
Ono što nije
Hodajući jednim puteljkom jedna ptica, ispod drveta, slomljenih krila bješe ležala, cvrkutala u bolovima.
Kad joj priđoh ona se strese, drhtavo zagrakta, bješe li to vrabac ili vrana? Podiže se, zamaha krilima i kao da sam sanjala, odletje.
Nastavih putem, u čudu se čudeći, razmišljajući o nekim mislima što zatekoh u ovoj tuđoj glavi, pa se uplaših da su možda one žive, a da sam, zapravo, samo ja misao.
Hodajući jednim puteljkom, jedno drvo na brežuljku posječeno, gorelo je i plakalo, jedan oblak se tmurno nadvio nad plamenom najavljujući kišu.
A jedna grana drveta u plamenu nije gorela, kao da je ruku pružila nebu, da pošalje kišu. A ona nikako da padne, nebo već ljuto je, teško mu je, ono bi da zaplače, a ne može. Presušilo je.
Najednom, drvo zagrakta i zaplaka, nije bio vrabac bila je vrana. A vrana bješe i drvo u plamenu i veliki oblak što se nadvio nad planinu. Sve to bila je samo jedna crna vrana što zagrakta i zaplaka.
Na njegovom mjestu nastade more, vjetrovi, bure, talasi. Kad, odjednom, i ono presuši. A ribe popadaše kao snijeg u hladnoj zimi. A kad oči otvorih, ribe postaše opet ona ista crna vrana. Zagrakta i zaplaka, pa se strese i odletje, i u daljini postade prah.
Pomislim da opet, možda, zaspala sam, ili da pak ova tuđa glava nešto umišlja. Ili da sam, možda, ja ta koja je izmišljena.
Hodajući tako jednim puteljkom, na jednoj planeti, na dijelu jednog kontinenta, u jednoj zemlji, na jednom brežuljku, ispod jednog drveta, u njegovom hladu, u glavi jednog čovjeka čekala je misao, jedno pitanje bez odgovora.
To drvo bješe vrba, a misao bješe pjesma. Ili pjesma bijah ja.
Be the first to comment