Poštovani poṡetioci, objavljujemo esej Borisa Jovanovića Kastela o slikarstvu Željka Đurovića. Ovaj esej nije tekst o Željkovom stvaralaštvu, ovo je izložba o njegovom stvaralaštvu. Svaki umjetnik može da poželi da o njegovom radu piše Boris Kastel. Zajednička tema umjetničkog stvaralaštva Željka Đurovića i Borisa Kastela je Mediteran. Samim tim ovo je dobitna kombinacija. Postoji li nešto bolje od toga da esej o slikaru koji na svojim slikama ispisuje najdivniju poeziju Mediterana, piše pjesnik koji svojim čarobnim stihovima stvara najljepše slike Mediterana? Uživajte!
Tumačeći ključne odrednice fantastičnog slikarstva, od holandskog renesansnog slikara Hijeronima Boša do meštra nadrealnog Salvadora Dalija i u tom kontekstu sagledavši visoke dosege ekspresivnog mapiranja polovinom prošlog vijeka, vidjećemo i svu ljepotu nacionalnog mita prožetog našom balkanskom zbiljom na platnima južnoslovenskih slikara. Ona se prvenstveno ogleda u vitražima Lubardinih egzistencijalnih vizura i buntovnim opservacijama stvarnosti Hegedušića dok se u polju fantasterija i fantastične jave uzdiže djelo neprikosnovenog Dada Đurića. Kako živimo u vremenima disolucije svih ljudskih vrijednosti i erozije humanog u nama, svjesno negirajući duhovni personalitet zbog viših interesa, umjetnost u sve većem opsegu postaje dobrovoljni rob i zavisnik od informaciono-komunikacionih tehnologija. Stoga samo analiziranje divinskih horizonata figurativne umjetnosti i njenih eliksira danas predstavlja čin ravan podvigu iz razloga što nas svaka rekonstrukcija prošlosti nužno sidri u budućnost. Od dominacije konceptualnih ideja nad vizuelnim prošlo je mnogo vremena. Kao proizvod otklona od apstraktnih vizura javio se pop art i nadasve narativna figuracija. Upravo ona vrlo brzo će otvoriti prostore za trasiranje puta fotorealizmu, hiperrealizmu i novom klasicizmu krajem XX vijeka.
Prkoseći tegobnim vremenima, podjelama svojstvenim provincijama i bolesnoj zavisti u svijetu umjetnosti, naš, južnoslovenski i evropski slikar i crtač fantastičnih saga, Željko Đurović, mukotrpno je gradio i izgradio svoj temat, stil i kolorit jer je njegova boja zapravo prometejska vatra, zamah kičice val a duhovni ipostas energija podmorja. To podmorje samo je sinonim za vode našeg unutrašnjeg potopa. Iz njih ovaj maestro renesansne figuracije, svečane animalistike i morske flore i faune uspijeva nerado (!) da izroni i ukrca se, samo na kratko, na novu Nojevu barku kako bi nas nekim čudesnim mahanjem naveo da u tom rehumanizovanom biću prepoznamo sebe.
Imavši privilegiju da u Danilovgradu, slikarevom rodnom gradu, prije nekih petnaestak godina prvi put otvorim njegovu izložbu, sjećam se dobro da sam zamolio prisutne zvanice da smognu snage i hrabrosti i ne zakorače u galeriju tada ukrašenu njegovim uramljenim podmorjima. Zašto sam to uradio? Pa, jednostavno, da bih prisutne prijatelje upozorio na opasnost i spasio ih od napada njegovih morskih nemani i otvorenih čeljusti kovitlaca koji su zapravo bili i ostali simboli naših obrazina i poriva. U početku uskomešani i zbunjeni, nijesu me poslušali tek nakon Željkovog upozorenja i poziva. Ipak, siguran sam da su i danas svi posmatrači odnosno saučesnici njegovih tapiserija izvezenih srmom sredozemnih talasa zapravo umorni veslači na potonuloj galiji ovog Odisejevog sveštenika ogrnutog smaragdnom rizom Mediterana.
Svaka njegova slika prešla je Rubikon naših slutnji postavši sanolovka velikih dimenzija. Ona će na volšeban način roditi neko novo more čije ime niti znamo niti smo ikada imali zadovoljstvo da u njemu ronimo ili vodimo ljubav sa seksepilnim nimfama. Ali, gle čuda, u tom istovjetnom moru izronjelom sa bezmjernog platna prepoznaćemo miris, ukus i boju vodenjaka naše majke – Mediterana, onog istog mora koga Džojs naziva sveopštom majkom. Iz ovog i drugih razloga, platna ovog prekaljenog morehodca i beskopnika (kako naslovih jednu moju knjigu iz 2015. godine) sa svim svojim čudovištima i vilama, anđelima i rastinjem našeg rodoslova, nestvarno podsjećaju na pergamente sa kojih nam drevne pomorske karte, tako raskošno i jezivo, pokazuju nesvršeno hodočašće do – samih sebe!
Sem titule kapetana na moru zaboravljenog u kredencima danilovgradskih brda, Đurović posjeduje i licencu bičevaoca i krotitelja podivljalih svjetskih okeana zauvijek zaključanih u akvatorijume sopstvenih slika vođen nadom da će ga njihov romor probuditi u času apokalipse, iz jutra kraja vremena i prostora, u skrivene edenske zalive dosanjanog Sredozemlja na kome je spas! O magiji tog antičkog prostora planete, Brodel u knjizi Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa Drugog zapisa sljedeće – Iznad svega bio sam opsjednut Mediteranom u toku mog dolaska u Alžir. Mogao sam biti istoričar Njemačke, govorio sam pristojno njemački. Ali, služio sam vojsku u okupacionim trupama u Rajnskoj oblasti i osjećao sam izvjesno razočarenje u nacionalističku Njemačku. Onda sam napravio pogrešan potez i okrenuo se Španiji, onda takođe nacionalističkoj. (…). Ali, sa Mediteranom sam odmaglio. I spasio se. Poput slikarevih heroina i sablasti, svejedno!
Poslije svake čaše vina ispijene sa ovim slikarskim vračem otkrijem nekog novog u sebi ali i drugačijeg njega, otmjenog i duhovitog, kozera sa svojim brojnim heteronimima – pjesnicima francuskog simbolizma, venecijanskim plemićima lutalicama ili dominiktinskim pisarima . Ipak, nije to on sa svim svojim osobinama. Čujem ga kako od soli (od sopstvenog znoja skupljene) rezbari statue svih nas i vidim da se u spektakularnom paradoksu na uljima bonace ogleda u asketi! Često se pitam, kako je u vremenima mržnje, licemjerja i podsmijavanja svemu što ne ide u prilog savremenoj rijaliti sceni kao produktu globalizacije, jedan sveštenik Juga uspio sabrati ljepotu, čulnost, duh i iskonski krik žene u svoj i naš jedinstveni vodeni album? U njemu će nas na sreću, ponos i zadovoljstvo grliti racionalna Sofija, putena Eva, nepredvidiva Lilit… i tako probuditi u nama ljude kakvi smo bili ali i predodređeni činom rođenja sa dušom tek rođenog jagnjeta a ne kreature od plastelina iz fabrika postindustrijske ere. Ovo kažem svjestan činjenice da u više od dvije decenije na njegovim slikama, crtežima i grafikama (koliko znam) nijesam mogao primijetiti nijedan muški lik ili akt. Ipak, ne treba zaboraviti da su magična jedra njegovih radova ispisana vinom i čajem od koprive i majčine dušice zapravo naljepše košulje posmatrača koji ih zateže i priprema za navigaciju. Vrlo je moguće da ću na toj plovidbi sresti sebe, prošlog ili budućeg…
Njegove senzacije stvarnije su od ovog eseja započetog u peraškoj konobi Armonija, magični horizonti i figuracije neponovljivi, vizije i galerije mitoloških bića živahne poput praćakanja riba, postanje vodenog kosmosa oplemenjeno biblijskim sjenkama… Istovremeno, ovdje simbolika univerzuma uznosi posmatrača do nesagledivog a hedonizam prikazan kroz ljubavne seanse sa ribama, sirenama ili zaumnim ženskim bićima zapravo je koloritni ikonostas posut verističkim dionizijskim plamenovima i kapljicama apolonijske mjesečine riješen da održava portret vječnosti. On je na jednom kraju slike divinski a okrenemo li ga potrbuške – demonski! U svoje slikarsko naliv pero Đurović usisava indigo pučine (ne nikako iz plićaka već iz nevidljivih dubina), tečni pijesak sa arhipelaga, iscijeđene miomirise sa koralnih grebena i bilione kapljica južnjačke zore u namjeri da mu posluži kao koplje kojim će, odvažan i vedar, na platno od morskog mulja urezati zavjetnu poruku sastavljenu od fonema svojih nada, erotskih kulminacija, ljubavnih sjećanja iz boce, raja i pakla… Te ex voto poruke biće svečane i nalik na ugravirane amanete bokeljskih pomoraca pohranjene u crkvi Gospe od Škrpjela pred Perastom.
U tom svetom činu i liturgiji boje nema prostora za spektakl kolorita niti imamo vremena za isticanje njegovih paleta s obzirom da jedrenje do pronalaska misterioznih pećina u sebi može trajati i nakon završne kapi naše biološke klepsidre. Figurativni frizovi, eros i vulkanska ekspresija karijatide su hrama ove fantastične slikarske akademije sa (opet) tri raskošne terase – slikom, grafikom i crtežom.
Slikarevo podmorje vrvi od poznatih i tajanstvenih saga te likova koje nerijetko karakteriše fluorescencija ambijenta kao posljedica širine istraživačkih koraka, ne i nužno prihvatljivih. To sasvim dovoljno govori o slobodi izbora i njegovom prezrivom odnosu prema pomodarskim trendovima rezervisanim da igraju samo jedno ljeto. Sa baroknih draperija prepunih senzualnosti, figuralnosti, bluda i herojskog otpora mračnim tendencijama marginalizovanja malih naroda i kultura u režiji globalizacije, uvijek iskrsavaju zraci spremni da nam pomognu u pronalaženju spasonosnih serpentina iz mrkline obesmišljenog svijeta. Zato dozvoljavam sebi da kažem da bi i Arijadna našla poneki sunčani končić iz Đurovićeve galerije za svoje potrebe kada joj ponestane na vretenu.
Već nekoliko godina ovaj likovni fantazista član je inostrane grupe Libellule sa kojom bezbolno i, dalek od balkanskog osinjaka, izlaže širom Evrope svaku godinu počevši izložbom na Salonu Comprasion u Grand Paleu a otud nastavlja šetnju evropskim gradovima. Ove izložbe vidjelo je do sada 350000 posjetilaca. Iako ova akademska grupa baštini, razvija i promoviše figurativno slikarstvo poznato po žaru magičnog realizma i vizionarskim horizontima u sebi a uprkos činjenici da odavno ne postoje vladajuća opredijeljenja i stilski obrasci, čak i u takvom društvenom miljeu slikarstvo Željka Đurovića ima svoj autentičan pečat, briljantne karakteristike i kvalitet koji bi odgovorio najzahtjevnijim evropskim smotrama moderne umjetnosti. Trenutno izbjegavanje figuracije na južnoslovenskim prostorima više je kompleks male sredine nego li trend i to je hendikep za sve nas. Čak i u takvom okruženju, njegov slikarski senzibilitet, opkoljen modernim varvarima pod maskama trenda i društvenog angažmana, izabrao je – dugovječnost! Činjenica je da mnoga Đurovićeva jedrilja krase salone regionalnih, evropskih i svjetskih galerija nije presudno uticala da njegovo slikarstvo dobije prizvuk svjetskosti odaslat iz crnogorskog i slovenskog roga iako takvi podaci i fusnote imponuju biografiji svakog umjetnika. To je uzrokovala prvenstveno njegova autohtona poetika krstarenja!
Uronjen u mediteranski hedonizam i tragizam, istovremeno urban i rustičan, oličen u erosu mora, kamena, neba, šljunka, čempresa i ženskog tijela, ovaj majstor na svojim plovidbama sobom, čiji cilj i završetak ne postoje, ima jedan jedini kompas – zov! Svoj pasoš, pomorske mape, sekstante, azimute, kofer pun odjeće, časovnik i zemljomjer, taj sredozemni vagabund, ostavio je svjesno na ponte da ih prolaznici ukradu i zaronio u svoju podvodnu Hiperboreju. Tamo ga odveć čekaju raširenih ruku scile i haribde da nastave bitku, vile raskriljenih bedara da se orode sa njim i sijede školjke, majke naše, da mu ribljim koncima zašiju zemaljske rane. Zato i kažem da je njegova slikarska čarolija ili prozorljivost samo drugo ime za najsolarniju poeziju iz pera A. Remboa i stih – Vidjeli smo je./ Koga? /Vječnost./To je more koje odmiče,/Zajedno sa suncem. Kako ta vječnost božanski i vraški bljeska u vrtlozima, očima školjki kamenica ili ostriga, sija na bradavicama sirena, u međunožjima vila, čujemo je u kriku jednoroga, mitološkim porivima i prozivima ljubavnica i majki, bludnica i blaženih, a sve to na jedinstvenom muralu Đurovićeve odiseje.
Ovdje su u isti morski zavežljaj stavljene nade i razočarenja, male i vječne teme, egzodusi i nostalgija, fjaka i karneval, pošto je na Sredozemlju sve moguće kao fuzija razlika. Ali, žena, velika majka, sve i svja, ključ je svega, rađanja, življenja, opstanka, ljepote, borbe, poraza i smrti, buđenja i vaskrsnuća. Upravo uz tih ponornica smrti Đurovićevi romaneskni likovi nas tako veselo i zavodljivo vraćaju u rajske vrtove i mnogi posmatrači njegovih slika govorili su mi nakon izložbi da su prvi put na ovim platnima ugledali i osjetili raj. Kakve li časti i slasti!
Kada na ovim forumima glasnijim od žagora u košnicama, sretnemo aleksandrijski svijet pun fantastičnih kreatura, mitskih bića i fatalnih žena i opet progledamo praskozorjem civilizacije, znaćemo, uprkos svemu, da besmrtnost nije nedodirljiv kanon, Sveto pismo ili utopija – već cilj! Bez obzira da li žena tuguje za izgubljenom prošlošću na malom platnu ili lije suze radosnice u znak ženidbe sina prvijenca galeba na velikom, iz ove slikarske alhemičarske laboratorije uznosi se avangradna plima. Sve do ponistre sa koje iščekujemo azurne anđele antičkog Mediterana da se usidre i saopšte nam naša zaboravljena imena jer su nam krštenice predugo bile tabule raze. S druge strane, Đurović je vješt balkanski zlatar s obzirom da su u njegove motive, poput diska, fijuknuti ornamenti helenskih, rimskih, slovenskih, vizantijskih, južnoslovenskih, istočnjačih i inih mitopoetika čime ovo slikarstvo dobija svoj pupčano vezan mozaik univerzalnog poimanja života sa bilo koje strane ga posmatrali, doživljavali ili mirisali kao pustinjsku ružu. Tako, recimo, spojeno i nespojivo, mudrost i suludost, faktivne fikcije i fiktivni fakticiteti, harmonija i konfuzija, Eros i Tanatos, Dabog i Crnobog, Hors i Lada, obećani arhipelazi i nekropole, etika i blud, biljurnost podmorja i žabokrečina globalizovanog plemena, dešeno i razdešeno… sve to je, dakle, objedinjeno u cilju formiranja koncentričnog civilizacijskog kruga dalekog od onog ispisanog kredom. To je slikarev prsten nalik Borhesovom alefu vječnosti iz koga sve izvire i u koji se sve uliva. Ko taj i tako rezbaren prsten bude imao na prstu u trenucima apokalipse ili iskorači u njegova platna – spoznaće spasenje!
Velelepnost ove slikarske kolonade čine četiri kapitela. To nijesu elementi prirode imanentni antičkom poimanju filozofije (zemlja, voda, vatra i vazduh) već četiri nijanse modre boje – život, smrt, ljubav i eros. Drugim riječima, to su mora barokne načipkanosti i nesagledivih dubina sa čijeg dna muklo odzvanjaju crnogorske iluzije i nesvršena istorija. Ognjište se ne voli trenutno, iz pomodarstva ili interesa nego jedino srcem koje tako umilno i himnično, emotivnije od kotorskih zvona, bije iz okeana ovih kolorita. Đurovićeve valere su poput moreuza. Kada ih na tom i takvom vijađu do beskonačnog ostavimo za leđima, bićemo znatno mlađi od realnog vremena i to je zapravo taj momenat koji ovom slikarstvu plete vijenac čarolije. Kao i kod pjesnika (Malarme, Valeri, Seferis…) Mediteran za ovog slikara predstavlja stanje uma, sensa i duha a ne rovarenje po pukoj istoriji ili zemljopisu. Zato iz dubina i portuna njegovih civilizacijskih proplamsaja, karnevala i trauma uporno crpi energiju svjetla da, poput Ikara, uzleti i prosvijetli se a saučesniku njegovih pustolovina pod morem i posmatraču slika, kao uzdarje, ponudi nadu u vječno. NJegova slikarska naracija seže do struja Atlantide, ekspresija traje često duže od jeke jadranskih kampanila, u zlatovezu boja sijaju broševi plemkinja raskopčanih haljina, dekoracija navodi na završni čin neke antičke tragikomedije… Akvatintom ukradenom sa ovih slika posuta je i paluba argonauta nakon pomorske bitke za osvajanje slobode dok njihova senzualnost zavodi ljepše od nimfe Kalipso na ostrvu Egigija u neznanom moru kada je Odiseju u zamjenu za brak nudila besmrtnost.
Alegorijski prikazi bajkovitih, epskih i svakodnevnih tema samo na prvi pogled nude iluziju o opstanku čovjeka zbog dominacije vilinskih scena u jarkim bojama. Ali, već u sljedećoj etapi kada otvorimo kapiju slikareve isposničke kelije osjetićemo rumenilo na našim obrazima, trnke, požudu, strast, libido, groznicu i pulseve bezgraničnog života u žili kucavici. Zato su delikatne scene izronjele iz ovih opsjena jedina java u koju počinjemo vjerovati. Kroz golotinju žene ovdje je ogoljena sva dvoličnost i bezdušnost svijeta koji će, opet u svojevrsnom kontrapunktu, ta ista žena roditi i oplemeniti u bjesomučnom ratu sjenki i svjetlosti. Efekti tog plodnog sukoba sa Đurovićevih slika, sem vizuelne bajke, emituju čak i krike odnosno muziku! To je još jedan od dokaza da autor nije sam odabrao planetu Mediteran za sudbinu već i ona njega s tim što je ta ljubav iskonska i ne da se potkupiti ničim. Kao rezultat te ljubavi vidimo medijalu – veliku turbinel školjku smještenu u dubinama nadistorije i apsoluta.
Nedavno sam ponovo bio u prilici da otvorim izložbu posvećenu nešto novijem slikarevom opusu u salonu podgoričke galerije Most. Tom prilikom u džepu nijesam imao pripremljen prigodan govor, suvoparnu likovnu analizu ili esejistički osvrt nego, ni manje ni više – pjesmu Zaplivajmo! Poslušajmo je zato i ovdje – Pjesnik Rafael Alberti/prije stoljeća reče mi –/građani, vi nikada nijeste vidjeli more/ali, evo, ja vam ga nudim./Slikar furija, nimfi i čudovišta u podmorju/stvarnijih od nas, slikar nijansi indiga, od mora do vulkana,/večeras reče nam –/građani, vi nikada nijeste vidjeli tintu mora/ali, evo, ja vam je dajem./U dubine svojih bora/indigo mora saspite./Ako se oglednete u našim ljeskanjima,/zaronite u akvatorije dekadencije i slave Juga,/vjenčate se sipom –/više nećete poznavati prolaznost kopna./Cjelivani hukom vječnog/stanimo pred muze i edene/i pustinje na licima/jer tu ćemo čuti eho slobode/u školjkama naših ušiju i srca./Zaplivajmo, sjutra biće kasno… Čak i ova moja pjesma postala je plijen ralja slikareve tjelesne garde i njegovih odaliski. Čujem je kada prođem hercegnovskom promenadom Pet Danica, u zidinama starog grada Korčule, napuljskim amforištima, u bjelopavlićkim škripama a na zemunskom keju, nedavno, čuo sam kako je izgovaraju labudovi što je dokaz da, pored muzike, ovi pastozni reljefi duše odišu i magijom pjesništva.
Kada sam govorio o koketnosti Đurovićevih vitraža u kontekstu upijanja naših osjećanja, sjetih se jednog divnog odlomka iz knjige Eskvilinska Venera Bele Hamvaša gdje kaže – Upio je u se more, bijele stijene i mlaki talas vazduha. Pošto ih je upio bio je upijen. Slijedeći ovu izuzetnu metaforu koja ukazuje na neponovljive čari Juga pod našom kožom, siguran sam da njene kote svoju zemlju pronalaze na radovima ovog mediteranskog slikarskog maga. I štaviše. Ona im je dobrovoljno utočište i otklon od prolaznosti. Na uljanim jedrima od morskog pigmenta i fantazmagoričnim crtežima dolazi do harmonije više slikarskih procesa. U prvom redu to je karnevalska interferencija neobaroknih i neorenesansnih stilizacija, klasicističke fuge i neomodernistički štimung u proživljaju najzagonetnijih dionica naše južnjačke sudbine. Tako iz ovih slika, poput Venere sa ostrva Milosa, često izranjaju kosmogonije pronalazeći odmah izopačenog dvojnika u nama. Determinisane svetotajstvima mora i njegovim kriptogramima, Đurovićeve slike nude civilizaciju podmorja u nama i van naših vidokruga i dočaravaju arheologiju misterija. Baš tu nam se pružila prilika da zaplešemo sa istorijom, uz čarobnu muziku sirena pjevamo barkarole okruženi dokonim heruvimima, obljubimo kontese sa potonulih mletačkih korablji, otvorimo vaginomorfne školjke vraćajući se tako srećnim iskonima rođenja u stvaranju novog života po mjeri Mediterana. Stojeći naspram ovih slika i zaljubljen u njihove akterke kao u Minojke sa fresaka u Knososu, prvi put u sopstevnoj žuči otkrivam šesto morsko čulo. Ono me vodi do plemkinja dubokih dekoltea čije bradavice ovo more čine još vrelijim i zaliva nirvane. U njemu, ljepše nego u muzeju, sačuvani su svi rebusi naših htijenja, negdašnji procvati i aktuelna moralna posrnuća.
Đurović je takođe svojevrsni martir i glasnik jer nam otvara jedan sasvim obnovljeni i intimizirani svijet juga koji smo svojom voljom zaboravili ili je, biće preciznije, on nas, ovako bezlične u živom pijesku globalizacije, prezreo. Zato njegov Mediteran ima dva janusovska lica – prvi je vaskrsao, rehumanizovan i nevin pod morem a drugi se kočoperi na nebesima. Sav svijet Đurovićevih igara na ovim palimpsestima podređen je, dakle, morespisu i ostrašćen sugestivnim nanosima nokturalne, fluorescentne, pastoralne i (prvenstveno slovenske) ambijentalnosti. Voda sugeriše djevičanstvo, mrak dubina odnosi se na opsjenarenja i ezoteriju dok pelagijski zraci nerejida, sibila, salamanki, amazonki i raznih okeanida, preseljenih iz bajkovitog u tmušu realnog, osvjetljavaju naš zavičaj. Vilinski motivi u funkciji su simboličnog sagledavanja prirode čovjeka svedenog na robota. One predstavljaju božanske izaslanice čija nam baršunastost itekao pomaže da vratimo svoju izgubljenu duhovnost i započnemo neophodnu katarzu. U ovoj fazi doživljavamo možda najsuptilniji vid dekriptiranja najdubljeg mora u nama a to je more nadanja i strepnji. Sve se odvija kroz postepena širenja tematske lepeze oslikane gamama grotesknog. Suvišno je ponavljati da ove slike nije dovoljno poledati i dotaći. Štaviše. Moramo na platna prelivena uljanom pirotehnikom staviti uvo kako bi jasno čuli citre i umilni ljubavni zov najada iz okeana, mareja iz Jadranskog mora i pastirica ispod danilovgradskih hrastova. To je smatram jedini način da se ponovo upoznamo sa svojim zatomljenim sopstvom i popunimo svjetlećim notama sa ovih papirusa svoju ličnu kartu od kremena. Ta misija pokazuje da Željko Đurović nije samo slikar koji kičicom bičuje mora niti su njegove slike njihova žitija. On je lađar neodgonetnutih svjetova morskih dubina sa bezbroj bića dvojnika u tom ambijentu. Ima li veće svečanosti od toga?
O crtežima ovog maestra nijesam govorio parcijalno s obzirom da su oni neodvojiva marina njegove slikarske rivijere u svim stilskim, motivskim i tematskim cjelinama. Predmet pojedinih opisa toliko je sličan da atmosferu razlikujemo samo po tonusu kolorita. Zato nas porođaji najljepših žena – đavolica bujnih grudi, talasastih kosa, toplih međunožja i gipkih udova opijaju jače od čaše crnogorskog Vranca istovremeno nas pozivajući da po njihovim bedrima ispišemo završne ili početne činove naše mediteranske drame. Po njihovim poprsjima i pregibima, slađim od pelinovog meda, nadahnuti umjetnik umače svoje kistove i olovke da bi što ljepše dočarao bajku ljudskog ništavila. Ženska Empireja ovdje je dominantan svijet kadar da iskoči iz crteža i opsjedne čula posmatrača preobrazivši ga u aktera naslađujućih ljubavnih figuracija. Ljubav je podređena hedonizmu i umočena u starozavjetne alkohole tako da je nikada ne treba tretirati kao subjekat iluzije. Početak i kraj ovdje su manje važni jer na Mediteranu se ne mjeri vrijeme i ne postoji smrt. Zato ovakvi i slični prizori čine jedno neponovljivo svjedočanstvo trajnije čak i od istorije. Kada se zagledamo u ribolike žene sa čarapama pletenim od ribarskih mreža, dresiramo rogata bića, pomirišemo drhtavu algu, dignemo ruke pred kljunastim nemanima, zaspimo pored nezasitih konkubina, podijelimo parče hljeba sa demonima i metuzalemima, mi postajemo sveštenici slikarevog mita srećni što se svakim danom sve više udaljavamo od svojih gradova odnosno lapidarijuma iz kibernetičke ere lišenim slovenske topline i milosrđa. Plemićki diskretni i egzorcizmom osjenčeni crteži oživljavaju duh razvalina i tako nas, raspete između dezorijentisanosti i bezdušja, upijaju u sebe kako bismo se ugrijali na nevidljivom ali svetom plamenu raja. Na njima sjedinjene su suze, buktinje i talasi u čast ezoterijskog i smješteni na oltar opšteg dobra. Za takav poduhvat potrebna je demonska snaga i volja što je primijetio Ivo Andrić u eseju o Goji, pišući – Zato je umjetnik izvan zakona, odmetnik u višem smislu te riječi osuđen da natčovječanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki viši, nevidljivi red, remeteći onaj niži, vidljiviji.
Upravo iz tog razloga, u osvit, na obali iščekujem nevidljive valove prokrijumčarene sa Đurovićevih slika, grafika i crteža da mi donesu ikonostas iz ove priče -molitve i na njemu kao splavu plodne djevice kako bih se orodio sa njima, okusio njihove nektare i produžio rodoslov.
Moraju doći iz slikarevih epopeja! Dakako…
Znaju da mi se žuri jer varvari tehnokratije zaposleni kao bogovi novca u prekookeanskim koncernima već su mi za petama i već čujem kako razbijau zidine južnih fortica, od muzeja prave kockarnice a u svetilištima provjetravaju odaje za miran san svojim starletama.
Od Željka Đurovića, prijatelja i kompozitora hukova, pjesnika plovidbi najzahtjevnijim i najopasnijim okeanima sebe i, nadasve, slikara besmrtnih proročanstava ne tražim ništa drugo do – otključavanje čudestva. Ali, ključ je tu.
Pred nama, izvan vremena i prostora. U meridionalnoj sferi iz čije kapljice rođen je cijeli svijet koji danas poznajemo. Izronjen iz mulja njegovih ulja i liturgijom boje osveštan.
Upravo u njegovu baštine zaklinju se heroji i gubitnici, fariseji i ortodoksni mudraci, prognani i progonioci, šarlatani i vitezovi, majke i maćehe čija imena poput svitaca bljeskaju na štavljenoj ovčjoj koži koju nam autor podastire kao svečani tepih pred ulazak u tajne, meandre, lagume, salone i skriptorije podmorja.
Povratka nema, čak i ako ovaj esej budem morao dopuniti ili ispravljati slovne greške za potrebe izdavača kataloga.
Biti dobrovoljni zatočenik Juga i Đurovićevih akvatorijuma neopozivo je i tiče se teško stečene i sada ljubomorno čuvane samospoznaje o vaskrslom mediteranskom identitetu što u prevodu znači svjetskost i jedinstvo naših balkanskih razlika uvijek okrenutih kako ne treba. O strastima nimfi u potpalublju, obnaženoj školjki kao puleni na pramcu i lepršanju zastave slobode sašivene od daha slikareve pastirice da i ne govorim.
Detalje ću zadržati za sebe. Sve i kada bih želio da vam otkrijem i prepričam pikanterije sa ovih pirova prenesene na papir sklupčan u bocu koja bi doplutala do vaših dalekih obala ili vam ga pošaljem po modrulju pismonoši – ne bi mi okolnosti dozvolile da to uradim jer mastila iz sipinih dojki ponestaje a more iz Đurovićevih slika ubrzano narasta.
U raj ponorniji od pakla uranjamo i neka je Fortuna sa nama. Trebaće nam.
Itekako!
Perast i Podgorica, avgust 2018. godine
BILJEŠKA O UMJETNIKU:
Željko Đurović je rođen 1956. godine u Danilovgradu. Studije slikarstva i postdiplomske studije završio je na Faklutetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Član je ULUS-a, Ex-libris društva iz Beograda i internacionalne grupe umjetnika Libellule iz Francuske. Redovni je profesor FILUM-a u Kragujevcu.
Imao je 50 samostalnih izložbi u Crnoj Gori i inostranstvu, zastupljen je u preko 30 knjiga o umjetnosti. O njegovom umjetničkom opusu objavljene su dvije monografije. Đurovićevi radovi nalaze se u prestižnim kolekcijama i ustanovama, među kojima je i Internacionalni muzej za fantastičnu umjetnost u zamku Grijer u Švajcarskoj.
