Borislav Jovanović: povodom promocije romana Dioklitijsko zavještanje Miraša Martinovića u Nacionalnoj biblioteci «Đurđe Crnojević» na Cetinju, 23. aprila 2013.
Danas na Svjetski dan knjige mogli bi da povodom romana Miraša Martinovića govorimo o jednoj lijepoj sluačjnosti i još zanimljivijoj analogiji. Dioklitijsko zavještanje, naime, vodi od Duklje do Duklje, od Vladimira i Kosare do Vladimira i Kosare, od hronografa Dukljanina do Miraša Martinovića, modernog pisca. Od jednog davnopređašnjeg, usmenjačkog, proznog predloška do lirski angažovanog, recentno segmentiranog, romana na istu temu.
Naime, crnogorska, nacionalna, literatura je započela prije nešto više od osam vjekova sa Ljetopisom popa Dukljanina u kom se nalazi, upravo, i priča o Vladimiru i Kosari da bi evo početekom davdesetprvog vijeka bili u prilici da govorimo o romanu Dioklitijsko zavještanje čija je tematsko-duhovno jezgro Dukljaninov zapis o dukljanskom knezu Vladimiru i njegovoj ženi Kosari. Konačno se, naime, desilo da crnogorska literatura dobije, od crnogorskog autora, svoju verziju čuvene legende i tako bude obogaćena za nešto što se trebalo desiti i mnogo ranije.
Izvanredna je slučajnost /ili ne/ što se o ovoj knjizi prvi put javno govori u centru crnogorske knjige, kulture i duhovnosti – u Centralnoj narodnoj biblioteci “Đurđe Crnojević”. Još je bitnije da je ova Biblioteka izdavač romana o Vladimiru i Kosari koja je kao institucija i istinsko, ne samo Dukljansko već i Crnojevićko zavještanje pod čijim krovom se čuva najdragocjeniji dio onoga što je crnogorski duhovni apsolut. Kao što se sve knjige moraju zavještati ovoj Biblioteci tako i ona mora biti – i jeste – inspirator i pokrovitelj svih duhovnih dostignuća na kojima se temelji ova Sveta crnogorska kuća.
Za milenijumsko trajanje crnogorske literature osnovna konstanta je da je ona tematski pa i poetski uvijek bila okrenuta prošlosti. To je dala, što bi rekao pjesnik, sreća ili nesreća. Naš književni a i svaki drugi Janus je prevashodno bio tamo skoro sve do kraja prošlog vijeka. Tematizacija prošlosti, imala je nekoliko stilističkih i prozodijskih faza: od epske, epsko-romantičarske, relaističke, romansijersko-faktografske, poetsko – realsitičke, do ovovremene i ovodnevne i finalne: fikcijsko – imaginativne, ili dokumentarno – metaistorijske koja je i najknjiževnija, s najviše estetskog kapaciteta i s pravim spisateljskim ubrzanjem.
Tom književnom, autorski eminentnom izboru, pripada više od dvije decenije i Miraš Martinović sa svojim romanima od Poslednjeg Eshilovog dana i Vavilonskih mudraca do ove koja je danas u fokusu. Miraš Martinović je, zapravo, po svom tematskom i poetskom, kulturolško – književnom kompleksu najznačajniji crnogorski književni arheolog, književni istražitelj; pisac koji je arheološki čekić, koji ga je očigledno privlačio, i sa svetačkom posvećenošću zamijenio književnim priborom i književnom radionicom iz koje će u tematskom, mitopoetičkom i estetskom kontinuitetu izaći, skoro u jednom dahu i jednoj tematskoj ravni, i korpus romana Putevi Prevalise, Otvaranje Agruviuma, Teuta, Snovi u Doklei i Diokletijsko zavještanje. Martinović je, zapravo, našao svoju antičku agoru u lavirintu mediteranske arhaike odakle je mogao ponajbolje da sagleda čovjeka i njegovo mjesto pod zvijezdama i da od zatečene drame, arheologije i mitologije pravi svoj ram univerzuma. Takav je put imala, i ima, Martinovićeva romaneskno – poetska pentagonala postajući jedna od najupečatljivijih i najkoherentnijih poetika u ljetopisu crnogorske nacionalne literature.
Spiritus movens toga je snažan narativni lirski subjekt ovog autora. Bez toga sve bi bilo sladunjavo fabulisanje ili feljtonistička idolatrija. Uhvativši se tog diskursa pisac je pronašao sebe. On je, naime, u svojoj naratorskoj osnovi, uvijek u sferama prozne poezije, poezirane proze, odnosno, kreiranja sopstvene od zatečene mitologije, ili građenja sopstvene strukture u susretu sa nađenim kako bi funkcionisali inter-poetski. I tom svom susretu sa samim sobom i sa drevnim dijacima, tamo đe je sve pretvoreno u prah i pepeo, Martinović istrajava sa stjenovitom upornošću.
Ništa kao prošlost nije tako jasno znak prolaznosti i cjelovito ogledalo ljudske sudbine. Tragajući za onim što je bilo i što je nekad sjalo kao ljepota i muka postojanja u ilirskom, antičkom, rimskom i slovenskom periodu – što su nekada bila velika gradilišta a zatim velika rušišta – Mratinović nije pomišljao da bude povjesničar s uzgrednim literarnim pretenzijama. U epohama i toposima kojih se dotiče, on se usidrio svim svojim spisateljskim optikumom, dajući na uvid ljepotu prolaznog i horizonte vječnosti. On je svoje teme opečatio jednim okvirno opštim ali, prije svega, vlastitim senzibilitetom. Naime, čitajući bilo koji roman Miraša Martinovića nametljiva je paradigma romansijera pjesničkog iskaza, odnosno prepoznatljiva varijanta lirskog, simboličnog i citatnog ukucavanja materijalnog i duhovnog nasljeđa kako u tematskom tako i u dominantno estetskom istrajavanju.
Estetika može bez književnosti, ali književnost ne može bez estetike!
Martinović ima urođeni dar da od artefakta, arheoloških ili književnih svejedno, od fragmenata zidarskog i arhitektonskog umjeća nestalih civiliazcija, od stvarnog ili imaginarnog, koncipira naraciju čiste artistike. U njegovom opusu nema niti junačke usmenosti, epske i kvaziepske sladunjavosti ili samoregulacije s tradicionalističkim predznakom. Naprotiv, ođe je sve estetsko isijavanje mediteranskog nasljeđa. Jedna od prevalentnih naratiteta Mratinovićevog književnog izvlačenja izgubljenog svijeta, dalekih umjetnina i sudbina, podignutih i palih gradova, jeste ekfrazam, odnosno, retorska figura izuzetne funkcionalnosti koja suptilnom, modernom, sugestivnom deskripcijom reinterpretira, odnosno, repoetizira i romansijerski modelira faktografsku građu do koje je se stiglo ili ju je autor odsanjao. Tako smo od jedne daleke duhovnosti dobili novu-staru duhovnost koja nam je bila potrebna i na nacionalnom i na sveljudskom planu.
Književni postupak je duša književnosti. Svoj sistem pripovijedanja Martinović je nastojao da, iz romana u roman modifikuje, žanrovizira, kako bi se izbjegle zamke “lijepe” književnosti kakva se obično piše kada su u pitanju neke istorijsko-neistorijske teme. Forsirajući poetsku reciklažu davanine, Martinović pred čiatoca iznosi jedan hermeneutički otvoren tekst. To je,svakako, jedini poeto-kazni Zodijak koji će ljekovitost fikcije sa; uvati od stati; nosti a koheziju stvaranog i fiktivnog dovesti u interaktivu.
Biti u svijetu fikcije kao mejnstrimu moderne literature, znači imati neke neprestane unutrašnje, stvaralačke korektive. Ne zaboravimo pri tom da ovo doba nije otkrilo fikciju već da je ona samo sofisticirana replika na najstarija i najbolja djela svjetske literature. Ponekad je, na žalost, i toliko izteoretizirana da djeluje potrošeno.
Ipak, od svojevrsnih istorijskih ili legendarnih narativa Martinović već narečenom književnom strategijom indukuje narativ postmodernog konteksta, oslobađa istoriju od istorije a uranja u njene poetske odgonetke i estetske provokacije. Tom segmentacijom književnog postupka dolazi se do onoga što Margerit Jursenar naziva ponovnim viđenjem vremena. Ova kultna spisateljica, objašnjavajući kako su nastajali Hadrijanovi memoare, kaže da je jednom nogom bila u nauci a drugom u magiji. U jednoj takvoj korelaciji nastajala je i prozna odiseja Miraša Martinovića. Ona se može imenovati poetskom enciklopedijom drevne crnogorske kulturne baštine.
Italijanski štampar Aldo Manucio iz 16. vijeka je sačuvao antičku literaturu pa i kulturu od konačnog propadanja štampajući starogrčke autore Gutenbergovom galaksijom. Miraš Martinović je iz knjige u knjigu otrkivao skrivenu, zatravljenu, ili površnu recepciju, našeg prapostojanja. Biti u svijetu fikcije znači biti u svijetu forme, bez koje literature našeg vremena ne bi znala što da radi.
Ovaj autor je jedan od korifeja totalnog fikcijskog toka svijesti u crnogorskoj književnosti đe je estetsko, kao končano i jedino literarno rješenje amblematično dotakla svoju moć. To je, uostalom, i jedini način da se tehnikom pripovijedanja o pripovijedanom i pripovijedanja o onom što je samo lapidarijumska stvarnost dođe do literarnog efekta. To je, istovremeno, i održivi način da se kroz prozu, poeziju i ekspresiju, dođe do osvajanja prošlosti kao promovisanja svog unutrašnjeg svijeta ali i svog i kolektivnog identiteta.
Miraš Martinović je, zapravo, jednu zaboravljenu ili poluzaboravljenu ostavštinu feniksnom poetikom vratio u novu i trajnu ostavštinu. Da je to uradio samo zbog Ilirke, Teute, i Slovenke, Kosare, bilo bi dovoljno.