Marija Krivokapić, Rezime (poezija), JU Narodna biblioteka Njegoš, Nikšić, 2022.
Otvarajući put odgonetanja svakodnevice između tame i dana, stihovi u novoj zbirci Marije Krivokapić Rezime prelijeću nevidljive barijere vremena i prostora, obesmišljavaju kanone bilo koje vrste i iskušavaju limese. Disolucija etike, krhotine ljubavi i borba žene za svoju materinsku misiju i životni identitet biljezi su ovih melanholičnih promišljanja koji ne povlađuju nikome, vjeri posebno, vjerujući samo u svoj hodočasnički naum. Raspeta između spoznaje čulnog svijeta i zavodljive metafizike urbanog, poetesa gradi javu na antičkoj sceni sa osamom oglodanom do kosti. Zato su sve hronike i galerija mitskih i sadašnjih likova, nade i razočarenja, providence i agonije odlučno hitnute u vrtlog prvi put viđenog svijeta a živopisnost ovih lirskih epistola budi nadu da je opstanak u njemu moguć. Ako u ovim stihovim rastu ruže vjetrova, grme zvonici, plešu nimfe, padaju ideološki zidovi, gutaju nas žabokrečine i doziva potomstvo sa perona svijeta izgubljenog u sopstvenoj hipokriziji, onda iz poetske radionice u svakom trenutku možemo pozajmiti veslo sa sopstvenim inicijalima i otisnuti se u nesagledivo.
Pjesma, koju treba samo oprati od porođajne krvi i pustiti da odleti prema sudbini, govori dovoljno o ontološkoj uronjenosti spisateljice u unutrašnje more estetskog. Ono je prava, iskonska, mjera i dokaz da su pjesničke vizije i svjedočanstva ona nemjerljiva dubina iz koje romori Istina.
Ovi stihovi bude iz košmara savremenog i praznine dana poput pucanja lednika. Svaki strani grad je nesuđena domovina autorke pa svoju biografiju, nimalo bajkoliku, odvažno ispisuje karminom po ogledalu u kome se ni mi ni ona nećemo vidjeti od straha.
Poezija je istinitija od života što potvrđuje Dostojevski u pismu bratu iz zatočeništva – Nijesam očajavao niti padao duhom, život je svuda u nama samima, a ne oko nas, jer biti i ostati uvijek čovjek, eto šta je život i u čemu je njegov smisao. U istih mah, pjesnikinja je beračica zvijezda ili Kamijeva strankinja u nedešenom svijetu ili razdešenoj urbanoj kolotečini odlučna da spozna sebe i otkrije, da li je stanovnica mitova ili žiteljka sablasno praznih polisa ogrezlih u neizvjesnosti i osuđenih na nestanak bez traga. Od iskona do cilja i unatrag, crta svoja vijađa sopstvenom sukrvicom postajući nemilosrdna furija prema rigidnim sistemima, praznovjerju i totalitarnim ideologijama suptilnim i ženstvenim sarkazmima demaskirajući kvaziduhovne kanone i kvaziknjiževno ukrašeno državnim lentama.
Umačući pero, prvo u oganj a onda u vodu, duboko svjesna posljedica nesvršene balkanske mitomanije i megalomanstva, glasno i jasno, a opet poetski elevirano, stihotvori naša svakodnevna gubilišta. Na kraju ih, kroz volšebnu osmosmjerku simbola, preobražava u riječ – ljubav kao sinonim našeg montenegrinskog bitisanja. Mlijekom, iscijeđenim iz kamena, ovdje se zabjeljuje srednjovjekovna mrklina i nudi šansa da zaigramo crnogorski oro ruku pod ruku sa parkama u antičkom amfiteatru na hridima Sredozemlja, te naše neotuđive sudbine i identiteta.
Kovitlaci autobiografskih refleksija, plamenovi ironičnog, dijalektika urbanog meteža, demaskiranja etničkog, getoizacije i demokrature u svjetlu aktuelnih i istorijskih turbulencija, mada je to na Balkanu isto, čine tragove ovog pjesničkog rolerkostera svjetlucavog i danju, poput Diogenove svijeće. Njen misija je da posvjedoči čovjeka.
S druge strane, dah bespomoćnog svijeta, raspetost pojedinca i apatija kolektivnog, nostalgija, krikovi individua u žrvnju globalizacije, drače ličnih arhivalija u buketu univerzalnog, ljubavna iskušenja i pejzaži sijeste u Nikšiću, kao Gradu svih gradova, od zbirke tvore špil crno-bijelih karata. Ne treba da nas čudi ukoliko na nekoj, slučajno odabranoj, vidimo svoj portret u versajskoj geopolitičkoj magluštini, profil iz socrealizma, tranzicije ili nemilosrdne berzanske čekaonice. Još jedan dokaz da nigdje nijesmo ljepši i ogoljeniji kao u poeziji portreta bez rama gdje je era puki broj. Već sam jednu kartu ukrao iz špila energične pjesnikinje i eruditkinje Marije Krivokapić i, brže bolje, pohranio u album. Učinite i Vi to. Upoznajte svoje dvojnike, bonvivane i pritajene demone.
U suprotnom, može biti kasno.
Be the first to comment