Boris Jovanović Kastel – MOZAIK KNJIŽEVNOSTI O MORU

Boris Jovanović Kastel

MOZAIK KNJIŽEVNOSTI O MORU

Ili mastilom mora nacrtan rodoslov

Kako su se prve civilizacije rađale na obalama svjetskih mora, posebno ovog našeg, jadranskog i mediteranskog ali i u kapilarima Žute rijeke, Ganga, Eufrata, Nila, Tigra… tako su se izgleda granale i književne delte na čijim je pergamentima more imalo oznaku kompasa. Veza između čovjeka, ćudi pučine i mora kao svjetonazora i žudnje nigdje tako lijepo i sudbinski nije izražena kao u književnosti. Stoga, sa poetski iscrtanih karata pučine, iskrsava nekoliko književnih talasa odgovarajuće hronološke dimenzije i boje djela.

Tako u drevnim književnim radionicama voda ima mitološku strukturu prikazanu kroz prizmu mitološkog potopa koji zapravo nije ništa drugo do zaslužena kazna grešnom ljudskom rodu bespovratno izgubljenom u živom pijesku nemorala i osinjaku Sodome i Gomore. Uz najpoznatiji potop iz biblijskih propovijedi, tu je i onaj obim vodenog bijesa nad raspusnim činjenjima čovječanstva urezan na glinenim pločicama sumersko-vavilonskog Epa o Gilgamešu.

Trebalo je dosta vjekova da mine i da se povuku apokaliptična mora iz tematskih koncepcija autora.  Veliki vodeni inkvizitor u beskrajnom literarnom akvatorijumu postala je glavna pučine. Onako ukroćena i izazovna, bila je spremna da služi svim čovjekovim naumima, ciljevima i iskušenjima, čak i avanturizmu posebno prihvaćenom na Sredozemlju. Zato latinska izreka navigatio vitae, ljepše od ikakve digitalne fotografije ili andaluzijske tapiserije,  ovaploćuje liniju života kao slikoviti vodeni trag jedrenjaka sa dvije noge definišući životni vijek kao vrijeme krstarenja za sopstvenom sudbinom. U tom smislu možemo iz punih pluća i aklamacijom na bilo kojoj antičkoj agori ili podgoričkom Trgu nezavisnosti danas proglasiti Odiseja prvim junakom modernih književnih rodova zato što njegova borba glorifikuje sposobnost čovjeka da se uhvati u koštac sa gromadom vječnih pitanja sa koje se odlamaju scile i haribde pred našim splavom, prolaznost, smrt, zaborav, vječnost, nemilosrdna priroda, ljubav i ništavilo. Izlazeći iz tog okršaja sa lovorikama na glavi ali bez aplauza puka, još jednom se pokazalo da je čovjek biće dostojno bogova.

U sljedećoj genezi književnog poimanja misterija i nedokučivosti morskih prostranstava, te njihovim vrtloženjima u našim srcima, more postaje poveznica između prirodnih fenomena i socioloških kota drsko uzimajući ulogu reformatora u okoštalim i zaostalim društvima. Njegova veličina, moć i svetiteljstvo afirmiše ulogu filozofije življenja i integrisanje slobodnog čovjeka u novi ambijent. Najbolji primjer takvog heroja svakako je Robinzom Kruso koji, odbačen od sistema, ponovo izgrađuje svoju ličnost u divljini da bi se profilisao kao prototip modernog i preobraženog lidera. Ovaj primjer, takođe, diskretno afirmiše potcjenjivački stav prema duhu i kulturi kopna koji će nešto kasnije nastaviti književna doktrina imanentna gusarima kao svojevrsnim borcima protiv imperijalizma.

Konačno, XIX stoljeće donosi nam procvat jednog osobenog  žanra nazvanog nautička proza. Čine je romani čiju fabulu kreiraju dani provedeni u plovidbi. Možda se zato roman H.Melvila Mobi Dik može uvrstiti u antologiju najspektakularnijih oda moru kada nam podvodne struje diktiraju tomove mediteranskih enciklopedija u nama.

Da ovaj esej ne bi bio samo morekaz, naglasimo da ništa manji značaj u prisustvu motivskog spektra vode u književnosti imaju – rijeke. Njihov tok opredijelio je sudbinu mnogih pisaca. S obzirom da predstavlja antipod prirodnom toku matice, uzvodna plovidba donosi nam prilično sumornu i pesimističnu atmosferu. Iz takvih asocijacija proizašla su najznačajnija djela književnosti, poput romana Džozefa Konrada (Srce tame). Tokovi Neve u Petrogradu kod Gogolja i Dostojevskog, prljava Temza kao suza dekadentnog Londona, francuske rijeke na čijim obalama su se sastajali i rastajali Floberovi ljubavnici, takođe su biseri na ogrlici kruženja i nestanka života. Ove i mnoge druge rijeke protekle djelima klasika uvjerile su nas, poput kakve rječne freske, da vrijeme neumitno teče i ne vraća se, baš kao čovjek u tijelu rijeke.

U eri informacionog progresa na svim poljima, nužno se postavlja pitanje –  je li baš more kao materica čovječanstva, vrtlog, kolovrat i horizont vjerovanja u vječno, klepsidra iz koje curi naša krv i ciklično se vraća u nas – spasilac? Izgubljeni i često distancirani od savremenih izazova,  sve više sumnjičavi prema sakralnim postulatima monoteizma, lak smo plijen svima. I Melvil nas vidi takvima – Stojiš sam izgubljen na neizmjernoj morskoj pučini.
S obzirom da okean prekriva tri četvrtine zemljine kugle, mislim, bez ustezanja, da bi naša planeta trebala da se zove – More! U njemu je prije četiri milijarde godina nastao prvobitni život i ono još uvijek dugoročno kreira faktore klime, vremenske promjene i temperaturu na zemlji od kojih zavisimo. Istina je često višeznačana pa je Kant predstavlja kao ostrvo okruženo morem jer su znoj, suze i krv kao ono slane. Po Svinbergu, bura odiše ushićenjem a Džon Raskin doživljava pučinu kao najbolji amblem koji ljudski duh može pronaći za neiscrpnu i nepobjedivu snagu – to divlje, raznovrsno, fantastično, bezvremeno jedinstvo mora. Da se u kapljici mora nalaze sva naša vremena, poput Borhesovog alefa, smatrao je Malkom Lauri,  nešto slično Tomasu Mertonu koji je u svom dnevniku 1952. godine naveo da svaki morski talas diše slobodno. O čudesnim svojstvima mora nadahnuto govori Loren Ajzli – Ako još ima nečeg magičnog na ovoj planeti, onda se ono nalazi u vodi dok hipnotisanost čarima mora tako posvećenički zrači iz ispovijesti Džošue Slokama Sailing Alone Around the World – Rođen sam na vjetru i proučavao sam more kao malo ko zanemarivši sve ostalo.

Uz Kamijevu filozofiju pobjedničkog mora nad svim ideologijama zla i dragulje Valerijeve poezije (Požurimo u talase/Živimo iznova) te šarm grčkih pjesnika mitskih mora – Kavafija, Seferija, Elitija, Ricosa… – vjerovatno se Rembo najsvečanije poklonio vječnom moru maestralom ovih stihova – Pronašli smo je./Koga? – Vječnost./To je more koje odmiče,/Zajedno sa suncem. I Džojs priziva mora smatrajući ga krikom novog života. Kod Roberta Frosta ono simbolizuje dosanjane daljine a za Lorena Ajzlija naša plodova vodica. Upoređujući ga sa svojim duhovnim pejzažom, Hajnrih Hajne nam je 1826. godine ostavio u amanet poslanicu– Volim more kao svoju dušu. U stvari, često osjećam da more jeste moja duša. Kod Gastona Bašlara more izaziva osjećaj bliske ogromnosti s tim što ga nedopustivo lokalizuje a Karl Kerenji potvrđuje njegovu epsku izvornost smatrajući da književnost o moru počinje vjerovatno sa Homerom što je takođe proizvoljna ocjena.

Prije 800000 godina uspravljen čovjek preplovio je hiljade morskih zamki da bi sagradio kućicu na ostrvu Flores u Indonezijskom arhipelagu. Zato je moreplovstvo starije od ljudske istorije. Inke su veličali more jer su bili civilizacijski nepismeni pred njegovima gramatikama dok se kod Maja nešto slabije pominjalo pošto su u svojim ritualima imali izgrađena slova i tako se više posvećivali pisanju.

Osama ranjenog Mediterana, njegova tihost, veličanstvene dubine, civilzacijski iskoni i grgoljanje enciklopedija danas su marginalizovani pred naletom bjelosvjetskih tehnokratija u ruhu globalizacije pred kojom maleni narodi i kulture naprečac gube svoj identitet. Raskošna avantura traganja za sobom, kao odraz mnogih legendi Unutrašnjeg mora, kako ga nazva Brodel,  i klasičnog svijeta, nije više važna i poželjna jer isključuje materijalnu dobit. Birokratski zacrtan put sa pasošem potpomognut navigacijskim instrumentima i satelitskim praćenjem svega, odavno je uzeo primat.

Možda je Bajronov zapis – Čovjek je obilježio zemlju ruševinama a njegova kontrola prestaje na obali mora proročki proglas utjehe za civilizaciju mora koja neprekidno vapi za Euripidovim riječima – More spira i čisti svu ljudsku prljavštinu. kako god, u nama će uvijek odjekivati zavjetni manifest Volta Vitmena u slavu veličine i mitskog gonga mora toliko snažan da je besmrtan – O, mahnito nadire more na kopno, s ljubavlju, s ljubavlju... Kao jedinstveni simbol slobode, more je prisutno i u Bodlerovim stihovima – Slobodni čovječe, uvijek ćeš voljeti more! Mediteran je materica i svjetskih okeana jer je otkrio, prosvijetlio  i civilizovao svjetove zaboravljajući sebe.

Prije i poslije pošasti postindustrijskog vremena o čemu je pisao Tor Hejerdal, biće tako…

Najpoznatiji francuski istoričar i esejist XIX stoljeća Žil Mišle  (1798-1874) u romanu-eseju More (1861) govori o moru kao jedinstvu unutrašnjih pokreta čovjeka i nebeskih sila pri čemu nas more vraća sopstvenom identitetu i svijetu istine. Drugim riječima, ono je u tom smislu i fatalna granica koja dijeli različite svjetove i, istovremeno, povlači vezu između mora (la mer) i majke (la mere). Odnos između čovjeka i mora predstavlja, dakle, ekvivalent upućenosti čovjeka na majku koja traje cijelog života. Hroničar francuske revolucije u ovoj knjizi otkriva poglavlja o olujama, kitovima i osvajanju mora nudeći nam priče o sirenama, porijeklu morskih kupki i željenim plažama i tako širi svoju morsku lepezu od senzualnosti do misticizma.

Još jedan francuski književnik, Nobelovac, usamljenik i urednik književnog časopisa Francuska književna revija, Andre Žid (1869-1951), čije djelo je uticalo na formiranje Kamija i Sartra, moru prilazi kao riznici svetog i smatra ga duhom otkrivanja sopstvene slobode, govoreći – Čovjek ne može da otkrije nove okeane ako nema hrabrosti da obalu izgubi iz vida. Konačno, i Mediteran našeg Južnog Slovena, Predraga Matvejevića, sa kojim sam imao privilegiju često razgovarati i ostajati nijem pred izrečenim plavetnim dubinama, često je plovio između ideje Mediterana i samog Mediterana koje su se rijetko uspijevale uskladiti i pomiriti zbog toga što kolijevka mudrosti nije imala povjerenja u svoje mudrace. Zato je Peđin Brevijar jedinstveni molitvenik za opstanak Mediterana kao sinonima našeg identiteta, vjere i duha odnosno Kruh poškropljen njegovim svetim vinima. Kako sam se često, sve do njegove smrti, dopisivao sa velikanom i briljantnim poznavaocem mediteranske planete Predragom Matvejevićem, podsjetih se rečenica iz jedne njegove kartoline – Dragi Borise, uzeh ovih dana u ruke tvoj izbor iz poezije Mediteranski indigo. Uvjerih se ponovno da smo braća. Bi mi drago. Hvala, brate Borise. (…). Dao sam se na čitanje zanimljive poezije koju pišeš. Da sam prije imao u ruci tvoje knjige, neke bi stranice moga Brevijara bile drukčije, bolje. Rado te čitam već otprije i mislim – evo prvaka onih koji će poslije mene, bolje od mene, reći sve što treba o Jadranu i Mediteranu. Tvoj Predrag.

Biće, dakle, svidjelo se to nekome ili ne, Mediterana i mediterana i molitvi za život mora uprkos histeriji neoliberalne elite i filistarima bolesnog evrocentrizma. Ako nigdje drugo, ono u našim brevijarima i vježbankama, više nego igdje u nama a tu jedrenjaci neće biti olupine, kompasi zarđali, morske zvijezde fosili, korali skamenjeni a naša krv, zapečaćena u antičkim amforama, skorčana i zaboravljena. Mozaik književnosti o moru napravljen od kamenčića boje tirkiza slijepljenih vulkanskom magmom – vječan je. Ostaće ono da šumi, romori i kola u poeziji velikana uvijek beskrajno, bezvremeno i ljekovito čekajući na svojim povijesnim obalama postmoderne robotizovane slijepce da se svetom vodom umiju i progledaju kako to samo civilizovan čovjek umije.

Do tada, od njegove soli pjesnici će na tirenskim, onim nekad Njegoševim, aleksandrijskim ili budvanskim obalama isklesati statue od soli posvećene dozivanju mora. Kada dotalasa u nas, sa njegovog indiga pročitaćemo svoju zatomljenu istoriju, odgonetnuti algebru bitisanja i čuti puls igle kompasa, boje sunčevog zraka, za buduće plovidbe.

Eto, tako se mastilom mora crta rodoslov.