Božidar Proročić i Ana Uskoković – Pipoljevac Ševaljevića


Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Ana Uskoković, biolog


            Mali magični zaseok njeguškog podvršja, Pipoljevac nalazi se na putu Goražda-Mirac sa lijeve strane. Odlučili smo da ovog 14. novembra 2021. godine (nedjelja) posjetimo ovo maleno naselje koje je nastanjeno Ševaljevićima. Pretočiti mnoge tajne ovog malog mjesta s njegovim živopisnim mještanima je najljepši dar u očuvanju pisane riječi, ljudi, običaja ali i drevnih legendi nastalih na padinama Štirovnika. Dan je bio oblačan a s Cetinja nas je ispratila kiša. Prilaznim putem stižemo vozilom do prvih kuča Ševaljevića. Iako je prva polovina novembra, jesenje boje dominiraju ali i zelena vegetacija koja ovo maleno pitomo mjesto čini još ljepšim. Zeleni grmovi procvjetalog začina i lijeka ruzmarina (Lat. Salvia rosmarinus) mame nas svojim opojnim mirisima. Izlazimo iz vozila, dočekuju nas svesrdno Vasilije-Vasko Ševaljević i Đorđije-Đoko Ševaljević. Dok smo pripremali reportažu, često smo bili u kontaktu s Vaskom Ševaljevićem. Ne znajući biografiju ovog čovjeka u prvom momentu stičete utisak da se radi o profesoru istorije ili književnosti. Ulazimo u malenu kuću đe nas naš domaćin Vasko, zajedno sa Đokom, toplo i srdaćno dočekuje dok njegova divna supruga priprema posluženje za  goste.

Vasilije-Vasko i Đorđije-Đoko Ševaljević na Pipoljevcu

            Vasilije Ševalejvić nam na samom početku razgovora govori da moramo proći kroz nekada lijepu a nekada tešku porodičnu istoriju bratstva Ševaljeviča kako bi ova priča dobila svoju punu dimenziju. On započinje svoju priču: ,,Naš prađed Zeko Filipov Ševaljević imao je šest sinova i tri šćeri. 1878. godine sa svojih pet sinova i ćerkom, iz Rajićevića đe je rođen, preselio se na Pipoljevac. Najstarijem sinu Lazu ostavio je kuću i imanje u Rajićevićima. Prije preseljenja na Pipoljevac kupio je dio imanja od njeguških familija: Vrbica, Maštrapa, Rauta i Vučkovića. To je ovim njeguškim porodicama bio katun đe su tokom zimskih mjeseci i većim dijelom godine mogli da napasaju svoja stada. Područje Pipoljevca ima dosta pitomu klimu. Zeko se sa svojom familijom naselio (pri trnci) nakon čega je sa svojim sinovima nastavio da radi, stvara i bori se kroz život i širi svoje imanje. Od pet sinova sa kojima se spustio iz Rajićevića, na Pipoljevcu su ostali Jovo i Marko. Vuko je odselio posle I svjetskog rata za Beograd, đe je osnovao i familiju. Vuko je od familije imao dva sina, Krsta i Steva. Njihove familije su ostale tamo, i danas njihovi potomci žive u Srbiji, najvećim dijelom u Beogradu. Krsto se bavio taksiranjem i imao je dva sina i dvije ćerke. Sin Vukov, Stevo, je imao iz prvog braka sina Zorana. Stevo je završio Višu geodetsku školu. I od 1929. godine bio je čitavo vrijeme u ilegali, boravio je u Beogradu kao član KPJ. Nakon II svjetskog rata pokrivao je vrlo odgovorne funkcije u  Srbiji, između ostalog jedno vrijeme bio ministar geodezije Republike Srbije. Familija njegovog sina Zorana, živjela je u Beogradu.”

Sa lijeva na desno Ševaljevići Đorđije-Đoko, Velika, Dragica i Vasilije-Vasko

               UČEŠĆE ŠEVALJEVIĆA U OSLOBODILAČAKIM RATOVIMA

,,Pavo je poginuo na Bregalnici, na koju je otišao u sklopu crnogorske vojske sa svojim bratom Jovom. Pavo se nije ženio i nije imao potomstvo. Mitar, kao najmlađi sin, nije vidio perspektivu u ovim krajevima već se otisnuo u daleku Ameriku, gdje je skončao život. Prema porodičnim saznajima nije imao porodice, mada je u kratkom vremenskom periodu stekao ozbiljan kapital i otvorio svoj sopstveni manji hotel. Pomagao je našim iseljenicima, na uvijek gorkoj kori hljeba, koji su dolazili tamo, do trenutka dok se oni ne snađu. Po njihovim pričama imali su kod njega smještaj i hranu bez naplate, što su potvrdili mnogi naši iseljenici, a posebno je o tome volio da priča na seoskim sjednicima Mašo Kustudija. Pavo je bio neoženjen. Prilikom prvih ratnih sukoba na Bregalnici, Zekov sin Pavo, kao vojnik Njeguško-Ćeklićkog bataljona kojim je komandovao Ilija Nikov Bećir, u prvim borbama s Bugarima je i poginuo. Pokojni mi đed Jovo, po njegovoj pogibiji, imao je vrlo intresantnu priču koju ne bi trebalo zaboraviti, a radi se o tome da vojska, iznurena i gladna od pješačenja i loših vremenskih uslova, pristupajući linije borbe s Bugarima, naiđe na čobanina s krdom ovaca u jednoj udolini. Borci mladi i gladni a puni šale zavikaše: ima li momka koji je kadar da ugrabi jednoga brava da, prije nego li kao vojnici poginemo da se najedemo. Pavo ne bude lijen, zatrča se niz stranu prema udolini, uskoči u krdo ovaca i zgrabi ovna (zvonara), prebači ga preko ramena a ostali su  čuli kako je pukao lučac od zvona. Kada se vraćao s ovnom uzbrdo, starac koji je čuvao ovce klekao je i kucao kamen o kamen. Moj đed Jovo, a njegov brat bio je ogorčen i tada je shvatio da ga je čobanin prokleo. Kada su spremili da pojedu meso od ovna, Jovo od toga mesa nije želio da jede. Nakon toga nastavili su put i u prvim sukobima s Bugarima Pavo je poginuo. Pod okriljerm borbe nije bilo šanse da ga je mogao i sahraniti. Kada je pala noć, on se obratio komandiru Iliju Bećiru i rekao mu da mora pod okriljem noći da ide da sahrani svoga brata. Ilija mu to nije dozvolio jer su bili ušli duboko u liniju Bugarskog fronta. Međutim, Jovo nije imao mira. On se iskrao i počeo da se vraća prema mjestu pogibije svoga brata. Kada je Ilija Bećir primijetio da Jova nema, bilo mu je jasno đe je pošao. Pozvao je svoga rođaka, Boža Bećira, i jednog Ševaljejvića čijeg se imena ne sjećam, i poslao ih da pomognu Jovu da sahrani Pava. Kada su ga sustigli, javili su mu se znakom raspoznavanja. On ih je sačekao u zaklonu i pitao ih da li vas je komandir Bećir poslao da me vratite. Jedva su ga ubijedili da nije, nego da mu pomognu da  sahrane Pava. Kada su se vratili u jedinicu, Ilija Bćir ga je pitao: Misliš li ti, Jovo, o meni?  Ne, Bećiru.  A što zaboga? Bećir mu je odgovorio: kakvim bi se obrazom ja vratio a ostavio dva brata među najboljim borcima u svom bataljonu na frontu.

Ispred porodične kuće na Pipoljevcu Ševaljevići Vasilije-Vasko, Dragica,
Velika i Đorđije-Đoko

Lazo Ševaljević, kao najstari sin Zekov, koji je ostao na očevom imanju na Njegušima, posle II svjetskog rata, sa svoja dva sina i ćerkom otišao je kao kolonista u Lovćenac, u Vojvodinu, gdje je i preminuo. Njegovi potomci: sin Blažo je preminuo i sahranjen u Lovćencu, sin Stevo sa svojom fameljom 80-ih godina  se vratio u Crnu Goru u Kotor, gdje je preminuo. Na Pipoljevcu, od familije Zeka Filopova ostali su da žive sinovi Jovo i Marko, đe i danas žive i održavaju prađedovska ognjišta njihovi potomci. Zekove šćerke su udate, jedna  za Milašem na Mirac, druga za Marićevića u Dugi Do i treća u Ćekliće za Mirkoviće. Dolaskom na Pipoljevac Zeko se suočio s teškim radom i stvaranjem koliko toliko normalnijeg krova nad glavom. U uslovima koji vladaju na ovim prostorima najznačajnije je bilo baviti se stočarstvom i poljoprivredom. Tako da iako na novim pitomijim prostorima  život njegov i njegove suprge Ike, rođene Lukrecija, nije bio nimalo lak i jednostavan, ali uz pomoć svojih sinova i šćeri, dok se nisu poudale, radili su i mučili se i stvarali kao svi na ovim prostorima iako je ovo bio prostor koji je bio pitomiji i moguće lagodnji za stvaranje. Uslovi života su bili ograničeni granicama. Naime, Pipoljevac se  blisko graničio sa selom Škaljari i njihovom komunicom koja se prostirala fakat do granice Zekovog imanja. S druge strane, prema današnjem Gornjem Grblju, postojala je austrijska granica. Iako u tom zagraničnom području, Zeko je bio kupio dio imanja od Njeguške porodice Maštrap. S druge strane prema istoku se graničilo sa selom Mirac, koje je bilo mnogo brojnije i jače sa stočnim fondom ali i sa obradivim površinama.

Pogled na dio Pipoljevca

            Najveći dio obradivih površina koje su, nažalost, sada zarasle, naš prađed je sa svojim sinovima i unucima krčio, pravili su vrtače, odnosno obradive površine da bi se prehranili.  Nešto od tih svojih proizvoda, koji su preostali, prodvali su u Kotoru, da bi kupili so, gaz, šećer i slično. Zekova porodica je na svojem imanju proizvodila meso, mlijeko, sir a od poljoprivrednih proizvoda krtolu, zelje, luk, kukuruz i nešto malo pšenice i ječma, a već kasnije njegovi sinovi Marko i Jovo su zasadili i lozu. Proizvedene žitarice, najviše kukuruz, a manje pšenicu su na konje ćerali u mlin u Odoljen ili u Šišiće. Ostajući na imanju na Pipoljevcu Jovo i Marko su se oženili i stvorili svoje familije. Jovo se ženio dva puta i iz prvog braka, od supruge koja je bila rodom od Vukovića iz Bjelica, imao je sina, a njegova prva supruga je na porođaju preminula. Sin Krsto je imao urođenu epilepsiju i sa svojih 13 godina dobio je napad epilepsije dok je pio vodu na izvoru Pipoljevac. Usljed napada epilepsije pao je u korito s vodom i tu se ugušio. Jovo je bio prinuđen da se ponovo oženi i drugi put se oženio sa Stanom, mojoj babom, od Martinovića iz Bajica. Iz drugog braka je imao dva sina: Vida, koji je preminuo neženjen sa svojih 33 godine i Petra, koji je moj otac, i ćerku Kiću koja je mlada preminula od bolesti dizenterije. Što je znao moj pokojni otac da kaže: Osta kuća na mrzana. Đed mi Jovo, pored težačkih poslova radio je i za okupacionu austrijsku vlast. U to vrijeme gradila se tvrđava Goražda. Sticajem okolnosti, kako se puno ratovalo, imao je iskustva s oružjem i ekspolzivima i bio je vičan miniranju s prahom. Od Austrougarske monarhije za zarađenu dnevnicu, kako mi je otac pričao, mogao je da zaradi za famelju leba i mesa da ne hvali već i da ostane. Kada su završili tvrđavu Goražda, ta ekipa je krenula da radi utvrđenje Srđ, poviše Dubrovnika, i taj ga je grupovođa molio da ide s njim s obzirom da se radilo o naseljenom mjestu Srđ, da bude prisutan miniranju, kako je on govorio nije morao ništa da radi nego da nosi bagulin (štap) i da kazuje kako će se vršiti miniranje. Međutim, nije htio ostaviti familiju i Pipoljevac ni za koje pare. Anegdota koja mi je ostala duboko urezana u sjećanje, a vrlo intresantna je: ,,Bilo je pitanje ko može ptreskočiti rov od tvrđave. Kada se jedan Cuca javio i rekao – ja mogu. Sa jakim zaletom je preskočio navedeni rov. Iako je rov bio širok 6 m Austrougari su kasnije rov produžili za još dva metra. Otac mi Petar ostao je sam od Jovove familije, istina tu mu je bio stric Marko koji mu je uvijek bio podrška, i za ono vrijeme dosta se kasno oženio sa svoje 32 godine mojom majkom Maricom, od Popovića, iz Erakovića. U svom braku su izrodili mene i moju sestru Stanku, udatu za Mrićima iz Donjeg Grblja.”

Kameno korito rad starih majstora na Pipoljevcu

        
ODRASTANJE VASILIJA – VASKA ŠEVALJEVIĆA

O svom odrastanju i djetinjstvu na Pipoljevcu Vasko Ševaljević nam govori: ,,Moje odrastenje je vezano za Pipoljevac, nosi sve lijepe uspomene, ali i dosta napora i težak život. Otac Petar je bio zapošljen kao putar na dionici puta Lovćenske sepentine, ili Trojica-Radanovići i u tom preduzeću je stekao penziju. Da bi se bolje živjelo i nešto više stvaralo, očeva plata je bila mala pa su se držale ovce i krave i to do 4 krave i do 30 ovaca, obrađivala se zemlja. Ja i sestra Stanka, već sa 5 godina smo nastojali da pomognemo roditeljima onoliko koliko smo mogli i koliko je priličilo našim godinama ne libeći se ni jednog seljačkog posla, od čuvanja ovaca i krava, do pomaganja u poljoprivrednim radovima. Moja pokojna majka se udala sa 16 godina za moga oca koji je bio duplo stariji od nje. Našla je bolesnu svekrvu, nepokretnu. Radila je sve poljoprivredne radove, čuvala i muzla stoku, sirila sir i jedan duži vremenski period svako jutro u lamice nosila mlijeko određenim porodicama s Pipoljevca u Kotor. To mlijeko se nije plaćalo odmah, nego na kraju mjeseca. Kao mlada žena, brzo se vraćala kući da sredi živo, nahrani đecu, nahrani svekrvu i onda čitav dan u baštinu dok dođe veče da se ponovo sređuje stoka.

Guvno ispred kuće Đorđija-Đoka Ševaljevića na Pipoljevcu

            Naša majka je bila stub kuće i porodice. Osnovnu školu smo ja i sestra Stanka završili na Mircu, i u školu smo išli zajedno s djecom s Trojice, s Kustudićima. Osmogodišnju školu sam završio u Kotoru, a nakon nje srednju pomorsku, smjer brodomašinstvo, u Kotoru i Višu pomorsku, isti smjer u Kotoru i stekao zvanje brodomašinskog inžinjera. Još kao student, želeći da rasteretim roditelje, počeo sam da radim sezonske poslove u HTP ,,Fjord”  đe sam radio kao plažni momak, lift boj i kao recepcioner do odlaska u armiju. Teški zemljoters 1979. godine me zatekao u vojsci u Puli, što je totalno promijenilo moj profesionalni pravac. Povratkom iz armije teško je bilo naći posao, i prvo moje zaposlenje je bio Hidroelektra Zagreb. Gradila je montažna naselja za smještaj stanovništva gdje sam bio rukovodilac betonjerke. Međutim, taj posao u tim uslovima je bio neizdrživ, posebno iz razloga ažurnog vođenja dokumentacije jer se sve odvijalo pod otvorenim nebom tako da sam ubrzo ovu firmu napustio. Nakon toga sam se oženio suprugom Dragicom, koja je od porodice Tomašević s Novskih Kruševica, Dobili smo djecu: Jelenu, udata Radonjić, koja ima tri sina Luku, Danila i Vojina. Milena je preminula sa svoje 22 godine, a sin Petar je najmlađi, on  je oženjen sa Sanjom Ćupić. U tom braku ima ćerku Kalinu. Bavi se pomorstvom, trenutno je na Crnogorskoj plovidbi u Kotoru, imam četvoro unučadi. Po sklapanju braka zaposlio sam se u Hemijskoj industriji Rivijera Kotor gdje sam proveo  pune 24 godine. Prestankom rada, odnosno gašenjem privrednog subjekta, morao sam naći novo uposlenje jer moje dvije ćerke i sin već su se školovali i trebalo im je stvoriti optimalne uslove života i mogućnost školovanja. Od Rivijere Kotor sam 1989. godine ostvario pravo na kadrovski stan u Starom gradu Kotoru, koji i sad posjedum. Međutim, stalno sam bio vezan za Pipoljevac đe sam pomagao i vodio brigu o svojim roditeljima. Nakon Rivijere sam se zaposlio u JKP ,,Kotor” gdje sam jedno vrijeme bio i izvršni direktor i tu sam proveo 14 godina, a zadnje dvije godine radnog angažovanja sam bio izvršni direktor ,,Lovanja doo Kotor” sa kojeg mjesta uskoro odlazim u zasluženu penziju.”

Ispred Porodične kuće na Pipoljevcu, Ševaljevići, Đorđije-Đoko i Velika

Nakon zemljotresa 1979. godine pet domaćinstava je izgradilo nove kuće u podnožju naselja pored puta Goražda – Mirac. Mještani Pipoljevca se snabdijevaju vodom sa izvora Ljeskovac, s kojeg su je prije pola vijeka improvizovanim vodovodom doveli do svojih kuća, i s izdašnog, 1889. godine kaptiranog izvora Pipoljevac, po kojem je naselje i dobilo ime. U starom dijelu naselja nalazi se jedno kameno gumno. Vjerske obrede Ševaljevići s Pipoljevca obavljaju u crkvi Sv. Đorđija na Mircu, a njihov katun je Kuk.

Pogled na tvrđavu Goražda i Tivatski zaliv sa Pipoljevca

            Iz svog životnog iskustva Vasilije-Vasko Ševaljević nam govori; ,,Nema biljke bez korijena, i svaki čovjek normalan mora se vraćati svojim korijenima. Na taj način on se vraća svom izvorištu, vraća se svojoj tradiciji vraća se svojim običajima, neko to uradi ranije a neko kasnije, ali ne treba  nikada izgubiti tu vezu sa korijenima jer ni drvo bez korijena ne predstavlja njišta. Mladima bih poručio, iako su po mnogo čemu čudna i neregularna i izazovna vremena, mora se sačuvati porodica jer iz porodice čovjek ide, jer u porodice se i vraća iako su pred mladim ljudima razni izazovi. Najveće bogastvo i vrijednost  što čovjek stvori za svoga života je porodica, sve ostalo u životu je prolazno. Moj pokojni otac je imao  jednu svoju izreku i znao je da kaže: Ne moraš me poslušati, ali trebao bi me saslušati. Znači, mi stariji nijesmo popili svu pamet ovog svijeta,  ali smtaram da nam naše životno iskustvo  daje pravo da kažemo da pošten čovjek može postradati ali ne nastradati. Da je mnogo vrijednije duhovno nego materijalno. I pored svega materijalnog bogastva, najeviša zarada je miran san i da samo prijatelj može da vam zakuca na vrata.” Puni lijepih impresija završili smo naš razgovor sa Vasilijem-Vaskom Ševaljevićem na Pipoljevcu. Ispijamo kafu a na šporetu njegova vrijedna supruga Dragica priprema raštan i blitvu sa suhomesnatim njeguškim specijalitetima, iz ove časne kuće se ne može otići bez ručka.

Pogled sa dolova na Pipoljevcu na Tivatski zaliv

      
ĐORĐIJE-ĐOKO ŠEVALJEVIĆ –  ŽIVOT PUN BORBI

Nastavljamo razgovor sa Đorđijem-Đokom Ševaljevićem. U ovom toplom domu punom velikih riječi  o Ševaljevićima, Đorđije-Đoko nam nastavlja porodičnu istoriju: ,,Zekov sin Marko, oženjen Stanom, od porodice Bećir iz Njeguša, takođe, kao njegov brat Jovo je vodio svoj težački život na Pipoljvcu, s tim što je Marko imao mnogo više afiniteta za trgovinu, za razgovore, pregovore i on je u tom dijelu zastupao Zekovu porodicu. Sa suprugom Stanom izrodio je četiri sina: Luku, Nika, Sava i Dušana i šćeri Božanau i Ljubicu. Najstariji sin Luka je oženjen Vukosavom,  od porodice Vukčević s Barutane, i iz njihovog braka su izrođene dva sina i dvije šćeri. Sinovi: Jovan i Mitar i šćerke Velika i Nada. Luka je najveći dio svog života proveo u Kotoru, radio u trgovini i bio omiljen među sugrađanima, a posebno prema ljudima sa seoskog područja koji su zbog potreba trgovone dolazili do Kotora. U trgovoni je ostvario penziju i nakon penzionisanja se vratio na Pipoljevac sa svojom suprugom. Sin Jovan oženjen je  Milicom, od porodice Čavor, iz Čavora i s njom ima dvoje djece: sina Zorana i ćerku Zoju. Lukin sin Mitar nije se ženio i nema porodice, živio je i radio u Beogradu, na Đerdapu, po terenu, kao mašinista na određenim bušotinama posebno u oblasti hidrologije. Ćerka Velika je bila udata za Kolarijem i nijesu imali djece, a ćerka Nada za Šakovićem u Podgorici. Od Lukine familije na Pipoljevcu stalno je nastanjen njegov unuk Zoran, Jovanov sin koji  je oženjen i ima dvoje djece. Matkov sin Niko oženjen je sa suprugom Ljubicom, od porodice Kašćelan iz Mirca, ima petoro djece: sinove Kostadina-Kosta, Pava i ćerke Iku,  Jovanku i Stanicu. Niko je svoj radni vijek proveo kao putar na dionici Lovćenskih serpentina đe je i ostvario pravo na penziju. On je bio veliki radnik i borac s obzirom na brojnu porodicu i jedini od Ševaljevića koji je imao planinu na Kuku na Lovćenu. Da bi školovao djecu, do sedamdesetih godina je opbrađivao i to imanje. On je najviše godina doživio od cijele porodice Zeka Filipova, umro je u 102. godini života. Intresantna stvar, bio je vitalan do zadnjeg trenutka, malo je slabije čuo, ali je posebno u zadnjim godinama znao da kaže: Sinko što me đao neće ponijeti? A što, striko, zaboga pa možes sve oko sebe. Ne znam, sinko, nema mojih drugova, svi su pasali, ja s vama pričam a sve mislim da se vi sprdate sa mnom, Bojim se da me đavo drži da dočekam ono što ne bih volio. Ali, eto, imao je sreće da je za sobom ostavio sav svoj porod zdravo i veselo. Najstari sin Nikov, Kostadin-Kosto oženjen je  suprugom Ljiljanom, od porodice Klikovac. Iz svog braka je izrodio sina Ivana i ćerku Tamaru. Kosto je završio Filozofski fakultet u Nikšiču, a nakon toga, s obzirom da je čitav radni vijek proveo kao nastavnik u zavodu za gluvonijemu djecu u Kotoru, završio je i defektološki fakultet. U toj obrazovnoj ustanovi je upozano i svoju suprugu Ljiljanu, i sa njom osnovao porodicu. Takođe i ona je sav radni vijek provela u ovoj ustanovi. Sada su i njih dvoje kao penzioneri stalni stanovnici Pipoljevca. Njihov sin Ivan je oženjen  suprugom Mirjanom, završio je u Beogradu građevinski fakulte,t stalno je nastanjen u Beogradu, posjeduje svoju vrlo ozbiljnu građevisnku firmu koja je registorovana u Crnoj Gori, i sa kojom na području čitave Crne Gore obavlja ozbiljne  građevinske radove u dijelu projektovanja i injžinjeringa, ali i nadzora, kao i građevinskih ispitivanja. Između ostalog bio je nadzorni organ na gradnji puta Krstac-Lovćen-Ivanova Korita. Iz braka sa svojom suprugom ima dvoje djece: sina Danila i kćerku Sonju. Kostova ćerka Tamara je udata za Sinišom Đurđićem. Mlađi Nikov sin Pavo oženjen  je  suprugom Zorom, od Radonjića. Iz  braka ima sina Goranai  ćerku Tanju. Pavo je završio zanat u Remontom zavodu „Sava Kovačević” a poslije je nastavio u ,,Autoremontu” u Kotoru i stekao zvanje automehaničara. Najveći dio svog radnog vijeka je poroveo u ,,Autoremontu” a zbog zdravstvenih razloga te poslove je morao dosta rano da prekine i nastavio je da se bavi privatnim poslom. Da bi školovao djecu i prehranio porodicu, završio je započetu kuću u Škaljarima đe je stalno nastanjen. Pavov sin Goran oženjen je suprugom Slavicom, od porodice Čabarkapa i iz tog braka ima dva sina: Vasilija i Viktora. Goran je završio Muzičku akademiju na smjeru harmonika i predaje u Srednjoj muzičkoj škoi u Kotoru đe je prvi školovani profesor harmonike. Pavova šćerka Tanja je udata za Miodraga-Gagu Bogdanvića sa Cetinja, a završila je Muzičku akademiju, smjer violina. Nikove ćerke Ilinka-Ike, udata za Dajkovića, Jovanka za Kordiće i Stanica za Maciće.

Otac mi Savo  je oženjen sa Dragom, odivom Perovića sa Dubovika, iz toga braka ima dva sina, mene i Branka i ćerku Vidosavu-Vidu. Ja sam se  oženio suprugom Velikom, od porodice Pejanović iz Malih Zalaza. Iz našeg braka su rođeni sinovi Savo-Saša i Dušan-Duško i ćerka Svetlana. Djetinjstvo mi je bilo teško, radilo se i pomagalo porodici koliko se moglo od malih nogu.  Osnovnu školu sam završio na Mircu, četiri razreda a ostala četiri razreda u Kotoru i tri godine zanata za automehaničara. Rođen sam 1949. godine. Pomagali smo roditeljima u obradi baštine, na svim poslovima koji su vezani za domaćinstvo na selu. Moj otac Savo je završio trgovačku školu, nakon nje Žandarmerijksu školu u Pirotu, da bi kasnije napustio službu i posvetio se šumarstvu polažući državni ispit. Bio je šumar raspoređen za padine Lovćena i dijelu Gornjeg Grblja. Aktivno je radio i organizovao pošumljavanje goleti koje gravitiraju od Trojice, preko Lovćesnkih serpentina dio iznad Mirca, i ispod Mirca prema Čavorima, Podima i Koložunju. U određenom trenutku pod njegovim nadzorom je bilo zaposleno 70 radnika na pošumljavanju ovih terena sa područja Grblja, Mirca, Čavora, Poda prvenstveno mlađe generacije koja je na takav način pomagala svojim porodicama da lakše prežive va ovom poljoprivrednom oskudnom terenu. Zabrani su bili omeđeni i okrečeni, formirani kao zabrani za sječu i ispašu stoke kako bi se zasađane sadnice  sačuvačle do formiranja prirodne veličine kako ne bi bile ugorožene. Majka Drage je bila velika domaćica, držali smo po par krava i ovaca koje je trebalo srediti. Teren je bio bogom dat za lozu i gotovo svaka porodica je odlivala od 300 do 500 litara vina i po jedno 60-70 litara rakije.    Praktični dio svog zanata sam obavljao u ,,Autoboku” Kotor da bih nakon toga u ,,Industriji Import Podgorica”, predstavništvo Tivat, kao mehaničar a kasnije kao vozač. Tu sam proveo duži niz godina. Kasnije sam prešao u JKP Tivat da bih zadnjih 15 godina radio u JKP Tivat i tu sam stekao zasluženu penziju. Nikada nijesam napustio svoj rodni Pipoljevac, sa njega sam i na njemu sam ispisao i ispričao sve svoje životne priče i radosti. Sinovi su posvećeni svojim poslovima, oženjeni porodični ljudi. Savo ima sina Đorđiju,  Duško ćerke Andrijanu i Dijanu, a ćerka Svetlana udata je Joksić,  ima ćerke Milicu, Dušicu i sina Vuka. Žena je radila kao trgovac na Trojici, i putovala pješice gotrovo svaki dan na posao. Roditelji su doživjeli duboku starost. Savo je sa svojim ugledom i radom učinio da na Pipoljevcu bude otvorena prva prodavnica za Njeguško Podvršje. Savova kćerka, a moja setra Vidosava udata je za Raškovića u Radanoviće. Brat mi pokojni Branko je oženjen suprugom Bosiljkom, od porodice Ćosić. Iz njihovog braka su izrodili tri sina: Marka, Mića i Dragana. Branko je završio automehaničarski zanat sa praksom u cetinjskoj ,,Tari”, pogon Kotor, gdje je jedno vrijeme i radio. Nakon toga je radio u ,,Industriju ležaja-Kotor” pa u ,,Jugopetrol-Kotor” , nakon toga se bavio samostalnim radom kao autoprevoznik. On je bio stalni starosjedilac Pipoljevca do njegove smrti, a sada supruga Bosiljka, gdje povremeno dolaze njihovi sinovi. Brankovi sin Marko oženjen je  Svetlanom, ima iz braka dva sina Nikolu i Nemanju kao i ćerku Bojanu. Sin Mićo oženjen je  Jelenom, iz njihovog braka imaju sina Filipa i ćerku Milenu. Mićo je službenik, ima sina Dragana, oženjen je  Marijom, Iz njihovog braka imaju djecu: sina Aleksandra, i ćerke Draganu i Jovanu. I on se takođe bavi autotransportom, stalno su nastanjeni u Podgorici. Sin Marka Zekova najmlađi Dušan, oženjen je  Anđom, rođenom Počanić, je napustio Pipoljevac 1964. godine sa svojom suprugom Anđom, i pet šćeri preselio se u Poreč, u Istri, gdje je ostao i on i njegova supruga do smrti. Njihove ćerke Senka, Marica,Mirjana, Ljubica, i Bojana su sve udate na području Istre i imaju svoje porodice. Trenutno na Pipoljevcu stalno boravi šest familija, pet familija Ševaljević i jedna familija Mačića porijeklom iz Duba.”

Pogled sa Pipoljevca na Bokokotorski zaliv

            Đorđije-Đoko Ševaljević o svom rodnom kraju nastavlja: ,,Pipoljevac je za mene centar svijeta, zovem ga mali Pariz. Đe god pošao vraćam se svojim korijenima, za prethodnih 20 godina sam samo tri puta sam prenoćio van Pipoljevca. Mladima bih rekao da pritegnu kaiš, da se više radi, da manje vode politiku jer od politike hleba nema, da čuvaju porodicu. Za današnje uslove života imaju mnogo bolje nego što smo mi imali. Jer proizvodnja zdrave hrane je ono što može da se realizuje na ovim prelijepim prostorima. Pipoljevac je prisojno mjesto pa iako  su nekad  nedostajale obradive površine pruža se mogućnost proizvodnje svih vrsta popljoptrivrednih kultura pa čak i onih za koje vlada mišljenje da mogu da uspiejvaju samo na primorju. Pipoljevac se nalazi na 500 mnv i uspijeva maslina, narandža, limun, mandarina, smokva, sve vrste grožđa. Ovo mjesto ima dva izvora, po izvoru Pipoljevac i nosimo ime, a drugo je Ljeskovac koji je mnogo interesantniji za ovo naselje zbog svoje pozicije. Izvorska voda sa Ljeskovca je sprovedena u našim kućama. Iako Ljeskovac nema izdašnost kao Pipoljevac, posebno od zemljotresa 1979. godine došlo je do njegovog rasipanja. Međutim, i u najsušnijim godinama rijetko se desi da poptuno presuši, već više godina pokušavamo od opštine Kotor da dobijemo dio sredstava kako bismo izvršili kaptiranje navedenog izvorišta i čime bi se omogućila koliko toliko uslovna sanitarna ispravnost vode koju koristimo. Takođe, više od dvije decenije vodimo prepisku sa Elektroprivredom Crne Gore u cilju kvalitetnog sbandbijevalja elektičnom energijom, čak smo prije 15 godina samodoporinosom odradili dio poslova. Međutim, nikako sa Eketroprivredom da dogovorimo izgradnju trafostanice s obzirom da je na ovom području ruski investitor izgradio svoj turistički komplkles koristeći ključni priključak i postojeću mrežu i dodatno opteretio postojeću mrežu. Pristupni put nije idealan ali je funkcionalan. Klima prijatna bez velikih snjegova, mrazeva,  sa svim optimalnim preduslovima za zdrav  i normalan život, tako se otvaraju mogućnosti za bavljane seoskim turiznmom u bliskoj budućnosti. Porodica Ševaljević sa Popoljevca posjeduju svoju planinu koja se sticanjem raznih okolnosti u zadnje vrijeme malo koristi, katun Kuk koji  je dio Lovćena. Nažalost, iako je ta imovina privatna, zašto postoje stari posjedovni listovi na naše očeve, novim snimanjem i premjerom katastra ta imovina je upisana na državu Crnu Goru, a za tu imovinu su naši đedovi i prađedovi davali znoj i krv i od usta odvajali i redovno i uredno plaćali porez i opštini Cetinje preko mjesne kancelarije Njeguši tako da smo prisiljeni da moramo da tužimo jedinu državu koju imamo, našu Crnu Goru.” Iako smo sjedjeli kod Vasilija-Vaska Ševaljevića, nijesmo mogli da odbijemo gostoprimstvo ni Đoka ni supruge mu Velike pa smo i tu morali probati dio onoga što ova vrijena porodica priprema u svom domaćinstvu. Otišli smo u kasnijim popodnevnim časovima, ispratila nas je duga prema Lovćenskim serpentinama, a gostoprimistvo Ševaljevića je nešto što treba doživjeti.

                                      PASTIR SA PIPOLJEVCA I SIRENA

Legende su ono što se prenosilo sa koljena na koljena pored ognjišta u dugim zimskim noćima. Jednu od tih priča o pastiru sa Solara smo zapisali. Na njivama i pašnjacima na Solaru pastiri sa Pipoljevca su često posmatrali Bokokotorski zaliv i svu njegovu ljepotu. Gledali bi tako u daljine kako prvi jedrenjaci uplovljavaju u mirnu luku Kotora i sa jedrenjaka ukrcavaju ili iskrcavaju dragocjeni teret. Marko je žudio o tome da i on jednog dana bude kapetan na tim jedrenjacima. Marka je mamila ljepota mora i njegov blistavi odsjaj. No, more je imalo i svoje ćudi pa je ponekad od mirnog mora znalo da se zatalasa i da jaka bura ruši sve pred sobom i da barke vezane u Kotorskoj luci potopi. Marko je čuvao svoje ovce s pastirima iz Škaljara. Pastiri iz Škaljara su sa Markom sa Pipoljevca krišom išli da se kupaju dok bi njihovi prijatelji čuvali njihova omanja stada. Tako je Marko naučio da pliva. No, kako je Kotorom vladala Mletačka Republika, Marko je uvjek morao zajedno sa drugim pastirima krijući da uđe na područje druge države ali i da izađe da ga ne primijete panduri koji su čuvali granicu. Marko sa Pipoljevca je bio jedinac u svojoj porodici koja je pored njega imala još pet kćerki. Pazili su na njega pošto je bio jedini nasljednik svoje porodice i osim da čuva ovce njegovi roditelji ga nijesu opterećivali drugim seoskim poslovima. Vrijeme je prolazilo a Marko je izrastao u stasitog mladića koji je svojim plavim očima i plavom kosom mamio uzdahe mnogih djevojaka iz sela Njeguškog podvršja ali i iz Boke. Jedne tople jesenje septembarske noći Marko odluči da se te kasne noći iskrade iz svoje kuće kada su svi već bili duboko utonuli u san. Marko je krenuo dobro poznatom kozjom stazom, spustio se ka Škaljarima, prošao mletačke pandure i stigao do same obale. Noć punog mjeseca je obasjavala čistu i kao staklo plavetnu vodu Kotorskog zaliva. Marko je ušao u vodu koja ga je mamila. Toplina mora u kome su se kupale morske ali i nebeske zvijezde djelovala je na njega očaravajuće. Marko je počeo da pliva po zalivu dok se još ponegdje u kamenim palatama na obali vidjela poneka svjetiljka koja je obasjavala vlastelinske vile i palate.

Vasilije-Vasko i Dragica ispred kuće pretka Ševaljevića na Pipoljevcu

Marko je dugo plivao, našao se na sredini zaliva, bio je već umoran od plivanja. U jednom momentu počeo je da duva jak vjetar, nebo se pomračilo, munje su počele da sijevaju a jaka bura je počela da diže velike talase. Marko je krenuo hitro da pliva prema kopnu, ali su ga veliki talasi stalno vraćali. Usta su mu bila puna vode, poslednjim atomima snage grčevito se borio. Počeo je polako da tone. Mislio je nema mu spasa, zadnje misli su mu bile usmjerene prema sestrama i roditeljima, plašila ga je smrt koja ga je tako grčevito držala u morskim talasima. Kada je već mislio da umire, iz morskih talasa je izronila morska sirena. Onako uplašen nije znao da li je to stvarnost ili priviđenje. Duge zlatne kose, prelivala se njena ljepota kojom je mamila mornare sa usamljenih hridi Jadranskog mora. Morska sirena ga je onako iznurenog i polumrtvog ostavila na pješćanoj plaži. Tada mu je rekla: ,,Sačuvala sam te zbog tvoje ljepote, nikada više nemoj ući u vodu, ovo je bila tvoja sudbina a ja sam te spasila.” Prvi ribari koji su posle nemirne i olujne noći krenuli svojim barkama u ribolov pronašli su polumrtvog mladića na pješčanoj plaži. Kada se oporavio u svojoj kući na Popoljevcu, Marko je ispričao svojim ukućanima ovu priču. Od tada Marko više nikada nije otišao na more, niti se igdje približavao vodama, ublovima i izvorima, imao je strah od vode ali i od sudbine. Ova lijepa legenda o Marku sa Pipoljevca i sireni nastavlja da živi i dan danas.

Toponimi Pipoljevca: Ljeskovac – vodoizvorište, Pipoljevac – vodoizvorište Nogalja-pašnjaški kamenjar i šuma, Solar – njive i plodno zemljište, Grm – šuma, Plandiše – šuma, kamenjar, Marošev kabao – šuma, Gojov kabao – šuma, Presla  -šuma, Lozica – njiva, Pričelje – kamenjar, šuma, Marićevića laz – pašnjački kamenjar.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


one + 12 =