Božidar Proročić i Ana Uskoković – Legende i priče s Lovćena (II)


             Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Ana Uskoković, biolog

Priče i legende čine našu bogatu kulturnu baštinu. Neke od najljepših priča i legendi prenošene su generacijama na prađedovskim ognjištima. Prenosila se živa rijeć, o vremenima i ljudima, o dobru i zlu. Tako je to trajalo vjekovima na padinama Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Goliša, Huma, Malog i Velikog Konjskog u podnožjima mnogih katuna. Mi prenosimo dio te zaboravljene prošlosti koju smo u XXI vijeku otrgli od zaborava.

TURČINOV GROB

Na putu prema Međuvršju, koji odvaja prema Mauzoleju ka Jezerskom vrhu, nalazi se predio (toponim) koji nosi naziv Turčinov grob. Zanimljiva je legenda o nastanku ovog toponima na padinama samog Lovćena. Osman je bio ugledni trgovac iz Nikšića koji je puno putovao i imao brojna pobratimstva, prijateljstva i kumstva širom Crne Gore, s pripadnicima svih konfesija. Kada je iz Nikšića prelazio preko Katunske nahije s njim je putovao njegov pobratim Jovan Markov. Jovan Markov živio je u mjestu Bijele Poljane uz samu granicu s Turskom imperijom.  On ga je uvijek pratio na tim putevima kroz Katunsku nahiju, preko Njeguša, pa sve do starog grada Kotora kako se ne bi desilo da neko napadne turskog trgovca. Kada bi ugovorio trgovinu  kožama, solju, maslinovim uljem, Osman se sa svojim pobratimom u kasnim popodnevnim časovima vraćao za Nikšić. Put je bio dug i zahtjevan pa su uvijek znali da zakonače kod nekog od brojnih domaćina na tom putu. Osman je bio izuzetno bogat i ugledan i uvijek je svojim domaćinima ostavljao po malo soli i ulja u znak zahvalnosti i pruženog gostoprimstva. To je tako trajalo godinama.

Početkom oktobra Osman pošalje svoga slugu s pismom u kome obavještava Jovana Markova da ima vrlo važan susret 20. decembra (subota) s jednim trgovcem, inače podanikom Austrougarske monarhije u Kotoru i moli ga da mu se na tom putu pridruži. Kada je Jovan Markov primio pismo, odmah je odgovorio da će ga spremno čekati. Krenuli su odmah posle pola noći na dug put do Kotora. Noć tiha i mirna obasjana mjesečinom. Stud i mraz padaju po njima. Oni ogrnuti u narodnim nošnjama, prigrnuti  debelim vunenim ogrtačima. Dok na konjima jašu, po njima pada poneka bijela pahulja, ali snijegu jaka hladnoća i mraz ne dozvoljava da pada. Prelaze kroz bespuća Katunske nahije, samo se čuje ponegdje lavež pasa i zavijanje vuka u toj hladnoj noći. Zorom prelaze preko Njeguškog polja, i na samom planinskom prevoju Krsca miluju ih prvi zraci sunca koji obasjavaju plavetnilo neba planine Vrmac, ali i Jadranskog mora. Preko sela Žanjev Do se spuštaju putem za tovarne životinje i nastavljaju svoj put. Stižu preko sela Špiljari u stari grad Kotor, i u neposrednoj blizini gostionice vežu svoje konje. Tu se Marko i Osman razilaze i dogovaraju se da se pred istom gostionicom nađu oko četiri sata poslije podne. Marko ide prema pazaru u trgovinu, a Osman na dogovor sa austrougarskim trgovcem. Pazar je bio bogat, pun jer se bližio katolički Božić. Jovan je na bogatom pazaru potrgovao mnogo toga. Sve potrepštine je vezao  konopima na svog konja. Stigao je u zakazano vrijeme. Osman ga je zadovoljno čekao, kazao mu je kako je sklopio jedan od najvećih trgovačkih ugovora.

Katun Dolovi sa pogledom na Lovćen

Krenuli su sa  svojim natovarenim konjima. Noć ih je ubrzo sustigla kod Žanjevog Dola. Počela je snažna mećava, konji su počeli da ržu pod teretom. Jovan je rekao Osmanu da se drže jedan pored drugoga dok ne prođu strašnu mećavu na Krscu. Mećava je bila sve snažnija i snažnija. U jednom trenutku Osman je nestao iz vidokruga Jovanova. Jovan je počeo da ga doziva, ali odgovora nije bilo. Marko se čvrsto držao za konja. Konj je sve teže išao i pod jakom mećavom često je znao da poklekne. Kada su prošli Krstac, Jovan je sasvim slučajno došao do jedne omanje kuće, jako zalupao na vrata. Otvorio mu je domaćin i prihvatio ga izmorenog. Konja je odmah vezao, otresao snijeg s njega i spustio natovarenu robu. Jovan sav uplašen za Osmana reče domaćinu da je njegov prijatelj nestao. „Mećava je snažna, prijatelju moj, večeras niko ne može poći da ga traži, nek mu je Bog u pomoć“, odgovori domaćin. Jovan je čitavu noć razmišlajo o Osmanu. Ujutro je bilo više od jednog metra snijega. Tragova napolje nije bilo nikavih. Jovan je ostao kod svog domaćina na Njegušima još nekoliko dana dok nevrijeme i sniježne mećave nijesu stali. Ranog jutra krenuo je prema svojim Bijelim Poljanama u nadi da će se Osman javiti. Od Osmana nije bilo traga ni glasa. Njegov pobratim Jovan  je o svemu obavijestio nejgovu porodicu u Nikšiću. Nadali su se da se Osman kao i Jovan smjestio kod nekog domaćina i da će se ubrzo javiti. Prošla je zima, stiglo je proljeće, snjegovi na Lovćenu su počeli da se tope. Pastiri sa Malog Bostura su sa svojim ovcama krenuli na ispašu. Između dva velika kamena, kada se snijeg otopio, pastiri su pronašli smrznutog Osmana i njegovog konja. Niko nije umio da objasni kako je u toj sniježnoj mećavi Osman uspio da tako daleko odluta do padina Lovćena. Mještani su ga tu sahranili i od tada to mjesto nosi naziv Turčinov grob.

KRUŠKA S KRUŠEVICA

Kruševice su katun koji se nalazi u samoj zoni NP ,,Lovćen. Katun vjekovima koristi bratstvo Martinović iz Bajica. Prostrani pašnjaci i pašnjački kamenjari su se koristili za uzgoj brojnih stada ovaca. Bratstvo Martinović je živjelo u slozi i pomagalo jedno drugima u mnogobrojnim radovima na katunu i zajedničkim mobama.

            U dalekoj prošlosti sami katun je dobio ime po jednoj i jedinoj krušci. A legenda o stablu jedine divlje kruške s Kruševica nastavlja i dan danas da živi. U dalekoj prošlosti ljudi su često obolijevali od raznih zaraznih bolesti. Kako nije bilo savremene medicine, liječili su se ljekovitim biljem s padina Lovćena. Starac Niko je imao blizu stotinu godina, rekao je svojim sinovima da želi da svoje posljednje dane provede na mjestu na kom je prvi put otvorio oči i đe se rodio. Da bi ispunili njegovu želju njegovi sinovi su ga odveli na podlovćenski katun đe su boravili tokom prve polovine godine. Jedne tihe ljetnje noći dok su se zvijeze igrale po nebeskom svodu starac je usnio čudan san. Usnio je  kako su se svi na ovom katunu razboljeli i kako im prijeti smrt, i da će jedini lijek protiv mnogih bolesti biti plod kruške koja se nalazi na ovom katunu. Starac je svoj san prenio sinovima i ostavio im u amanet da čuvaju to stablo kruške da nikada od njega ne slome ni jednu granu i da plodove sakupljaju samo za lijek. Starac je nedugo zatim umro.

Katun Kruševica

            Prošlo je pet godina od smrti starca Nika. Početkom jeseni stanovnici ovog podlovćenskog katuna počeli su da se razbolijevaju i umiru. Svi su bili uplašeni i sjetili su se sna i amaneta starca Nika. Svi su se sakupili te jesenje noći u kolibi sinova starca Nika, razgovarali su o snu i o amanetu koji im je starac ostavio. Kako je bilo kasno, dogovorili su se da sjutradan odu do pomenute divlje kruške i da sakupe plodove. Legenda dalje kaže da su tokom mnogih noći na toj krušci vile boravile i da kruška u svojim plodovima nosi čudesne moći. Samo to jedino stablo jer nigdje na čitavom katunu nije bilo drugih stabala. Ujutro ranom zorom dok je sunce tek ponekim zrakom obasjavalo Lovćen, Martinovići su otišli kod tog jednog i jedinog stabla divlje kruške na njihovom katunu. Sakupili su sve plodove koji su tokom noći pali s nje. Sakupili su toliko plodova da je svaki Martinović mogao da pojede po nekoliko plodova. Počeli su pastiri i mještani katuna da jedu po jednu krušku ujutro i jednu uveče. Posle nekog vremena svaki od njih je osjetio nevjerovatni oporavak i nadčovječansku snagu koju su im davali često opori ukusi zlatno-žutih krušaka. I oni koju su bili na izmaku snage i životne energije su se ubrzo oporavili.

Lovćen i Štirovnik u zagrljaju

            Nakon što su bolesni ozdravili, a ostali dobili novu životnu snagu, pastiri se dogovore da trajno čuvaju ovo stablo koje ih je spasilo od bolesti i iscrpljenosti. Tajnu o ljekovitosti ove kruške samo su oni znali. Nedugo zatim sam katun je dobio ime Kruševica. Vjekovi su prolazili, a priča o krušci je nastavila da i dalje živi. I danas stanovnici pojedinih podlovćenskih katuna znaju da spremaju blagotvorno piće koje se zove ,,vodnjika. Piće se priprema tako što se plodovi divlje kruške, jabuke, drijena, šipurka, crvene kleke pomiješaju sa vodom i ostavi da odstoji do ,,dozrijevanja.” Ovo je jedan od najzdravjih zimskih napitaka pun vitamina koji se pije tokom zime za jačanje imuniteta. Kako je katun Kruševica s godinama počeo da se napušta, priča o ljekovitoj i magičnoj krušci pala je u zaborav. Danas se ne zna tačno gdje se stablo nalazi, a ono čeka neke nove generacije da je otkriju na obodima bukove šume ili na nekom pašnjaku prikrivenom i magičnog baš onako kako su se i vile krijepile  tim ljekovitim plodovima vjekovima. Legenda dalje kaže da samo jedan dan u godini, i to baš na onaj dan kada je starac Niko umro, plodovi dobiju svoj zlatni sjaj koji svijetli samo jednom u godini i može se vidjeti samo te jedne noći i tako pronaći. Pastiri i vile, magični spoj Lovćena i legendi, živi i dalje i budi našu maštu vjekovima.

VJETROVNJAK S KATUNA DOLOVI

Posvećeno Jovu (Milovom) Bećiru  

Dolovi su katun u samom srcu NP ,,Lovćen”,  okružen Lovćenom, Štirovnikom, Velikim i Malim Babljakom, Babinom i Veljom glavom, dok se sa Vjetrenih mlinova pruža prelijepi pogled prema selima njeguškog podvršja i crnogorskom primorju. Krajem XIX  vijeka dok su brojna stada ovaca naseljavala ovaj katun, Krsto i Danica su iščekivali svoju prinovu. Nekoliko godina za redom zbog brojnih bolesti umirala su im djeca. Kako su već bili u poodmaklim godinama, plašili su hoće li Danica roditi zdravog potomka. Dvije porodice su tokom čitave godine stalno boravile na katunu Dolovi, dok su druge već početkom oktobra silazile s ovog katuna. Drugom polovinom mjeseca januara u noći 19/20  pored ognjišta, uz pomoć mještanke sa katuna, porodila se Danica. Stane, iskusna planinka, pomagala je Danici na porođaju. Maleni dječak je rođen na dan Svetog Jovana Krstitelja i dali su mu ime Jovan. Jovan se rodio u ,,košuljici”, to je zančilo da je  svojim rođenjem dobio poseban dar od Boga. Zima je bila oštra i hladna kao nikada do tada. Veliki sniježni smetovi su svojom bjelinom okovali Dolove. Košuljicu Jovanovu su čuvali, znali su da ona čuva Dolove od svih nedaća.

Jovan je odrastao uz zvuke frule zajedno sa drugom djecom, pastirima na padinama Lovćena. Još od malena zajedno sa svojim vršnjacima se razdragano igrao. Dolovi su bili zasijani čuvenom ruskom krtolom i rađali su obilno. Sav rod od krtole bi vrijedni domaćini prodavali u Boki Kotorskoj i tako obezbjeđivali sebi mogućnost da kupe so, petrolej, maslinovo ulje i druge namirnice. Proljeće je na Dolovima došlo u najljepšim bojama. Mještani su zasijali svoje posjede ruskom krtolom. Nakon nekog vremena Dolovi su dobili prelijepu zelenu boju od iznikle krtole. Jovan je tog ranog proljeća, kao i svaki drugi dan, otišao da čuva ovce i jagnjad s drugim pastirima. Negdje oko podneva tamni oblaci su se nadvili nad čitavim Lovćenom. Rani i sunčani proljećni dan pretvorio se u mračnu noć. Počele su da sijevaju munje i gromovi. Odjednom iz oblaka je počela jaka kiša s gradom. Mještani Dolova su počeli sve to s nevjericom da gledaju. Znali su, da ako im grad uništi krtolu, da će tu godinu teško proći. Vjetar je počeo snažno da ruši i lomi sve pred sobom. Uplašeni pastiri su, svi sem Jovana, krenuli ka svojim kolibama. U momentu više nijesu vidjeli Jovana. Samo su čuli čudno jako zviždanje. Svi su bil u svojim kolibama sem Jovana. Krsto i Danica su u nevjerici gledali s kućnog praga. Jovana nije nigdje bilo. Opet se čulo to jako zviždanje i oluja i nevrijeme su stala, a sva ljetina i stada ovaca i jagnjadi bila su sačuvana. Jovan se pojavio sa svojim malenim stadom od desetak ovaca pred kolibom. Roditelji, unezvijereni i zabrinuti za svog jedinca,  čudili su se kako je Jovan uspio da se sačuva od takvog nevremena. Svuda oko katuna Dolovi oluja i grad su uništli prelijepe boje ranog proljeća. Jedini su Dolovi ostali netaknuti sa zasijanom krtolom kao da su bili izmješteni u neku drugu dimenziju. U dugim noćima mještani su počeli da govore da je Jovan vjetrovnjak, onaj čiji je dar od Boga da štiti katun.

Treštenički vrh 1489 mnv zajedno sa katunom Dolovi

Jovana su svi poštovali, ali su ga se i pribojavali. Duge ljetne noći na Dolovima znale su da prekriju munje, oluje, gromovi, zauvijanje vukova i graktanje gavrana, što je uvjek predskazivalo nevolje. Jovanova duša bi  tokom noći izašla iz tijela i borila se s brojnim demonima. Jovan bi se ujutro budio umoran, znojav i iscrpljen. Tokom dana bi se oporavio i skupio snagu za duge ljetnje ali i zimske noći. A noći su crpile Jovanovu životnu energiju. Dolovi su imali njegovu zaštitu. Jedne takve noći dok je s mora duvala jaka bura, a sjeverni vjetar sve nosio pred sobom, Jovan je nestao. Nebo je bilo išarano brojnim munjama. Mještani s Dolova su na nebu gledali borbe demona, gromova i oluja koje su na tren bile ispisane u dugim mračnim noćima. Prije početka ovih nedaća uvijek bi se čulo čudno zviždanje, i opet zviždanje kada bi sve stalo. Znali su svi da je to duša Jovanova. Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru i padine Lovćena 1916. godine, posljednji put se čulo Jovanovo zviždanje u noći. U borbama s demonskim silama Jovan je izgbio svoju posljednju bitku. Mještani u svojim legendama pričaju da se čulo Jovanovo zviždanje dok su topovi s mora ranjavali Lovćen i dok su trajale borbe crnogorske vojske. Kada je sve stalo, nije se zviždanje više čulo. U tom ranom januarskom jutru pala je duša Jovanova, pala je Crna Gora neposredno prije rođenja Jovanova, ali i rođenja Svetog Jovana Krstitelja. Dolovi i danas kriju neke od najljepših priča podlovćenkih katuna. Ako nekada čujete zviždanje dok koračate ovim nestvarno lijepim predjelima, sjetite se ove priče o vjetrovnjaku i zaštitniku katuna Dolovi, i nemojte se okretati jer vas čuva duša vjetrovnjaka.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


two + 1 =