtijeva sasvim novi metodoloski pristup i novi vokabular u odnosu na ranije bavljenje tim istorijskim razdobljem, kao i drugaciji odnos prema nekim novim ideolosko-politickim zahtjevima za reviziju istorije.
Uloga i doprinos Blaza Jovanovica u rjesavanju crnogorskog drzavnog i nacionalnog pitanja je veca nego sto bi danasnje generacije mogle i da pretpostave. Iako pojedinac ne stvara istoriju, njegov doprinos u tom pogledu je ogroman. Pogledi pokreta kome je pripadao Blazo Jovanovic i njegovi licni stavovi i danas su aktuelni. I on je smatrao da je ideja jugoslovenskog ujedinjenja bila progresivna, da je do njega, istorijski gledano, moralo doci, bez obzira na zao udes Crne Gore. Da to ujedinjenje ima svoje duboke korijene, iako ono prvo 1918. nije ostvareno ni srecno ni pravedno. Za to navodno ujedinjenje, u kome nije bilo mjesta za Crnu Goru i Crnogorce, Blazo je na Osnivackom kongresu Komunisticke partije Crne Gore rekao, izmedju ostalog, da je »takozvano ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom u novembru 1918. izvrseno (…) ne samo protiv volje i raspolozenja crnogorskog naroda, nego i uz bajonete srpske vojske, i to na najgrublji nacin, putem sile i prevare«.
Tu oprecnost izmedju istorijskih teznji i volje jugoslovenskih naroda i prve, neadekvatne, realizacije ideje jugoslovenske drzave razrijesilo je Blazovo vrijeme, oruzana i politicka borba njegove generacije i pokret kojemu je pripadao, stvaranjem federativne socijalisticke Jugoslavije, u kojoj su Crna Gora i Crnogorci imali ravnopravno i casno mjesto. Ta drzava je, polako, i ne bez lomova, prelazila iz centralizma i partijske diktature u neki vid socijalisticke demokratije. Ona je bila vaspostavljena na nacelima nacionalne slobode i ravnopravnosti.
U oslobodilackoj i antifasistickoj borbi, pa kasnije u obnovi i izgradnji zemlje, crnogorski narod je, zajedno sa ostalim, opet stupio na istorijsku pozornicu – kao subjekt istorije. Trinaestojulski ustanak je oznacio da su Crnogorci, zajedno sa svima koji sa njima zive, istorijski sazreli da uzmu sudbinu Crne Gore u svoje ruke i preuzmu odgovornost za istorijsku sudbinu crnogorskog naroda i svih stanovnika Crne Gore. I bili su. Vise od nas danasnjih.
A crna rupa naseg doba, takodje, mami i vreba. Danas Crnogorci nijesu u zajednici u kojoj zive ni slobodni ni ravnopravni; niti su, cuvajuci nasljedje i tekovine Blazova vremena i poslijeratnog preporoda, sacuvali stare preduslove niti su stvorili nove uslove za bolji i srecniji zivot.
Tim velikim tekovinama minulog doba, koje nekriticki kudimo, iako je imalo svojih slabosti i velikih devijacija, Blazo Jovanovic je dao svoj pecat. On je u svojim radovima iznio i svoj pogled na karakter jugoslovenske drzavne zajednice, ali i na polozaj Crne Gore u njoj, na odnose i u federaciji i u crnogorskoj republici. Oko tog programa, drzavnog i nacionalnog projekta, bio je okupljen siroki drustveni front, intelektualni i stvaralacki potencijali. On je vjerovao u drustveno-ekonomski sistem, samoupravni koncept i socijalisticku demokratiju koje su kreirali i pokret kome je on pripadao licno, sa pozicija u drustvu koje je zauzimao, a one su, uglavnom, bile celne.
Analiza njegovog rada pokazuje da je bio odusevljen obnovljenim crnogorskim identitetom i drzavnim subjektivitetom Crne Gore, i sav se tome predao i posvetio.
Osim obnove i izgradnje zemlje, podizanja industrije i elektrifikacije, Jovanovic je znao da se drzavno i nacionalno obnavljanje ostvaruje i kroz unaprjedjivanje prosvjete i kulture, kroz izgradnju pravnog sistema, osnivanje institucija i ustanova “radnog naroda” Crne Gore. Vjerovao je da novi drustveni odnosi koji su se tada izgradjivali, i kojima je i sam kao drzavnik i pravnik dao veliki doprinos, imaju ogroman istorijski znacaj “za dalji opsti razvitak crnogorskog naroda i Narodne Republike Crne Gore u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji” (1947).
Donosenje prvog crnogorskog ustava poslije 1905. godine (1947) predstavljalo je epohalan dogadjaj u crnogorskoj pravnoj i politickoj istoriji. Njime je opet potvrdjena i odredjena drzavnost Crne Gore, “postavljeni su cvrsti temelji njenog opstanka i sigurnosti na kojima treba graditi i stvarati bolji i srecniji zivot za sve radne ljude…” Kao pravnik i drzavnik, on je dobro osjecao i shvatio koliko velik i dalekosezan znacaj ima donosenje crnogorskog republickog Ustava, u kome se Crna Gora uzakonjuje i tretira kao drzava-republika, iako sa ogranicenim suverenitetom, ali ravnopravna sa svim republikama Jugoslavije.
Zapoceti drzavno-pravni razvoj Crne Gore u federativnoj jugoslovenskoj zajednici i njen polozaj mogao je biti ne samo uzdrman nego i doveden u pitanje u dramaticnom sukobu jugoslovenskog drzavno-pravnog koncepta sa staljinizmom, koji se zaklanjao iza internacionalnog nastupa i afirmisanja nacionalnih koncepata, nacionalnog i socijalnog oslobodjenja. Kao celnik ondasnje Crne Gore, Blazo Jovanovic nije pokleknuo ni posrnuo na tom najvecem iskusenju svoga doba. Uprkos pritisku i spolja i iznutra, on je ostao cvrst na kursu drzavnom i politickom svoje zemlje, dogmatski neostecen, blizak svome narodu crnogorskom i ostalim stanovnicima Crne Gore. Iako na najisturenijoj funkciji, on je vodio stalnu bitku sa birokratijom nove vlasti i negativnim pojavama u drustvu.
U Crnoj Gori je u svim prelomnim momentima bilo podjela i radikalnih postupaka. Tako je bilo i u vrijeme rezolucije Informbiroa, kada je u obracunu sa dotadasnjim istomisljenicima bilo dosta brzopletosti, krutosti, zloupotreba, olakog lisavanja slobode, nedovoljnog provjeravanja, maltretiranja porodica uhapsenih ljudi i drugih manjkavosti, sto je pogodovalo stvaranju psihoze straha od UDB-e. I u tim najtezim danima, kada je sukob bio na vrhuncu i kada je najvise ljudi lisavano slobode, Blazo Jovanovic je na sjednici CK KP Crne Gore bio nedvosmislen: “Treba imati pravilan stav prema masama. Mi od ljudi ne mozemo stvarati koncentracione logore i tamo ih slati (…) ne bojkotovati porodice informbirovskih elemenata, to se nije radilo ni u toku rata porodicama ondasnjih neprijatelja”. Kada je i sam bio pod prismotrom udbovskih mocnika, Blazo Jovanovic istice potrebu “vjere u ljude”. O tome svjedoci razgovor u Beogradu crnogorskih rukovodilaca Jovanovica, Andrije Mugose i Sava Joksimovica sa Titom 1949. godine. Referisuci Titu o stanju u Crnoj Gori, Jovanovic i Mugosa su govorili kriticki, preuzimajuci odgovornost za stanje u Crnoj Gori, ali s naglaskom da ima pretjerivanja u odnosu na ljude i njihove zablude, hapsenja i prije iskljucenja iz Partije, nedovoljnom politickom radu i izdizanju svemocne UDB-e iznad partije i drzave. Na to je neprikosnoveni Tito reagovao – “Uz suvo i sirovo gori”. Zatim se obratio ministru unutrasnjih poslova Savu Joksimovicu rijecima: “Od danas si mi ti odgovoran za stanje u Crnoj Gori”.
Kao pravnik, drzavnik, politicar, revolucionar zalagao se Jovanovic za izgradnju pravnog poretka i postovanja pravnih normi, ali je, – i u duhu crnogorske tradicije i istorije, kao i u duhu norme pokreta kome je pripadao – on promjenu drustvenih odnosa pa i ljudi, njihovog mentaliteta i svijesti, vidio u kombinaciji pravnih i moralnih normi, kroz izgradnju pravne i moralne svijesti. Iako je stvarnosti gledao pravo u oci, uocljiv je njegov idealizam u pogledu prevaspitavanja ljudi.
Blazo Jovanovic nije bio puki teoreticar i partijski ideolog, vec je kao covjek iz naroda nastojao da se krupna pitanja drzavne i nacionalne politike provjeravaju kroz zivot, da se prelamaju kroz shvatanja i ponasanja ljudi.
Milovan Đilas je kao partijski ideolog bio najzesci borac za obnavljanje drzavnog kontinuiteta Crne Gore i za nacionalnu emancipaciju crnogorskog identiteta, za rjesavanje crnogorskog nacionalnog pitanja.
Isto je zastupao i Blazo Jovanovic, ali dok je on ostao dosljedan u vezi sa oba ova fundamentalna pitanja, Đilas je kasnije revidirao svoj stav u pogledu crnogorske nacionalnosti. Inace, ne samo njih dvojica, nego i cijeli komunisticki crnogorski pokret nijesu bili stasali, ni ideoloski ni naucno, niti su bili spremni da ova dva pitanja potraze u daljoj crnogorskoj proslosti.
Pobjeda, 12. 02. 2006. Društvo
Jovan Stamatović:
UZ GODIŠNjICU SMRTI BLAŽA JOVANOVIĆA, JEDNOG OD NAJZNAMENITIJIH CRNOGORACA
DVADESET GODINA prva ličnost Crne Gore i prvi poslijeratni predsjednik crnogorske Vlade. Lider čija su vrata “bila uvijek otvorena”. Blažo je čitav život posvetio Crnoj Gori, kaže njegova supruga Lidija. Kako je “Pobjeda” dobila ime
Čovjek iz naroda – za narod
Kad je u subotu, 4. februara ove godine, grupa saboraca, ratnih drugova, rodbine i građana, na podgoričkim Čepurcima, povodom tridesetogodišnjice smrti, odavala poštu Blažu Jovanoviću – jednoj od najznačajnijih ličnosti novije crnogorske istorije, nijemim strojem je dugo išao šapat – bio je rukovodilac koji se ne zaboravlja. Čovjek koji je ponikao u narodu i uvijek bio sa svojim narodom. Kao državnik, političar, revolucionar, pravnik, novinar… Iste ove riječi mogle su se čuti i u januaru 1976. godine, kada je završen životni krug ovog velikog čovjeka. I uvijek, kada bi se povela riječ o njemu.
Svaka priča o Blažu Jovanoviću je istovremeno i priča o Crnoj Gori i crnogorskom čovjeku. Jer, on je kao rijetko koji rukovodilac, bio emotivno vezan za svoj narod. Osjećao je kako misli, kako diše, znao šta mu nedostaje, kako mu pomoći. Zato su vrata njegove kancelarije uvijek bila otvorena. Zato se i danas u nekim crnogorskim domovima može naći njegova fotografija uz fotografije predaka i najmilijih. To je, u stvari, zahvalnost Crnogoraca Blažu Jovanoviću za sve što je za njih uradio. Zato ima pravo akademik dr Radoje Pajović kad kaže – Blažo Jovanović je neponovljiva ličnost crnogorske istorije svoga vremena. Ličnost koja je obilježila jedno značajno vrijeme i o sebi, i svom djelu, ostavila neizbrisiv trag. Blažo Jovanović je trideset godina bio u samom vrhu jednog političkog pokreta, koji je u prelomnom momentu preuzeo odgovornost za sudbinu Crne Gore, a dvadeset godina njen čelnik – tj. prva ličnost Crne Gore. Njegov doprinos razvoju crnogorskog društva je ogroman. Pod njegovim rukovodstvom crnogorski građani su doživjeli da Crna Gora ponovo vaspostavi svoje nacionalno i državno biće, kaže dr Pajović.
I dr Branislav Kovačević smatra da je Blažo Jovanović simbol uspostavljanja crnogorskog državnog i nacionalnog kontinuiteta. Govoreći o Blažu Jovanoviću, kao čovjeku iz naroda, Kovačević kaže kako je “poslije kratkog, ali dramatičnog diskontinuiteta između dva svjetska rata, većina crnogorskih građana projektovala sebe u svoga čelnog čovjeka, svoje težnje, želje, političku moć, čak i zablude. Zbog toga su mu se često mnogi lično obraćali, pisali, čak i zbog običnih životnih sitnica. On je za svakoga imao vremena. Blažo Jovanović je na neki način doživljavan kao personifikacija državne i narodne moći. To ne govori o nekim crnogorskim tradicionalnim karakterološko-psihološkim konstatama ili o ostacima plemenske svijesti, već o sazrijevanju odnosa prema državi i osjećanja pripadnosti narodnom biću crnogorskog naroda, ističe dr Kovačević.
O ovim i sličnim pitanjima koja je su se, inače, mogla čuti na Tribini “Blažo Jovanović – jedno vrijeme” (2004.), razgovarali smo ovih dana sa njegovom suprugom, devedesetdvogodišnjom Lidijom Jovanović. Sa “drugaricom po životnom putu, a gospođom po otmenosti i skromnosti”, kako ju je nazvao naš kolega Dragan Đurović, pričali smo i o drugim temema – o počecima Crvenog krsta, o otvaranju dječjih domova, o zajedničkom vidanju ratnih rana, o porodici,o mirnim penzionerskim danima u Seljanovu.
Najljepše se osjećam kad se oko mene okupe unuci i praunuci. Kad radost ispuni svaki kutak ove kuće, a uspomene ožive. Imam “punu kuću”, što ono vele Crnogorci – dva sina, dvije kćerke, osmoro unučadi i šestoro praunučadi. Pa mi puno srce. Inače, osim penzije nemam ništa – i ova kuća ovdje u Tivtu, je kuća moje kćerke, koja je na Novom Zelandu. Ipak, ne žalim se, ali ne bih voljela da me neko pogrešno shvati…”Pobjedu” redovno čita, veli. Osim toga, njen suprug je pravi “Pobjedin” kum. Po njegovom uvodniku “Pobjeda je tu”, vaš list je ratne 1944. dobio ime, priča.
Kasnije smo sa gospođom Lidijom i njenom kćerkom Željkom najviše pričali o Blažu. Uostalom, sve u ovoj kući podsjeća na ovog velikog čovjeka – poznate Blažove fotografije, umjetničke slike, stari crnogorski grb, fotografije iz rata…Otmena starica nas je prosto fascinirala sjećanjima na revolucionarni rad, na početke Antifašističkog fronta žena, ZAVNO-a, CASNO-a, sjećanjima na Osmu pokrajinsku konferenciju, na svakodnevnu vjeru u čovjeka. Ona je najvažnija, veli. Međutim, ponekad ni ona nije dovoljna. Sjećam se, recimo, kad sam od Pavla Miljanića dobila zadatak da od Crvenog krsta Italije zatražim pomoć. Bilo je to na samom kraju rata. A Italija razorena. Užas na svakom koraku. To je, vjerujem, bio jedini zadatak koji nijesam izvršila. Ali, takva su to vremena bila. Zato se tog rada u Crvenom krstu Crne Gore, gdje sam provela deceniju na čelnim funkcijama, rado sjećam. Riječju, Crveni krst mi je stalno u srcu – zbrinjavanje, opismenjavanje, zdravstveno prosjećivanje stanovništva, domovi za ratnu siročad, domovi za gluve, domovi za djecu. A nema ljepšeg osjećaja nego pomoći ljudima, posebno djeci. U tome sam imala nesebičnu pomoć od mog supruga, koji je još 1935. bio na čelu Crvene pomoći. Ne znate vi kako je teško gledati dječije patnje u ratu. Pa i dvoje moje djece je bilo u zatvoru. Kome su oni krivi? Na drugoj strani, mnoga djeca su imala značajnu ulogu u tom istom ratu i trebalo ih je uključiti u SUBNOR. Tako bi borci podmladili svoje redove.
Podsjećamo na izlaganje koje je imala na Tribini posvećenoj Blažovom vremenu, i na rečenicu – da je naručena kampanja protiv Blaža u Beogradu bila početak događaja koji su se sljedećih godina odigrali u Crnoj Gori. Sve što sam rekla na tom Savjetovanju i sada bih ponovila, kaže Lidija. I da je Blažo bio jedini predsjednik koji je plaćao kiriju za stan, i da nijesmo ništa imali osim vikendice od šezdeset kvadrata, i da su se izvan Crne Gore pojavile grupice koje su vodile kampanju protiv Blaža, čim je otišao u Beograd. Ja znam imena tih ljudi, ali sada neću da ih pominjem. Zato smatram da bi istoričari, i ljudi od pera, trebali bolje da osvijetle Blažovu ulogu u svim prelomnim trenucima za Crnu Goru.
Ipak, najvažnije je da je moj suprug iznad svega volio Crnu Goru. I da se čitavog života borio za njene interese. Zbog toga sam ponosna…
Žao mi je Jovanke Broz
Jedno od nezaobilaznih pitanja u razgovoru sa Lidijom Jovanović, bilo je i pitanje Titove udovice Jovanke Broz.
To je jednostavno sramota, ogorčena je naša sagovornica. Meni je prosto neshvatljivo da takvu sudbinu danas doživljava nekadašnja prva dama one velike Jugoslavije. Umjesto da joj daju ljudsku penziju i uredan smještaj, ona, kako čujem, nema čak ni najobičnija lična dokumenta. To je žalosno, kaže Lidija. Zato ne mogu da razumijem zašto je ne ostave na miru. Nijesu ovo “ona vremena”. Ja se sjećam kad smo živjeli u Beogradu, imali smo kućnu pomoćnicu, koja je svakog petka obavještavala UDB-u o svemu što se dešavalo u našoj kući. Kad smo joj rekli odgovorila je – pa to radi i Titova kuvarica…
No, to su, zaista, bila neka druga vremena. Baš zato ne razumijem zašto se sve ovo sada događa sa Jovankom Broz. Kako koje novo rukovodstvo dođe, ta priča se iznova ponavlja. Žao mi je Jovanke… Kad o tome razmišljam, često sebi ne mogu da objasnim mnoge naše propise, birokratske barijere, nezakonita i druga ponašanja. Ja, recimo, u Beogradu, godinama imam ličnu ušteđevinu, koju ne mogu da podignem, samo zato što mi je lična karta izdata u Crnoj Gori?!
Spasilo je djevojačko prezime
Lidija Jovanović je iz Rijeke. Kao djevojka se prezivala Klementi…
Malo se zna da se njen suprug Blažo, nakon diplomiranja u Zagrebu (1931.), zaposlio u Sreskom sudu u Varaždinu. Tri godine kasnije vratio se u Podgoricu.
Imala sam svega 19 godina, kada sam iz Varaždina došla u krševite Pipere, sjeća se Lidija svakog detalja sa svog revolucionarnog puta. Posebno prvih dana rata, prvog ratnog iskustva sa Đinom Vrbicom, akcija na rasturanju proglasa Centralnog komiteta, prvih ustaničkih pušaka. Ja sam u tim prvim danima ustanka bila u bolnici, kaže Lidija Jovanović. Međutim, neko me je izdao neprijateljima. Svakog časa sam očekivala da će me uhapsiti. I zaista, jednog jutra u bolnicu je banuo italijanski oficir sa prevodiocem. Pitao me i za djevojačko prezime. Kad sam mu rekla, stao je mirno. Kasnije sam saznala da se tako prezivao glavni komandant italijanskog garnizona. Takav je bio taj nesrećni rat. Možda smo bili i rođaci.
Rodna kuća
Lidija Jovanović smatra da istoriografija mora dati preciznije odgovore i na pitanja iz Blažovog života, kakva su – Rezolucija Inforbiroa, vrijeme kada je i sam bio pod prismotrom UDB-e, borba protiv birokratije i devijacija. Zato pozdravlja ideju da se prikupi Blažova zaostavština koja je razasuta širom Crne Gore. Uostalom, od 130 albuma rijetkih fotografija – svjedoka jednog vremena, u njenom domu sačuvano je šezdeset. Možda će svi oni uskoro biti izloženi u Blažovoj rodnoj kući ispod Veljeg brda, koju su, kako kaže, nedavno obnovili dobri ljudi iz JU “Muzeji i galerije” Podgorice. Žarko bih voljela, kaže Lidija iskreno, da tu kuću otkupimo i da bar jedna soba na spratu ostane za Blažove potomke. Jer, rodna kuća je svetinja. Ostalo neka bude muzej da sa njegovom bistom čini cjelinu.
dr. Radoje Pajović:
LIDIJA JOVANOVIĆ, REVOLUCIONAR I HUMANISTA
Veliko srce Lidije Blažove
Za njeno ime vezuje se osnivanje nekoliko domova za ratnu siročad, dom i škola za gluvonijemu djecu u Kotoru, Dom za napuštenu djecu u Bijeloj, Dom staraca u Risnu, Udruženje slijepih Crne Gore…
Ovih dana jedna izuzetna žena, bogate revolucionarne prošlosti i zaslužne humanitarne djelatnosti proslavila je devedeseti rođendan. Riječ je o Lidija Jovanović, nosiocu „Spomenice 1941”, jednom od utemeljivača Antifašističkog fronta žena Crne Gore, vijećniku Zemaljskog antifašističkog vijeća Crne Gore i crnogorkse antifašističke skupštine i narodnom poslaniku Skupštine Republike Crne Gore. Uz to, Lidija Jovanović je bila i veliki humanista. Najbolje godine života posvetila je prosvjećivanju omladine i emancipaciji žena i socijalnom zbrinjavanju ratne siročadi, gluvonijeme djece, slijepih lica i samohranih ostarjelih osoba. Nalazila se na čelu brojnih humanitarnih organizacija (Crvena pomoć, Crveni krst i dr).
Lidija Jovanović je rođena 10. avgusta 1914. godine u Rijeci. Podizana je bez roditelja u Varaždinu, u domu svoga ujaka arhitekte, gdje je stekla široko obrazovanje. Govori italijanski i njemački jezik, a završila je zubotehničku školu.
Povjerljivi zadaci
Godine 1934. udala se za poznatog revolucionara Blaža Jovanovića i sa njim došla u Crnu Goru. Sa članstvom u KPJ dolazi i prva revolucionarna dužnost-funkcija sekretara Crvene, kasnije Narodne pomoći, koja se brinula u prvom redu o uhapšenim revolucionarima i njihovim porodicama. Uloga ove organizacije došla je naročito do izražaja u vrijeme hapšenja 350 crnogorskih komunista 1935. i 1936. godine i njihovog stradanja prilikom zloglasne policijske istrage u dubrovačkoj „termoterapiji”.
Godine 1939. postala je član, a godinu kasnije sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Podgoricu. Neposredno uoči Drugog svjetskog rata, kada su brojni komunisti bili uhapšeni i sprovedeni u kocentracione logore (Bileća, Smederevska Palanka) Lidija je postala član tzv. zamjeničkog pokrajinskog komiteta KPJ, a neposredno uoči aprilskog rata 1941. godine sekretar ovog komiteta. Odigrala je značajnu ulogu u održavanju veze sa frontom, a posebno u prenošenju direktive poslije kapitulacije kraljevske jugoslovenske vojske da se ne predaje oružje već da se čuva za predstojeću borbu protiv okupatora. Učestovala je u radu Osme pokrajinske konferencije KPJ za Crnu Goru kao jedina žena delegat. Tom prilikom je obavila i veoma povjerljiv i iziuzetno važan partijski zadatak. Bila je pratilac generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita od Podgorice do Bara Žugića, gdje je i održana konferencija avgusta 1940.
Pri pokrajinskom komitetu KPJ dobila je dužnost sekretara njegove komisije za rad sa ženama i postala član komisije za rad u sindikatima. Organizovala je nekoliko zborova žena koji su imali za cilj njihovu emancipaciju, borbu za pravo glasa i za pravedniji položaj u društvu. Osim toga uložila je mnogo napora u opismenjavanju žena i na njihovom prosvjećivnju, posebno protiv praznovjerja i na njezi odojčadi, čija je smrtnost bila velika.
Sa posebnom ljubavlju Lidija je radila u Piperima, rodnom kraju svoga supruga, gdje je bila izuzetno poštovana i uvažavana. Poslije Drugog svjetskog rata Piperi su je u znak zahvalnosti birali za narodnog poslanika.
U 13-julskom ustanku Lidija postaje član Mjesnog (sreskog) komiteta KPJ i time dobija veliku odgovornost u organizovanju oslobodilačke borbe. Krajem 1941. godine postaje član Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu, tako da je na njena leđa pala velika odgovornost, naročito u periodu krize NOP-a, kada četnički poket uz podršku okupatora dobija veliki zamah. Od sredine 1942. do maja 1943. radila je u neprijateljskoj pozadini, što spada u najteži period njenog života jer je bila izložena svakodnevnim potjerama četnika. Tada je doživjela mnoge lične i porodične drame – smrt Blažove sestre i zeta i njihova dva sina, Lidijin mlađi brat je ubijen na svirep način u ustaškom zatvoru u Lepoglavi. Lidijino i Blažovo dvoje djece (jedno od sedam, a drugo od pet godina) proveli su u okupatorskom zatvoru gotovo godinu dana. Blažova i Lidijina porodična kuća u Veljem Brdu koju su zapalili okupator i četnici predstavlja sitnicu u odnosu na ostale žrtve.
Humanista prvog reda
Od sredine ljeta 1943. godine postaje sekretar inicijativnog odbora AFŽ Crne Gore, što je omogućilo da pristupi povezivanju žena antifašistkinja i njihovom organizovanju u obliku seoskih, opštinskih i sreskih odbora. Organizacija AFŽ-a Crne Gore konačno se konstituisala na kongresu 5. decembra 1943. godine kada je Lidija izabrana za sekretara Glavnog odbora. Organizacija AFŽ Crne Gore u to vrijeme imala je oko 10.000 članova da bi se do kraja 1944. godine upetostručila. Ova organizacija je dala nezaobilazan doprinos Narodnooslobodilačkom pokretu, ali je mnogo značila za sopstvenu afimaciju i dopirnijela da žene postanu ravnopravan subjekat u društvu.
U periodu poslije oslobođenja Lidija Jovanović izrasta u humanistu prvog reda. Istina, za svoju revolucionarnu prošlost i nemala priznanja – tri mandata je birana za narodnog poslanika, postala je član Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, član Predsjedništva Socijalističkog saveza Crne Gore, predsjednik Glavnog odbora Crvenog krsta, član Centralnog odbora Jugoslovenskog crvenog krsta, član predsjedništva Saveza ženskih društava Jugoslavije.
Ipak, smatra se da su punoj afirmaciji Lidijine ličnosti i njene kreativnosti najviše doprinijele funkcije pomoćnika ministra za zdravlje i socijalnu politiku i predsjednika odbora Skupštine naroda Republike Crne Gore za zdravstvo i socijalnu politiku. Upravo socijalna politika bilo je njeno pravo životno opredjeljenje. Na tim funkcijama Lidijin entuzijazam došao je do prvog izraza. Za njeno ime vezuju se osnivanje nekoliko domova za ratnu siročad, dom i škola za gluvonijemu djecu u Kotoru, Dom za napuštenu djecu u Bijeloj, Dom staraca u Risnu, Udruženje slijepih Crne Gore. Velika je Lidijina zasluga što su djeca za ratnu siročad imala ravnopravan tretman bez obzira na kojoj su strani poginuli njihovi roditelji.
Danas Lidija Jovanović živi skromno u svojoj porodičnoj kući u Tivtu, okružena pažnjom svoje djece, unučadi i praunučadi. Poželimo joj dobro zdravlje i punu ličnu i porodičnu sreću i neka ova skica za biografiju bude istovremeno naš skromni omaž za njenu humanu ličnost i veliko revolucionarno djelo.
Be the first to comment