Željko Sekulović je svojom prvom zbirkom poezije ,,Treba mi riječ” zakoračio u poetski svijet svojih misli i snoviđenja. Na samom uvodu u poeziju dočekuje nas pjesma ,,Oči” u kojoj Sekulović povlači mističnu crtu pogleda isprepletanih razmišljnaja o životu i tajanama duboko protkanim u nama. Dakle, distanca i mjera davali su novi i različit ton poeziji Sekulovića. Kod njega nema romantičarske patetike i pretjerivanja, povremeni beznadežni jecaj (nad prolaznošću života) kao u pjesmi ,,Žao mi cigana i konja” i ,,Akrobata.” Njegov očaj nije samo metafora lamenta nad sudbinom već i njegovo duboko razmišljanje. To je stanje sa kojim se pjesnik pomirio, i iznad koga se izdiže sviješću da iako ništa ne može da promijeni, može da sačuva dostojanstvo ljudske ličnosti koja ima razum da shvati i prihvati svoju poziciju. Sam autor kroz svoje poetsko razmišljanje pokazuje (tihi protest), kao prkos, ističe tu duševnu mirnoću, tu ponositu rezignaciju pred onim što je neizbježno. Ta rezignacija i svijest o uzvišenosti u stradanju, na najbolji način se vidi u pjesmi ,,Rov.” Bez obzira na stradanje u lirskom subjektu se javlja inat koji ga uzdiže iznad samog sebe, iznad sopstvene snage, kojim se on ,,moćan” u svojoj nemoći suprotstavlja melanholiji života.
Sekulićeva poezija je autentična, univerzalna i kosmička. U tome je uspio zahvaljujući svojoj erudiciji. Autor svoju književnost doživljava kao krunu duhovnog bitisanja, kreativnu misao koja upija iz samog izvora antropološkog, psihološkog, socijalnog, istorijskog i ličnog pogleda na svijet. Imponuje takav zanos i toliki oblik posvećenosti. Šta god da je predmet intresovanja Sekulićeve poezije: ljubav, smrt, riječ, snovi, voda, djeca. Sekulović traži snažan i ubjedljiv izraz koji bi mogao da iskaže ,,svu realističnost i veličinu dešavanje stvarnosti.” Povinujući se prirodnim (poetskim mislima i silama), Sekulović daje veliki značaj u svom duhovno-filozofskom aspektu i pristupu, neprestano poredeći svoja unutrašnja stanja sa stvarima i pojavama oko sebe. Ipak, ova zbirka je svjedočanstvo o priželjkivanju promjene koja se u tekstu ne ostvaruje, već se pred nama odigrava jedan nezavršeni proces. Sjećanje se nije dogodilo, ono tek treba da ispliva na površinu i da se tako uspostavi veza sa tradicijom, sa arhetipskim slojevima svijesti. Figure djece i žene ljubav, i strah su tu vrlo važne, jer uspješnim identifikovanjem sa njima protagonista može zaokružiti svoju ličnost.
Liričnost ove zbirke ne isključuje naraciju: baš naprotiv rađa se i razvija određena emocija. Bogata osjećajnost ne može se iskazati u (globalnom svijetu) što pati od prividne sadržajnosti, od prenatrpanosti dešavanjima iza kojih se zapravo krije ispražnjenost, i odsustvo smisla. Kontrasti Sekulićeve poezije, obojeni su brigama nasuprot netaknutoj prirodi u kojoj procesi teku sporije i ležernije, i gdje je otuđenost manja. Lirska junaci (iako često nepoznati) se saživljavaju sa Sekulićevim svjetovima, a ponekad autor sve posmatra iz svog intimnog skloništa. Iako u našim arhetipskim slojevima budi mnoge projekcije koje rado nazivamo istinama, poetsko stvaralaštvo se, poput pjesme, ,,Tamnica zrelosti” opire svakom teorijskom uokviravanju i posjedovanju. U skladu sa nazivom zbirke poezije ,,Treba mi riječ” više nema onu prvobitnu formalnu čistotu, već predstavlja neuhvatljivi i neprevodivi melanž, sastavljen od različitih oblika. Zbrika poezije ,,Treba mi riječ” predstavlja, van svake sumnje, književnost (poetske stilske obojenosti) paradigmu autorove probirljivosti, semantičke preciznosti i poetičke koherentnosti. Siguran sam da zbirku poezije ,, Treba mi riječ” ne treba čitati odjednom. Jer je u njoj svaka pjesma svijet samo za sebe. ,, Nije moguće, ali jeste. Broj stranica ove knjige je upravo beskonačan. Nijedna nije prva, nijedna posljednja (H. L. Borhes).
TREBA MI RIJEČ
Treba mi riječ koja boli.
Treba mi riječ
koju samoća plete
u klupko sjećanja
Treba mi riječ
koja oko tjera da trepne
a ne ispušti suzu
Treba mi riječ!
(oktobar 1992)