Po svemu sudeći, Bačka je kroz istoriju bila i ostala često stanište ljudi i iz crnogorskog krša. U raznim periodima istorije, kada su u njoj živjeli mnogi, milom, silom ili iz nevolje, svako na svoj način je ovdje nalazio, kakvu – takvu, životnu uzdanicu. Druga je stvar što ovdje mnogi ljudi, koji su stigli iz crnogorskog kamena, nijesu mogli da se skrase. Nekima je ravnica bila preširoka, neki su čeznuli zbog zavičajnosti brda i planina, nevoljno odlazili u polje. Neki su se žalili na boleštinu, na slabu vodu i druge nevolje, pa su se i vraćali tamo odakle su krenuli u životni boljitak.
Da li su ga našli – teško je odgonetnuti, tek poznato je da su neki, kako su govorili, na sreću, uspjeli da se vrate tamo odakle su došli. Naravno, poslije dugih i teških putovanja, tek vojvođanska ravnica je zapamtila i zabilježila i mnoge nevolje dolaznika iz ovih naših krajeva.
Listajući istorijske i geografske podatke, može se uočiti da su mnogi, ne samo zbog nevolje, već i zbog nečeg drugog, pristizali u ove krajeve, pa čak i u Bački Petrovac i okolinu. Otkuda tamo, teško je odgonetnuti, mаda je poznato da je ovo naselje “priznato” kao samostalna crkvena opština, sa crkvom povećenom Svetom Petru. Ime Petrovac pominje se u istorijskim spisima i analizama iz 15, 16. i 17. vijeka. A kasnije, prvo kao naselje sa 19, zatim sa pet, a krajem 16. vijeka sa 28 porodica. No, to je mnogo duža priča, a sadašnji Bački Petrovac i okolna manja mjesta (neka i opštinska), poznati su, prije svega, kao naselja nastanjena Slovacima.
A otkuda u ove krajeve dosegnu mlađani Crnogorac, poručnik Vojske Kraljevine Jugoslavije, prije skoro sedam decenija?
- Da istorija često zna da bude, itekako, nepravedna prema ličnostima koje su svojim djelom obilježile dio vremena u kome su živjeli, rječito kazuje i sudbina Božidara Žugića, inžinjerijskog poručnika Vojske Kraljevine Jugoslavije, strijeljanog, a potom i zvjerski izmasakiranog u proljeće, prije 67. godina, u selu Gložan, nadomak Bačkog Petrovca. Do danas je ostao, malo poznat, jedinstven primjer njegovog samožrtvovanja i rodoljublja, čime je taj mladi oficir, rođen 1915. godine, u poddurmitorskom selu Bare Žugića, ugradio svoj život u ustavnu odredbu, da niko nema pravo da potpiše kapitulaciju zemlje.
Događaj se zbio 13. aprila 1941. godine, kada je komandant dijela Desetog pješadijskog puka Vojske Kraljevina Jugoslavije, pukovnik Božidar Ristić, istakao bijelu zastavu, u znak predaje Hortijevim fašistima, naredio jedinici da položi oružje, i pošao u susret okupacionom visokom oficiru, da mu čestita pobjedu. Međutim, prema pričanju očevidaca, hrabri Durmitorac to nije mogao da otrpi, prišao je svom pretpostavljenom starješini i odlučno rekao: “Gospodine komandante, što to radite? Tako se otadžbina ne brani! Jugoslovenski oficir gine, a ne predaje se!“
Prišao je zatim svom komandantu Ristiću i mađarskom oficiru i obojicu usmrtio, hicima iz revolvera…
– Mada šokirani ovakvim postupkom neustrašivog poručnika Božidara Žugića, neprijateljski soldati brzo su reagovali i pokosili ga mitraljeskim rafalom i, u bijesu, tenkovima izgazili njegovo tijelo. Tako je prekinut život junaka osvetnika, a zajedno s njim, tu je ubijeno još šesnaest vojnika. Ovo viteško djelo ostalo je neprevaziđeno u istoriji ratova, ali, na žalost, brzo je zaboravljeno, priča magistar Đorđije Ostojić iz Pljevalja, autor petnaestak knjiga o durmitorskom kraju, kao i mnoštva tekstova o zbivanjima i ljudima tog djela Crne Gore.
Sagovornik još navodi da je o vojničkim vrlinama poručnika Žugića i hrabrosti koju je ispoljio, danima poslije toga, saznala cijela Evropa. Divili su mu se i prijatelji i neprijatelji. Tako je, u jednom dnevnom listu iz Budimpešte, citirana i izjava komandanta njemačke Druge armije, feldmaršala Maksimilijana, koji je u svom štabu događaj iz Gložana prokomentarisao kao “samožrtvovanje i kažnjavanje smrću svog komandanta zbog predaje, najveći moralni čin i patriotsko osjećanje pripadnika armije, što je svojstveno srpskom ratniku i može da služi na čast vojsci koja takve pojedince ima”.
– U Titovoj Jugoslaviji, međutim, to djelo je “previđeno”, smatra mr Ostojić, samo iz razloga što je Božidar Žugić bio oficir Kraljevine Jugoslavije, i što je bio odan kralju i otadžbini, mаda su kasnije njegova tri brata poginula u partizanima. Prema riječima Jana Hlbke i Samuela Salaija iz Gložana, koji se živo sjećaju obilićevskog stradalništva mladog poručnika VKJ, vojnici strijeljani u znak odmazde sjutradan su sahranjeni na pravoslavnom groblju, ali fašistička vlast nije dopustila da se tu nađu i posmrtni ostaci Božidara Žugića. I mrtvom su, kažu, htjeli da se osvete, pa naredili da se pokopa na đubrištu obližnjeg salaša. Tek 1959. godine, na inicijativu Mjesna orgnaizacije SUBNOR- a, u ovom selu, na starom pravoslavnom groblju, uređena je zajednička humka i podignuto je spomen obelježje poručniku Žugiću i njegovim vojnicima, koje se i danas brižno održava. Od prije nekoliko godina, zalaganja Srpskog pokreta obnove, na tom mjestu nalazi se još jedno mramorno spomen obelježje, sa krstom na vrhu. Jer je, vele Hlbka i Salaji, inicijatorima za njegovo podizanje “smetala zvezda petokraka”, uklesana na starom spomeniku.
-Začuđujuće je, međutim, kaže mr Đorđije Ostojić, kako se u kraju gdje je rođen i odrastao Božidar Žugić, prаunuk vojvode Mića Žugića, niko nikada nije sjetio da nekim trajnim obilježjem sačuva uspomenu na njegov junački podvig. Učinila je to jedino njegova majka Marija, podigavši spomen bistu svom sinu, pokraj monumentalnog mosta na Tari, nizvodno, ali nije dočekala i njeno otkrivanje – 1966. godine. Sobu gdje je djetinjstvo provodio i kasnije boravio Božidar sa braćom, pretvorila je u porodični muzej, sa predmetima koji su mu pripadali – uniformom, sabljom, udžbenicima, fotografijama. Nakon njene smrti, zgradu je preuzela opština, da bi kasnije bila srušena. Predmeti su prenijeti u Zavičajniji muzej u Pljevljima.
Ostala je priča kako je Božidar, jednom prilikom, kada je posjetio roditelje u Pljevljima, uoči Drugog svjetskog rata, majci i ocu rekao:
“Ukoliko dođe do rata, ja se neću živ predati Švabama.“
Podvigom od 13. aprila 1941. godine, održao je riječ, činom koji zaslužuje divljenje i sjećanje.
Tekst preuzet iz dnevnog lista Pobjeda, novembar 2008.
Be the first to comment