Borgesu nikada neću oprostiti!
Malo po malo, posljednjih vjekova
planeta je izgubila jedan po jedan
sve velike izazove istorije
Otkriveno je što je otkriveno
Napravljeno je što je napravljeno
Ostaje mi zaključak da pripadam
Generaciji koja nema sreće
Već smo naselili i otkrili sve kontinente
A proći će još dugo do putovanja na druge planete..
Ostaje nam samo vrtlog samozadovoljenja
Naše oči nemaju snove,
jedini izazovi su nam markirano lišće i obojene hartije
a iznad svega trka za iluzijom vječnog života
dok se u međuvremenu prikrivamo plastičnim ukrasima tjela.
Da sam samo malo ranije rođen
Sad ne bih bio ovdje nepomičan na stolici za blejanje
Borio bih se za zemlju nagdje u Oklahomi
Tražio bih zlato u JAR-u, na Aljasci
Drmala bi me groznica plodne zemlje
Oženio bih djevojku Guarani
Potomci moji bili bi vjesnici nove rase
Težio bih da budem kao veliki Liberador
Ideolog novog načina života
Pisao bih ustave oslobođenih kolonija
Smišljao nove grbove i zastave
Ali prokleto sam zarobljen
U vremenu kojem ne pripadam
U vremenu kojem lutam
gdje kompromisno proživljavam svaki darovani tren
potpuno skučen, primoran na tuđe vrijeme, sabijen
Jedina utjeha života su mi ova slova
Bila su uvjek i biće
U vremenu kojem ne pripadaš
Sve što možeš je ostaviti poneki trag
Neka moje riječi nekima budu misterija
Druge nek podsjećaju na jadikovanja depresivca
Svakako ne pišem zbog njih danas i sad
Iako sam trebao živjeti juče
Ovo pišem zbog onih koji će tek nekada možda doći
Kojima će ovo biti nečemu važan znak
Ja ću tada biti samo sjećanje na napisane riječi
Ali i dalje Borgesu neću oprostiti….
