Boris Jovanović Kastel: Mediteran – moj prvi i posljednji otkucaj


Nijesam rođen tik uz more niti lupio čelom o njegove hridi, ali je ono, svojevoljno i čarobno, pod moje ponistre u Staroj varoši i tadašnjem Bulevaru Lenjina uvijek dolazilo, poput bure, rodivši u meni svoje modre potomke – kapilare i učinivši me svojim sudbenikom i sabesjednikom. Nije mi dalo da se bavim profesurom fizike zbog ugleda i sigurnog posla, željom mog dobrog i mudrog oca Janka koji potkraj nebeskih kovitlaca plovi na Titovom brodu Galeb. I tokom zimskih mjeseci u Titogradu poznatom po stravičnim udarima sjevernog vjetra, u svojoj sobici ispunjenoj buđi i lektirama, zebnjom kako doći do titogradske gimnazije u platnenim patikama za sve namjene, osluškivao sam zov beskrajnih mora i osjećao agrumski miris ljeta koje je isušivalo svaku baruštinu kopna u mojoj svijesti, ljeta kao Kamijeve pasije –Usred mržnje, otkrio sam da u meni postoji nepobjediva ljubav. Usred suza, otkrio sam da u meni postoji nepobjediv osmijeh. Usred haosa, otkrio sam da u meni postoji nepobjediv mir. Kroz sve to, shvatio sam da sam usred zime otkrio da u meni postoji nepobjedivo ljeto. Ali, s druge strane, dalo mi je sve i otvorilo moreuze samospoznaje i beskraja svijeta.

Među starinama i ruševinama juga, negdje u mletačkom bunaru, pod jesenjim lišćem loze, u bačenom ključu konobe na koljenima, pod rezbarenom antičkom statuom, zajedno sa poskokom, naša tajna zri, slatka poput ilindanskog grožđa spremnog u bačvama za noge neudatih djevojaka. Popijemo li to mlado vino, brže ćemo je pronaći, uzdržimo li se njegovih dionizijskih čari, naći ćemo je sporije jer ona ima samo jednu boju u bilion nijansi i govori ljepše od filharmonije delfina pred jadranskim gradovima. Ta tajna se zove plavet i njenim uljima potpisane su naše pelene i jedrilje odlaska dugovječnija od mora i gorljivija od fosfora. Nema ljepšeg mjesta od nekog malenog peraškog trga da nas ona opije, udahne u sebe i prosvijetli. Sretan li je čovjek kad svojoj đeci pokloni tu ukoričenu tajnu umjesto rodoslova ili pasoša, tužni li su ljudi koje ta tajna azurnih kolora ne prepozna. Na Mediteran ne možeš doći, pa mu se vratiti da okaješ grijehe, projedriš sa ljubavnicom i fotografišeš se nazdravljajući kakvim skupocjenim vinom u konobama i opet otići da prezimiš u nekoj zadimljenoj krčmi na Balkanu (odurnog li imena koje su nam nametnuli vajni istoričari). Kada te jednom prepozna, nanjuši i otvori ključem od stvrdnute soli, onda svi tvoji krvni sudovi postaju njegovo vlasništvo, njegovi moreuzi a moždane ćelije arhipelazi. Za svaki tvoj odlazak ili odsustvo, moraš mu tražiti izlaznicu na kratko, poput zastavnika, koji ima zadatak da plati sidrenje za brod i ostale komunalije. Čovjek Mediterana, a posebno pjesnik Mediterana, nije svoj, niti to traži. On je pulena na njegovim jedrenjacima, njegov kartograf i rizničar tajni od kojih ni jednu, do svog životnog sidrenja, ne smije otkriti ili uprljati nečim zemaljskim. I nakon svega, tajne će hučati na ranjenim brodovima koji će preživjeti jer će im listovi istrgnuti iz knjiga postati obloge natopljene maslinovim uljem i cvjetovima hajdučice za nova vijađa do sebe i vječnog. Eto, to je Mediteran, prstohvat soli van baruštine globalizovanog svijeta lišenog duha, identiteta i sudbine. Zato je baš on naše ime i prezime, med od pelina i rana, jedina sudbina koja se nije predala niti klonula pred metežom civilizacije, moj Mediteran, moj prvi i posljednji otkucaj!

Svaki dan proveden van mora je izgubljen u džungli kontinenta i cirkusu prolaznog. Na kontinentu ne postoji morska svjetlost i ulje talasa da ljudi zapale fenjere tražeći ljude, niti kristali soli da osvijetle put do postanja. Sretni su oni čiji prvi i poslednji dah vrhuni na obali, duša miriše na smolu čempresa, krik rođenja ili smrti živi vječno u kriku galebova a životopis upisan mastilom sipe na jedrima venecijanskih jedrenjaka u Boki Kotorskoj, pod snijegom pokrivenim crnogorskim planinama, recituju maestrali. Mediteran jeste naše ognjište ali sudbina iznad svega. Uvijek sam na starim mapama Mediterana, poput one Antoana Rua u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, prepoznavao svoj rodni list a plavetnilo je imalo ulogu porodilišta iz koga nije bilo moguće izroniti. Dobrovoljnom zatočeniku juga i domaru jadranskih arhiva, Mediteran je bio i ostao jedina religija bez vjere u dogme, sa vjerom u slobodu. Poštujući odjeke tradicionalnog Mediterana, uvijek u nama taj sekularni Mediteran kopernikanski klokoće jer što je drugo Sredozemstvo do sloboda, emancipacija i stil življenja. Put do sopstva, najljepši…
Krhotine ljeta samo su kamičci u mozaiku vječnog apolonijskog kalendara i njegovog dionizijskog ognja u nama koji govori sudbinu. Od bezbroja plavog smo – more, nebesa, horizont, košulja, duša, logos… Iz slane kapljice Mediterana, te suze radosnice svijeta, ognjišta uma i radijusa većeg od bilo kakvog zemljopisa čovječanstva, dolazimo da nikada i nikamo ne odemo. Taj Alef, Borhesov simbol ujedinjenog vremena i prostora, na koti je Boke Kotorske gdje sam prikupljao oblutke za mozaik sa početka priče. Nigdje kao u katakombama ili portunima kotorskog starog grada, osluškujući poliglosiju mora, ne čujemo tako veličanstveno svoju autobiografiju i sudbinu. Zato je Mediteran rodni list našeg beskraja i putokaz svjetlosti da ne zalutamo u sivu zonu prolaznog. Kad osjeka bukti, mastilo raste… Kad bih na portilanima hodočastio najraskošniju poeziju barokne arhitekture, filozofske mantre o navigaciji, ružu besmrtnih vjetrova, luču aristokratske slobode i filigrantstvo plemićkog duha, odabrao bih moj poetski univerzum, Perast. Svako sidrenje u Perastu, gradu pomorskih kapetana i vlastele, dokazuje da iz ovog Grada navigatorske slave zapravo nikada ne odlazimo jer bivamo posinjeni u trenu kada na portulanu (rukopisnoj karti crtanoj na pergamentu) spazimo sopstvenu liniju života. Uz prikazane luke i obale, te detaljne podatke o plovidbenim rutama i morekazima, na poklon dobijamo jednu vječnu i poliglotsku ružu koja miriše na istoriju i izgovara imena naših sudbina, Ružu vjetrova! Zato je Perast Eden jadranskih krstarenja do vječnosti, antikvarnica nostalgije za odrođenim brodovljem i lapidarijum naših života odlučnim da se odupru ništavilu dogmi i konzumersko-potrošačkoj ekspanziji. Pričao mi je sredovječni mag na jednoj ponti u Perastu, onoj prekoputa Muzeja, da je “aktivacija Trećeg oka preduslov za prosvjetljenje izabranih”. Odgovorio sam mu – Kada zanemarimo ezoteriju i misticizam i uronimo u javu gdje lanterna sija kao naše treće oko, onda smo prosvijetljeni poezijom i oslobođeni svakojakih dogmi, svetih pisama i manifesta. Mag se okrenuo, bez pozdrava, krenuvši da se tetura svojim opskurnim lavirintima a mene, neizabranog, evo pod suncem Sredozemlja kako treptajima trećeg oka u pozadini premjeravam bezmjerje Mediterana, onog unutrašnjeg i onog sa portilana. U Brevijaru Matvejević zapisa –Evropo, ne traži sebe u sjeni svijeta. Ti si svijet. Ne zaboravi more koje te zibalo, Mediteran.
Naklon moru je prvo kad prohodaš a molitva moru – alfabet. Kako reče Sen Džon Pers – Poezija da prati gredom kazivanje u počast Moru./Poezija da podržava pijev u gredu uokrug Mora. Kao ophod oko oltara i teža hora krugom strofe. (A Vi, mora… ). Između pjesnika i foruma tanka je, paukova, nit. Kada ona pukne pjesnik postane lovac na mora iz sopstvenih knjiga u ruksacima, na noćnim stočićima, knjižarama ili rukama čitalaca uprkos saznanju da se dva puta ne može plivati u istom moru (Heraklitovo Panta rei). Zato je morima Mediterana najsigurnije i najljepše se čuju pod molom zidanim od knjiga. Šta je drugo poezija Mediterana nego galebovo pero umočeno u mastilo sipe koje se nikada ne osuši, već romori umjesto nas na oplatama brodova, amforama, kipovima, molovima, muzejima i atlasima beskraja. Onda nije ni čudo što je Mediteran i stil življenja. O alhemiji Mediterana danas svjedoči vinsko nebo nad Ljutom kao preslikani atlas Boke Kotorske pod staklom u salonu kakve kapetanske palate i horizont boje maslinovog ulja koje ključa u nama i podsjeća kako se zovemo a veliko je umijeće, kao i u vinarstvu, odvojiti talog od čistoga ulja, sačuvati čistoću od patvorine. Sama cjedila nisu dovoljna za takav pothvat. Želja da se dobije pročišćena tvar graniči s pothvatom alkemičara, koji su se na ovim obalama pojavili, podsjeti nas pisac Brevijara. Uvijek su bure, kao večeras na crnogorskom primorju, najljepše sagovornice o Mediteranu i njegovim tajnama, katkad i Parke, pletilje naših sudbina… Svake večeri u barkama ostavljaju mreže kao amajlije. Lijepo reče Žak Kusto – Koga more jedanput uhvati u mrežu svojih čarolija, on postaje njegov dobrovoljni zatočenik. Ribari su mi pričali, pletući mreže, da morske struje između ostrva Gospe od Škrpjela i Svetog Đorđa pred Perastom čuvaju odraze naših lica nakon svega i svojim milozvučnim instrumentalima zavode i protjeruju smrt kao varvare. Među dva peraška ostrva, među javom i med snom… Kamijev usklik da svako ljetnje jutro na obalama Mediterana izgleda kao praskozorje civilizacije a svaki sumrak kao njen svečani ropac, nigdje se tako lijepo nije potvrdio kao u čarobnom jadranskom bastionu baroka, renesanse i slobode – Perastu čiji brodovi i jedrilice su Aleksandrije na talasima. Čini mi se da je njegovo more prvi plavi papirus na kome je Hekatej iz Mileta, prvi starogrčki kartograf, naslikao kartu svijeta.Poeziju prostora more indigom piše u svojim hajdankama a duh ostrva inspiriše da tu potražimo Darelove Amazonke. Svaki peraški kantun, čamac, veslo, svaka bonaca i tramontana, svaka palata, legenda i atlas, svojevrsni je arhiv i naš rodoslov! Tek kada je vidio dubrovački arhiv, Fernan Brodel je ostao zapanjen civilizacijom zvanom Mediteran! Perast je negdašnji centar pomorske filozofije Starog kontinenta i akademija navigacije i uvijek smo na njegovim pontama, čak i kada smo daleko. Zato je Mediteran naš vodeni žig, jedini u kojem se praćakamo. “Izvedite čoveka iz balkanskih planina na more, vi ste dobili jedan opojan praznik sa radosnim svitanjem i neizvesnim sutonima. Želja za morem izgleda se skupljala i rasla kroz pokolenja i njeno ostvarenje u jednoj našoj ličnosti žestoko je kao eksplozija. Na morskoj obali umukne naša brđanska pesma i završava se usklikom zadivljenog iznenađenja. Izlaz na morsku obalu daje iluziju da putujemo ka savršenstvu, uskliknu Ivo Andrić u eseju Leteći nad morem potvrdivši sudbinsku vezu čovjeka i mora.

Knjige o Mediteranu su renesansne pomorske mape bez kraja na kojima su moreuzi urezani srcem akvamarina (lapis lazuli, azurit), mora obojena čivitom a lukobrani rastu brže od noktiju. U antičkim gradovima rane u zidinama umnožavaju nam oči a sjenka ima čulo više od nas svakodnevnih. Ispod svakog načipkanog kamena na drevnim arheološkim lokalitetima zmija vjerenica nas čeka. Kroz slavoluk, nad krhotinama hramova Dijane i Rome, uz forum i terme, iza kapitela antičke ili rimske Doclee, nadomak Podgorice, mislima o prohujalom raspaljujemo iskonsko mediteransko ognjište u nama i držimo beskraj na dlanu ruke, vječnost u jednom satu, kako reče Vilijam Blejk. Svako slovo sa kamena Doclee, u naše ime i prezime uzidano, ne da da postanemo krhotine. Antika, to naše najljepše ogledalo i baklja u tami potrošačko-konzumerskog vijeka. Pjesnik Vilijam Blejk tvrdio je da komunicira sa anđelima, Helderlin da niko od njega nije prisniji sa grčkim božanstvima… U Đenovićima, u marini Portonovi, pod oreolom crnogorskog Olimpa, Lovćena, magičeska misao (poput plime) narasta i ispunjava svemir, očima svjetionika gledam nesagledivo, na plamenovima talasića grijem, puls istovjetan sa kašljem senilnog jedrenjaka na doku, metonimije kovitlaca zbore iz mene… Nijesam isti. Tvrdnje dva pjesnika sve se dublje osjećaju, jasnije čuju i vide na horizontu kao antičke galije osvajajući dušu. Moju slobodnu i nevjerujuću dušu odvajkada je vjera u tu prisnost sa morem, kao našim jastvom i sudbinom, obuzimala. I obuzela kao dječaka što omađijaju papirnate brodice! Svaki kamen u zidinama starih gradova je jedna knjiga. Zato su bedemi vječne biblioteke slobode otporne na prolaznost, vatre milenijuma i nasrtaje varvara. Lijepo nam poruči slijepi prorok i velikan da je raj zamišljao kao svojevrsnu malu kućnu biblioteku. Ne izlazeći van zidina, tako ćemo vidjeti i oploviti cio svijet, onaj sa pomorskih atlasa i onaj koji sanjasmo – Mediteran. U zidinama se grijemo na svojim knjigama koje ne gore, nego se svakim danom sve više kamene dok ne postanu naš skelet. Neke, sa čijih listova se cijedi tinta, ispadnu iz bastiona i postanu naše oči. Uvijek se na obalama Sredozemlja osjeća bezvremenost i tu ne postoji konačnost. Kada u raspuklinama zidina Svetog Stefana ostavim oči, tada hiljade svjetionika, od Heraklovih stubova do Male Azije, od maslina na sjeveru do palmi na jugu, proplamti iz glave. Zato je poezija svevidjeća baklja hitnuta u vječnu noć civilizacije. Dok bosi gazimo šljunak na jadranskim obalama, njegova škripa stih je nad stihovima. Zato pred morem nemamo tajni. Ispovijedamo mu se i kada ćutimo. Zato iz Jadrana teče krv. Vjerski ratovi, etnička čišćenja, bitke, progoni. A, ipak, je sve apsorbovao i ostao most između naroda. (…). Osjećam da idemo u bitku, na mjesto pokolja ali, takođe, i na izvore naših života. Vraćamo se kao lososi na Levant, izvorište naroda, monoteizama, civilizacija. Sve potiče otamo, čak i riječ Evropa. (…). Što više ideš prema bici nad bitkama, to više nalaziš mjesta gdje bogovi razgovaraju međusobno, hitnu svjetini u obraz Paolo Rumiz u knjizi Odavde do Lepanta. Slušajući unutrašnja mora Mediterana u sebi, živimo talasokratiju. Dok nas More jede, pripija, apsorbuje (Paolo Rumiz) dotle naša plovidba i traje, do nesagledivosti i sebe. Molitva moru i molitva mora jezik je našeg iskona a ruža vjetrova u Boki Kotorskoj naš najljepši mladež. Samo Mediteran, kako rekoh u jednoj pjesmi, nosi suživot riječi – med i rane.

Mediteran je majka naroda i mitska partitura ženskih glasova. To je renesansna mapa okačena o kakvu konobu na kojoj je Evropa prikazana kao žena ali i arapska mapa na kojoj su planine, od Alpa pa nadalje, opasane pojasom ženske haljine vezene zlatom. (…). Mediteran je polifonija duha, ritma i muzike što grmi istočno od Gibraltara, poj mornara sa Atosa, oluja zarobljena u očima Boke Kotorske, moreuz Mesine, pjesma pjetlova na ostrvima dok bude čovječanstvo“, nastavlja talijanski publicist a dopunjava ga Džon Džulijus Norvič  – Mediteran je čudo namjerno napravljeno da postane kolijevka kultura.
Mediteranskim knjigama – brigantinima usidrenim u jadranskim lukama ili ponositim na nepreglednom moru ne trebaju pasoši i pozivna pisma za pjesnička vijađa jer su naše duše zbratimljene u zajedničku sudbinu – Sredozemlje! Nedavno je u skladištu Britanskog muzeja pronađeno blago koje su prije, otprilike, 1000 godina opljačkali Vikinzi. Vješto napravljen zlatni broš ili disk nalazio se u grobu vikinške plemkinje ukrašen figurama u obliku delfina i drugim ornamentima. Ovakav oblik i delfinska forma podsjeća na stilsko djelanje Kelta u IX vijeku. Poznato je da su Vikinzi svoje mrtve sahranjivali uz brojne predmete, pa su u grobu ove vlastelinke, pored broša, pronađene perle, ploča od kitove kosti i pribor za jelo. I ovo je primjer da je more, od praistorije do današnjih dana, imalo presudan uticaj na razvoj, misao i misiju čovjeka jer ga je opijalo, osvajalo i prosvjetljavalo. Stoga nas Kami oplemeni mantrom – Svako jutro na moru izgleda kao prvo jutro svijeta a svaki sumrak kao ropac svijeta.
Iz mojih noktiju klijaju medridijani, oči drevnih kipova na Jadranu boje su rogača od čijeg su brašna vile sa Cetinja, moje pretkinje iz nahije nad Bokom, pravile pogače, zvonjava sa kampanila crnogorski je alfabet, svjetlost lanterni crnogorska luča u balkanskoj tami a Crna Gora, đe god da odem i na kojem god moru prebivam, uvijek u srcu kao kapljica južnih mora u oku. Da prosvijetli i boli…
No, da se vratim sobici sa početka priče i poklonim vam pjesmu Beskonačno putovanje objavljenu u mojoj knjizi Mediteranski indigo riješen da ukažem da se beskrajno krstarenje od buđavosti prolaznog do pozlate beskraja zove Mediteranom – Od ostrva do obala pijeska/ kojim oživjeh časovnik,/ od filozofije inkvizicije/ do pijano barova u Veneciji,/ od ljubavnih igara kurtizana/ do majčinog slavskog bakalara./ Putovanje… od Bosfora do Heraklovih stubova,/ od piramida do gospinih freski Tripa Kokolje /- završilo se u maloj radnoj sobi /koju krečim u modro/ da na Mediteran podsjeća./ Oživi ga./ Sasvim obična,/ mala radna soba postaje svetilište.
Samo kristalima soli iz sredozemnih mora možemo ispisati svoja imena da traju u pustari čovječanstva i samo statue od soli otporne na (pseudo)religijeske dogme i med ideologija svjedočiće naš mediteranski identitet kao sinonim crnogorske slobode i svjetskosti.

2 Comments

  1. Bravo Kastelano! Uzivao sam u svakoj rijeci,opisu,metafori ovog sjajnog eseja! Mnogi od nas ośecaju duboko Mediteran,ali ga samo rijetki,kao ti,tako volsebno docaravaju,obuhvatajuci svu njegovu velicinu! Kolijevka civilizacije to svakako zasluzuje,a mene veseli da jedan Crnogorac tako efektno i magicno ovjekovjecuje svoju opcinjenost njome! Samo da nas sluzi zdravlje i da vlada mir,te da jos dugo meracimo tu privilegiju bitisanja u Sredozemlju,udisuci sve mirise mora,bilja i kamena,koji oplemenjuju i zivot cine radosnim i uzvisenim!
    Zivim talasokratiju,kao heliognostik,cekam meritokratiju,pisuc’ poneki stih! 🙂

    • Hvala. dragi prijatelju Nebojša. Divno je čuti ovakve riječi od kolege, i to u kontinuitetu, što je čast ali obaveza ploviti takvim intenzitetom dugo vremena. Radujem se našem susretu u skorije vrijeme jer imam za tebe sačuvane dvije knjige poezije sa posvetom. Svako dobro i veliki pozdrav.

1 Trackback / Pingback

  1. MEDITERAN – MOJ PRVI I POSLJEDNJI OTKUCAJ « Boris Jovanović Kastel

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


16 − two =