Nedavno je, tačnije 3. septembra 2015. godine, ispred Gradske biblioteke Radosav Ljumović u Podgorici, u okviru manifestacije Podgoričko kulturno ljeto, održano veče Borisa Jovanovića Kastela, poznatog crnogorskog pisca, meditreanske provinijencije, autora dvadeset poteskih, proznih i esejističkih knjiga, zastupljenog u respektabilnim antologijama evropske poezije i prevođenog na više stranih jezika.
O Kastelu i njegovom stvaralaštvu je govorio njegov kolega Miraš Martinović. Njihovo stvaralštvo ima mnoge bliskosti, prožima ih eho dalekih civilizacija i glasovi unutrašnjih mora.
Tu bliskost, književnu i prijateljsku, najljepše očituje poema PISMO U BOCI koju, uz zadovoljstvo i saglasnost obojice, objavljujemo na našem portalu.
PISMO IZ BOCE
Nakon telefonskog razgovora sa prijateljem
i mediteranskim sudbenikom Mirašom Martinovićem
Ti, uz čašicu kruškovca i suve smokve,
ja, pored vina Medun i pistaćija,
do pred zoru, razgovarali smo ispod glasa
o praistorijskim crtežima u Lipcima,
u Boki Kotorskoj, svjetlosti iz kneževskih
grobnica kod Tivta, ugraviranoj mudrosti
na keltskoj sjekiri nađenoj u Perastu.
Otpivši gutljaj, pomenuo si statuu boga
Mitre u Krivošijama, sjenku rimskog
hrama izronjelog iz sutomorskog pijeska
i grobnicu u Baru staru čak
pet i po hiljada godina.
Podsjetio si me na 136 epitafa
sa nadgrobnih spomenika iz Doklee
i Seferisov zavjet da treba koračati samo
putem sopstvenim noktima prokopanim.
Ubijeđen da znaš, nijesam ti evocirao
njegovu antejsku odanost domovini
iz pisma kada je kao konzularni službenik
stizao u London, preko Marselja –
Shvatih tada koliko volim to tlo,
uz sve muke koje nam svakodnevno zadaje.
Čudili smo se kako, ni nakon
hiljada godina, stihovi Epa o Gilgamešu
nijesu nestali sa glinenih pločica
i pitali šta su ljudi poslije ovog razgovora
sem bića starija za te ure
naspram vječitih sedefa poezije.
Pred kraj, pitao si –
Koliko mora ćeš posiniti još?
Prećutao sam i pitao –
Koliko ćeš nevidljivih muzeja antike
otključati i njihove tajne dopisati?
Nijesi znao odgovoriti.
Jesmo li mi sa Seferisom,
a da to ne znamo, istu knjigu pisali
ili smo samo bilježili njegove šapate?
Odlučismo da otćutimo vrijeme
i ne razmjenjujemo knjige sa posvetama.
Novine štampane na toalet papiru
objavile bi skandaloznu vijest
da smo nekrofili i istjerivači duhova juga.
A dobro znaš, sterilni inženjeri duša
jedva bi novi honorar dočekali
da odu na ljetovanje gdje bi ih more,
znajući ko su, zapljusnulo barom.
Prezri javnu scenu, prijatelju Martini,
duša rijetke zvijeri u tebi plamti
a slatkorječivi lovci na trofeje
i džukele odavno tragove njuše.
Kao što znaš, davno sam morska
prostranstva, luke, konobe i arhive
sakrio u akvatorij poezije i sat
od pijeska jadranskih žala
a on će pulsirati u damarima Mediterana
kad se skupocjeni Rolex-i skorojevića,
trgovaca našim sudbinama
od rđe slivene sa obraza paralizuju.
Do tada, ostaj mi zdravo
a ovaj razgovor, lišeni limesa vremena
i fizike, možemo nastaviti đe god poželiš,
od Heraklovih stubova do Male Azije,
od sjevera maslina do juga palmi,
kao dva sijeda vampira ili kostura.
U našim će hrisovuljama i zapisima,
patina i talasi uvijek imati nešto
da dopišu bez naše saglasnosti i volje.
Ne pripadaju oni nama
kao što si, vjerujem, mislio
već mi njihovim misterijama i metafizici.
Kopiju pisma, molim te, nemoj objaviti
ili pročitati nekome, pa ni ljubavnici,
prvoj pratilji knjeginje Kosare
u izboru za misicu Sredozemlja.
Original će biti u staklenoj boci
začepljen plutom na ljeskavim pučinama
Unutrašnjeg mora, nepotpisan
jer, na kraju svega izrecivog, ko smo
ti i ja da, tako odvažno, svlačimo
pučinu po pučinu i proričemo prošlost?!
Morska zibanja i istorija
nas su, kao malo koga, častili
i zato manje pričajmo i ne pišimo.
Starost će donijeti zaborav
pa našim knjigama prepunim
erotske mitologije, baštine i navigacije
možda ne bude prijatno u našem društvu.
Te lisnate plesačice potražiće
nove zavodnike ali ne brini –
može se pod njihovom kožom zaspati.
Tad će se huk mora i sazviježđe prošlog
zvati istorijom zaboravljene raskoši.
Kad od listova naših knjiga
varvari počnu praviti cigarete
prekriće ih more i prašina antike.
Znaj, sve će biti mrtvo!
Umjesto galebova, letjeće samo knjige.
Iz ledenog doba savjesti
mrvice slova zjenice zodijaka rodiće
ali mi, oprosti na tragizmu,
slućenim horizontima
nećemo doploviti.
Brodovi
jedara šivenih od listova naših knjiga,
svjedočiće nas…
Reci, ima li vječnosti poželjnije?
7. mart 2013.
Boris Jovanović Kastel
Miraš Martinović o poemi “PISMO U BOCI”
Dragi Kastel, sada ponovo pročitah ovu poemu. Ona je programska pjesma, epistola Mediterana i suština i tvoje i moje poetike, suština Unutrašnjeg mora. Sve si u njoj rekao! Suštinska je kao da su je vajala velika mora od iskona. Unutrašnja svakako! Sa njom otkrivaš neka dublja mora, potonule gradove, atlantide, pokrećeš časovnike koje je pojelo vrijeme, njihovim kazaljkama daješ novi smjer, vraćaš iscurjela zrna u pječanike, otvaraš nekropole i muzeje, one ponorne tokove kojim teče drugo vrijeme… Sve što je nekada bilo, kroz ovu poemu se vratilo i pjeva besmrtnu pjesmu od koje se i smrt sklanja. Sefris bi je, siguran sam, potpisao kao svoju. Pozavidio bi ti!
Taj veliki Seferis koji kaže – kuda da me ponese put/Grčka mi uvijek zadaje bol…
Castel Nuovo,
septembar 2015.
Miraš Martinović