Mediteran! More veličanstvenog romorenja do krvi suprotstavljenih civilizacija koje su, međusobnom uslovljenošću sopstvenog opstanka, na tren stavljale u drugi plan sve razlike, tvoreći tako najsavršeniji i najslavniji civilizacijski kolaž lišen etničkih, vjerskih i kulturnih barijera; prostor grananja loze istorije na grozd nedovršene ili zaustavljene povijesti i postvarenog romantičarskog mita o minuloj slavi; na beskrajnoj pučini antikvarnica ugrožavana stalnim političkim, bjesomučnim talasima, pri čemu u njenim riznicama možemo pronaći svoje biografije i sudbine, upoznati se sa svojim skrivenim sopstvom i u bronzanom kipu neke svetice ili robinje, svejedno, prepoznati mater, kći ili ljubavnicu iz prethodnog života izronjelog iz meridionalne tradicije. Veliko Unutrašnje more, prostor i antikvarnica sjećanja i slutnji, naš Mediteran!
Prisjetimo se Luče u kojoj je cetinjski pustinjak veličanstvenom pjesničkom mišlju opisao kosmos i raj ali i prije nje pjesama Crnogorac zarobljen od vile i Oda suncu gdje Njegoš crpi svu svoju snagu i duh iz antičkog svijeta, dakle, Mediterana. Veliko djelo Pisma iz Italije Lj. Nenadovića tako bistro i snažno govori o Njegoševoj okrenutosti i opsjednutosti sredozemnim zavičajem i ognjištem od mora. Vladika i pjesnik je često i dugo kopao po venecijanskom arhivu tražeći sebe. Razapet između Lovćena i Vezuva na koji se i penjao tražio je okrepu i utjehu za neizlječivu bolest pred napuljskom pučinom. Konačno, šta je drugo Gorski vijenac nego vulkanski ep o slobodi crnogorskog naroda i njegove malene države pupčano vezan za antičku tradiciju i sudbinu.
Nakon inspirativnih druženja na Krfu, u hladu maslina, uz vino, šetnje i delicije, na poziv Lorensa Darela i njegove supruge Nensi, Henri Miler, čovjek pijan od života, naučio od Seferisa šta je rumelijska melanholija, od Kacimbalisa šta je grčki hedonizam a od Darela da se Grk ne rađa nego postaje i to sve pretočio u putopise o Grčkoj u knjizi Kolos iz Marusija. Za njega su ti ljudi, kao i obični ribari, otkrovenje. Ti dobrodušni, polupismeni lovci i seljaci, dali su mu više pouka nego što ih je mogao naći u noćnom životu Pariza i Njujorka. U tom antičkom plavetnilu magije otkriva iskonski smisao života. Na početku kaže: Stupio sam u novo kraljevstvo kao slobodan čovjek – sve se sklopilo kako bi učinilo događaj jedinstvenim i plodotvornim. Hriste, bio sam srećan. Ali po prvi put u svom životu bio sam srećan sa punom sviješću o tome. Pošto ga je Drugi svjetski rat razdvojio zauvijek od prijatelja velikana, vratio se u Ameriku ali ne u omraženi Njujork već se skućio na jednom brdu iznad okeana u Kaliforniji do kraja života jer ga je to mjesto najviše podsjećalo na Mediteran. Grčka drevna svjetlost preokrenula je u njemu ranije boemstvo, erotiku, pornografiju, iako nikada nije pripadao čoporu, u ljubav prema grčkim prijateljima, naivnost, čistotu i nevinost. U knjizi putopisa često je govorio da je samo u Grčkoj bio istinski srećan i prosvijetljen pokazujući svoj iskreni stav i put duše ka Mediteranu kao obećanom raju.
Mnoge je Grčka ozarila, udahnula im entuzijazam i volju za životom, okrijepila, i spasila od samoubistva. Ponajprije Albera Kamija. Kad su iz tadašnjeg establišmenta i javnosti, pa i od prijatelja, vršeni pritisci u vrijeme alžirskog rata, insistirajući da se književnik izjasni o tome, pomišljao je na suicid. Ali, boravak u Grčkoj vratio mu je vjeru u život. Bio je preporođen, otišao je iz Pariza i odselio u sunčanu Provansu. Kami, izvorni Mediteranac koji je na Bašlerov povik Mi, Evropljani uzviknuo Mi, Mediteranci.
Ubijeđen da je, lišeno ljubavi, trajanje apsurd, svjestan življenja kao praha na buri, žrtvovan suncu, između Erosa i Tanatosa, rekonstruišući pejzaže, pjesnik Euđenio Montale kroz retorske stihove prenosi atmosferu primorja, zveckanje oružja, čemeri vremeplov južnjačkih kontrasta. Kao niko prije, kroz simboliku sipinih kostiju dokazao je iznurenost nauma i trajanje osuđeno na filozofiju destrukcije. Pesimizam proročkog diskursa i gledanje bez očiju sjenče prolaznost. Tako ova poezija varniči pri sjedinjenju pepela i ikre, jadikovki i rapsodija, nudeći sudbinu besputnosti i otisnuća u san. Politički angažovane pjesme demistifikuju užase fašizma dok se intimizmom sjećanja, iz kruga očaja, pronalazi nada. Narativne čipke ove lirike prizivaju vatromete, muziku starih gramofona i eho mraka u inat povratku kibernetičkim tokovima. Atipični južnjak, za koga je Mediteran najbajnija mitologema i evazija od potištenosti, poet karnevala i pogibije, Montale sa ligurskih obala zahvata pijesak za lirski časovnik, razgovara za sipama i pučinom kao Pantokratorom i objedinjuje uspomene kao produkte jedne, koliko metafizičke toliko i realističke, progresije. Takav opit na raskršću istorije, sociofilozofije i poezije uspijeva samo maestrima melanholičnih rima, velikom Montaleu, opsjenaru stvarnog i prekaljenom lovcu na sipine kosti da bi on njih sagradio splav za put ka neuhvatljivom duhu jer on, prividno, donosi opstanak.
Sličan primjer karakteriše istoričara Fernana Brodela, rođenog duboko na teritoriji Francuske, kontinentalca, koji je imao priliku i poziv da se pridruži režimu nacista ali odbio je tu pošast i spasio se Mediteranom. Prvi put kada je ušao, kao mlad, u Dubrovački arhiv, počeo je da se osjeća Mediterancem i misli mediteranski. Tada bi u sistemu nacista završio kao kolaborant ili marginalac zaboravljen od svih a sa Mediteranom postao je vječan knjigom Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II. Da mediteranski suverenitet pripada slobodnom čovjeku lišenom romantičarskih dogmi i totalitarnih ideologija XIX i XX st, potvrđuje u jednoj slikovitoj ispovijesti i Fernan Brodel – Iznad svega bio sam opsjednut Mediteranom u toku mog dolaska u Alžir. Mogao sam biti istoričar Njemačke, govorio sam pristojno njemački. Ali, služio sam vojsku u okupacionim trupama u Rajnskoj oblasti i osjećao sam izvjesno razočarenje u nacionalističku Njemačku. Onda sam napravio pogrešan potez i okrenuo se Španiji, onda takođe nacionalističkoj. (…). Ali, sa Mediteranom sam odmaglio. Tako je otkrivena unutrašnja sloboda ovog francuskog naučnika. Na takvom mliječnom putovanju traženja svoje zaboravljene sjenke, u lavirintu gdje svoje evrocentrične zablude probadamo strasnije od kože Minotaura, pišući po ogledalu zamagljenog zavičaja, mi ne tražimo samo Mediteran istorije, već same sebe. Kao što je poslije svega, Brodel godinama i decenijama ostao zbunjen pred Mediteranom, tako svoja razmišljanja prepuštam nedoumici – da li Mediteran sebe podrazumijeva sebe dobrovoljno zatočenog u njegove arhive ili je to Mediteran isebljenja obzirom da roboti globalizacije ruše sve pred sobom pa i granice svjetla od mraka, slave od poraza, arija od plemenskih doboša, berzanskih računala od alhemije. Lakše nego što je nadživio horde varvara, upivši njihovu samoživost u sebe, prije nego što se oglušio o prijetnje bipolarnog svijeta pred njegovim kapijama.
Rođen na jugu Francuske 1871. godin u gradu Set, francuski lirik i esejista Pol Valeri, a pod uticajem Poa i Malarmea, bio je u riziku napuštanja poezije pošto se posvetio studijama matematike i književnosti. Tek 1913. godine, na svojevrsni zov antičkih parki, pletilja sudbine i simbola mitologije Sredozemlja, završava poemu Mlada parka. U znamenitoj knjizi Mediteranska nadahnuća ističe – U svom kazivanju ograničiću se isključivo na odnose mog života i moje osjećajnosti u periodu njenog oformljenja i tog Sredozemnog mora koje nije prestalo, sve od moga djetinjstva, da bude prisutno, bilo u mojim očima, bilo u mome duhu. (…). Čini mi se da se pronalazim i prepoznajem dok ulazim u tu sveopštu vodu.
Poput strpljivog ribara i kormilara južnoslovenski mediteranist Predrag Matvejević prikupljao je u svoju mrežu činjenice, povijesno znakovlje, pojmove, svakodnevne stvari, pomorske mape, brodske dnevnike i ostale južnjačke relikvije za svoju književnu riznicu. Pasioniran Unutrašnjim morem, kao Brodel u dubrovačkom arhivu, tri puta je krstario Mediteranom, obišao antikvarnice, muzeje, galerije, biblioteke, institute, sveučilišta, ribarnice, gatove, solane, sidrišta i kockarnice razgovarajući sa ljudima različitog društvenog statusa i klasnog nivoa. Često sam znao razgovarati sa Predragom prijateljem i Matvejevićem velikanom, velikim kao naše bratstvo, o Mediteranu kao neprikosnovenom ishodištu, identitetu i sudbini, uz saglasje da je naš Mediteran zapravo ono unutrašnje more jer ono je ljepše, vječnije, jače i veće od onog Mediterana koji nam podastiru politički i ratni kartografi. Znao je, kao niko nikada, baš Predrag da je modru planetu, to Mare nostrum i Mare magnum kao živu istoriju u pokretu, tu prepisanu istoriju svijeta i vječni indigo na kom je uklesan krik našeg rođenja, duh našeg življenja i posljednji krik otpora bezumlju, besmislu i ništavilu, zapravo nemoguće oploviti koliko god života imali. Matvejević pripada hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj i, uopšte, južnoslovenskoj, italijanskoj, francuskoj i evropskoj književnosti, sa i bez svih priznanja i titula, ali pošto mu nijedna kota nije dozvoljavala da bude dovoljno svoj, odlučio je, poput svog sudbenika Brodela, da iz ere klerofašizma odmagli na Mediteran. Znao je da samo tako može potvrditi i realizovati do kraja svoju ličnu, duhovnu i intelektualnu vertikalu Mediteranca po konfesiji i naciji, ali i po stilu i načinu življenja!
Konačno, Mediteran je vodena zemlja višestrukih isijavanja duha, na njoj raste i drača i naranča, vuk i jagnje, lete soko i galeb i Helios. Onaj ko pomisli da je odnio pobjedu nad Mediteranom i zauzeo njegovu teritoriju, ni u snu neće naslutiti da je, jednostavno, sluga, talac i plijen tog rajsko-paklenog i mističnog nedogleda. Sva vremena sredozemne istorije ponavljaju se i bivaju ispričana na jeziku talasa, zvona, sfingi ili oluja, tako jasno prenoseći eonski, apolonijski, dionizijski i elizejski identitet Mediterana kao neponovljivog u ritualima, tajnama i slavi ali i stagnaciji. Tim povratnim i nepresušnim cirkulacijama svevremenosti, Mediteran se, kao naša pluća odnosno plima i osjeka, uzdiže nad svjetovima i vjekovima miruje, tako u krug do kraja vremena. Na neponovljivost Sredozemlja i njegovo oboženo biće, tu neviđenu svjetsku smotru raskošnih istorija, civilizacija, religija, kultura i sukoba, tako nostalgično i raskošno ukazuje i J.Acosta u izuzetnoj knjizi Historie naturelle des Indes, pišući – Sve do danas nikako da se pronađe u novom svijetu neki Mediteran kakav postoji u Evropi i Africi.
Naša mater iskona, duha i sudbine, naš otac Mediteran…
Be the first to comment