Poštovani pośetioci, objavljujemo pjesmu „KONAVOSKI DVORI“, autora Borisa Jovanovića Kastela, koju je posvetio legendarnoj pjevačici Terezi Kesoviji. Objavljena je u izboru iz poezije Mediteranski indigo (2008) i inspirisana napadom na drevni Dubrovnik.
Tamna mrlja iz prošlosti naše,
ne može nikome ni malo da prija,
tu je srećom Kastel i njemu slični,
pa kroz oblak opet sunce jače sija.
KONAVOSKI DVORI
Terezi Kesoviji
Pagani da shvate istoriju vašu
bili bi branioci južnoga oltara,
molili bi svece što s fasada mašu
da na glas čitaju povelje gospara.
Šta za njih znači dekolte kontese,
grbovi nad voltom i lozine žile,
oni i ne znaju zaputit do česme
gdje pučke usne nikad nijesu pile.
Hladni atrijum prepun je portreta
biskupa, pjesnika, dužda, kapetana…
U gostinskoj sobi svi se prije svjetla
skupljaju uz karte označenih strana.
Brnistra se plete kao mudra zmija
oko balustrade, altana i škura,
iz kipa pred dvorom ornament klija
ko laskavi jezik noćnog trubadura.
Kad toranj objavi mjesečevu uru
i gospoja zadigne haljinu do struka,
pod čipkom na bedri spazićeš gravuru
Gospodina grada u opsadi Grka.
Sa naciklog lava krilo ne opada
iako je dušmane nanosilo more,
čelo za štit gulim kao da se nadam
da će mi lobanju uzidat u dvore.
Zna li, Tereza, ikona u koži,
konavoska zvijezda iz utrobe plave
da sam joj krišom u baroknoj loži
ukrao sjenku za stas katedrale.
Čuvaj je, Vlaho, ko Dživovu Niku,
sutonom osvijetli iskrzale svodove,
neka se ogledne u freskinom liku,
kada u svijet naumi ukrasi joj brodove.
Vrijeme je maskota na podiju strave,
jezivom čeliku prkosi starina:
ne otvaraj prozor kad čuješ gitare –
možda je krvnik mjesto Con Sordina.
Tada se osami u san horizonta,
obriši suze kaduljom i nađi
kameni reljef iz prvog života
gdje pjevaš dukljanskoj kraljici na lađi.
Be the first to comment