Povodom dana državnosti Ukrajine koji se obilježava svake godine 24 avgusta u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma sa Cetinja i nesebičnu podršku Ambasade Ukrajine u Crnoj Gori i Njene Ekselencije Nataliye Fiyalko u prevodu moje malenkosti uz predgovor prof književnosti: Veljka Đukanovića izašla je zbirka poezija Vasilja Stusa jednog od najvećih boraca za ukrajinski jezički, kulturtni, identitetski i intelektualni preporod i očuvanje u toj borbi on je dao onaj najvrijedni dio sebe život. Zbirka poezije ,,Vrtlozi života” govori o tome da je njega upravo kao i sam naziv zbirke život bacao na sve strane u njegovim teškim ali časnim borbama.
Vasilj Stus je rodjen 6. januara 1938. godine u selu Rakhnivka, kao jedno od četvoro djece. Njegovo odrastanje vezano je za teško djetinjstvo. Od ranog djetinjstva u njemu se razvijala ljubav prema Ukrajini. Odrastao je shvatajući da će biti duboko emotivno povezan sa ličnim pečatom svoje domovine koja je uvjek bila na meti imperijalističkih težnji brojnih osvajača, a najviše pod jakim pritiskom sovjetske Rusije. U periodu 1944-1954 godine Vasilj Stus je učio u srednjoj školi u tadašnjem gradu Stalinu i bio jedan od najboljih đjaka. U periodu 1954-1959 studirao je na Staljinovom pedagoškom institutu ,,Ukrajinski jezik i književnosti”. Već tada on postaje duboko svjestan da jedino radom može da se sačuva identitet ukrajinskog jezika i književnosti. Poslije završetka studija radio je kao nastavnik ukrajinskog jezika u srednjoj školi u Tuizihniji u Gavoronskom okrugu u Kirovogradu. Nakon ovoga dolazi tada obavezni period služenja vojnog roka 1959-1961 godine u redovima Sovjetske armije.Već tokom studija i služenja vojnog roka na Uralu Stus je počeo pisati poeziju. U to virijeme na njega su imali jak uticaj njemački pjesnik Gete i austrijski Rajner Marija Rilke. Preveo je oko stotinu njihovih radova. Ti prevodi su kasnije konfiskovani i zauvijek izgubljeni. Prve svoje pjesme objavio je 1959. godine u ,,Književnoj Ukrajini”. Od 1963. godine postaje prvi urednik lista ,,Socijalistički Donbass”, potom upisuje postdiplomske studije na Institutu za književnost ,,Taras Ševčenko”, Ukrajinske akdemije nauka u Kijevu sa tezom ,,Teorija književnosti”. Tokom boravka u Kijevu na postdiplomskim studijama on je pripremio i svoju prvu zbirku poezije ,,Krugovert”. Napisao je i više književnih članaka i prevoda Getea, Rilkea, Lorke. Zajedno sa Les Taniukom, istaknutim ukrajinskim stvaraocem, pripada ,,Omladinskom kreatvnom klubu”.
Stus je kroz svoj književni rad osjećao duboke lične refleksije pripadnosti Ukrajini, i borbe za jačanje intelektulanog integriteta ukrajinskih stvaralaca koji su bili potisnuti sa svih književnih polja, jer jaka sovjetska propaganda nije dozvoljavala bio koji vid autonomnosti i slobode pisane riječi. Sve je moralo proći strogu cenzuru čime se svjesno gušio ukrajinski kulturni identitet. Stus je bio zagovornik slobode pisane riječi i nije dozvoljavao da se Ukrajina i njena književnost tako lako marginalizuje. On je dizao glas otpora, glas nade, glas spasa za slobodu intelektualne riječi i misli. Njegov bol, vapaj i njegov krik su krik za slobodom, krik jednog od najbolnijih evropskih književnika, krik života, smrti i stradanja, krik protiv dekadencije i bilo kog vida asimilacije književnog bogastva Ukrajine. U periodu poslije 1965. godine budi se generacija hrabrih ukrajinskih intelektualaca koji predstavljaju žestok vid otpora ne dozvoljavajući da se ukrajinska kultura asimiluje i utopi pod teškom čizmom sovjetskog vojnog režima. Toj grupi, pored Vasilja Stusa, pripadaju istaknuti stvaraoci Ivan Drač, Lina Kostenko, Dmitro Pavličko, Igor Kalinec. Budi se onaj dio hrabre intelektualne elite Ukrajine, onaj dio koji snagom riječi i djelima želi da probudi nacionalna osjećanja Ukrajinaca i vjeru za očuvanjem svog kulturnog identiteta. U tom periodu nastaju kultna djela istaknutih ukrajinskih stvaralaca u svim sferama kulture. Vasilj Stus, kao jedan od najhrabrjih intelektualaca, istupa često dižući glas za odbranu najvećih kulturnih vrijednosti Ukrajine. Budi se nacionalana i kulturna svijest brojnih Ukrajinaca. U septembru 1965. godine Stus, za vrijeme promocije filma Sergeja Paradzanova ,,Sjene zaboravljenih predaka,, u ukrajinskom filmskom kinu u Kijivu, protestvuje zajedno sa istaknutim stvaraocima Vjačeslavom Čarnovilom, Jurijem Bazdom i Ivanom Dziybom. Protestvuje protiv hapšenja i represija nad ukrajinskom inteligencijom. U tom vremenu to je bio prvi javni politički protest u posleratnom SSSR-u što je izazvalo veliku pažnju javnosti. Zbog protesta koji je iskazao na pomenutoj promociji filma, gdje je uzburkao javnost SSSR-a, ali i probudio osjećanja mnogih za kulturni identitet, biva isključen sa postidplomskih studija. Nakon toga Vasilj Stus prolazi teške dane surove borbe za životnu egzistenciju, često mijenajući poslove, praćen od agenata KGB-a.
Svoju prvu zbirku pjesama ,,Vrtlozi života” u orginalu (,,Krugovert”) 1965. godine kao i zbirku ,,Zimsko drveće” odbijaju izdavačke kuće znajući za aktivni angažman Stusa na svim kulturnim poljima afirmacije i borbe za kulturni identitet. Kroz svu njegovu poeziju prožimaju se razmisljanja o Ukrajini, o životu i smrti, o ženi i sinu, patnja za izgubljenom domovinom. Njegov krik, njegov vapaj, njegov bol koji ga prožima, koji ga i opija i ubija, čini ga umjetnički ospjednutim, a u duši samo gorke suze bola, suze za Ukrajinom, suze za slobodom, suze istine pomijšane sa krikom, krikom koji je nadmašio Munkov “Krik”, i Ginsbergov ,,Krik.” Bol je vječiti pratilac njegovog života i njegove hristovske razapetosti u režimu koji nije prihvatao takva gledišta. Njegov vapaj seže van granica Ukrajine i SSSR-a. U Briselu je 1970. godine objavljena njegova knjiga ,,Smiješno groblje”, u ,,samizdatu” su objavljena i ,,Zimska stabla”
Profesor književnosti Veljko Đukanovič ističe sljedeće u svom predgovoru: ,,Sam naziv zbirke „Krugovert”, što u prevodi znači krugovi ili „Vrtlozi života“, kao da je predodredio sudbinu ovog pjesnika i neumornog borca za Ukrajinu i očuvanje ukrajinskog jezika. Vrtlozi života su ovog uglednog profesora i urednika književnih časopisa bacili u zatočeništvo, progonstvo i smrt.
U zbirci „Vrtlozi života“ centralno mjesto zauzima zabrinutost pjesnika za sudbinu svoje domovine. Stanje u kojem se ona nalazi okarakterisao je na sljedeći način: „Ti kao da postojiš. Ali tebe nema.“ On osjeća kajanje zašto nije ništa učinio da se vrati stari sjaj i slava voljene zemlje. … Sramota me je – čime ću doprinijeti tvome bogarstvu? / Uzalud prođoše mladi dani. / Žali zbog nedostatka umijeća da razveseli srce rodne grude, ali kada bi mogao on bi rodnu grudu, zebnjama izmučenu, preorao kao ugar i služio joj do smrti. Pjesnik ne gubi vjeru i nadu da će njegova voljena Ukrajina ponovo biti nezavisna, a snagu pronalazi u dostojanstvu kozačkih potomaka koje upoređuje sa starim hrastom kome ni zime ni mećave , ni godine ni vjekovi ne mogu ugroziti njegovu postojanost.
Minuli snovi postaće budući.
iako je davne duhove pomutila tuga.
Ti srce naoštri i misli svoje očeliči.
Stus shvata da “vaskrsenja ne biva bez smrti”. Društveni status Ukrajine doživljava kao ocrnjelo Prokletstvo koje se uzdiglo da bi zagrmjelo Sjutra. A to Sjutra mora doći jer ustreptalo srce nadima grudi. A mladost u borbi neće pokleknuti jer je mladost puna snage. Otuda i poziv da se kreće ka svjetlijoj budućnosti:
Ali energičnošću srca očeličeni /… / u međusazvežje! / Ka dalekim lukama / Krećimo! /
Iako je u zbirci najviše prostora posvećeno domovini, ne mogu se zanemariti ni druga osjećanja kao očigledno divljenje prirodi. Motiv večeri, koji je čest kod velikog broja pjesnika, Stus oslikava na sebi svojstven način:
…Kao jutarnja magla gasi se zapad. /… / I energično obrve mršti dan. /
Sjenke koje nas prate podsjećaju na gavranove, a veče kao slijepac koščate ruke sve za mnom pruža. Veoma je zanimljivo i neobično kako pjesnik doživljava jedan naoko nebitan detalj – nicanje visibabe. Ono što je za običnog čovjeka nevidljivo kod pjesnika je to tresak, i to je ono što pjesnike čini “čuđenjem u svijetu” kako reče jedan hrvatski pjesnik.
I šumom se prolama tresak. / Nove niču visibabe. /
Kao kod svakog mladog pjesnika, tako i kod Stusa, ljubav je nezaobilazna tema. Za njega je voljena i cvijet čedni, ali i večernja sjenka. Dok gleda u njene oči, ljubavlju se puni, riječi su suvišne; ljubav zna da donese radost, ali i muku.
Pjesnik govori i o prolaznosti ovozemaljskog života , pa čak zavidi drveću koje se svake godine obnavlja, a čovjek tome može samo da teži.
Ja ti zavidim, zabrinuto drveće…
Vi se svake godine obnavljate: Ja
Tome samo težim.
Sumnja u sposobnost čovjekovog spoznanja svijeta i zakona koji u njemu vladaju i kaže da vremena vječne korake nikome dato nije razumjeti i spoznati. U prirodi se ništa ne dešava slučajno, ništa nije vječno. Njegoš je rekao: “Posle kiše vedrije je nebo, posle plača veselije poješ”. Slično Njegošu i Vasilj Semenovič Stus zna da poslije noći mora doći dan, da njegova Ukrajina poslije višedecenijske zavisnosti mora postati slobodna i nezavisna i zato alegorijski poručuje:
Kreći se olujo, / do vesele duge! / ”
Odabrane pjesme:
LUTANJA
Nestaje daljina…
Plove i misli i oblaci…
Pij golube vino!
Zemlja se opi – pod krilom
Kao talas se zaljulja,
Plovi, bježi i zvijezdama obasjava
I na oku drži
Tebe, kao sina…
Zemljo! Moja otadžbino!
U plavkastoj izmaglici,
Tamo đe se istopi vezeni rukav,
Ostade srce…
Ponovo očuvane radosti staze –
Dolepršala si kao plavetna ptica…
Sa prelivima zvonkim, kao zraci razgovori teku.
Dobri horizonti ogrnuti zlatnim suknenim ogrtačem
Uzdižu se, kao lastavica. Sa zabrinutošću neznatnom
Jedino crnovransko krilo para plavetnilo…
Naopako se ogrnula vatrenom togom
I patnja u tamno-crne zenice liježe.
U dječijim pupoljcima donijela si vjetar –
Ti nijesi malena ptica. Ti si primamljivi poriv!
Čim čujem cvrkut – jezik ljubavi iskrenu.
Dosta mi je. I dovoljno. I tragična sudbina iz mene progovori.
Be the first to comment