Kako započeti esej (Fragment iz knjige u pripremi ,,Bošnjaci i ja”) o dragom prijatelju, a ne biti subjektivan prijatelju koji je duže od pet decenija prisutan na medisjkoj i kulturnoj sceni Crne Gore. Sa Brahom Adrovićem sam imao prepiske duži niz mjeseci pozvao sam ga da bude moj gost na promociji djela života i stvaralaštva ukrajinskog pjesnika Vasilj Stusa u organizaciji Narodne biblioteka „Radosav Ljumović“ Podgorica i Ambasade Ukrajine u Crnoj Gore koja je održana 28 maja 2019 godine u sklopu večeri smo govorili moja malenkost i Nataliya Fiyalka otpravnica poslova Ambasade Ukrajine u Crnoj Gori. Braho Adroviću nije bilo teško da ipak iz udaljenih Berana dođe na promociji mog eseja i ja sam to veoma cijenio. Nakon završene promocije predstavio sam ga otpravnici poslova Ukrajine i to je bio jedan razgovor koji je trajao duže od pola sata. Predložio sam da mu JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš“ na Cetinju napravi autorsko veče što je on veoma rado prihvatio. Tokom svakog razgovora pokazivao je izuzetnu smirenost, i mudrost. Naši razgovori i prepiske znali su dugo da traju. Pun očinske topline i dobronamjernih savjeta Braho Adrović je bio i ostao jedan od najljepših reprezenata Beranskog kraja. Stara škola novinarstva i etike bila je kod njega evidentna i jako izražena. No to ne treba nikog ni da čudi sobzirom da je do penzionisanja bio jedno od prepoznatljivih medijskih lica RTVCG koje je pratilo i izvještavalo o svim važnim dešavanjima za sve gradove sjeverne regije. Radovao sam se svakom susretu sa njim. Dogovorili smo se da promocija njegovog stvaralaštva bude na Cetinju 25 jula 2019 godine baš povodom dana njegovog rođenja sa početkom u 19 časova. Intresovanje publike bilo je veliko pored brojnih gostiju i zvanica ovo književno veče došli su da medijski isprate i snime poslenici državnog medijskog servisa nekadašnji Brahovi kolege. Sa Brahom je na Cetinju došao i prof. dr Draško Došljak lični i bliski prijatelj autora a na promociji pored mene govorio je i profesor književnosti Veljko Đukanović.
Na ovoj književnoj večeri, profesor dr Draško Došljak je govorio o novoj knjizi poezije Adrovića, ,,Čovjek i vrijeme”, koja je upravo tada bila izašla iz štampe a za čije štampanje je sredstva obezbijedilo Ministarstvo kulture Crne Gore na konkursu ,,Razvoj kulture na sjeveru”. Došljak je takođe govorio i o Adrovićevom romanu ,,Porijeklo grijeha” on je između ostalog istakao sljedeće: ,,Veličina poezije Adrovića je da svoje lirske trenutke pretvara u trajanje i vječnost. On nije slijepi posmatrač vremena i ljudi, već kako kaže to je poezija, koja opominje da se ne izgubi budućnost. Poezija Adrovića predstavlja spoj autorovih misli koje kroz jaku liriku pretače istančane osjećaje tragova života i ljubavi.” Govoreći o romanu ,,Porijeklo vremena” dr Draško Došljak je istakao da je to roman koji govori o surovosti rata i svega onog zlog što rat nosi sa sobom i u sebi. Profesor Veljko Đukanović je istakao sljedeće:,, Poezija Adrovića u sebi nosi brojne elemente životnih staza samog stvaraoca koji kroz svoje stihove govori o vječitoj temi ljubavi. A ljubav je najjača magija i pokretač. I suština i snaga ljubavnih osećanja uslovljene su raznim životnim, ličnim, ili društvenim, opštim momentima. Ta osjećanja se kreću od čisto čulnih, nagonskih doživljavanja ljubavi, od čiste ljubavne strasti, do najprefinjenijih vrlo nijansovanih, i čak spiritualizovanih ljubavnih odnosa.” Ja sam tokom ove sjajne večeri sljedeće: ,, Stvaralački opus istaknutog crnogorskog pisca ispunjen je kontrastima, sjena i svjetlosti, neba i zemlje, života i smrti. Ljubavno osjećanje Adrovićeve poezije je izvor i podsticaj, povod za mnoga druga ljudska osjećanja, koja se prepliću ispisana rukom filigranskog majstora poezije. Te je stoga ono spojeno i isprepleteno i sa drugim emocijama. Tako ono može biti prisutno u opisnim pjesmama, gdje motiv ljubavi prati jak unutrašnji doživljaj i refleksija. Ljubavna pjesma je istovremeno i najsloženija, najbogatija i najljepša i po pjesničkom izrazu i u jeziku baš stoga što se u njoj iskazuju tako bogata, složena, nijansovana i jaka osjećanja.”
Braho Adrović je na kraju svoje autorske večeri se obratio publici sljedećim riječima:,, Iako sam večeras prvi put pred publikom na Cetinju ovo je za mene poseban doživljaj i jedna od najdražih promocija u mom ukupnom stvaralaštvu. Osjećam se večeras privilegovano da mogu da govorim svoje stihove. Cetinje je uvjek bilo simbol i centar kulture i mjesto postanka najznačajnih poetskih stvaraoca od Lesa Ivanovića, Sretena Vujovića. Mladena Lompara čiji stihovi čine bogastvo kulturne baštine Crne Gore.” Stihove jednog od najznačajnih crnogorskih pjesnika Braha Adrovića govorili su đaci osnovnih škola ,,Lpo” i ,,Njegoš” i to: Vasilije Đukanović, Lazar Martinović, i Iva Vučković uz gitarsku pratnju Filipa Ivanovića i Alekse Pravilovića. Na samom kraju večeri autor je svoja izdanja poklonio JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” kao i i publici. Autorsko veče Braha Adrovića su ispratili i novinari RTCG zajedno sa novinarkom Anom Ašanin ukazujući čast i poštovanje prema svom kolegi koji je godinama bio novinar nacionalne medijske kuće.
OSJETIO SAM EHO ,,KARI ŠABANOVIH” NEPONOVLJIVOG LESA IVANOVIĆA
Nekoliko dana kasnije o svojim utiscima sa Cetinja napisaće: ,,Iako sam učestvovao na skoro svim važnijim književnom manifestacijama u Crnoj Gori, regionu,pa i u inostranstvu rijetko kad sam bio u prilici kao za vrijeme moje nedavne autrske večeri u Narodnoj biblioteci i čitaonici ,,Njegoš” na Cetinju ,da doživim tako nenametljivu spontanost,gostoprimstvo i gospodstvenost, pažnju i poštovanje zaista probrane publike kao i iskrenost aplauza kojim je propraćeno moje po malo zbunjeno kazivanje sopstvenih stihova! Sticajem okolnosti ovo je bilo moje prvo zvanično poetsko gostovanje na Cetinju. Upravo zbog te okolnosti,zbog te sveukupne gospodstvene pažnje i atmosvere,zbbog tog grada-istorije, kada neki stvaralac po prvi put kazuje svoje stihove u njemu,u crnogorskoj Prijestonici, a ja bih dodao u prijestonici crnogorske poezije:(Njegoš, Leso Ivanović, Mladen Lompar, Mijo Popović, Sreten Vujović..,kod njega, sasvim prirodno, mora da se pojavi određena doza treme i nespretnosti, pa i kod mene. Ipak,nenametljivo prisna atmosvera je omogla da se sve to potisne u drugi plan da postane nebitno i neprimjetno .Kada sam pored skoro kompletnog osoblja Bibliteke:direktorice Irene Nenadović, predsjednice Savjeta, Olivere- Mace Martinović, člana Savjeta, Božidara Proročića vidio i druge moje poznanike i prijatelje, Vlada Rajkovića, Veljka Đukanovića, Ivanu Đukić, Slavku Daković, akademike, Zlatka Bulića i Sretena Vujovića, a posebno eks ministra i proslavljenog crnogorskog velemajstora Božidara Bonju Ivanovića i njegovo preosvještenstvo Miropolita Mihaila bio sam oduševljen.Osjetio sam i eho ,,Kari Šabanovih”, neponovljivog Lesa Ivanovića, i zaželio da se odmah poslije ove Večeri u njih ukrcam i tako uplovim u tajanstvenu tišinu cetinjskih ulica u divnoj julskoj noći. I šta više reći? Hvala Cetinje!
Braho Adrović, od oca Šemsa, poljoprivrednika i ratnog vojnog invalida i majke Umihane, domaćice, rođen je 25.07. 1947. godine u selu Donja Vrbica, opština Berane (sada Petnjica). Potiče iz siromašne višečlane porodice-šestoro braće i tri sestre. Iako je otac Šemso ranjen u aprilskom ratu 1941. godine inavalidu je dobio tek šzdesetih godina prošloga vijeka, odnosno svega tridesetak godina prije smrti, jer je očekivao da će država sama za čiju je odbranu mobilisan, donijeti rješenje, a pošto do toga nije došlo na nagovor svog ratnog druga sa kojim je bio u isto vrijeme ranjen, napisao molbu i uspio da ostvari invalidu, istina najmanji procenat – od 20 odsto zašta je dobijao skromnu nadoknadu, ali koja bi mu i kao takva bila dragocjena pomoć, da je bila pravovremeno dodijeljena. U takvim uslovima on je morao više od dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata da izdražava svoju desetočlanu porodicu, isključivom od svog fizičkog rada na svom, a često i na tuđim imanjima.
Živjeći i radeći u takvim uslovima njegov otac je namjeravao da ga odmah poslije završene osnovne škole zadrži na imanju da mu pomaže u radu, ali je na nagovor njegovih nastavnika,(pošto je bio jedan od najboljih učenika) i pošto su obećali da će mu dati stipendiju, pristao da ga upiše u Učiteljsku školu u Nikšiću,koja je kasnije prerasla u Pedagošku akademiju. Nastavnici u Osnovnoj školi u Petnjici su se izborili da škola objavi konkurs za jednu stipendiju, ali su mjesne vlasti koje su se umiješale u donošenje odluke i umjesto Brahu stipendiju ipak dodijelile drugom učeniku, pod izgovorom da njegov otac ima dosta zemlje i da je može prodati za njegovo školovanje. Suočen sa takvom situacijom iz inata njegov otac nije htio da mu prekine školovanje i nekako je uspio da isfinasira do završetka Pedagoške akademije. Još kao učenik četvrtog razreda tadašnje učiteljske škole Braho Adrović je počeo da piše i učlanio se u literarnu sekciju tadašnje Srednje tehničke škole ,,Tvrtko Bijelić” koja je u to vrijeme zahvaljujući profesoru Branislavu Milatoviću, koji je rukovodio tom sekcijom, okupljala zainteresovane učenike i iz ostalih srednjih škola u gradu.U to doba u srednjoj tehničkoj školi litererana sekcija je izdavala na šapirografu list ,,Tehničar” u kom su članovi literarne sekcije objavljivali svoje radove. U tom periodu Braho Adrović je tada i objavio svoju prvu pjesmu u tada jednom od najpopularnijih magazina za mlade u Jugoslaviji koji se zvao ,,Čik.”.Ta pjesma je imala samo četiri stiha i zvala se ,,Ljubav.”
Iako se radilo o jednoj običnoj pjesmici karakterističnoj za omladinski uzrast, kako mi je u jednom od razgovora istakao, objavljivanje te pjesme za njega je bilo veoma značajno i od tada se veoma aktivno i skoro u kontinuitetu bavi pisanjem poezije do ovih dana.U međuvremenu, Adrović je završio srednju učiteljsku školu i pošto je ona prerasla u Pedagošku akademiju upisao studijski odsjek srpskohrvatskog jezika i književnosti. U tom periodu na inicijativu studenta književnosti u Nikšiću je formiran Književni klub ,,Vladimir Mijušković” čiji je prvi predsjednik bio Janko Brajković i sekretar, Braho Adrović. Klub je vrlo brzo okupio skoro sve mlade u gradu pod Trebjesom i postao je veoma aktivan. Skoro jednom nedjeljno ili desetodnevno organizovane su književne večeri u Pedagoškoj akademiji, na Radničkom univerzitetu, kao i u većim mjesnim zajednicama u okolini grada uz propratne muzičke i druge programe. Organizovana su prva gostovanja u Podgorici i Nikšiću a na susretu mladih u tadašnjem Titogradu u Biblioteci ,,Radoslav Ljumović.” Braho Adrović je osvojio prvu nagradu. Uz razumijevanje tadašnjeg direktora Pedagoške akademije, Radula Sekulića, organizovana su i prva gostovanja mladih pisaca među kojima su pored Braha Adrovića bili i Janko Brajković, Milan Krivočapić – Dugo, Dušan Gvedarica i Dragan Radulović i to u Trebinju, Beranama, Bijelom Polju i Prijepolju. Tih godina u Nikšiću su pokrenuti i Prvi Nikšićki književni susreti na kojima su učestvovala poznata književna imena sa područja čitave Jugoslavije među kojima su bili Mihailo Lalić, Brana Petrović, Gojko Janjušević, Mak Dizdar, Milovan Vitezović, Vito Nikolić, Dušan Branin i drugi.
Adrović je učestvovao u programu u kom su nastupli sa svojim pjesmama mladi pisci sa prostora Crne Gore i okruženja a u publici su bila i ova poznata imena jugoslovenske književnosti. Tada je u lokalnom štamparskom preduzeću ,,Kole” štampana i prva zajednička zbirka poezije pod nazivom ,,Kaktusi” u kom su bile objavljene i dvije Adrovićeve pjesme. Tih dana je u dogovoru sa studentima Ekonomskog i Elektrotehničkog fakulteta iz Podgorice i Više pomorske škole pokrenuto i štampanje prvog lista studenata Crne Gore ,,Studentska riječ” čiji je glavni i odgovorni urednik bio Slobodan Drašković, a Braho Adrović član prve redakcije toga lista. Štampanje lista,koji je tada bio skromnih tehničkih i drugih kvaliteta pa je nastavljeno u Štampariji ,,Obod” na Cetinju i na kraju u Pobjedi. Kasnije je uređivanje lista preuzeo Janko Brajković, koji je bio glavni urednik, a Braho Adrović odgovorrni urednik. Kako je u međuvremenu Braho Adrović, završio studije na Pedagoškoj akademiji ,a kako nije imao mogućnosti da nastavi i završi i preostale dvije godine,iako je to želio, preselio se iz Nikšića u Podgorici i zaposlio u tada jedinom republičkom listu ,,Pobjedi.” Nakon što je godinu praktično volontirao u tom listu uz nadoknadu za objavljene tekstove, primljen je u radni odnos i ubrzo upućen za Berane gdje je radio više od deset godina kao dopisnik tog lista iz Berana, Plava, Andrijevice i Rožaja, a povremeno je izvještavao i iz Bijelog Polja. U Podgorici je Braho Adrović obajvio i prvu svoju pjesmu u novopokrenutoj reviji ,,Ovdje” čiji je glavni i odgovorni urednik bio Jevrem Brković. Nakon toga njegove pjesme su objavljene i u časopisu ,,Stvaranje”, Zagrebačkom ,,Oku” i ,,Književnoj riječi” dok je u ,,Studentskoj riječi” pored pjesama obajavljivao i humorističko satirične tekstove kao i novinarske priloge. Jedan od primjeraka tog lista gdje su bile objavljeni i njegovi prilozi predat je i tadašnjem predsjedniku Jugoslavije, Josipu Brozu Titu. Još dok je radio u ,,Pobjedi” Adrović je konkurisao i za učešće na prvim Ratkovićevim večerima u Bijelom Polju gdje je izabran među desetak finalista te manifestacije ,što je poslije ,,Nikšićkih književnih susreta” ujedno bilo njegovo prvo učešće na nekoj značajnijoj književnoj manifestaciji.
Kako je u vrijeme na prostorima tromeđe Srbije, Crne Gore, i BiH bila veoma aktivna Međurepublička zajdnica za kulturu sa sjedištem u Pljevljima i kako je tih dana bila pokrenula i svoju izdavačku djelatnost, Adrović je rukopis prve zbirke poezije ,,Biti živ” predao kolegi novinaru iz Pljevalja da ga preda Međurepubličkoj zajednici, pošto on nikoga iz uprave te asocijacije nije lično poznavao. Nakon toga,prošlo je više od pola godine kada su ga nazvali iz Međurepubličke zajednice kojom prilikom je njemu tada nepoznat glas pročitao jednu njegovu pjesmu i nakon toga mu saopštio da je pjesmu pročitao iz njegove zbirke poezije koja je upravo izašla iz štampe. Urednik i recenzent te prve Adrovićeve zbirke pjesama bio je Ćamil Sijarić. Od tada pa sve do gašenja Medjurepubličke zajednice Braho Adrović je takoreći bio stalni gost svih književnih manifestacija koje su održavane u njenoj organizaciji kao što su književne večeri u Pljevljima,na Tjentištu u Foči na maniestaciji ,,Sunce nad Drinom” u Goraždu, Plavskim književnim susretima, Ratkovićevim večerima pezije, Književnim susretima u Prijepolju, susretima ,,Muhamed Abdagić” u Sjenici, susretima ,,Hivzije Sulejmanija” u Tutinu kao i na mnogim drugim manifestacijama. U Organizaciji MRZ iz Pljevalja gostovao je i na Književnim susrteima u Bijeljini ,kao i u Perniku u Bugarskoj, gdje su mu tim povodom i prevedene dvije pjesme na bugarski jezik i objavljen u jednom tamošnjem listu. Iako ga je rad kao profesionalnog novinara dnevnog lista ,,Pobjeda” a potom Televizije Crne Gore gdje je radio punih 25 godina bio iscrpljujući Adrović se sve vrijeme bavio poezijom. Nakon zbirke pjesama ,,Biti Živ” u izdanju Univerziteske riječi i Udruženja naučnih, kulturnih i javnih radnika Polimlja izašla mu je i druga samostalna zbirka poezije ,, Juče na ulici” .Međurepublička zajednica mu je objavila i zbirku pjesama ,,Hiljadu dana ljubavi” a ,,Unireks” iz Podgorice zbirku pjesama ,,Balkanske elegije”.Adrović je još objavio sljedeče knjige poezije: ,,Objava nezborava”, ,, Rat u kući”, ,,Gorki vijenac”, ,,Vječno uzaludno” , ,,S one strane nade” , ,,Ljudi i neljudi” ,,Izabrane pjesme”, ,,Čovjek i vrijeme”, ,,Mapa Bolnih mjesta” , ,,Đavolje međe” ,zbirku humorističko satirične poezije ,,Velika šetalica” , kao i roman ,,Porijeklo grijeha.” Adrović je objavio i četiri televizijska dokumentarna filma ,,Vječiti gubitnik, Selmo” , ,,Beranska gimnazija”, ,, Krila Berana” i ,,Mlinarica” kao i veliki brj reportaža. Pored Pobjede i Televizije Adrović je bio i honorarni saradnik Zagrebačke ,,Arene” i ,,Vjesnika”, ,,Tanjuga” a objavio je i nekoliko humorističko-satiričnih tekstova u ,,Ježu” Beograd .Zastupljen je u knjizi ,,Ko je ko u kulturi Crne Gore” , ,,Ko je ko u humoru i satiri Jugoslavije” , ,,Leksikonu pisaca Jugoslavije”, i više antologija i izbora poezije. Junaci njegovih reportaža, između ostalog dobitnici su prve nagrade ,,Pothavt godine” Zagrebačke ,,Arene.” Objavio je i više osvrta i zapisa kao i jednog naučnog rada na prvoj međunarodnoj naučnoj konferenciji ,,Etika Bosne” u Goraždu.
Za svoj književni rad Braho Adrović je dobitnik prve nagrade na susretima mladih pjesnika u Podgorici, druge nagrade na susretima mladih pisaca u Nikšiću, Nagrade ,,Mirko Banjević” za knjigu ,,Ljudi i neljudi” u Nikšiću, Nagrade ,,Krilata Seošnica” za poeziju za djecu i mlade. Prve nagrade na maniestaciji ,,Pjesnici sa Lima o Limu” u Bijelom Polju, prve nagrade za najbolju humorističkuo-satiričnu pjesmu na Međunarodnom festivalu humora i satire u Danilovgradu kao i najveće opštinsko priznanje Nagradu ,,21. jul”. Sa svojom poezijom Adrović je nastupao na skoro svim važnijim književnim manifestacijama u Crnoj Gori i regionu kao na primjer: Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Tuzli, Bijeljini, Smederevu, Novom Pazaru, Prijepolju, Đakovici, Peći, Goraždu, Zadru, Skadru, Podgorici, na festivalu ,,Jugoslovensko rodoljublje danas” u Beranama, Frankfurtu, Luksemburgu i mnogim drugim mjestima. Braho Adrović je u dva mandata bio potpredsjednik Opštine Berane za kulturu i društve djelatnosti. Trenutno živi i stvara u Beranama.
Be the first to comment